Nakon tekstova koje smo posvetili obrazovanju i uvođenju pojedinca u oblast najvišeg moralnog ideala, a to je rad na samom sebi, prelazimo u dublje misaone vode razmatrajući filozofske probleme. Dakle, na polju smo filozofije. Tako da naredni tekstovi predstavljaju prikaz i približavanje nekima od osnovnih pitanja i zadataka koje je čovjek pred sebe postavio, a koje rješava i dan danas. Jer filozofirati znači znati postaviti pitanja, a ne davati savršene odgovore. Uostalom, to je prepušteno svakom od nas.

A literatura kojom ćemo se koristiti jeste izdanje Oxford Univerziteta, iz 2014. godine, autora John Kekesa, pod nazivom: Priroda filozofskih problema/Njihovi uzroci i implikacije. Kekes nam je već u uvodu približio naum njegovog rada. Riječ je o pokušaju da na drugačiji način od dotadašnjeg, bio on bolji ili gori, predstavi nama, čitaocima, ali i samom sebi, zbog čega je jedan problem filozofski. Pri tome je nastojao da nam približi ona opštija pitanja poput: Šta čini život dobrim? Možemo li kontrolisati naš život? Da li postoje apsolutne moralne vrijednosti? i sl. Cilj je jasan: objasniti zbog čega su ova pitanja vječna.

“…filozofija se izmijenila. Ona više ne zauzima centralnu važnu ulogu koju je imala u formiranju Zapadnog pogleda na svijet. U prošlosti, filozofi su smjerali izgraditi cjelokupan svjetonazor o prirodi i stvarnosti i čovjekovom mjestu u njoj, nazor u kojem su njihovi savremenici i možda njihovi potomci mogli naći smisaoza život. Filozofi su mislili da je ovo bio njihov poziv, što i jeste bilo tada. Sada, filozofi, bar u engleskom govornom području, djeluju veoma drugačije. Filozofija je postala akademska specijalnost, istraživanje u njoj je vještina, a filozofi kao da više ne pripadaju zajednici, nego svjetovnom ekvivalentu sveštenstva.”[1]

Problemi koje ćemo razmatrati su sljedeći:

Šta čini život dobrim?
Postoji li božanski poredak stvari?
Da li je moguća idealna država?
Da li možemo kontrolisati svoje živote?
Čemu se razumno možemo nadati?
Da li postoje moralni apsoluti?

1.Šta čini život dobrim?

Mogli bismo za početak i krenuti od samih sebe pa dati svoj lični odgovor na ovo pitanje. Dakle, život bi, po nama, bio dobar ukoliko ga živimo, a ne preživljavamo; da nismo u prilici biti nepokretni, teško bolesni, na samrti, gladni, bez zaposlenja, ostavljeni od voljenih i tome sl. Kekes će reći da je najšire shvatanje dobrog života ono da život jeste dobar, ukoliko smo moralno odgovorni, s jedne strane, i, s druge, ukoliko osjećamo lično zadovoljstvo našim životom. Povezujemo dvije komponente: moralnu i ličnu. I one su neodvojive.

E sad, mi možemo vrlo lako pogriješiti i u jednom i u drugom – da živimo u zabludi da vodimo moralan život, iako on takav nije, ili da smatramo da vodimo sasvim zadovoljavajući lični život, opet koji može biti mnogo, mnogo bolji da li ovog istog momenta ili u budućnosti, ali da toga jednostavno nismo svjesni.

Dakle, postavili smo tezu da biti moralan i biti zadovoljan svojim životom moraju biti sastavni elementi jednog dobrog života. Šta bi tu onda moglo poći po zlu, ako mi, recimo, mislimo, da vodimo baš takav život? Može se desiti da se moral i zadovoljstvo kose jedno s drugim.

Pa da vidimo šta je to što je moralno, a ispunjavanje moralnih djela ne predstavlja baš nasretniji dio našeg života? To bi bili – plaćanje dugova, držanje obećanja, govorenje istine, prihvatanje krivice…

Ono što nas čini sretne, druge može činiti nesretnim i nezadovoljnim. A mi nosimo odgovornost kao roditelji, radnici, građani, komšije, prijatelji, ljubavnici i tako dalje. Ukoliko se te odgovornosti, koja predstavlja moralnu kategoriju, odreknemo, ma i u najmanjem obliku, mi narušavamo dobar život onoga koji je direktno za nas vezom nekom od pomenutih veza. Zato je odmah na pečetku potrebno prihvatiti da konflikt predstavlja sastavni dio ne samo života nego i svakodnevnog bivanja.

Ostaje pitanje na koji način da se izborimo sa takvim konfliktima u cilju vođenja dobrog života. A sada ćemo zaokružiti odgovor na pitanje vođenja dobrog života tako da ćemo se zapitati na koji način mi trebamo da djelujemo moralno i da osjećamo zadovoljstvo u svom ličnom životu, odnosno kako da implementiramo konflikte u našu svakodnevicu?

I u oblasti moralnog djelovanja i ličnog zadovoljstva kao i u rješavanju konflikata ključnu ulogu odigrava razum. Podvući liniju između razumnog i nerazumnog, kako u oblasti moralnog djelovanja, tako i u oblasti ličnog zadovoljstva, te u iznalaženju najboljeg, kompromisnog rješenja u jednom konfliktu, jeste prvi korak ka vođenju dobrog života. S tim da je najbolje da naglasimo da je ovdje riječ najčešće o konfliktima između nečega što nam nalaže dužnost da trebamo uraditi, dakle, što je moralno i onoga što nas čini sretnima, ali i ne baš tako sretnima one na koje smo zaboravili pri donošenju naše odluke.

Odmah se zapitamo da li postoji neka norma koja će nam pomoći u donošenju ovih odluka? Da li postoji iskustvom provjeren način na koji ja mogu i djelovati moralni i biti zadovoljan ali i ne biti u konfliktu sam sa sobom? Odgovor, da postoji jedan univerzalan, riješio bi ovo pitanje u petom vijeku prije nove ere, te se više nikad ne bi ni postavljalo na ovaj način. Što znači da prave norme ili pravog načina – nema. Postoji samo naš lični pokušaj da odgovorimo da ovo pitanje.

Konflikti nas vraćaju problemima koji nam stoje na putu da vodimo dobar život i tjeraju nas da tragamo za različitim pristupima njihovom rješavanju. Sada ćemo napraviti mali ekskurs da vidimo na koji način mi te konflikte može sami sebi predstaviti ili da te načine nazovemo njihovim pravim imenom – metodama – koje metode možemo koristiti u rješavanju naših ovozemaljskih briga?

Jedan od metoda pristupa rješavanju problema bio bi praktičan. Praktičnim metodom istoričari, moralisti, političari, religiozni vjernici, naučnici ili individualci dolaze do odgovora na pitanja i problem. Drugi metod je refleksivan metod rješavanja problema. Njime se služe oni koji promišljanju stanje stvari koje zatiču, koriste argumente i kontraargumente, izdižu se iznad problema i pokušavaju steći uvid u širu sliku i implikaciju preduzetih koraka.

Uzmimo na primjer religiozno vjerovanje pojedinca kao način rješavanja jednog problema. Dakle praktični pristup. Problem jeste da li se prikloniti partneru koji ne ispovijeda istu vjeru, tj. ne pripada istoj religiji kao mi. Odgovor je prilično jasan, ukoliko je riječ o vjerniku koji i obredima pokazuje da jeste pripadnik neke od većih religija, tako da – ne, ljubav nije dozvoljena u tom slučaju. S druge strane, refleksivni pristup bi razmotrio implikacije donošenja ovakve odluke . i u pozitivnom i u negativnom kontekstu, te ukoliko bi dvoje ljudi stupilo u partnerske odnose a pripadaju različitim religijama, to bi značilo da bi imali poteškoća, možda lakših, a možda i težih – sa prihvatanjem u svojoj društvenoj zajednici – da li je ta zajednica već od ranije veoma pobožna, da li će se roditelji jednog od ta dva partnera i tako dovesti njihovu zajedničku egzistenciju i budućnost u pitanje; ili, ukoliko ne bi došlo do sklapanja braka između tih pripadnika različitih religija i vjeroispovijesti, kolika šteta bi bila načinjena po budućnost svake od tih osoba pojedinačno? Da li će ikada ponovo voljeti? Da li će se zavjetovati na celibate? Da li će moći nastaviti živjeti dalje vodeći normalan život bez prebacivanja krivice svojoj okolini i tome slična pitanja.
Nakon razmatranja jednog problema, utvrdili smo da bez konflikta nećemo moći donijeti odluku, ovim ili onim metodom. Moral i lično zadovoljstvo će dolaziti u sukob u našem životu, koristeći koju god metodu da izaberemo.

Stoga, mora se donijeti proizvoljna odluka. Koji metod donošenja odluke ćemo koristiti, takođe je prozvoljna odluka.

I zbog ovog nam je jasno zbog čega je problem vođenja dobrog života vječiti problem, kao i svaki drugi problem koji nazivamo filozofskim, težak, kontroverzan i uvijek iznova postavljan.

Sa ostalim problemima upoznaćemo se u narednim tekstovima.

[1] Kekes, J. (2014) The Nature od Philosophical Problems/Their Causes and Implications. UK: Oxford University Press, IIX

Tekst sastavila: Ana Galić