ALEGORIJA PEĆINE (VIDEO)

Author anagalicblog

Dobar dan. Danas razgovaramo o Platonovoj pećini. To je alegorija koja se nalazi u sedmom poglavlju Platonove Države, knjige koja opisuje kako bi to izgledala idealna država za samog Platona.

O alegoriji pećine poslušajte više klikom na You Tube video:

 

Dakle, u čemu je tu riječ? Sjetimo se prethodnog videa i Sokratove majeutike i načina na koji je Sokrat skončao. To je mnogo uticalo na Platona, jer je Platon bio Sokratov učenik, a majeutika je razlog (jedan od razloga) zbog koga je Sokrat i osuđen na smrt. Šta u stvari predstavlja ta majeutika, sad ćemo danas da se nadovežemo kao na uzrok, prije nego na posljedicu samog izlaska iz ove pećine.

 

O Sokratovoj majeutici saznajte više klikom na: SOKRATOVA MAJEUTIKA (VIDEO)

 

Na koji način ljudi žive u pećini? Svi ljudi? Svi mi živimo od malena u nekoj vrsti svoje pećine. E sad, izlazak iz te pećine (zato se i zove alegorija) predstavlja u stvari filozofiju, za Platona.  Za sve Stare Grke filozofija je u stvari predstavljala i njome su se trebali baviti – svi, nekakav uvid u neke više sfere, u ideje Lijepog, Dobrog itd. Dakle, najviša ideja je bila ideja Dobra kod Platona, iako sam ja, evo, na prijemnom ispitu pogriješila i rekla da je najviša ideja ideja Ljepote. Ali, to govori više o meni nego o samoj istoriji filozofije…(smijeh).

Dakle, u toj sedmoj glavi Platonove Države opisuju se ljudi koji žive u svojim pećinama. I oni u tim pećinama vide ne izgled pravih stvari, ne samih stvari po sebi, oni vide fantome, oni vide neke sjene po zidovima, znači, koje šetaju, tako na primjer da ukoliko želite da vam ti ljudi opišu psa, ti ljudi opisaće sjenu psa na zidu, tako kako se šetka, a ne samog psa, onog kojeg mi vidimo svakodnevno.

Ukoliko bi se desilo da neko od ljudi koji su u pećini izađe napolje, on bi, znači, najprije oslijepio, a zatim, zato što bi sunce toliko jako bilo da ne bi mogao, nenaviknut pravim očima na pravu istinu, odnosno na pravo sunce, prvo bi znači ovako bauljao neko vrijeme i onda bi polako počeo da se privikava. Isto to znamo, recimo, kada iz naglog mraka izađeš na svjetlo ili kada sa velikog osvjetljenja uđeš u neki podrum ili nešto slično. Ti jednostavno ne vidiš na početku ništa i onda polako kada se oči priviknu, onda polako počinješ da se snalaziš.

Čovjek koji je izašao i spoznao stvari onakve kakve jesu, njemu je sada jasno da je on živio u zabludi cijeli svoj život. E, po Platonu, dužnost čovjeka koji je spoznao pravu istinu, stvari po sebi, odnosno…da ne bježimo na Kanta, to da li se stvar po sebi može spoznati ili ne može, nećemo sad o tome, dakle, ljudi koji su spoznali same stvari, vidjeli istine, bitak, biće itd – dužnost čovjeka jeste, svakoga koji je to uspio, je da se vrati u tu pećinu i saopšti tu istinu i drugim ljudima kako bi oni takođe za njim izašli i spoznali pravu istinu. Međutim, šta smo rekli? Čovjek koji se sa tako jakog sunca vraća u pećinu, opet počinje da se spotiče, on ne vidi i on ne može da se snalazi. Ljudi koji su u pećini njega gledaju i oni se njemu smiju. Sjetimo se Talesa i njegovog pada u bunar. Dakle, ljudi mu se smiju i ne vjeruju. Oni misle da on bunca, da priča gluposti i na kraju će završiti onako kako je to Platon vidio svojim očima – završio bi kao Sokrat, zbog svoje majeutike, zbog toga što je govorio ljudima da nisu u pravu, da pogrešno rade, pogrešno misle, pogrešno djeluju, itd.

Alegorija je sljedeća: Sunce koje je čovjek vidio prilikom spoznaje pravih stvari jeste naš razum koji mi ne koristimo; izlazak iz pećine je filozofija, odnosno mišljenje, generalno mišljenje, koje ljudi uopšte ne koriste, ovi koji se nalaze u pećini, a filozofija jeste put mišljenja, put logike, kojim se izlazi iz pećine i kojim se nastavlja da živi. E, to je ono što je ključno. Dakle, opet, samo treba povesti računa i naći način, to je Platona veoma zaboljelo, zbot toga što se njegovog učitelja osudili na smrt zbog toga što je samo želio ljudima da ukase na tu istinu koju treba spoznati. Trba samo naći jedan malo mekši način od onoga da ne govoriš direktno ljudima u lice – Nisi u pravu. – Ne valja to što radiš. – Ti ne misliš kao treba, da ne kažemo: – Ti si idiot. Znači, ne možeš to direktno reći, nekako drugačije, spusti se, izmekani teren itd. E, to je alegorija pećine.

Sada sebe zapitajte, da li ste u pećini, još uvijek, ili ste izašli iz nje i potrebno je da se vratite nazad ili ćete ostati egoistično i samoživo napolju, vani.

Toliko za danas. Svako dobro.

 

Tekst i video: Ana Galić

 

NAPOMENA:  Ovaj tekst ćete čitati u drugim časopisima  i na drugim web lokacijama samo uz dozvolu autorke.

 

Moj rad možete podržati putem sljedećih društvenih mreža:

 

ana_logo

Fb: Author anagalicblog

Instagram: @authoranagalicblog

Twitter: @anagalicblog 

Linkedin: Ana Galić

e-mail: ana.galic.bl@gmail.com

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s