PDF verziju Razgovora sa Jean-Paul Sartreom preuzmite klikom na: SIMONE DE BEAUVOIR POSTAVLJA PITANJA JEAN-PAUL SARTREU
Razgovori sa Jean-Paul Sartreom[1]
SIMONE DE BEAUVOIR POSTAVLJA PITANJA JEAN-PAUL SARTREU
Dakle, Sartre, želim ispitati vaše poglede na žensko pitanje. Ponajviše zato što se nikada niste izjašnjavali po ovom pitanju, a ovo je u stvari prvo pitanje koje vam želim postaviti. Kako to da ste govorili o svim tlačenim radničkim grupama, crncima u Orphee noir, Jevrejima u Reflexions sur la question juive-ali nikada niste spomenuli žene? Kako to objašnjavate?
Mislim da to dolazi iz mog djetinjstva. Kao dijete sam većinu vremena bio u društvu žena: moje baka i majka su mi davale mnogo pažnje, a onda sam bio okružen sa djevojčicama. Tako da su dakle donekle djevojke i žene bile moj prirodni milje, i ja sam oduvijek mislio da u meni postoji neka vrsta žene.
To što ste bili okruženi ženama nije vas moglo spriječiti od shvatanja njihovog tlačenja kao važnog fenomena.
Znao sam osjećati da je moja baka tlačena od strane mog djeda, ali nisam zapravo shvatio šta je to značilo. Kao udovica, moja majka je bila tlačena od strane svojih roditelja, ali isto toliko i od majke koliko i od oca.
Ali vi ste odrastao čovjek! Zašto ste nijekali tlačenje čija žrtva su bile žene?
Nisam toga bio svjestan kao opšteg fenomena. Samo sam vidio pojedinačne slučajeve. Mnogo njih, naravno. Ali svaki put, vidio sam imperijalizam kao individualnu grešku u muškarcu i određenu submisivnost kao karakternu osobinu žene.
Ne može li neko reći da mnogo muškaraca – i žena takođe, ja sam bila takva dugo vremena i sama – ima neku vrstu slijepe mrlje u vezi žena? Odnosi između muškaraca i žena su uzeti pretežno kao dati tako da se čine prirodnim, i na kraju se ne primjećuju. To me više podsjeća na ono što se običavalo dešavati u antičkoj grčkoj demokratiji, gdje ljudi ispovijedajući ideje o ravnopravnom djelovanju ipak nisu nalazili ropstvo značajnim. Čini mi se da će se u budućim vijekovima ljudi odnositi prema načinu na koji su žene tretirane u našem društvu danas sa isto toliko zaprepašćenja kao što se mi odnosimo prema ropstvu u atinskoj demokratiji, na primjer.
Mislim da ste u pravu. Kada sam bio mlad, vjerovao sam u mušku nadmoćnost, koja nije poštovala neku formu jednakosti između polova. Meni se činilo da su u društvenom životu žene tretirane kao jednake muškarcima. U nekim slučajevima, muškarci cu bili oholi, arogantni i autoritarni u njihovim vezama sa svojim ženama: moj očuh, na primjer. Prosto sam ovo vidio kao crtu karaktera.
Ali upravo ste rekli da ste u vašim mnogim vezama sa ženama, vidjeli njih kao i jednake i nejednake. Da li pod tim mislite ono što ste mi jednom rekli, da s obzirom na njihovo ugnjetavanje žene su jednake muškarcima, čak i ako nisu jednake? Ono što želim reći jeste, čak iako je teško za ženu da posjeduje dosta kulture, znanja i slobode kao muškarac, vi možete vidjeti ženu kao jednaku ukoliko joj nedostaje kulture, slobode i ostalih kvaliteta?
To je dio toga. Uzimam u obzir da ona ima određeni tip osjećanja, kao i način bivstvovanja, što prepoznajem i u samom sebi. Osjećao sam se mnogo udobnije ćaskajući sa ženama nego sa muškarcima. Sa muškarcima, razgovor uvijek degeneriše u prodavnicu. Uvijek završite razgovarajući o ekonomskoj situaciji ili o grčkom aoristu, u zavisnosti od toga da li ste biznismen ili učitelj. Ali neuobičajeno je, na primjer, biti u mogućnosti sjediti na terasi kafića i pričati o vremenu vani, o prolaznicima, o načinu na koji ulica izgleda – sve stvari koje sam uvijek radio sa ženama i što mi je dalo utisak jednakosti sa njima. Doduše, naravno, ja sam bio taj koji je vodio razgovor. Vodio sam, jer sam odlučio da ga vodim.
Ali tu je postojao element mačizma u činjenici da ste vi bili taj koji je vodio razgovor, da vam je bilo normalno da ga vodite. Osim toga, moram reći da po drugom čitanju , neko može naći tragove mačizma, čak i falokratije, u vašim radovima kao cjelini.
Pretjerujete malo. Ali sam spreman da povjerujem da je to istina.
Ali vi niste osjećali da ste se ponašali mačo?
Na neki način, da, zbog toga što sam ja postavljao odnose na jednu osnovu ili drugu-samo ako bi se žena složila, naravno. Ali ja sam bio taj koji bi napravio prve poteze. I ja nisam posmatrao mačizam kao nešto što proizlazi iz moje pozicije kao muškarca. Uzeo sam to kao moju ličnu karakteristiku.
To je interesantno, s obzirom da ste vi prvi rekli da je psihologija, unutrašnjost, uvijek samo internalizacija situacije.
Da. Bio sam u uopštenoj situaciji muškarca našeg vremena u odnosu na žene. Uzimao sam to kao individualnu superiornost. Priznajem, takođe, ne zaboravite, da sam samom sebi pripisao dobar dio superiornosti u odnosu na moje godine i pol; drugim riječima, nad većinom muškaraca.
Hoćete reći da vam se ideja superiornosti nije činila čudna u vašem odnosu nad ženama, jer ste je imali u odnosu sa svima?
Ako želite. Ali postojao je specifičan element u tome, jer je bilo povezano sa osjećajem. Bilo bi zanimljivo izučiti superiornost kao opaženu misao kroz osjećaj. Šta znači voljeti nekoga dok se osjećate superiorni u odnosu na njih, i u kojoj mjeri je to kontradikcija?
Dakle, ono što mi je najzanimljivije tu jeste da iako zagovarate da ste samo bilo ko, vi niste osjećali da je vaš mačizam bio samo bilo čiji.
Već pojedinačni mačizam individue. Ne zamišljajte da sam se prema sebi odnosio baš kao prema bilo kome čitav svoj život. Tako sam radio tek od 40; tada sam to napisao, i to je još uvijek ono što mislim.
Vratimo se mačizmu, ne bismo trebali previše pojednostavljivati. Na kraju krajeva, vi ste me snažno potaknuli da napišem Drugi pol; a kada je knjiga bila gotova, prihvatili ste sve ideje koje su se nalazile unutra, dok su mi je ljudi poput Camusija, na primjer, praktično bacilli u lice. Nadalje, tada se desilo da sam otkrila mačizam kod mnogih muškaraca za koje sam vjerovala da su istinski demokratični, u stvarima pola kao i u odnosima premu društvu u cjelini.
Da, ali trebali bismo najprije reći da što se tiče našeg odnosa, uvijek sam vas smatrao jednakom.
Rekla bih da me nikada niste tlačili, i da nikada niste tvrdili nikakvu superiornost nada mnom. Da bi se razumjele nijanse vašeg mačizma, važno je uvidjeti da mi nikada nismo imali superiorno-inferiorne odnose koji su uobičajeni između muškaraca i žena.
Upravo kroz naš odnos sam naučio-shvatio-da postoje odnosi između muškarca i žene koji demonstriraju temeljnu jednakost uzmeđu polova. Sebe nisam smatrao superiornijim u odnosu na vas, ili inteligentnijim, ili aktivnijim, tako da sam nas postavio na isti nivo. Mi smo jednaki. Na neki čudan način, mislim da je ovo pojačalo moj mačizam, zbog toga što mi je dopuštalo da se vratim bivanju mačo sa drugim ženama. Ipak, jednakost među nama nije mi se činila jednostavnom slučajnom jednakošću dvoje individua, već temeljnom jednakošću dva pola.
U redu. Izgovorivši to, vi ste prihvatili Drugi pol. To vas nije izmijenilo nimalo. Možda trebam dodati i da mene takođe to nije promijenilo, jer smo kako mi se čini imali isti stav u to vrijeme. Imali smo isti stav u tome da smo oboje vjerovali da bi socijalna revolucija nužno dovela do emancipacije žena. Od tada smo razočarani, jer smo vidjeli da žene nisu jednake sa muškarcima u SSSR-u, Čehoslovačkoj ili bilo kojoj od zemalja koje se nazivaju socijalističkim da ih mi znamo. Upravo ovo me je, uzgredno, navelo da, oko 1970, zauzmem otvoreno feminističku poziciju. Ono što mislim pod ovim jeste, prepoznati specifičnosti ženske borbe. Štaviše, pratili ste me na ovom putu; ali voljela bih znati upravo koliko daleko. Šta vi mislite, sada, o borbi žena za njihovo oslobođenje? Na primjer, šta mislite kako se to povezuje sa klasnom borbom?
To dvoje vidim kao dvije vrste borbe različitih pogleda i značenja, koje se ne miješaju uvijek. Do sada, klasna borba postoji između muškaraca. To je suštinsko pitanje odnosa među muškarcima, odnosa koji se tiču moći ili ekonomije. Odnosi između muškaraca i žena su veoma različiti. Nema sumnje da postoje neke veoma važne implikacije iz ekonomske tačke gledišta, ali žene ne čine klasu, niti su muškarci klasa u odnosu na žene. Odnosi među polovima su nešto drugo. Drugim riječima, postoje dvije glavne linije borbe za potlačene: klasna borba i borba među polovima. Naravno, dvije linije se često preklapaju. Kažem da postoji sklonost, zbog toga što principi jedne i druge borbe nisu artikulisani na isti način. Žena buržuja i radnikova žena nisu tlačene unutar tačno određenih klasa. Klasna podjela između buržoazije i radnika utiče na žene tek u drugom planu. Na primjer, često se nailazi na odnose između buržoaske žene i njene služavke ili domaćice što bi bilo nezamislivo između buržoaskog vlasnika fabrike ili inženjera i radnika na pokretnoj traci u istoj fabrici.
Na koje vrste odnosa mislite?
Na odnose u kojima buržoaska žena govori o svom mužu, njenom odnosu sa svojim mužem, o njenoj kući…Može nastati saučesništvo između dvije žene koje pripadaju različitim klasama. Ja mislim da buržoaska žena, osim u specifičnim slučajevima gdje je ona glava biznisa, na primjer, ne pripada buržoaskoj klasi. Ona je buržujka kroz svog muža.
Mislite na tradicionalnu buržoasku ženu?
Da, na onu koja živi sa svojim roditeljima, pod očevim autoritetom, dok se ne uda za muškarca koji je uzima od njenog oca, malo umekšavajući njegove principe. Ona nema mogućnost da sebe potvrdi kao pripadajućoj muškoj klasi, buržoaskoj klasi. Naravno, u mnogo slučajeva ona usvaja buržoaske principe. Dakako, supruga buržuja obično izgleda kao buržoaska žena. Ona često izražava ista mišljenja kao i njen suprug, nekad čak i snažnije. A donekle ona imitira ponašanje svoga muža u njenom odnosu sa “podređenima”. Na primjer, ona ima ambivalentan odnos što se tiče njene domaćice, ona ima dvostruki stav prema njoj. S jedne strane, postoji određeno polno saučesništvo, istinski ženski odnos, u kojem se buržujska žena povjerava domaćici, koja razumijeva ono što joj je povjereno i može zaraditi povjerenje poslodavca s pravim komentarima. Onda se s druge strane nalazi autoritet poslodavca, što je samo autoritet posuđen od njenog odnosa sa njenim mužem.
Drugim riječima, prihvatili biste tezu da su neke žene u ženskom pokretu za oslobođenje buržoaske žene a buržoaske su samo po punomoćstvu.
Svakako, s obzirom na to da ona nikada nema odnos prema ekonomskom i društvenom životu koji muškarac ima. Ona ga ima samo po punomoćstvu. Buržujska žena rijetko ima bilo kakav odnos sa kapitalom. Ona je seksualno vezana za muškarca koji ima takve odnose.
Upadljivo je, takođe, da je buržoaska žena uzdržavana od strane svog muža, koja nema oca da se brine o njoj ukoliko se njen muž odluči na razvod, primorana da traži posao; posao koji pronađe će uobičajeno biti veoma loše plaćen, i teško da će je držati iznad nivoa proleterijata.
Sjećam se odnosa moje majke prema novcu: prvo je dobila novac od svoga muža, onda od svoga oca, onda joj je ponudio brak drugi muškarac, moj očuh, koji ju je uzdržavao do njegove smrti. Na kraju njenog života, djelimično je živjela od onoga što joj je ostavio moj očuh a dijelom od novca koji sam joj ja dao. Na ovaj ili onaj način nju su podržavali muškarci od početka do kraja, i nije imala apsolutno nikakvog direktnog odnosa prema kapitalu.
Drugim riječima, vi prepoznajete specifičnost ženske borbe?
Apsolutno. Ne vjerujem da to proizlazi iz klasne borbe.
Feminizam, za mene, predstavlja jednu od borbi smještenih van klasne borbe, iako povezane s njom do određene mjere. Mnogo je takvih ovih dana: nacionalne borbe u Britanny i Languedocu, na primjer, koje se ne podudaraju sa klasnom borbom.
Ipak, one su s njom više povezane.
Revolt mladih vojnika naredna je stvar koja razlikuje se od klasne borbe. Vjerujem da postoji mnogo pokreta danas koji su povezani sa klasnom borbom ali su u isto vrijeme nezavisni od nje, odnosno ni na koji način se ne mogu svesti samo na nju.
Oni bi se trebalo proučiti individualno. Prepoznajem da specifičnost borbe žena protiv muškaraca nije uopšte borba potlačenih klasa protiv njihovih tlačitelja. To je nešto drugo. Iako je suština borbe žena protiv muškaraca zaista borba protiv tlačenja, zbog toga što muškarci pokušavaju da drže žene u podređenom položaju.
Koji značaj pridajete ovoj feminističkoj borbi koju možete kao takvu prepoznati? Da li biste zadržali staru razliku između primarnih i sekundarnih kontradiktornosti, i da li biste odredili borbu žena kao sekundarnu?
Ne, smatram borbu žena kao primarnu. Vijekovima, ova borba se odvijala samo u individualnim odnosima, u svakom domu. Ukupan broj ovih individualnih borbi sada gradi uopšteniju borbu. Ona nije dosegla svakoga; čak bih rekao da većina žena ne shvata da je u njihovom interesu da udruže njihove individualne borbe u uopšteniju borbu, ovu svih žena protiv svih muškaraca. Ova opšta borba još uvijek nije dosegla svoje pune dimenzije.
Postoje područja u kojima se žene osjećaju kao duboko umiješane, bez svijesti o njihovom značaju. Bitka oko abortusa je najprije vođena šakom intelektualki. Kada smo potpisale Manifest 343, još uvijek nas je bilo samo nekoliko; ali to je izazvalo takav odjek, među svim ženama, da je na kraju novi zakon o abortusu bio izvučen od vlade. Ne u potpunosti zadovoljavajući zakon, daleko od toga, ali je pobjeda u svakom slučaju.
Da, ali sjetite se da je mnogo muškaraca takođe naklonjeno abortusu. Često je muškarac taj koji plaća abortus. Oženjen muškarac koji ima ljubavnicu, na primjer, nema želju za njenim djetetom.
Mislim da ste pomalo optimistični što se tiče muškarčeve zabrinutosti za trudnu ženu. U nezanemarljivom broju slučajeva, muškarac nestane u potpunosti, ne dajući ni novac ni moralnu podršku. Bitku za abortus su izvojevale žene.
Do određene tačke, danas, da. Ali u svakom slučaju, bio je to muški parlament koji je izglasao zakon; primjer određenih komplikacija između polova.
Rekavši to, postoji mnogo žena koje nisu svjesne svoga tlačenja u pozitivnom smislu, koje misle da je prirodno da rade sve kućne poslove same i da su skoro jedine odgovorne za djecu. Šta mislite o problemu sa kojim se suočavaju žene u ženskom liberalnom pokretu, kada susretnu, da tako kažemo, žene koje u jednu ruku rade u fabrici gdje su eksploatisane, a u drugu ruku su eksploatisane kod kuće od strane njihovih muževa? Da li mislite da bi trebale biti svjesne ove domaćićke[2] potlačenosti, ili ne?
Svakako. Ali očigledno je da u sadašnjem trenutku postoji distanca između buržujskih ili sitno-buržujskih žena i žena iz radničke klase. Njihovi osnovni interesi su isti, a štaviše one mogu budući da su žene komunicirati jedne s drugima, ali one ostaju odvojene. Ovo uveliko rezultuje usljed klasne razlike koja razdvaja njihove muževe, i od činjenice da su one dužne da reflektuju društvene ideje svojih buržoaskih ili muževa radničke klase. Ovo je glavna razlika između buržoaskih žena i žena iz radničke klase, jer osnovni razlog upravljanja životom u kući, brigi oko djece i tako dalje-nađen je u različitim stepenima na obje strane.
Da. Samo što žena radičke klase koja i sama radi jeste izložena i jednom i drugom zulumu. Moje specifično pitanje, koje sam postavila iz praktičnih razloga, bilo je ovo: treba li žena biti, kao što je bila, postavljena protiv svoga muža, iako joj se on čini često kao jedino utočište od tlačenja od strane njenih poslodavaca?
Ovdje postoji kontradiktornost. Ali morate upamtiti da je ovo suprotno od onoga što se uobičajeno govori. Ogromna kontradikcija je ta borba između polova, a manja kontradikcija je klasna borba. Kada se žene nađu izložene dvostrukom ugnjetavanju, borba polova zauzima prvo mjesto. Mislim da bi žena radničke klase trebala pokušati smisliti sintezu, koja bi morala varirati u zavisnosti od slučaja, između radničke borbe i borbe žena, bez podcjenjivanja ni jedne ni druge. Ne mislim da će ovo biti lako, ali to je pravac u kojem je napredak moguć.
Da. Ali sjećam se diskusije koju smo vodili nakon što smo vidjeli Karmitzov Coup sur coup[3]. Tamo su bile žene iz ženskog pokreta oslobođenja i žene iz radničke klase u publici. Kada smo razgovarali o njihovom ugnjetavanju od strane njihovih muževa, veoma jasno su nam predočile da se umnogome osjećaju bliže svojim radničkim muževima nego buržoaskim ženama.
U jednom smislu to je očigledno. Ali pitanje jeste nisu li problemi buržoaskih žena isti kao oni s kojima se suočavaju radničke žene. Jer kao što smo vidjeli, buržoaska žena koju je ostavio muž, ili jednostavno postavši udovica, u velikoj je opasnosti od postajanja žene radničke klase, ili u svakom slučaju sitnoburžoaske žene, sa veoma loše plaćenim poslom.
Možemo vidjeti vezu između klasne borbe i borbe među polovima kada žene započinju pokrete koji uključuju profesionalne naredbe. Znam dva ovakva primjera. Jedan je bio udar u Troyesu prije 200 ili 300 godina. Žene radnice koje su predvodile štrajk rekle su članovima ženskog liberalnog pokreta, veoma spontano i veoma žestoko: “Sada kada znam šta znači pobuniti se, više neću biti gažena dalje kod kuće. Za mog supruga je bolje da ne pokuša da se igra nadzornika”. Slično, zaposlene žene Nouvelles Galeries-a u Thionville-u, koje su imale veoma jak udar, izrazile su neke poprilično ekstremne feminističke poglede, objašnjavajući da su upravo postajale svjesne duple eksploatacije i odbacile su i jednu i drugu. Po vašem mišljenju, onda, možemo li zaključiti da je dobra stvar pomoći ženama da otvore svoje oči, čak i uz cijenu stvaranja određenih tenzija koje bi mogle biti bolne po njih?
Naravno. Čini mi se nemogućim očekivati da se dio populacije odrekne jedne od suštinski humanih borbi. Pošto su žene žrtve, one moraju postati svjesne činjenice.
Slažem se. One moraju postati toga svjesne, moraju naći smisao da se bore i ne smiju se osjećati izolovano u svojoj borbi. Sada postoji drugo pitanje koje bih vam voljela postaviti, jedno koje mi se čini veoma važnim i koje je odbačeno u ženskom liberalnom pokretu: koji odnos bi trebao biti uspostavljen između unaprijeđenja, ako ga tako želite zvati, i jednakosti?U jednu ruku, mi zagovaramo egalitano društvo i ukidanje ne samo eksploatacije muškarca od strane muškarca već i hijerarhija, privilegija i tako dalje. U drugu ruku, mi želimo imati pristup istim kvalifikacijama kao i muškarci, početi sa istim šansama, imati istu platu, iste šanse u karijeri, iste šanse za dostizanje vrha hijerarhije. Postoji određena kontradiktornost u ovome.
Kontradiktornost postoji suštinski zato jer postoji hijerarhija. Ako vizualizujemo pokret-onako kako bih ga ja volio vidjeti-rješenog hijerarhije, onda bi kontradikcija nestala; drugim riječima, žene bi bile tretirane isto kao muškarci. Postojala bi temeljna jednakost muškaraca i žena na poslu, a ovaj problem više ne bi postojao. Ali moramo sagledati stvari kakve su danas. Sami muškarci danas su jednaki u podređenim poslovima, poslovima koji su loše plaćeni ili potražuju malo specijaliziranog znanja. Ali isto tako postoje veoma dobro plaćeni poslovi, koji dodjeljuju mjeru moći i traže ogromno znanje. Čini mi se legitimnim da se većina žena treba ujediniti kako bi postigle apsolutnu jednakost muškaraca i žena na nivou gdje hijerarhije neće više postojati; a na drugom nivou, u sadašnjem društvu, da bi se trebale dokazati kroz dostignuća nekih žena da su one jednake muškarcima čak i u elitnim karijerama. Dakle ja smatram da određeni broj žena, pod pretpostavkom da one pripadaju istom egalitarnom i feminističkom pokretu, treba da, zbog toga što mogu, da ide pravo na vrh društvene ljestvice: da bi pokazale, na primjer, da one nisu lišene matematičke ili naučne inteligencije kako mnogi muškarci tvrde da jesu, i da su sposobne raditi iste poslove kao muškarci. Čini mi se da su ove dvije kategorije žena i jedne i druge ključne u ovom trenutku, sve dok je razumljivo da je elitistička kategorija isključena, na neki način, masom žena, kako bi pokazale da u sadašnjem društvu baziranom na elitama i nejednake žene, poput muškaraca, mogu igrati elitnu ulogu. Ovo mi se čini neophodnim, jer će to razoružati one muškarce koji su protiv žena pod izgovorom da su žene inferiornije u odnosu na njih intelektualno ili na neki drugi način.
Moglo bi se reći da će ih to prije razoružati nego uvjeriti. Oni vole vjerovati da su žene inferiornije zbog toga što žele vodeću ulogu za sebe. Ali nije li opasno da ove žene služe kao izgovor? Različite tendencije su iskrsle unutar ženskog liberalnog pokreta oko pitanja Mile Chopinet[4] [koja je izašla iz vrha Ecole Polytechnique] . Neke su, uključujući i mene, rekle da je dobra stvar to što je ona dokazala svoje sposobnosti, dok su druge protvrječile da će je muškarci iskoristiti kao žeton i reći: “Ali vi dobijate iste mogućnosti, kao što vidite, vi možete uspjeti lako poput muškaraca; stoga ne izmišljajte da ste i dalje u inferiornoj situaciji”. Šta vi mislite o ovoj opasnosti?
Ja mislim da ona postoji, iako je lako odgovoriti na tu pojedinačnu mušku repliku, kao što i jeste adekvatno odgovorili, na primjer, u Les temps modernes specijalnom izdanju o ženama. Opasnost ipak postoji. Zbog toga je “žeton žena” koju ste spomenuli dvoznačna tvorevina; ona se može iskoristiti da opravda nejednakost, ali ona postoji samo kao delegat, u tom smislu, žena koje žele jednakost. Ipak, ja vjerujem da je u našem sadašnjem društvu nemoguće ignorisati činjenicu da postoje žene koje obavljaju muške poslove jednako dobro kao muškarci.
Poslije svega, mogli bismo reći da uvijek postoji rizik da vas proglase izgovorom, od postajanja alibija za stvar protiv koje se borite. To je povezano sa idejom “igranja tako-i-tako igre”. Ne smijete podcijeniti bilo šta bez igranja nečije igre na ovaj ili onaj način. Na primjer, mi ne prestajemo pisati pod izgovorom da čak i ako pišemo protiv buržoazije, buržoazija nas asimilira kao buržoaske pisce. Stoga se mi slažemo da je dobra stvar za žene da imaju visoke kvalifikacije. Ali bih podvukla razliku između kvalifikacije i posla; jer čak iako žene imaju kvalifikacije, trebaju li one zauzeti poslove koji zadržavaju u sebi hijerarhije koje ne želimo?
Mislim da je u sadašnjosti nemoguće pojmiti kvalifikacije koje ne predvode poslove. U ovim poslovima, žene mogu uvesti promjene.
Još nešto možete reći da postoje neki poslovi koje muškarci trebaju odbiti takođe. Nakon svega, žena je dužna odbiti da postane generalni inspektor ili ministar u vladi onako kako je to danas; i tako bi trebao i muškarac. U osnovi, stvari koje su nemoguće za jedan pol nemoguće su i za drugi. Ali žene su u velikoj opasnosti da postanu zarobljene jer će upotrebljavati moć koju su im dale kvalifikacije u muškom svijetu gdje muškarci virtualno drže svu moć. Neko bi se mogao nadati, na primjer, da će žena koja radi biološka istraživanja usmjeriti svoje napore prema ženskim problemima, menstruaciji, kontracepciji i tako dalje. Zapravo, ona će raditi u poretku koji je ranije ucrtao muškarac; i stoga, mislim, iz veoma delikatne pozicije, jer ona ne bi trebala poslužiti isključivo muškim interesima. Ovo nas vodi do narednog pitanja, takođe izvora kontroverzi u ženskom liberalnom pokretu: da li žene trebaju odbiti ovaj muški univerzum prodaje naveliko, ili trebaju stvoriti mjesto unutra za sebe? Da li trebaju ukrasti alat, ili ga promjeniti? Mislim na nauku isto koliko i na jezik i umjetnost. Sve vrijednosti su označene sa pečatom muževnosti. Da li je neophodno je, stoga, odbaciti ih u potpunosti i pokušati ponovo izumiti nešto radikalno različito, počev od skice? Ili bi trebalo asimilirati ove vrijednosti, preuzeti ih i iskoristiti u feminističke svrhe? Šta vi mislite?
Ovo predstavlja problem postojanja bilo kakvih specifično feminističkih vrijednosti. Primjetio sam, na primjer, da novele koje su napisale žene često pokušavaju da prikažu unutrašnji život žena; i da se njihove autorke koriste muškim vrijednostima kako bi opisale ženske stvarnosti. Postoje neke vrijednosti svojstvene ženama, povezane sa prirodom zemlje, oblačenjem i sl.; ali ovo su sekundarne vrijednosti, koje ne odgovaraju nijednoj unutrašnjoj ženskoj stvarnosti.
Eto, uveli ste naredno pitanje, pitanje “ženstvenosti”. Nijedna od nas ne prihvata ideju ženske prirode; ali nije li moguće, kulturalno, da je potčinjen položaj žena razvio određene defekte u njima, a takođe i određene pozitivne kvalitete, koje ih razlikuju od muškaraca?
Svakako. Ali oni ne znače da će u bližoj ili daljoj budućnosti, ako feminizam trijumfuje, ovi principi i ove senzibilne potrebe nužno nastaviti egzistitrati.
Ali ako mi osjećamo da posjedujemo određene pozitivne kvalitete, zar ne bi bilo bolje saopštiti ih muškarcima radije nego ih eliminisati u ženama?
Moguće je, u stvari, da dobro, duboko i tačno znanje o samom sebi pripada više ženama a manje muškarcima.
Rekli ste na početku da ste preferirali društvo žena radije nego muškaraca; nije li to zbog toga što su , kao rezultat njihove ugnjetenosti, iskorijenile određene muške defekte? Često ste primjećivali da su one manje “komične” od muškaraca.
Apsolutno. Ugnjetavanje ima dosta veze s tim. Ono što mislim pod “komičnim” jeste da sve do sada ako bi se muškarac postavio kao prosječan muškarac, stvarao bi pojmove o vanjskim situacijama koje ga stvarno čine komičnim. Na primjer, u sagledavanju mog mačizma kao lične kvalitete a ne kao društvenog efekta na mene, ja sam bio smiješan.
Mislite da je muškarce lakše nasamariti?
Lakše nasamariti i komičniji su. Muško društvo je komično društvo.
Grubo govoreći, zbog toga što svako igra uloge i potpuno je neprirodan unutar tih uloga?
Baš tako. Možda su žene, kao potlačeni ljudi, slobodnije od muškaraca na neki način. Njihovo ponašanje je kontrolisano sa manje načela. Oni su nepošteniji.
Dakle vi kažete da odobravate feminističku borbu?
Apsolutno. I nalazim sve skupa normalnim da se feministkinje ne slažu međusobno po svim pitanjima, da postoje trvenja i podjele. Normalno je za grupu da dostigne vaš nivo. Mislim, takođe, da im nedostaje baza mase i da je njihov zadatak sada da ga zadobiju. Ukoliko se ovaj uslov ispuni, feministička borba bi, u savezu sa klasnom borbom, mogla preokrenuti naše društvo naglavačke.
Prevela Ana Galić, uz dopuštenje direktorice za izdavaštvo New Left Review-a, Kheya Bag
[Simone de Beauvoir postavlja pitanja Jean- Paul Sartreu originalno je objavljeno u L’Arc No. 61 (1975), a ponovo štampano 2006. godine u Anderson, P. Fraser, R. Hoare, Q. De Beauvoir, S. (2006) Conversations with Jean-Paul Sartre. London, New York, Calcutta: Seagull Books]
[1] Anderson, P. Fraser, R. Hoare, Q. De Beauvoir, S. (2006) Conversations with Jean-Paul Sartre. London, New York, Calcutta: Seagull Books, 67-92.
[2] O domaćićkom radu, izrazu i značaju pogledati: Milošević, B. (2004) Umeće rada. Novi Sad, Prometej
[3] Coup sur coup je aktivistički film koji graniči sa dokumentarcem koji je režirao Marin Karmitz 1972. godine. Radnja je smještena u Francuskoj, u maloj tekstilnoj fabrici u kojoj rade skoro isključivo žene, a u toku je štrajk. Radnja eskalira sekvestracijom njihovih nadređenih.
[4] Mile Anne Chopinet je prva žena koja je diplomirala na Ecole Polytechnique, visokoškolskoj tehničkoj ustanovi, u Francuskoj. Ustanovu je osnovao Napoleon u svrhe obuke oficira, naučnika i inženjera, a 1972. godine svoja vrata će otvoriti ženama.
NAPOMENA: Ovaj tekst ćete čitati u drugim časopisima i na drugim web lokacijama samo uz dozvolu autorke.
Moj rad možete podržati putem sljedećih društvenih mreža:
Instagram: @authoranagalicblog
Twitter: @anagalicblog
Linkedin: Ana Galić
e-mail: ana.galic.bl@gmail.com
©Ana Galić magistar filozofije 