KRITIČKO MIŠLJENJE

O kritičkom mišljenju možemo da čujemo i čitamo na različitim stranama,  a u svijetu ponajviše i u samim obrazovnim sistemima. Ono što bi se moglo izvući kao zajedničko različitim konceptima kritičkog mišljenja jeste sljedeća definicija: pažljivo mišljenje usmjereno na cilj. Različiti koncepti se kreću od razlike fokusa na cilj, od kriterija i normi za pažljivo mišljenje. Ono što kritičko mišljenje izdvaja kao bitno u obrazovnim sistemima i predstavlja samo po sebi cilj za izučavanje jeste njegova utemeljenost na poštovanju učeničke autonomije i pripreme učenika za uspjeh u životu kao demokratskog građanina. Ono što ubrzava razvoj kritičkog mišljenja jeste njegova primjena uz dijalog, vođene instrukcije i mentorstvo.

1. Istorija

Upotreba termina “kritičko mišljenje” radi opisivanja obrazovnog cilja datira nazad do američkog filozofa Johna Dewey-a i 1910. koji ga češće koristio pod nazivom refleksivno mišljenje. Definisao ga je kao aktivno, uporno i pažljivo tretiranje bilo kog uvjerenja ili pretpostavljene forme znanja u smislu izvora koji ga podupire, kao i daljnih zaključaka do kojih ono vodi.

Ustanovio je i naviku koja se formira primjenom kritičkog mišljenja a to je zauzimanje naučnog stava. A njegovo duže navođenje citata iz literature Francis-a Bacon-a, John-a Locke-a i John-a Stuart-a Mill-a upućuje na to na nije prvi koji je predlagao razvoj naučnog stava u mišljenju kao cilja u obrazovanju. Godine 1941. recimo Glaser je eksperimentalno utvrdio da je moguće poboljšati kritičko mišljenje kod srednjoškolaca, a 1962. godine Ennis je predložio 12 aspekata kritičkog mišljenja kao bazu za istraživanje podučavanja i evaulacije sposobnosti za kritičko mišljenje. A 1980. je međunarodna konferencija u Californiji povodom kritičkog mišljenja i reforme obrazovanja okupila desetine hiljada edukatora iz svih sfera obrazovanja i iz čitavog svijeta. Od iste godine je i državni univerzitet u Californiji tražio da svi studenti koji još nisu stekli diplomu pohađaju kurs kritičkog mišljenja. I da spomenemo 1987. godinu kada je APA-in komitet za predfakultetsku filozofiju uvrdio konsenzus o kritičkom mišljenju u svrhe obrazovnih kriterija i intrukcija. Danas se kritičko mišljenje nalazi u sastavu edukativnih kurikuluma i procjenjivačkih rejtinga širom svijeta, a kao dodatak treba navesti i to da politički i poslovni lideri takođe prepoznaju značaj usvajanja upravo kritičkog mišljenja.

2. Primjeri

Navešćemo i nekoliko primjera kritičkog mišljenja navodeći Dewey-eve bilješke koje je on sakupio od svojih studenata, a primjeri se kreću od svakodnevnog načina mišljenja do naučnog.

Primjer 1: “Ranije neki dan, kada sam bio u gradu u 16.oj ulici, sat mi je zapao za oko. Zapazio sam da su ruke pokazivale na 12:20. To je sugestiralo da imam sastanak u 124oj ulici, u jedan sat. Shvatio sam da ukoliko mi je trebao sat vremena da se spustim dolje autom, vjerovatno ću kasniti 20 minuta ako se budem vraćao istim putem. Mogao bih uštediti 20 minuta idući podzemnom željeznicom. Ali da li je ovdje bilo stanice? Ako je nema, mogao bih izgubiti još 20 minuta tragajući za njom. Onda sam pomislio na stepenike, i vidio da postoje takvi redovi između dva bloka. Ali gdje je bila stanica? Ako je bila nekoliko blokova iznad ili ispod ulice u kojoj sam, izgubiću vrijeme umjesto da ga zadobijem. Moj um se vratio nazad do željezničkog ekspresa brže nego do stepenica; nadalje, sjetio sam se da prolazi bliže nego stepenice dijelu 124-te ulice do koje sam želio doći, tako da bi to vrijeme bilo sačuvano na kraju puta. Zaključio sam u korist podzemne, i dostigao moju destinaciju do jednog časa.”

Primjer 2: “Isturen skoro pa horizontalno u odnosu na gornju palubu trajekta kojim dnevno prelazim rijeku jeste dugačak bijelo stub, koji ima pozlaćenu loptu na svom vrhu. Podsjećao je na stub sa zastavom kada sam ga prvi put vidio; njegova boja, oblik, i pozlaćena kugla slagala se sa ovom idejom, a ovi razlozi su činili opravdanim ovo uvjerenje koje imam. Ali ubrzo su se poteškoće pojavile same. Stub je bio skoro horizontalan, veoma neobična pozicija za stub sa zastavom; sljedeće, nije bilo nikakvog kotura, prstena, ili sajle na koju bi se mogla staviti zastava; na kraju, na drugim mjestima na brodu su postojala dva vertikalna štapa sa kojih su zastave povremeno dizane. Činilo mi se vjerovatnim da stub nije tu radi vijorenja zastave.

“Pokušao sam da zamislim sve moguće funkcije stuba, a uzimajući u razmatranje za koje bi mogao biti najprikladniji: (a) Vjerovatno je bio ornament. Ali kako svi trajekti i čak i tegljači nose stubove, ova hipoteza je odbijena. (b) Vjerovatno je bio stanica za bezični telegraf. Ali ista razmatranja su učinila ovo nevjerovatnim. Osim toga, mnogo prirodnije mjesto za takav prijemnik bi bilo najviše mjesto na brodu, na vrhu upravljačke kabine. (c) Njegova svrha bi mogla biti da pokaže pravac kojim se brod kretao.

“U korist ovog zaključka, otkrio sam da je stub niži od upravljačke kabine, tako da ga kormilar može lako uočiti. Štaviše, vrh je bio taman toliko viši od baze, tako da, iz pozicije vozača, morao se pojaviti u projektovanju daleko ispred broda. I dalje, vozač koji je bio u blizini čela broda, trebao je takvog jednog vodiča kao njegovog usmjerivača. Tegljači bi takođe trebali imati stubove sa ovakvom svrhom. Ova hipoteza je bila mnogo vjerovatnija od ostalih koju sam prihvatio. Formirao sam zaključak da je stub postavljen sa svrhom da pokazuje vozaču smjer u kojem brod plovi, kako bi mu omogućio da pravilno upravlja.”

Primjer 3: U pranju čaša u vrućoj sapunici i postavljanju sa otvorom naopačke na tanjir, balončići su se pojavili izvana na rubovima čaša i onda bi izlazili napolje. Zašto? Prisustvo balončića je pretpostavljalo vazduh, koji po mom mišljenju mora izlaziti iz čaše. Vidim da sapunasta voda na tanjiru sprječava izlazak vazduha iz čaše koji se sačuvao zadržan u čaši. Ali zašto bi vazduh napuštao čašu? Nema nijedne sile koja bi ušla unutra da ga istjera napolje. Mora da se proširio. Širi se povećanjem vrućine, ili smanjenjem pritiska, ili oboje. Da li je vazduh mogao postati topliji nakon što je čaša uzeta iz sapunice? Jasno je da je vazduh već bio umiješan u vodu. Ukoliko je zagrijan vazduh bio uzrok, hladan vazduh je ušao u prenošenje čaša iz sapunice do tanjira. Testiram da vidim da li je ova pretpostavka istinita tako što vadim još nekoliko čaša vani. Neke tresem kako bih osigurao da će hladan vazduh ući u njih. Neke vadim tako što držim čaše okrenute otvorom nadolje kako bih spriječio da hladan vazduh uđe. Balončići se pojavljuju na vanjskoj strani svake čaše od ranije i nijedne kasnije. Mora da sam u pravu sa svojim zaključkom. Vazduh izvana se morao proširiti usljed vrućine čaše, što objašnjava pojavu balončića izvana. Ali zbog čega onda ulaze unutra? Hladni kontakti. Čaša je hlađenje ohladila i vazduh iznutra. Pritisak je uklonjen, i stoga su se balončići pojavili unutra. Kako bih bio sigurnan u ovo, testirao sam stavljanjem šolje leda na čašu dok su se balončili još uvijek pojavljivali vani. Ubrzo su se povukli”

Možemo navoditi još primjera kritičkog mišljenja, kao na primjer kada na ulici iznenada osjetimo hladnoću pa zaključimo da bi ubrzo mogla pasti kiša, pogledamo u nebo i vidimo crni oblak nadvijen nad našom glavom te ubrzamo korak; ili dolazak kući kada zatičemo kuću u velikom neredu pa pomislimo na pljačku ili na nestašluke koje bi mogla napraviti djeca, a zatim nakon provjeravanja da li su stvari poput novca ili nekih vrednota nestale uvrdimo da jeste u pitanju bila pljačka. Dakle, kritičko mišljenje je u svakom od pomenutih slučajeva bilo korišteno.

I jedan test za kraj: kako biste ispitali svoje kritičko mišljenje napišite izvještaj namijenjen javnosti radeći evaulaciju zamišljenog programa nekog političkog subjekta i njegovih argumenata, korišteći dokumente koji mu služe kao pozadina, sa preporukom na kraju da li treba ili ne treba podržati tog kandidata. Izazovno, zar ne?

3. Definicija

Ono što možemo podvući kao nekritičko mišljenje, prije nego što pređemo na njegovo definisanje jeste sljedeće:

  1. a) momentalno prihvatanje ideje koja se prezentuje kao rješenje nekog problema nije kritičko mišljenje
  2. b) trajno obustavljanje zaključivanja ili suđenja, u svrhu sumnjanja o mogućem rješenju, nije kritičko mišljenje
  3. c) kritika vođena dogmatički utvrđenim političkim ili religioznim ideologijama nije kritičko mišljenje
  4. d) izvođenje zaključka na osnovu datih dokumenata ili podataka korištenjem algoritama nije kritičko mišljenje.

Sad kad smo utvrdili šta kritičko mišljenje nije, vraćamo se na početak i ponavljamo: kritičko mišljenje je pažjivo ciljom-orijentisano mišljenje. Postoje brojni koncepti definisanja kritičkog mišljenja. Što se tiče cilja i njegovog obima, neki zagovaraju, poput Dewey-a, da se kritičko mišljenje redukuje na pojedinca i njegove opservacije i eksperimente; neki smatraju da je važnije imati formirano mišljenje po pitanju nekog predmeta, odnosno problema, poput Lipmana i Facione-a; neki smatraju da bi krajnji cilj kritičkog mišljenja trebala biti akcija isto kao i uvjerenja, poput Ennis-a, Bailin-a; neki smatraju metode prilikom formiranja kritičkog mišljenja najvažnijim, tj. konceptualizacija, primjena, analiza, sinteza, i/ili evaulacija informacija koje smo sakupili, osmotrili, iskusili, reflektovali, iskomunicirali, poput Scriven-a i Paul-a; neke se definicije kritičkog mišljenja fokusiraju na izostavljanje zaključka tokom misaonog procesa, kao u Dewey-a i McPecka; a neki pak insistiraju na emotivnom odgovoru, poput Siegel-a.

Što se tiče obrazovnog sistema i definisanja kritičkog mišljenja u njemu, kritičko mišljenje jeste praktični program za postizanje obrazovnog cilja, sa kriterijima i standardima koje taj proces uključuje, a koji je primjeren učenicima i njihovom uzrastu. Pravi cilj kritičkog mišljenja u okviru obrazovanja jeste prepoznavanje, usvajanje i implementacija standarda i kriterija od strane učenika, a to opet podrazumijeva usvajanje znanja, sposobnosti i primjene kritičkog mislioca, odnosno sada samog učenika. Uopšteno govoreći, kada se zapitamo da li kritičko mišljenje sadrži moralnu komponentu, odgovor je – ne. Na primjer, kod Dewey-a je kritičko mišljenje u obrazovnom sistemu imalo za cilj samo razvoj intelektualnih sposobnosti, dok je socijalnu kooperaciju među učenicima postavljao kao centralni moralni cilj u jednom obrazovnom školskom sistemu. Opet, Ennis smatra da obrazovni program koji strijemi razvoju kritičkog mišljenja ali ne i brigi o dostojanstvu i vrijednosti svake osobe predstavlja deficitan, a možda čak i opasan obrazovni sistem.

4. Vrijednost

Dewey je smatrao da bi obrazovanje u kritičkom mišljenju imalo obostranu korist, i po pojedinca i po društvo. Škole koje su uključivale kritičko mišljenje u svoj osmogodišnji školski program razvijale su naviku i vještine u rješavanju problema kao oruđa u vođenju mladih ljudi da razumiju, cijene i žive demokratskim načinom života u Americi, piše Aikin. Siegel je vrijednost kritičkog mišljenja kao obrazovnog cilja odredio ovako:

  1. Poštovanje zahtijeva da u školama nastavnici poštivaju učeničke zahtijeve za razlozima i objašnjenjima, da se sa učenicima postupa pošteno, i da se prepozna potreba za konfrontacijom sa učeničkim individulnim sudovima
  2. Obrazovni sistem ima zadatak da pripremu djecu da postanu uspješne odrasle osobe, zadatak koji zahtijeva razvoj njihove samodovoljnosti
  3. Obrazovni sistem treba uključivati djecu u racionalne tradicije poput istorijske, naučne ili matematičke
  4. Obrazovni sistem treba pripremiti djecu da postanu demokratski građani, što zahtijeva razumne procedure kao i kritičke stavove.

 

5. Proces kritičkog mišljenja i njegovi elementi

Dewey piše 1933. godine da raspoznaje pet faza kritičkog mišljenja:

  1. nagovještaji ili prijedlozi, u kojima um preskače naprijed do mogućeg rješenja;
  2. intelektualizacija nedoumice u problem koji treba riješiti, u pitanje za koje se treba iznaći odgovor;
  3. korištenje jednog prijedloga za drugim kao vodećih ideja, ili hipoteza, kao vodiča u opažanju operacija pri sakupljanju faktičkog materijala;
  4. mentalna elaboracija ideja
  5. testiranje hipoteze u stvarnosti ili imaginativnoj akciji.

Koračanje ovih fazama jednog procesa kritičkog mišljenja nije nimalo jednostavno i najčešće se ne odvija od početka do kraja u jednom dahu. Najčešće dolazi do redefinisanja ideja koje tek treba ispitati, a jedan od problema, sa kojima se bori najveći broj ljudi jeste i problem predrasuda, usljed kojih će čovjek koji treba da ispita jednu tezu zanemariti sve one činjenice koje ne idu u prilog njegove teze, a korisititi samo one koje ju potvrđuju, piše Nickerson. Najbolji primjeri potpuno neostrašćenog sakupljanja informacija i testiranja svih hipoteza predstavljaju detektivi i istraživači avionskih nesreća.

A možda je jednostavnije da proces kritičkog mišljenja predstavimo putem ček liste kojom kako idemo prema naprijed, tako i križamo svaki prethodni korak, koju nam iznosi Hitchcock 2017. godine. Dakle,

  1. Prepoznavanje poteškoće ili nekog pitanja
  2. Tačno definisanje problema
  3. Dijeljenje problema u onoliko manjih sastavnih dijelova koliko možemo odjednom analizirati
  4. Formulisanje mogućih rješenja problema ili dijelova problema
  5. Odlučivanje koji dokaz bi bio relevantan za odlučivanje o rješavanju problema ili dijelova problema
  6. Iznošenje plana sistematičnih opservacija ili eksperimenata koji će potkrijepiti bitni dokaz
  7. Primjena plana
  8. Bilježenje rezultata sprovedenog plana ili eksperimenta
  9. Sakupljanje bitnih svjedočanstava i informacija od drugih
  10. Donošenje zaključaka ili sudova o kredibilitetu svjedočanstava i informacija koje su sakupljene od drugih
  11. Pravljenje nacrta zaključka u odnosu na sakupljenje dokaze i prihvaćena svjedočenja kao relevantna
  12. Prihvatanje rješenja poduprtog odgovarajućim dokazima

 

6. Elementi kritičkog mišljenja

Opažanje: Neko nešto opaža da se odjednom pojavilo u njegovom okruženju, na primjer iznenadni pad temperature, ili zapisuje rezultate eksperimenta.

Osjećanje: Neko se osjeća nesigurnim u vezi nečega i želi da riješi ovu nelagodu. Ili neko osjeća zadovoljstvo jer je riješio svoj problem.

Čuđenje: Neko formuliše pitanje o kojem će se promišljati.

Mašta: Neko razmišlja o mogućim odgovorima (zamišlja konačni rezulat).

Zaključivanje: Neko donosi zaključak nakon što je prikupio jedan dokaz koji je nedostajao.

Znanje: Neko koristi pohranjeno znanje o predmetu kako bi došao do mogućih odgovora ili kako bi zaključio šta se očekuje na osnovu pretpostavki iz pojedinog odgovora.

Eksperimentisanje: Neko kreira i sprovodi u djelo eksperiment ili sistematsku opservaciju kako bi saznao da li će se rezultati na osnovu predloženog rješenja pojaviti.

Konsultacije: Neko pronalazi izvor informacija, a onda i formira sud o tome da li će ih prihvatiti ili ne. Danas svako može imati pristup informacijama, ali baš zato treba posebno povesti računa o utvrđivanju kredibiliteta izvora ovih informacija.

Identifikovanje i analiziranje argumenta: Neko prepoznaje argument i razrađuje njegovu strukturu i sadržaj kao preliminaran u procjeni njegove jačine.

Suđenje: Neko formira sud na osnovu akumuliranih dokaza i razmišljanja.

Odlučivanje: Neko formira odluku o tome šta će činiti ili koju će politiku usvojiti.

7. Dispozicije

Po definiciji, osoba koja nešto čini dobrovoljno radi to voljno, ali isto tako je i sposobna da to radi u određeno vrijeme. I volja da se nešto čini kao i sposobnost da se djeluje čine sastavni dio procesa kojim čovjek stupa u neku akciju. Ista analiza se primjenjuje i na proces kritičkog mišljenja – bez volje i bez sposobnosti da se kritičko mišljenje sprovede, kritičkog mišljenja nema.

Volja da se promišlja kritički recimo se može vidjeti u sljedećem: ukoliko neko skače na zaključak bez prethodnih analiza svih mogućih rješenja, sasvim sigurno nema volju da misli kritički, iako ima sposobnost. A sposobnost da se misli kritički jeste vještina koja se može naučiti, a to ne znači da neko nije sposoban da misli uopšte nego jednostavno znači da bi samo trebao da misli bolje. A to znači da se treba steći znanje, znanje principa i koncepata, zatim da prepozna partikularne slučajeve na koje se ti principi mogu primjeniti, a onda ih i primjeniti.

8. Dispozicije kritičkog mišljenja

Rećićemo da se intelektualne vrline, ne moralne, smatraju posjedom kritičkog mislioca. U skladu s tim kritički mislioci moraju vrijednovati i uživati korištenje svoga znanja i sposobnosti da promišljaju stvari za same sebe. Oni moraju biti ljubitelji posvećeni spoznaji. Postoje dvije vrste predispozicija za kritičko mišljenje – one inicijalne, kao i one već unutar samog kritičkog mišljenja.

8.1. Inicijalne dispozicije

Obraćanje pažnje: Neko neće misliti kritički ako ne uspije da prepozna problem koji treba promisliti. Da bi postao kritički mislilaca, neko treba da bude obazriv u vezi svoje sredine, primjećuući ne samo ono što neko osjeća nego sve izvore nedoumica primljenim u porukama kao i u tuđim vjerovanjima i stavovima.

Navika propitivanja: Propitivanje jeste naporna navika, i nekome je potreban unutrašnji podstrek kako bi se pokrenuo na to. Voljnost da se misli kritički takođe potrebuje mentalnu energiju i inicijativu. Šta može osigurati zalihe te vrste energije? Ljubav prema propitivanju ili možda samo navika propitivanja. Hamby 2015. piše da je možda navika propitivanja centralni dio vrline kritičkog promišljanja.

Samopouzdanje: Manjak vjerovanja u nečije sposobnosti može blokirati kritičko mišljenje.

Hrabrost: Strah od razmišljanja sam po sebi može dovesti do zaustavljanja mišljenja uopšte. Dakle, potrebna je intelektualna hrabrost za kritičko promišljanje.

Otvorenost uma: Dogmatski stav će sprječiti kritičko mišljenje. Voljnost da se misli kritički zahtijeva otvorenost uma, u smislu volje za proučavanjem pitanja koje je neko već usvojio kao riješena, ali za koje će se daljnim dokazima ili razlozima možda utvrditi da bi odgovor mogao biti drugačiji.

Volja za odloženim zaključivanjem: Prerano završavanje provjere mogućih rješenja zaustavlja kritičko mišljenje. Stoga, potrebno je sve alternative pretresti upravo kritičkim mišljenjem i tek onda doći do nacrta zaključka.

Vjerovanje u razum: Prvi korak u kritičkom promišljanju jeste vjera u razum i razumsko propitivanje. Doduše i intuicija, mašta i emocija takođe mogu biti dobri saradnici razumu, pišei Thayer-Baconova 2010.

Traganje za istinom: Ukoliko neko ne mari za istinom neego se drži početne predrasude u vezi određenog problema, on neće misliti kritički o njemu.

8.2. Dispozicije unutar samog kritičkog mišljenja

Neke od inicijalnih dispocija poput otvorenosti uma i voljnosti za suspenzijom zaključivanja takođe jesu i dispozicije unutar samog procesa kritičkog mišljenja, u smislu mentalnih navika ili stavova koji doprinose dobrom obavljanju kritičkog mišljenja jednom kada je ovaj proces otpočeo. Ali, imamo i druge dispozicije, na primjer fokus na problem. Ili fokus na zaključak. Druge dispozicije se odnose na motivaciju za održavanje ili prilagođavanje procesa kritičkog razmišljanja kao na primjer voljnost da se istraje u veoma teškom zadatku i volja da se napuste neproduktivne strategije u pokušaju sebe-korekture.

9. Sposobnosti kritičkog mišljenja

Opservacijske sposobnosti: Pažljivo i precizno posmatranje nekada traži specijalnu stručnost i praksu, poput slučaja posmatranja ptica ili saobraćajnih nesreća. Ipak, postoje generalne sposobnosti u nečijem čulnom uočavanju ili zapažanju u svom okruženju kao i u jasnom i preciznom artikulisanju za samog sebe kao i za druge šta je to neko opazio. Ove sposobnosti dobijaju na snazi kada neko razmišlja da li će i sa kojom dozom povjerenja pristupiti određenom izvještaju na prijmjer kriminalnoj istrazi.

Emotivne sposobnosti: Emocije koje pokreću proces kritičkog razmišljanja jesu zbunjenost ili zapitanost, želja da se ona razriješi, kao i zadovoljstvo postizanja određenog rješenja. Djeca osjećaju ove emocije u veoma ranoj životnoj dobi i to bez ikakvog treninga niti pripreme za njih. Obrazovni sistem koji u sebi sadrži kritičko mišljenje treba samo da kanalizuje ove emocije i da spriječi njihovo eventualno gušenje.

Sposobnosti propitivanja: Proces kritičkog razmišljanja potrebuje transformaciju početnog osjećaja zbunjenosti u jasno pitanje, iliti njegovu formulaciju. A pravilna formulacija podrazumijeva da se pitanje ne bazira na upitnim pretpostavkama, da se prerano ne zaključuje, da se koristi nedvosmislen i precizno formulisan jezik.

Imaginativne sposobnosti: Kada je mišljenje usmjereno ka pronalasku pravilnog uzročnog objašnjenja nekog fenomena il događaja ono zahtijeva sposobnost da se zamisle moguća tumačenja. Da bi čovjek bio sposoban da zamišlja i koristi ove imaginativne sposobnosti u procesu kritičkog mišljenja potrebno je da posjeduje ogromnu količinu znanja i s vremenom imaginacija može postati brža, lakša, detaljnija i dublja.

Sposobnosti zaključivanja: Sposobnost da se prikaže putanja jednog zaključivanja na osnovu datih informacija kao i prepoznavanje do kog nivoa vjerovatnoće moćemo govoriti o istinistosti jedne premise se uopšteno i naziva baš samo kritičko mišljenje kao i njegov proces.

Eksperimentalne sposobnosti: Znati kako osmisliti i sprovesti jedan eksperiment je važno ne samo u naučnom istraživanju nego i u svakodnevnom životu. Procjenjivanje dokaza, samo sprovođenje eksperimenta, primjena određenih tehnika, te zaključivanje na osnovu testiranih početnih hipoteza – sve je to dio eksperimentalnih sposobnosti.

Konsultacijske sposobnosti: Vještina u konsultovanju izvora informacija dolazi u igru kada neko traga upravo za informacijama pomoću kojih će riješiti određeni problem. U konsultacijske sposobnosti spada i sposobnost razlikovanja bitne informacije od nebitne, utvrđivanje istinitosti i autoriteta izvora određene informacije kao i sposobnost sprovođenja potrage za određenim informacijama.

Sposobnosti analiziranja argumenta: Sposobnost identifikacije a zatim i analize jednog argumenta pretpostavlja proces istrage određenog problema s ciljem formiranja nečijeg racionalnog ili opravdanog suda ili zaključka. I ova spososbnost se često uopšteno govoreći smatra samim kritičkim mišljenjem.

Sposobnosti suđenja i odlučivanja: Ova vještina nam služi u prepoznavanju do koje mjere jedan dokaz ili argument podupire jedan sud ili odluku.

10. Potrebno znanje

Na osnovu navedenih sposobnosti kritičkog mišljenja iz prethodnog poglavlja navešćemo kraći spisak pojmova koji se trebaju znati radi boljeg razumijevanja samog kritičkog razmišljanja. Pa tako promatračke sposobnosti zahtijevaju razumijevanje razlike između promatranja i zaključivanja. Sposobnosti propitivanja zahtijevaju razumijevanje pojmova dvosmislenosti i zamagljenosti. Sposobnosti zaključivanja zahtijevaju razumijevanje razlike između između dedukcije i indukcije, kao i razlike između potrebnih i dovoljnih uslova. Eksperimentalne sposobnosti zahtijevaju razumijevanje koncepata hipoteze, nulte hipoteze, pretpostavke i predviđanja, kao i koncepta statističkog značaja. Takođe je potrebno razumijevanje razlike između ekperimenta i promatračke studije, a posebno razlike između nasumičnog kontrolisanog ispitivanja, korelacijske studije i studije kontrole slučaja. Sposobnosti analize argumenata zahtijevaju razumijevanje koncepta argumenta, premise, pretpostavke, zaključka i kontra-argumenta.

Opet, prema Glaseru, sposobnost da se misli kritički potrebuje znanje logike i njenog metoda. Jer, ljudi zaboravljaju, tragaju za dokazima koji će im pomoći u rekonstrukciji onoga što su oni upamtili i smatraju da je istina, te vrlo često upravo završe sa “dokazima” koji samo potvrđuju njihove predrasude. Kritičko mišljenje usmjereno na rješavanje nekog problema zahtijeva objektivno znanje polja na koji se taj problem odnosi i nije nekakakav magični eliksir koji se može primjeniti na bilo koji problem. Potrebno je dakle široko znanje polja kojeg se problem tiče, a isto tako i niza situacija u kojima se taj problem pojavljivao i ranije.

 

Korištena literatura:

Hitchcock, David, “Critical Thinking”, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Fall 2018 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL = <https://plato.stanford.edu/archives/fall2018/entries/critical-thinking/&gt;.

 

Tekst sastavila i uredila: Ana Galić

 

NAPOMENA:  Ovaj tekst ćete čitati u drugim časopisima  i na drugim web lokacijama samo uz dozvolu autorke.

 

Moj rad možete podržati putem sljedećih društvenih mreža:

ana_logo

 

Fb: Author anagalicblog

Instagram: @authoranagalicblog

Twitter: @anagalicblog 

Linkedin: Ana Galić

e-mail: ana.galic.bl@gmail.com

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s