BITI ČOVJEK: Padni i ustani, svaki put sve spretnije

Ja vjerujem u najbolju verziju samog sebe. Vjerujem u kaloskagatos. U usavršavanje. To usavršavanje počinje na fizičkom planu, ide preko duše i završava u duhovnom.

Kao djevojčica sam imala problema sa debljinom i drugarica me je znala zadirkivati da sam debela. To me je boljelo, ali ta osoba mi nije više drugarica. Bila sam veoma naivna, čitajući knjige non-stop. Uvijek sam živjela u onome što pročitam, krenuvši od bajki, pa nadalje. Rado živim u knjigama i danas. To sam ja.

Osnovno školovanje je obilježilo ratno stanje, neimaština, nemanje novaca da krenem na sekciju iz likovnog. To pamtim i danas. A pamtim i da nismo imali novaca za sveske iz kojih se učio srpski i matematika  za prijemni u Gimnaziju. I pala sam na prvom roku. Na drugom roku sam već nasla korišten materijal za prijemni i čitavo ljeto sam vježbala zadatke. Naravno da sam sada bila primljena. Gimnaziju sam završila sa odličnim uspjehom, a maturirala sam likovnu kulturu, Peter Paul Rubensa. I danas volim taj period u umjetnosti. Volim tu sirovost.

U životu ne znam samo za filozofiju. Prvo sam studirala arhitekturu. Na tu generaciju sam ponosna. Nisam bila dobra u tome. Nisam imala novaca za instrukcije u matematici. Niti za nacrtnu geometriju, statiku i mehaniku. Na drugoj godini sam prvi put počela raditi kao konobarica, kako bih došla do novaca, a preko malih oglasa najviše traže konobarice. I time počinje moj životni put. Zamalo sam izgubila nevinost. Mušterija me pokušao silovati. Platu nisam dobila. Fakultet sam napustila. Prvi veći lom. Koji je trajao. I bolio.

Onda sam upisala filozofiju. Vratila sam se. Povratila sam sebe. Već tada sam radila i fizički na sebi, joga je dobila svoj smisao, smršala sam puno. Prestala sam izlaziti. Nisam trošila novac uopšte. Dobila sam jednu stipendiju. Drugu. Kupovala knjige. Kupila mašinu za šivanje. Sa ručnog prešla na mašinsko šivanje i sašila stotine haljina. Prodavala ih. Radila pred kraj fakulteta. Završila filozofiju. Sa desetkom normalno. Veoma sam takmičarski nastrojena. Ali prema samoj sebi. Sama sebi sam najveći takmac. Tražila posao, nisam našla. Onda se eksperimentalno oformio odsjek za filozofiju. Upis se naplaćivao. Tada već redovno posjećujem crkvu i kada sam shvatila da opet nemam novaca za ispunjenje svog sna, samo sam plakala. U Hramu svete Trojice.  Žile me je nagovorio da ga upišem. I upisala sam. Ljudi su sakupili novac i dali mi za prvu ratu, za upis. Učila sam nenormalno, bila sretna. Očistila godinu u julu, iako nije bilo teško, jer su se neki ispiti priznavali sa osnovnog studija. Međutim, majka saopštava da nas više ne može uzdržavati. Mene i mog brata koji smo živjeli zajedno tokom studija. Tada sam odlučila da se vraćamo kući. Posla nije bilo, pokušala sam sve. Do tada sam čuvala jednu djevojčicu.

U Gradišci se majka razboljeva – rak dojke i jetre. Trajalo je dok nije oboljela i od raka na mozgu. Tada sam već potpuno bila posvećena samo molitvi. Samo odlasku u crkvu. Nisam dobila niti jednu marku za svoje potrebe. Ali sam počela čistiti stubište. Počela sam zarađivati 120 maraka mjesečno. Popravila zube, kupila nešto garderobe. Majka je umrla. Kupila sam laptop. Otvorila mejl, slala molbe na sve moguće adrese, išla na kurs za traženje posla na biro, onda krenula od firme do firme i tražila posao, pa od vrata do vrata, nasla sam opet neki za sto i nešto maraka kao radnica u šivaćem pogonu.

Od studija sam odustala. Tada je jedino Miroslav znao koliko mi je to teško palo. Bili smo drugari na postdiplomskim studijama. Tada je jedan veliki dio mene bio umro. Ali u poređenju sa borbom sa majčinom bolešću, to je smiješno.

Konačno počinjem raditi kao profesorica. Zamjena. 2015. godine. Udaja. Prva trudnoća. Sve po redu, kako kaže naš narod. Onda sam počela raditi kao novinarka. Radila kad sam zatrudnila, porodila se, dala otkaz. Radila kao njegovateljica opet sa čovjekom koji je obolio od tumora na mozgu. I njegovom ženom koja je pijanica i slobodno piša po sebi, ali to se ne smije reći. Onda počinjem raditi u pekari, radi veće plate. Svaki dan dolazim kući mokrih gaća, jedva izdržavajući taj tempo, ali dobijam otkaz. Nisam zadovoljila kriterije. To me je veoma pogodilo. Muž nije radio. Zajedno smo išli u centar za socijalni rad, ali kako smo oboje bili zdravi i radno sposobni nismo dobili pomoć. Sutradan po otkazu zovu me u gostovanje kod Aleksandra Hršuma radi radničke price. Jedina sam javno objavila da sam maltretirana na poslovima dok sam radila, na crno, kao i na polovičnu prijavu. Onda mi se u facu smijao gost foruma, jedan od ovih što vode male biznise, koji mi je govorio da se prekvalifikujem. Zatrudnila sam drugi put. Kilaža dobijena tokom prve trudnoće je malo opala, ali sam se udebljala 30 kg. Izgubila trudnoću čim sam ušla u treći mejsec. Svekrva je opet rekla da ne možemo živjeti bez još jedne plate. Opet mali oglasi i posao čistačice u Merkatoru. Možete zamisliti koliko je teško bilo raditi taj posao, nakon netom izgubljene trudnoće. Ali, radila sam. Izlazi konkurs u novinama gdje se traži profesor filozofije u IB program Međunarodne mature u Gimnaziji. Nisam mislila konkurisati. Potpuno sam odustala od filozofije. Samo preživljavanje mi je bilo na pameti. Muž me je natjerao da odem. Otišla sam. Dobila posao. Radila godinu dana. Zamjena. Prestanak radnog odnosa. Početak radnog odnosa. Rad dva mjeseca. Zamjena. Prestanak radnog odnosa. Naredne godine isto tako. Nisam zaposlena na neodređeno. Ko zna kada ću i biti. Primanja su mi 50 KM mjesečno. Ali, vratila sam se svojoj ljubavi, vratila sam se filozofiji. Jer to sam ja – djevojčica koja čita pod lampom u ratu, djevojka koja guta knjige Hermana Hesea na arhitekturi; koja čita psihologiju, filozofiju i koja bez razmišljanja o smislu svega ne može. To je vrh. Tijelo koje sam zapustila, povratila sam prošle godine. Sa 84 kg, spala sam na 70. Objavila jednu knjigu iz filozofije, jednu kratkih priča. Čitam, prevodim, pišem, upoređujem, istražujem – živim filozofiju. Radim vježbe, odgajam dijete, razvijam se zajedno sa mužem. On je sada zaposlen.

Nismo bogati – ako je bogatstvo imati svoj stan, svoj auto, ići na more, zimovanje, itd. Za mene smo najbogatiji ljudi na svijetu. Zna sve što sam prošla. I nikada ne želi da to prolazim ponovo. Za sebe, svoje snove, ljude koje voliš – vrijedi se boriti. I svako od nas ima ovakvu priču. Koja je puno šira. Ali ne možemo sve napisati u jednom dahu. Neki mi vjeruju, neki ne, ali za ove druge me nije briga. Niti njima ovo pišem. Ovo je moj život. Odlučujem ja. Volite sebe. Volite život. Sutra vas nema.

Nadam se da sam vas motivisala u ovim teškim vremenima.

 

FOTO: Privatna arhiva

NAPOMENA: Ovaj tekst ćete čitati u drugim časopisima i na drugim web lokacijama samo uz dozvolu autorke.

 

Moj rad možete podržati putem sljedećih društvenih mreža:

 

ana_logo

Fb: Author anagalicblog

Instagram: @authoranagalicblog

Twitter: @anagalicblog 

Linkedin: Ana Galić

e-mail: ana.galic.bl@gmail.com

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s