Sartrova veličina kao i veličina njegove filozofije egzistencije leži u pokušaju da se jedne 1944. godine jedan intelektualac izbori za svoje mjesto pod suncem, ili kako bi to Pavlović primjetio: „Propadanje tradicionalnih vrednosti građanske kulture podstiče na traženje jedne filozofije koja bi mogla baciti više svetlosti na položaj čoveka u savremenom društvu i na suprotnost bića i saznanja.“[1]

IZVOR: Časopis za naučni, književni i umjetnički izraz Srp

Photo by Nicole Honeywill

Ko sluša intelektualce još – Sartrov pledoaje za iste

Na kojem glasu se nalaze intelektualci? U čemu je njihova savremenost i potreba za njihovom ulogom, kako se nose sa etičkim pitanjima i kako razlikujemo pravog od lažnog intelektulaca – odgovore ćemo potražiti u Sartrovom predavanju održanom u Tokiju i Kjotu u septembru i oktobru 1965. godine, koje nozi naziv Pledoaje^[2] za intelektualce^[3]. Sartr će nam reći da su se intelektualci obično tretirali kao čuvari i prenosioci kulture, te da im se upućuje znatan broj primjedbi i optužbi na račun njihovog djelovanja. Međutim, Sartr se s pravom pita – ko sluša intelektualce? Odgovor na ovo pitanje nam donosi njegov Pledoaje. Do tada, Sartr nam u nastavku i već na samom početku obrazlaže po čemu se to intelektualci „razlikuju“ od ostalog stanovništva – niti su proizvođači, niti su u posjedu bilo kakve ekonomske ili društvene moći.

Ono što bi im se moglo pripisati kao negativna odredba jeste dogmatizam, u smislu pozivanja na nepovrjedive ali apstraktne principe na osnovu kojih oni dalje rješavaju realne probleme. Sagledavši realno stanje kako u Francuskoj, tako i u drugim zemljama, Sartr proriče smrt intelektualaca. Intelektualce će, po Sartru, zamijeniti specijalizovani istraživači, ne „ljudi koji umišljaju da sve znaju“, kako se intelektualci još nazivaju.

Tvoreći zajednički imenitelj odlikama intelektualaca o kojima je riječ, Sartr će reći:

„U izvornom smislu riječi, skup intelektualaca je zapravo skupina različitih ljudi koji, budući da su stekli izvjesno priznanje svojim djelima koja imaju veliku vrijednost (egzaktne nauke, primijenjene nauke, medicina, književnost itd.) zloupotrebljavaju ovo priznanje da bi izašli iz svog domena i kritikovali društvo i postojeće moći u ime globalne i dogmatske koncepcije čovjeka (neodređene ili određene, moralističke ili marksističke).“^[4]

I ovdje će se Sartr nakon osvrtanja na Drajfusovu aferu^[5] pozvati na ovu zloupotrebu i vidjeti je zapravo u etičkom angažmanu (na primjer) naučnika, koji će, primjera radi, potpisivanjem manifesta o upozorenju na opasnost koju može prouzrokovati jedna atomska bomba, postati intelektualci.

U nastavku ćemo se upoznati sa glavnim razlikama koje Sartr čini između jednog tehničara znanja i jednog intelektualca. Naime, tehničari znanja svi zajedno jesu potencijalni intelektualci – do momenta kada uviđaju da je univerzalnost tehnike u stvari prividno univerzalna do onog momenta kada zakoni vladajuće ideologije stupe na scenu: „Kao proizvod pocijepanih društava, intelektualac svjedoči o njima, jer je pounutrio njihovu pocijepanost. On je, dakle, istorijski proizvod.“^[6]

Ono što jednom nemoćnom intelektualcu stoji kao zadatak može se podijeliti na dva predmeta njegovog ispitivanja. Najprije je potrebno da shvati samog sebe u društvu, kao pojedinačni proizvod tog društva, ili projekat. Na drugom mjestuje potrebno da shvati samo društvo, kao cjelinu, na koje će nakon okončanja prve faze ponovo biti upućen, odnosno mora shvatiti da univerzalnost društva kao cjeline i njegovog položaja u njemu nije ostvarena, nego se stvara.

Riječ je, dakle, o dijalektici, nametnutoj dijalektici. Ovdje je riječ o zabludi apstraktne univerzalnosti u kojoj žive organski intelektualci ponikli iz buržoaske i srednje klase, sa kojom se upoznaju (ako ikad) onog momenta kada shvate da se u potrazi za čovjekom nailazi samo na buržuja. Ono čega se jedan intelektualac treba čuvati jeste lažni intelektualac. Zajedničko im je to što su tehničari znanja iz jedne oblasti, a razlikuju se po tome što je lažni intelektualac u službi vladajuće klase i koji će u njenu odbranu koristiti prividno stroge argumente, zasnovane na isto tako prividnim rezultatima egzaktnih metoda: „Svi oni koji danas zauzimaju univerzalističko gledište potvrđuju: univerzalno su stvorili lažni intelektualci.“^[7] Istinski intelektualac se odlikuje radikalnim zastupanjem određenih stavova, angažovanjem u svom vremenu, te nalaženje samog sebe na strani ugnjetavanih^[8].

Intelektualac se dovodi pred svoju protivrječnost, situira se u vječno pobijajućem metodu protiv vladajuće ideologije, iz one iz koje je ponikao, neprestano stičući svijest o sebi, upravo kroz te protivrječnosti. Posao koji se pred njim postavlja je sljedeći: da se konstantno bori protiv ideologije; da znanjem koje posjeduje gradi mogućnosti za pojavu intelektualaca i među radničkom klasom; da sloboda mišljenja i istina postanu pravi cilj, jednak za sve, te da (ipak) univerzalizacija bude jedan krajnji cilj, intelektualca koji se zadužuje da bude čuvar kulture.
Ova protivrječnost – da je s jedne strane izdajnik klase iz koje je potekao, a s druge da nikada neće pripadati onom sloju ljudi u kojem se intelektualac ne može začeti – postaje funkcija intelektualca. Funkcija i sudbina.

[1] Павловић, Б. (1997) МЕТАФИЗИКА И ЕГЗИСТЕНЦИЈА/Расправе из модерне филозофије. Београд, ПЛАТО, 106.

[2] Vidi: pledoaje (fr. plaiodoyer) odbrambeni govor advokata na sudu; završni govor, završna reč državnog tužioca i branioca u jednoj parnici; Vujaklija, M. (1980) Leksikon stranih reči i izraza. Beograd, PROSVETA, 712. strana

[3] Predavanje je preveo Mirko Zurovac, a koristimo se prevodom objavljenom u tomu 7 Izabranih dela Jean-Paul Sartre-a pod nazivom PORTRETI, u Beogradu, za izdavača Nolit.

[4] Sartr, Ž.P. (1984)PORTRETI. Beograd, Nolit. 251.strana

[5] Za detaljne podatke o optužbi i suđenju, te političkom skandalu koji je potresao Francusku u slučaju Dreyfuss, vidi Whyte, G. R. (2008) The Dreyfuss Affair/A Chronological History. Palgrave McMillan

[6] Sartr, Ž.P. (1984) PORTRETI. Beograd, Nolit. 264.strana

[7] Isto, 272. strana

[8] Konkretno je ovdje riječ o sukobu u Vijetnamu, na šta bi lažni intelektualac odgovorio koristeći se univerzalizmom u smislu opravdanja nasilja koji je Amerika u to vrijeme sprovodila nad stanovništom Azije, dok bi istinski intelektualac bio svjestan svakog moralisanja i idealiziranja, te bi znao da bi obustava i povlačenje ratnih trupa iz Vijetanama značila najprije poraz SAD-a, a onda i nešto više. Vidi Sartre, J.P. (1984) Drugo predavanje, Funkcija intelektualca, I Protivrječnosti u PORTRETI. Beograd, Nolit

Moj rad možete podržati putem sljedećih društvenih mreža: