PREPORUKA ZA ČITANJE: Soneti, Topić i Dakić

Author anagalicblog

Ovih dana izašlo je novo izdanje Udruženja Sofia, naziva Soneti dva autora – Danila Topića i Nikole Dakića. Moju preporuku za objavljivanje Soneta pročitaćete upravo sada. Uživajte.

 

Više o samom izdanju pročitajte i klikom na: http://srpcasopis.org/2019/06/13/soneti-danila-topica-i-nikole-dakica/.

 

Danilo Topić U suncu putnikovog srca

 

Najprije da saopštim da mi je izuzetna čast da budem recenzent jednog ovakvog djela koje je po mom ličnom mišljenju stilski nadmašilo njegovog pređašnjeg brata, roman Devet smrti Maldororovih, koji je autor Danilo Topić predstavio kao svoj spisateljski prvijenac. Raduje me činjenica postojanja jednog renesansnog neustrašivog tragača i pregaoca za novim, nepoznatim i nerazrješivim misterijama čovjeka, svijeta, života i smrti.

 

Što se tiče naracije odlika soneta koji su pred nama jeste pisanje u trećem licu. Nema upravnog govora, dijaloga niti odnošenja sa čitaocem lice u lice (unošenjem prvog lica).

 

Nema ljubavne tematike u sonetima koje nam daruje Topić (izuzetak ćemo spomenuti u daljem tekstu). Ako bismo birali tematiku, neka to bude satirična, odnosno filozofsko- meditativna, pa se tako izdvojio i uvrstio ne kao klasični oblik ljubavnih, Petrarkinih soneta, nego savremenih, novijih interesovanja,  a na tragu Šarl Bodlera.

Iz stihova soneta Dalmacija:
„Grešnih pokoljenja straćene nesvijesti.

Ronio sam u kukove avgusta, u misao oštro poput Fedra;

Jednog jutra u selu nadomak Supetara uzeo sam pričesti“,

-o autoru možemo zaključiti koliko se duboko zario žalac prolaznosti u krvavo i crveno meso njegove mlade, životom bogate duše. Filozofska meditacija koju smo spomenuli na početku sasvim sigurno izbija u Dalmaciji, nepogrješivo povezuje sa pjesničkim virtuozima poput Bodlera, koji su takođe, iako na lirski način, sasvim sigurno poboljevali i proniknuli u bitno na ovom svijetu – da niko nije pobijedio smrt. Pa čak ni jedan pjesnik.

 

Karakterično za autora jesu posvećeni soneti. Soneti sa posvetom:

Tri soneta posvećena Slavenu T, Seadu A. Bešiću i Nikoli D. autor je posvetio ljudima koji su mu intelektualni ili bolje rečeno duhovni uzori, u kojima vidi iskupljena ostrva na kojima još uvijek postoji život, u onom čistom obliku, a na ovaj način on im odaje priznanje, a sebe svojim prinošenjem stihova kao žrtvom takođe uznosi na isti žrtveni oltar.

 

Sonet posvećen Danici T. Predstavlja svojevrsnu iznimku u autorovom radu, a opet i klasični Petrarkin sonet, kako je ovdje riječ o ljubavnom sonetu, obogaćen veličanjem ljubljene, sa mnoštvom stilskih figura i simbola.

 

Sonet posvećen sestri Sari govori o autoru koji sa nevjerovatnom brigom za Drugog, za ljude koji su činili i čine njegov život potpunim – sve čuva u odajama svoga srca. Upravo u ovom sonetu krije se ključ njegovog hoda od djetinjstva kroz dječaštvo u mladost. Ljubičasta boja sasvim sigurno nam otkriva najviše nivoe njegove svijesti koje kao već zreo mladić proživljava, a sasvim dosljedno sljedeći sonet posvećuje samom sebi. Tu je i kraj odrastanja. Prolazak sebe. Dolazak samom sebi.

 

Ukoliko bi se vodili jednim od sonetnih prijedloga da sonet uključuje polaznu tačku, kulminaciju i rasplet – autor svojim sonetima dosljedno dodaje i, za njega posve uobičajen, savršen izraz dramske odnosno dijalektičke organizacije:

Prizivanje III, druga tercina – rasplet u dramatičnom izrazu:

 

„I zadocnio u djetinjstvo, zavijen u kišne rite

Jer je zlato već strošeno svim što je bilo.

No pusti ga da pjevajući mre stid, maglena Sibilo!“

 

Ili:

 

Sonet DANZA DE SICURIS, dio

 

„Kako bi se rado koprcao ko riba na suhom!

Kad bi, ulovljen od manje gustih atmosfera

Probio druge poezije drugim ruhom.“

 

 

Kod Topića ćemo pronaći motiv neobičnih, često i manje nerazumljivih naslova poput: Titikaka, CHRYSAORA FUSCESCENS, URVASI, DANZA DE SICURIS, LOFOTEN, što nam o samom autoru svjedoči o dozvoljenoj dozi samouvjerenosti kada je u pitanju istiskivanje svoje umjetničke djece na vidjelo koja tek trebaju proći test publike.

 

Prva pjesma naziva  YGGDRASILL nam sa dosta poetskih figura saopštava u trećem licu nešto što predstavlja žal, žal za nečim što nas nesumnjivo čeka, nekakvu vrstu vapaja za onim čega ionako nema, ali u našim idealima itekako postoji. Namjerno se ne pominje niti zagrobni život, niti Bog, jer se autor takvih stvari sada ne dotiče; život kakav jeste, u svoj njegovoj ljepoti sasvim je dovoljan da bi se u njemu našao predah od smrti.

 

Stilske figure

 

Stilske figure kojima Topić vlada možemo navesti kroz neka pominjanja: Trol, Idol, tantalovski, Arkadija, Kolajna, Aksum, mrtvi Sabeji, djeca Etra, smeđe dijete, Švetaketa, Melkiora, mladunče zaklano, prazemljanovodena, Lestrigonci, s kolibom pervazom, crveni tiger, udove krvave, kobaltnu lautu, tuljanovo oko, a sve zajedno možemo odvesti pod zajednički imenilac veoma figurativno bogate mlade duše koja će tek da ovlada još tananijim, manje vatrenim, da se u bojama izrazimo – manje crveno vatrenim a više bijelo vatrenim, kako doživljajima, tako i opisima. Ove figure svjedoče o nenadmašnom spoju unutrašnje necenzurisane nepristojnosti autora koja iako sirova, ne prelazi dozvoljenu granicu nego nas uznosi u piščev svijet heruvima i serafima (Apolona).

 

Izdvojićemo i:

 

Prizivanje, sonet br. II:

Citiram:

„I gdje breskva trne njene oči, i gdje tinjavo dižu se Pompeji“, kao i:

„I najdužu mantiju ukrašenu perjem i zmijskim očima“.

 

Zatim stihovi:

 

„Jedna vila, sveznalački čučnuvši, mozak ti je ubrala.“

 

Autor je pronicljivo odabrao upravo način iznošenja svojih misli tako da se bogatstvo, neizmjerno bogatstvo stilskih figura upravo identifikuje sa unutrašnjom sadržinom jednog soneta, koji to zapravo od jednog djela i iziskuje.

 

Stil pisanja ovih sonata kreće se u talijanskom stilu gdje se autor rukovodi sljedećim formama:

ABAB/ABAB/CDC/DCD, ABAB/ABAB/CDE/CDE, odnosno: ABBA/ABBA/CDC/DCD kao i ABBA/ABBA/CDE/CDE.

 

Metafore i simboli

 

Naslovna fotografija koju je autor iskoristio kao uvođenje u svoj dio sonata sasvim sigurno nas povezuje za alhemiju i njen način pretvaranja olova u zlato. U ovom slučaju pjesnikovi stihovi nam omogućavaju da se napijemo eliksira mladosti i vječnog života. U ovom slučaju nevinost se diže na viši, inteligibilni nivo postojanja i tu se susrećemo sa svim onim kako izmaštanim, tako i nekome vrlo smislenim i nedovodivim u pitanje odlikama duha.

Mnoštvo simbola obilježje je pisanja ovog autora: Kartagin, mjeden bik, astronom s turbanom,  u ljuljanju srebrnog kanua, Luke Majmuna, žutom i zelenom,

Simbolika: stihovi iz soneta Orangutan – „Šuma što razdrta bolno progleda grad.“

 

 

Sonet Onom koji nikad ne polazi prati sonetska kako spoljašnja tako i unutrašnja pravila, odnosno sintaktičku raščlanjenost. Kako je pomenuti autor javnosti već predočio jedan od svojih proznih radova (roman Devet smrti Maldororovih) gdje se mora priznati određena nad-slojevitost i izuzetno kompleksan zadatak je postavljen pred čitaoca; naime, čitalac koji se, da bi razumio namjeru samog autora, mora i sam uzdići do stila pisanja samog autora, inače mu on ostaje neshvatljiv (autor posjeduje ogromnu količinu  znanja iz oblasti književnosti). Ovdje je autor nesumnjivo stilski jasniji, sama struktura soneta mu je svakako pružila ruku i pomogla mu da istinsko gospodarstvo jezika zasija na nov način.

 

Analiza

 

Prizivanje

 

PRIZIVANJE

 

I

 

Muze su daleko, leš im čaršav sljeza (A)

Ko baldahin odgojen od noći klati. (B)

Vulkan je zamro. Zlatne vlati (B)

Trava drhte; nek′ moj pjev vodi Nemeza. (A)

 

Pod ozvjezdanim prštećim fugama (A)

Iziđoh iz pakla u čistilište prljavog zadaha. (B)

Kraj portala Kartagin mjeden bik sa slugama, (A)

Obrijanim sveštenicima, riga san praha. (B)

 

Nek me bar zlodusi umiju rosom i rumenilom (C)

Jutra što prostire svoje bdenje u najdalji hlad (D)

I, prošarano mirtom, vjetrom, bubinom svilom (C)

 

Mari da mu žar bude moj to niži pad. (D)

Al′ sklone li se nebesnici jednom da san bude sud (E)

Svoju davnu nevinost upoznaće moja stud. (E)

 

Sonet naziva Prizivanje predstavlja jedan klasičan primjer sonata koji počinje obgrljenom rimom ABBA ABBA, a završava se tercetima međusobno povezanim rimama u ovom omjeru CDC DEE. Dakle, književni tipičan primjer talijanskog soneta u kojem su terceti povezani rimom.

 

Soneti bez naslova imaju možda i najjače sredstvo izražavanja. Predstavljaju nastavak soneta koji ima svoje ime, a autor u narednom, bezimenom sonetu do kraja, ili u više njih zaredom, stilski savršenim izrazom, dovodi do kraja svoju misao.

 

Svijet koji imamo pred sobom, predstavljen sonetskom metrikom, daje jedan zavidan, fantastičan i izuzetan rekvijem nad našim, besmislenošću prožetim, tako konačnim životom.

 

 

 

Nikola Dakić PUTOVANJE DUBROVAČKOG GOSPARA NIKOLE PRACATA

 

Fotografija kojom Dakić otpočinje odmah nam govori o autoru drugačijeg literarnog sazvučja od prethodnog. Naime, riječ je o Gavrilovom saopštenju Mariji da će postati Bogonosica, jednom od najvažnijih hrišćanskih događaja koji najavljuju spajanje božanske sa čovječijom prirodom. U ovom slučaju riječ je i akcenat na samoj ženi.

Odmah ćemo i izdvojiti jedan od najmilozvučnijih, ženi posvećenih soneta. Sonet pod rednim brojem 4.

 

4.

 

Vreme ka kojem hoda

Nedostižni prostor s licima mrtvih

Nekom tihom muzikom otvara kapije

U nepoznati predeo

 

Samo se bori muči stradaj

Nema mira od sna

Od sena od koraka što šumore

Kroz krajeve mračne doline bez drage

 

Ime koje zoveš nećeš naći

Misli u sebi misli dugo

Sreću ni mir ni krajeve drage

 

U kojima prebiva žena zadugo

Što s zemaljskom sličnosti nema

Kao ni svetlost sa mnoštvom sena

 

 

Naslovi Dakićevih soneta označeni su brojevima, dakle kao čitaoci naslovima smo uskraćeni, ali zato smo obogaćeni numerološkim kontaktom sa našom dušom. Ukoliko je vjerovati Starim Grcima, u brojevima je sadržana tajna kosmosa, muzike i čovjeka – potpuno ogoljen, pjesnik pred nas stupa sa svojim sadržajem, bukvalno nam darujući svoje srce, umotano samo u stihove.

Naracija ide polako, lagano, nema turbuletnih emocija, nema graničnih situacija, te se i sam čitalac poput mirnog uspavanog mora, lagano omamljuje pjesnikovim, sada već zrelim poigravanjem stilskim figurama, karakterisitičnim za sonet, poput:  oči predivnih plavih irisa, litica mirisa, lica mrtvih, crvi zlogže, i bogat i krepak kao hrast, crvi i ljubavnice nove, lobanja šupljih, klepsidra…

 

U jednom momentu (sonet 34.) autor nas tako očito podsjeća na Geteovog Fausta, na drugi dio koji započinje vješticama, na odnos djevice (koje se više puta pominju u sonetima) i naučenjaka koji ništa od života nije doživio a tako ga je željan da će sve dati, pa i dušu đavolu prodati samo kako bi se nasladio ovozemaljskim užicima. To nam saopštava i autorovu potajnu, naslućenu, a ipak kroz sonete i razotkrivenu tajnu iste želje za sjedinjenjem sa svojom idealnom ženom, sa onom koja je u stanju otvoriti rajske kapije.

 

Tematika soneta uključuje klasične, ljubavne stihove. Veoma, veoma vješto umočene u doživljaje svijeta, opažaje i izvanredne stilske figure kojima nam taj svijet i svoju unutrašnju ljubavnu požudu servira na glamuroznom, dijamantom obloženom tanjiru svojih stihova.

 

Posljednji stihovi Dakićevih soneta kreću se ovih redoslijedom: slava, brode, usne, kreće, sena, kras, same, noćne, vlast, zatravi, žarka, zboro, rane, stenja, glavu, dvore, stvore, sveci, studi, oko, upozori, nevideći, oči, bore, zli, guta, tišine, vlada, kamom, proći, žili, skrivena, sada, broda, vremena, grca, umivena, stvari, sveta, zvezde, odevena, žudi, planete, seća, više, samo, više.

 

Ovdje ćemo se umjesto naslovom lukavo poslužiti usporedbom autorovog načina zaključavanja svojih soneta (zadnja riječ soneta kao ključ), onako kako to jedan kako naivan tako i zreo čitalac može čitati –  pjesnička i stvaralačka snaga Dakića nam kroz svoje sonete upravo zaokružuje njegovu poveznicu sa tradicijom – sveci, vlast, zlim, kamom; sa iskustvom jedne žene, kroz oko, oči, tišine, usne i sene, i sa svijetom predstavljenim brodom, planetom, ranama, zvezdama.

 

Metaforama ne manjkaju ni ovi soneti, pa ćemo izdvojiti veličanje žene povezujući sve sonete u jednu kompaktnu, tako pulsirajuću, opet ne tako otvoreno, odu ženi –

„Žena koja samrt krasi“;

„Usne mu nude i grudi meke
Bedra tamna i obla ko reke“;

„Sad gorde žene u pesku mažu
Usne i lice belje od studi“;

 

„Što miriše na budućnost i snove
I na njene tajanstvene tamne oči“.

 

 

 

Forma soneta ide slobodnijim, u skladu sa dozvoljenim iskoračenjima, hodom od prethodnog autora. Naravno uvijek su prisutne dvije katrene i dvije tercine, a rima varira od raspoloženja samog pjesnika, sloboda i raznolikost već su viši domet koji ovaj autor savlađuje potpuno olako i sa očekivanjem.

 

Stil pisanja je jednostavan, sveden.

 

Pjesnik i književnik  je opravdao očekivanja koja se od dobitnika nagrade za Slovo Podgrmeča i očekuje.

 

 

 

Recenzentica: Ana Galić

Datum i mjesto: 26. april 2019. Banja Luka

 

ana_logo

 

Fb: Author anagalicblog

Instagram: @authoranagalicblog

Twitter: @anagalicblog 

Linkedin: Ana Galić

e-mail: ana.galic.bl@gmail.com

 

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s