Prebacujem misli iz jednog ćoška u drugi, pa od jedne cjeline otpade pasus (a nešto ne vidim neku želju za komunikacijom, osim iznošenja šta je ko napisao, blaćenja nekog drugog ali koga znaju i onaj koji blati i onaj kome se blaćenje spočitava, a najljepše je da je oblaćeni još i u zajedničkim krugovima):
Kada smo kod ljubavi, veoma je važno voljeti sam sebe. Pretpostavljam da se to nakon nekog vremena otkrije. Da li neko voli samog sebe ili ne. Odmah potom usljedi da ne valja ako neko previše voli samog sebe. Prvo je samopouzdanje, drugo je kretenluk. Pa kako sada surfovati na ta dva talasa?
Sjetite se dogovora za Novu godinu da ćemo pisati svaki dan, družiti se i sad…ne bih rekla važnije, jer je komunikacija itekako bitna – ali – vježbati pisanje. Jer, zar ne mislite da je svaki trenutak kada nisi zapisao/la nešto što misliš da je trebalo – vrijeme koje niko više ne vrati?
Pišite, dajte odgovor.
Instagram: @authoranagalicblog
Twitter: @anagalicblog
Linkedin: Ana Galić
e-mail: ana.galic.bl@gmail.com
Ana Galić 
Mada neke trenutke valja pustiti da malo odstoje, da se malo patine navata na njih.
LikeLiked by 1 person
Čovjek se uči dok je živ, pa tako i kod pisanja dabome. Eto na primjer u terapijskom je zabranjeno pisati odmah po doživljaju tragedije, odnosno nečega zbog čega nam je i potrebna terapija. Taj vremenski odmak je u mnogo čemu bitan. A kada pišemo, spremni, kada nam otpuhale misli u jednom momentu sastave i tvore prelijepu smislenu cjelinu, koju kada otvoriš prozor u 1:25, imaš gotovu u glavi – greška je ne zapisati.
LikeLiked by 1 person
Da, ja se slažem sa tim što si rekla. Treba uvek zapisivati. Dokumentovati. To opet sve zavisi kakvo je pisanje u pitanju. Npr u književnosti je taj vremenski razmak bitan, jer književnost je pre svega umetnost sećanja.
Kod terapije je potreban razmak ostrašćenosti. Čovek se ohladi i kasnije jasnije sagledava. Mada naš ego ima sklonost da vremenom doda još koji talog. 🙂
LikeLiked by 1 person
Patina…
LikeLike
Sjećanje je čudna stvar. Ne znam da li sam gledala rezultate istraživanja ili je riječ o nekom psihološkom fenomenu, ali valjda je dokazano da mi sami kreiramo svoja sjećanja (pogotovo ona iz najranije mladosti) tako da uopšte ne možemo znati da li je riječ zaista o nečemu što se odigralo ili mi to sami dajemo priči neko novo ruho. A jedan od boljih novijih radova na temu baš je zapisao i prof.Živanović, Skasku o sjećanju, pa da citiram:
“Drugačije iskazano, ovdje imamo na djelu ne samo sjećanje kao nešto nestvarno ili pak virtuelno, nego ko jedan novi stvarni svijet. Utoliko, svaki akt sjećanja nije tek puki nostalgični doticaj sa ovakvim ili onakvim uspomenama, nego je istinski, realni preobražaj u kojem se postuliraju nove stvarnosti.”
LikeLike
kretenluk dominira svijetom
LikeLiked by 1 person
Baš se htjedoh osvrnuti i na samo pitanje – da li smo samopouzdani ili kreteni. Pa sad…ha ha ha
LikeLiked by 1 person
kreteni dominiraju, pa neka sam i ja kreten ali barem nikad nisam imao ambiciju da dominiram nad ljudima nit da se nadamnom dominira i to je tako od kad znam za sebe. anarhoidan sam od rođenja.
LikeLike