FILOZOFIJA ZA DJECU (1.dio)

Author anagalicblog

Na filozofiju kao školski predmet možemo naići u srednjim školama, kada je evropski (i šire) sistem školovanja u pitanju, ili pak tek na fakultetu kako je uobičajeno u Americi (vodimo se podacima Michaela Pritcharda koji je dao podatke navodeći Evropu i Ameriku). Ovo bi moglo nagovjestiti to da filozofsko mišljenje nije namijenjeno djeci prije adolescentnog uzrasta.

Dva razloga govore ovakvom gledištu u prilog:

  1. Filozofsko mišljenje zahtijeva nivo kognitivnog razvoja koji je, neko bi mogao pomisliti, iznad dječijeg dometa
  2. Kurkulum osnovnih škola je već zatrpan. Uvođenje školskog predmeta poput filozofije ne bi samo ometalo učenike u savladavanju onoga što već trebaju da nauče, nego bi ih moglo učiniti sumnjičavima prema potrebi za drugim predmetima, s obzirom na propitivački akcent same filozofije.

U nastavku ćemo razmotriti oba razloga.

1. Da li su djeca sposobna za filozofsko mišljenje?

Poznata teorija kognitivnog razvoja Jean-a Piageta iz 1933. govori da sve do 11. ili 12. godine uzrasta većina djece nije sposobna za filozofsko mišljenje. Ovo je stoga, govori Piaget, što sve do navedenog uzrasta djeca nisu sposobna za “mišljenje o mišljenju”, za neku vrstu meta-nivoa mišljenja koje karakteriše upravo filozofsko mišljenje. Ovaj nivo kognitivnog razvoja uključuje analogijsko zaključivanje kada su odnosi u pitanju, kao na primjer – bicikl je za upravljač isto što i brod za kormilo, a upravljački mehanizam je nešto što predstavlja upoređujući odnos. Naravno, ovakav stav, da djeca nisu sposobna za filozofsko mišljenje zastupa Piaget, ali ne i drugi mislioci. Sa Piagetovim se stavovima ne slaže psiholog Astington, kao i Gopnik, koji smatraju da je Piaget podcijenio dječije sposobnosti. Filozof Gareth Mattews će ići dalje i argumentovati svoje stavove protiv Piagetovih, te 1980. iznosi niz dokaza na osnovu eksperimenata sa djecom, a koji potvrđuju da djeca jesu sposobna za filozofsko mišljenje, na primjer:

TIM (koji ima oko šest godina), zauzet lizanjem lonca, pita: “Tata, kako mi možemo biti sigurni da sve nije san?”

JORDAN (star pet godina), stupajući u krevet u osam jedne večeri je upitao: “Ukoliko ja idem u krevet u osam i ustajem u sedam ujutru, kako stvarno mogu da znam da je mala kazaljka na satu napravila krug samo jednom? Da li moram ostati budan cijelu noć da bih je gledao? Ako skrenem pogled samo na kratko, možda će mala kazaljka napraviti dva kruga.”

Mattews je sakupio niz anegdota od svojih prijatelja koji su znali za njegovo zanimanje za filozofsko mišljenje kod djece. Ipak, moglo bi se prigovoriti da je potrebno više od anegdota kako bi se pokazalo da djeca jesu sposobna za ozbiljno filozofsko mišljenje. Ono što je potrebno je dokaz da djeca jesu sposobna za održivu filozofsku raspravu. Mattews će 1984. godine dati ilustracije i za ove prijedloge. Sastajući se sa grupom od osmogodišnjaka do jedanaestogodišnjaka, koristio je sljedeći primjer kako bi razvio priču za diskusiju:

Ian (šestogodišnjak) je na njegovu žalost otkrio da troje djece prijatelja njegovih roditelja (koji su tada bili kod njih u gostima) drže monopol nad televizorom; njemu nisu dali da gleda njegov omiljeni kanal. “Majko”, pitao je frustriran, “zašto je bolje da troje djece bude sebično, a ne jedno?”

Ovo je izazvalo živu diskusiju u kojoj su djeca komentarisala razloge gostujuće djece, želju za nalaskom rješenja koje bi zadovoljilo sve četvoro djece, značaj poštovanja ljudskih prava i kako bi se neko osjećao da je na Janovom mjestu. Tada je Mattews postavio jedan od mogućih utilitarnih pristupa: “A šta mislite o ovom argumentu, da ako pustimo da tri posjetioca urade po svom, onda ćemo imati tri sretna čovjeka, umjesto samo jednog?” Jedno dijete je odgovorilo da ne bi bilo fer da troje ljudi dobije ono što želi na korist onog četvrtog. Ovo je bio okidač rasprave o pravednosti, a u skladu sa uzrastom, gdje se sada raspravljalo o godinama pomenute četvorke, o tome da li su bili prijatelji, braća i sestre, ili stranci – kao i o tome koji kanali su bili gledani.

Nema sumnje da je dio objašnjenja dječije sposobnosti i volje da nastave sa diskusijom o Janovom doživljaju vezan za to što su i oni sami iskusili slične izazove. Ipak, djeca su uspjela da se izdignu iznad svog iskustva, te su reflektovali i drugačija shvatanja. A priče poput ove u stvari nam pokazuju da djeca mogu razgovarati o idejama koje su njima važne, a do njih najčešće dolaze na osnovu onoga što im se dešava u životu. Imamo još jedan primjer iz novele imena Lisa, Mattew Lipmana, iz 1983:

Harry i njegov prijatelj Timmy su otišli u klub poštanskih markica da se mijenjaju za nove markice. Poslije toga su otišli na sladoled, ali Timmy otkriva da nema novaca. Harry se nudi da će on da plati, a Timmy govori da će naredni put on platiti sladoled. Prilikom izlaska iz prodavnice gdje su kupovali sladolede, drugar iz razreda se zabija u Timmyja. Timmy onda baca njegovu knjigu sa stola. Nakon što su otrčali odavde, Timmy i Harry razgovaraju o tome šta se desilo:

“Nisam mu mogao dopustiti da se izvuče”, primjetio je Timmy kada su shvatili da ih niko ne ganja, te su mogli nastaviti hodati polako. “Nije morao isturiti nogu vani.” Onda je dodao: “Naravno, ni ja nisam morao učiniti što sam učinio takođe. Ali, kao što sam rekao ranije, uzvratiti je fer.”

“Nekako ipak”, mislio je Harry, “to nije potpuno ista stvar.” Ali nije mogao dokučiti zašto. “Ne znam”, konačno je rekao Timmyiju. “Svrha tvog kluba s markicama jeste mijenjanje markica. Tako da kada nekome daš markicu, podrazumijeva se da ti trebaš nešto da daš zauzvrat. Baš kao kada mi neko posudi novac, pretpostavlja se da ću ga ja vratiti. Ali ako te neko prljavo vara, da li bi trebao uraditi njemu isto? Nisam siguran.”

“Ali morao sam da se revanširam”, Timmy je protestovao. “Nisam mogao dopustiti da se on sa tim izvuče, da se gura od mene bez razloga.”

Malo kasnije su upoznali Lisu i Lauru. Harry je rekao djevojkama šta se desilo i zbog čega je bio zbunjen. “To me je podsjetilo na”, primjetila je Lisa, “prošlu godinu kada smo učili kako se neke rečenice mogu izvrnuti, a ipak ostati istinite, dok neke, kada ih izvrneš postaju neistinite.”

“Da”, složio se Harry, “ali tu smo našli pravilo. Koje je ovdje pravilo?” Lisa je odgovorila: “Izgleda da postoji vrijeme kada je pravedno uzvratiti na ono što nas je zadesilo kao i vrijeme kad to nije pravedno. Ali kako ćemo znati kada je koje vrijeme u pitanju?”

Ovaj jedan preveden i uređen odlomak iz Lipmanove novele naziva Lisa služi nam da uvidimo kako djeca reaguju na neke moralne nedoumice. I to veoma dobro reaguju. Jer Harry i njegova sumnja su uvažene. Nije nipodaštavan. S druge strane, Timmy, iako je veoma lako mogao da se preobrazi u nasilnika, to ne postaje, ali se opet pravda prostom ljudskom reakcijom, jer se možda u stvari bojao da ako ne odreaguje može biti ismijan od strane ostatka odjeljenja kada bi se čulo za sudaranje.

A sada ćemo navesti 30-minutnu diskusiju baš o ovom primjeru koju su imali učenici petog razreda. Učenici su postavljali sljedeća pitanja:

  • Šta će se tačno dogoditi kad se osvećujemo? Da li će ovo otpočeti lančanu reakciju vraćanja “milo za drago” koju niko ne želi (osim možda pokretača)?
  • Može li osveta stvarno da poravna stvari? Možemo li uopšte zadobiti smisao od “vraćanja istom mjerom”?
  • Da li je zaista ispravno odgovarati na loše ponašanje ljubazno? Da li se time pokušava napraviti nešto dobro spajajući dva zla?
  • Koje su alternative “vraćanju istom mjerom”? Šta bi se desilo kada bi samo ignorisao nekoga ko se pokušava izdići iznad tebe?
  • Kada je samoodbrana najbolja strategija?
  • Postoji li razlika između “vraćanja istom mjerom” i “držati nekome lekciju”?
  • Na koji način se drugačije tumače: a) razmjena nečeg dobrog; b) vraćanje duga; c) vraćanje usluge; d) nuđenje usluge; e) uskraćivanje činjenja usluge osim ukoliko neko tebi prvi ne učini uslugu?
  • Može li nam ovdje pomoći Zlatno pravilo (ili pravilo po kojem se odnosiš prema drugima onako kako želiš da se oni odnose prema tebi) ? Šta znači Zlatno pravilo? Da li je ono dobro?

 

 

Smislena i uračunljiva rasprava poput ove nije neobična za djecu ukoliko im se pruži šansa da je imaju. Ovaj put okidač za raspravu je bio odlomak iz novele. Međutim, povod za diskusiju može biti i školski materijal (iz drugih predmeta), umjetnička djela, misaoni eksperimenti, kao i dnevne vijesti.

 

A ukoliko bi se neko zapitao ili nastavio i dalje da sumnja da li su djeca sposobna da razmišljaju ukoliko se ne bi mogli koristiti svojim iskustvom, tj. sada ćemo navesti primjer koji kreće od logike, a završava u metafizici.

Istinita rečenica “Svi hrastovi su drveće” postaje neistinita kada se okrene redoslijed riječi. Kao i rečenica “Sve mrkve su povrće”. Možemo li reći da svaka istinita rečenica koja počinje sa “svi” postaje neistinita kada se izokrene?

Već u trećem razredu djeca veoma lako nalaze iznimke. Pa na primjer, šta je sa “Svi tigrovi su tigrovi”, mnogi će pitati. Drugi će reći da je ovo dosadna rečenica, nudeći nešto poput “Svi zečevi su brzi trkači”, ili “Sve majke imaju djecu” kao alternative. A sa relativno malo ohrabrenja oni mogu doći do valjane definicije geometrijskih figura i njihovog razlikovanja od predloženih definicija koje ne mogu biti preokrenute. Na primjer, “Svi kvadrati su pravougli” je istina, ali postaje neistina kada obrnemo redosljed riječi. “Svi kvadrati su pravougli sa jednakim stranicama”, opet može da se izokrene i da ostane istina.

Ajmo sada da vidimo kako to djeca postavljaju metafizička pitanja. Vidjeli smo da logika predstavlja sastavni dio matematike i gramatike, jer red riječi u rečenici, ali i osnovne funkcije u matematici jesu dio logike, te je logika sistematski već usađena u druge nauke, ali je to filozofska nauka. Uzmimo sada navedene primjere propitivanja da li sve rečenice koje počinju sa “svi” zaista postaju neistinite kada se izokrenu, pa nakon dječijih odgovora da “Svi tigrovi jesu tigrovi” i da “Svi zečevi su brzi trkači”, djeca su nastavila sa sljedećim pitanjima: A šta da izjavimo “Svi odgovori imaju pitanja” i “Sva pitanja imaju odgovore”? Na sreću, nastavnik je napravio pauzu kako bi istražio ovo pitanje sa razredom.

“Da li svi odgovori imaju pitanja”, upitao je. Naravno, odgovorio je učenicima, inače ne bismo mogli govoriti da imamo odgovor.

Nastavnik je nastavio, “A šta je sa drugom rečenicom? Da li mislite da sva pitanja imaju odgovore?” Ono što je uslijedilo jeste bujica odgovora:

  • Učenik #1: “Ima li života u centru Sunca?”
  • Učenik #2: “Iako ne možemo otići tamo da to istražimo, pitanje išak ima odgovor.”
  • Učenik #3: “Koliko zrna pijeska postoji na Zemlji?”
  • Učenik #4: “Postoji konačan broj iako ga mi ne znamo.”
  • Učenik #3: “Vjetar ih raznosi svuda naokolo, a mi neka brojimo i više od jednom.”
  • Učenik #5: “Postoji ih previše da bi se brojala.”
  • Učenik #6: “Koliko zrna pijeska postoji na svim planetama?”
  • Učenik #7: “Koliko drveća postoji na Zemlji?”
  • Učenik #4: “To je lakše od zrna pijeska. Mogli bismo ih prebrojati.”
  • Učenik #7: “Dok bi sve i jedno prebrojao, neka bi pala a neka bi tek počela da rastu.”
  • Učenik #8: “Da li je Bog stvorio vrijeme?”
  • Učenik #9: “Misliš, ukoliko ima Boga, da li je on stvorio vrijeme?”
  • Učenik #7: “Da li svemir ima granice?”
  • Učenik #5: “Da, šta bi se desilo kada bi došao do kraja svemira i pokušao staviti svoju ruku vani? Ako ne bi mogao, šta je to što te sprječava izvana?”
  • Učenik #6: “Možda je to što te koči nešto iznutra. Ne bi postojalo nešto izvana.”

Pogledajmo još jedan primjer koliko brzo jedna logička rasprava može završiti u duboko filozofskom razmišljanju. Grupa učenika petog razreda je razmatrala rečenicu “Svi ljudi su životinje”. Jedan od učenika je ovu rečenicu ponudio za primjer istinite i neistinite rečenice ukoliko joj se izmijeni subjekat i predikat. U raspravu su ušli Chip i Jeff. Chip je takstativno nabrajao degradiranje čovjeka ka životinjskom stadiju zajedno sa slonovima, tigrovima, do sisara, od sisara do životinja od životinja do živih bića. A Jeff je nastavio sa prigovorima.

Chip: “Jeff, šta su ljudi? Ne možeš odgovoriti na to, zar ne?”

Jeff: “Da, mogu.”

Chip: “Šta si ti?”

Jeff: “Osoba.”

Chip: “Šta je osoba?”

Jeff: “Neko ko živi.”

Chip: “Neko ko živi može biti i kit.”

Jeff: “Rekao sam neko, a ne životinja….”

Chip: “Možeš provjeriti sve i jednu knjigu tamo u biblioteci – pa, bilo koju koja se tiče nas ….”

Larry: “Ja želim da znam zbog čega se svi tako lako vrijeđaju zbog tako nebitne stvari.”

Rich: “Mi razmišljamo! Zbog toga i jesmo ovdje.”

Amy: “Da li iko ima enciklopediju ovdje pa da možemo potražiti i životinje, sisare, ili osobe?”

Jeff: “Mi smo svi ljudi. Dakle, Kada bi nas Marsovac vidio, rekao bi: “Hej, vidi, eno nekih ljudskih bića.” A ne bi rekao: “Hej, vidi, eno nekih životinja dolje.”

Mike: “Marsovci bi, ukoliko ima uopšte ima, rekli: “Hej, pogledajte ona stvorenja koja čudno izgledaju”, ili nešto poput toga. Oni ne bi znali šta smo mi. Oni ne znaju ništa o nama. (Sada se vratite na početnu postavku koju je iznio Jeff, govori nam Mike) Ukoliko je osoba, kažeš, “neko”. Ukoliko je životinja, govoriš “nešto”. Neko je ljudsko biće.”

Chip: “Postoji život, okej? Onda kreni odatle. Imaš životinje, biljke i bilo šta drugo što on predstavlja, znaš – molekule i takve stvari. Sada pređi na životinje i razdvoji sisare, vodozemce, reptile i šta god tamo postoji. Onda izdvoj sebe i onda imaš sve ove posebne ljudske vrste. Je li to u redu do sada, Jeff?”

Jeff: “Samo nastavi.”

Chip: “Pa, samo želim da znam da li se slažeš sa ovim do sada.”

Jeff: “Samo nastavi. Ja ne mislim mijenjati svoje mišljenje. To je sve…Ja nisam životinja. Ja sam osoba, i to namjeravam i da ostanem.”

Chip: “Ti si vrsta životinje.”

Jeff: “Ne mislim ići do dr. Jekylla i reći, “Hej, pretvori me u životinju….”

Amy: “Ljudi su vrsta životinje, kao što su ptice. To se razlikuje kao što se one razlikuju od slonova. Ptica se razlikuje od slona. Mike govori da mi našeg psa ne zovemo osobom ili da je on neko. Ali neko bi mogao stvarno voljeti svoje ljubimce i razmišljati o njima kao o porodici.”

Rasprava se nastavila još nekoliko minuta. A nakon rasprave se čulo da su učenici mogli raspravljati još satima, pa i danima. Naredne sedmice su se sastali u lokalnoj javnoj biblioteci te su ponijeli enciklopediju kako bi raspravili stvar do kraja. Nakon toga, nastavnik ih je pitao da li vjeruju da je sve što su pročitali u enciklopediji istina.

Emily: “Za neke stvari nismo sigurni; a enciklopedija može napisati sve o  tome kako je solarni sistem nastao, i vrlo vjerovatno će reći da je postojala velika prašina koja se vrtila u krug. Ali nismo sigurni u to. Tako da, to bi moglo biti pogrešno.”

Nastavnik je tada upitao da li, u takvim slučajevima, u enciklopediji piše, “mi nismo sigurni”.

Mike: “Pisaće “hipoteza” – što je nagađanje.”

Kurt: “Pisaće da nismo još uvijek sigurni.”

Dakle, diskusija je održala svoju filozofsku potku. Ova grupa je nastavila da se okuplja tokom čitave školske godine, razgovarajući o širokom opsegu filozofskih tema, uključujući i: odnos između uma i mozga, razlike i sličnosti između snova i stvarnosti, znanje o drugim umovima, samosaznanje, odnosi između dokaza i znanja.

 

Korištena literatura:

Pritchard, Michael, “Philosophy for Children”, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Winter 2018 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL = <https://plato.stanford.edu/archives/win2018/entries/children/&gt;.

 

Tekst sastavila i uredila: Ana Galić

 

NAPOMENA:  Ovaj tekst ćete čitati u drugim časopisima  i na drugim web lokacijama samo uz dozvolu autorke.

 

Moj rad možete podržati putem sljedećih društvenih mreža:

ana_logo

 

Fb: Author anagalicblog

Instagram: @authoranagalicblog

Twitter: @anagalicblog 

Linkedin: Ana Galić

e-mail: ana.galic.bl@gmail.com

Published by Ana Galić magistar filozofije

Ana Galić je magistar filozofije i profesorica filozofije i sociologije. Bavi se filozofijom, prevođenjem i izdavaštvom. Živi i radi u Banjoj Luci. ©Ana Galić. Sva prava zadržana.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: