Filozofija za djecu (1.dio) pročitajte klikom na: https://anagalicblog.wordpress.com/2020/07/24/filozofija-za-djecu/

2. Filozofija u pretrpanom kurikulumu

Uz postojeći kurikulum koji je već pretrpan i uzročnik pritiska u obezbjeđivanju dokaza rada učenika u vidu ocjena na standardnim predmetima poput istorije, književnosti, matematike, fizike, … nastavnicima bi filozofija kao još jedan dodatni predmet mogla zasmetati. Dodavanje filozofije bi moglo čak i pogoršati postojeće stvari. Ne samo da je u pitanju dodavanje još jednog predmeta u ovaj pretrpani plan i program, nego je u pitanju predmet sa kojim nastavnici drugih predmeta nisu dovoljno upoznati, pa se među njima može stvoriti strah od uvođenja filozofije koja predstavlja konstantno propitivanje, jer bi mogla uticati na izvršavanje zadataka u ostalim predmetima. Poznajući propitivačku prirodu filozofije, nastavnici drugih predmeta bi se mogli osjetiti ranjivi kao profesori zbog toga što ne bi bili sigurni u sopstveno znanje na postavljena pitanja.

Na ovaj problem se nadovezuje pritisak na nastavnike drugih predmeta da kroz svoje učenike demonstriraju znanje na zadovoljavajućem nivou. Standardni testovi se uobičajeno koriste kao mjera procjenjivanja učeničkih postignuća. Označeni sa konačnim, nedvosmislenim pitanjima i odgovorima, ovi testovi ne mogu zamijeniti nagradu za filozofsku refleksiju. A pošto je učeničko znanje povezano i sa ulaganjima u samu školu nastavnici ne mogu olako pristupiti ovom problemu, koliko god sumnjivi bili prema edukativnoj vrijednosti u pripremi njihovih učenika za najbolje rezultate na standardizovanim testovima.

Kao odgovor, oni koji zagovaraju uvođenje filozofije u škole naglašavaju načine na koji filozofija može poboljšati čitavo obrazovno iskustvo učenika. Cilj jeste ne samo uvođenje još jednog nastavnog predmeta u škole. Pozivajući učenike da reflektuju odnose među različitim područjima koja istražuju i da razumiju svoje obrazovno iskustvo u cjelini, filozofija može unijeti smisao čitavom obrazovanju svih učenika. S druge strane, filozofija može napraviti ogroman doprinos još jednom podrušju znanja koje se već sada nalazi u različitim kurikulumima, a to je kritičko mišljenje.

Sredinom 1960-ih, filozof Mattew Lipman je ostao zaprepašten slabim kvalitetom argumenata koje su koristili vjerovatno dobro obrazovani građani tokom diskusija o ratu u Vijetnamu i društvenim bolestima generalno. Uvjeren da se podučavanje u logici treba započeti mnogo prije fakulteta, on je pokušao da nađe način kako da za to zainteresuje djecu od 10 i 11 godina starosti. Premještajući se sa Columbia Univerziteta na Montclair državni koledž, objavio je prvu dječiju novelu Otkriće Harryija Stottlemeiera 1974. godine. Lipmanova zabrinutost oko nivoa kritičkog mišljenja u društvu uopšteno, a u školama pojedinačno, nije bila samo njegova. Sve do 1970.-te godine hajka za podučavanjem kritičkog mišljenja u školama je bila, ako ne jasna, onda glasna; a uveliko je i ostala takva sve do danas.

Šta se misli pod kritičkim mišljenjem? Odgovori se kreću od kratkog, koji je dao Robert Ennis 1987. godine – kritičko mišljenje je razumno refleksivno mišljenje koje se fokusira na odlučivanje u šta da se vjeruje ili šta da se čini, do veoma složenog odgovora datog od grupe ljudi, 46 panelista koji su se sastali na Komitetu Američke Filozofske Asocijacije (implementirajući Delphi metodu) koji su se dogovorili da kritičko mišljenje jeste sljedeće:

Svrhovito, samo-regulatorno prosuđivanje koje rezultuje u tumačenju, analizi, evaluaciji i zaključivanju, baš kao i u objašnjavanju dokazivih, konceptualnih, metodoloških, kriterijskih ili kontekstualnih razmatranja na osnovu kojih se prosuđivanje vrši. Idealno kritičko mišljenje jeste uobičajeno radoznalo, dobro informisano, sa povjerenjem u razum, otvorenog uma, felksibilno, pošteno u evaluaciji, iskreno u suočavanju sa ličnim predrasudama, razborito prilikom pravljenja sudova, spremno za ponovno razmatranje, jasno oko pitanja, uredno kada su složene stvari u pitanju, vrijedno u potrazi za bitnim informacijama, razumno pri izboru kriterijuma, fokusirano na istraživanje i uporno u traženju rezultata koji su tačni koliko predmet i okolnosti istraživanja to dopuštaju (čitamo kod Facionea, 1989. godine).

I Lipman je bio član ovog panela i jasno je da i njegova novela kao i nastavnička strijemljenja upravo idu na zadovoljenje ovih kriterija. Njegov kraći opis kritičkog mišljenja jeste da ono uključuje prosuđivanje temeljeno na kriterijumima, razlozima. Kriterijum, govori on, može biti vrjednovan kao megakriterijum poput oslonjivosti, značaja, snage, koherencije i konzistencije. Kritičko mišljenje je, on dodaje, okarakterisano kao mišljenje koje olakšava prosuđivanje zbog toga što se oslanja na kriterije, vrši samo-korekturu i osjetljivo je na kontekst.

Sada kada smo spomenuli da je kritičko mišljenje osjetljivo na kontekst, neki kritičari sumnjaju da bi samostalno izučavanje kritičkog mišljenja nezavisno od specifičnih područja znanja uopšte bilo korisno, kao na primjer McPack. Iako se slažu da postoje neke zajedničke karakteristike kritičkog mišljenja koje se pronose različitim područjima znanja opet se postavlja pitanje da li bi kritičko mišljenje imalo smisla odvojeno od konteksta specifičnih disciplina kao što su istorija, sociologija, biologija, hemija…Ipak, ukoliko se unutar same discipline ne postavi pitanje o njenim izvorima i o odnosu sa drugim disciplinama, moglo bi se desiti da se bez kritičkog mišljenja previde veoma važna pitanja koja zahtijevaju osebnu pažnju. Filozofija postavlja upravo takva pitanja u vezi drugih disciplina, baš kao što ih postavlja i unutar same sebe.

Lipman se nadao da bi filozofija mogla zauzeti centralno mjesto u kurikulumima od predškolskog uzrasta u vrtićima do 12. razreda odnosno u osnovnoj i srednjoj školi, te bi stoga učenici bili osposobljeni da razviju svoje vještine za kritičko mišljenje kroz filozofska propitivanja. U isto vrijeme, tvrdio je, filozofija može pomoći učenicima da bolje shvate smisao svoga obrazovnog iskustva. Tragajući za razvijanjem opsežnih perspektiva, filozofija kani da razumije različite vrste odnosa. Kurikulum koji dijeli učeničko obrazovanje na diskretne, samodostatne discipline, bez ohrabrivanja na postavljanje filozofskih pitanja o prirodi samih tih disciplina i njihovih odnosa jednih naspram drugih asocira na fragmentaran oblika obrazovanja. Lipmanova alternativa izložena je u narednom poglavlju, a opisuje razvijen kurikulum za uzrast od vrtića do kraja srednje škole od strane Instituta za unaprijeđenje filozofije za djecu, čiji je osnivač.

3. Institut za unaprijeđenje filozofije za djecu

Pokret po nazivom Filozofija za djecu pokrenut je ranih 1970-ih godina po objavljivanju filozofske novele Matthew-a Lipmana, Otkriće Harryija Stottlemeiera. Novela je tokom sedamdesetih godina uvrštena u program Montclair javne škole u New Jerseyiju. Do sredine 1970-ih godina Institut za unaprijeđenje filozofije za djecu (u nastavku teksta institut) formalno je imao sjedište upravo u Montclair državnom fakultetu, a mediji su vrlo brzo propratili izvještaje o značajnom poboljšanju u čitanju i vještinama kritičkog razmišljanja djece koja su pohađala tu školu i koja su bila uključena u programe instituta. Nakon toga, institut je napravio materijale koji su sadržavali dijelove Lipmanove novele i pod vodstvom Ann Margaret Sharp, koleginice sa instituta, i radne sveske koje su pokrivale čitav kurikulum od vrtića do kraja srednje škole. Na hiljadu djece u New Jerseyu, te širom SAD-a, pa čak i u svijetu, bilo je upoznato sa obrazovnim programom koji je ponudio sam institut.

Sadržaj ove 96 stranica duge novele ja namijenjen prvenstveno djeci i tu možemo da saznamo kako se Harry i njegovi prijatelji upoznaju sa pravilima Aristotelove logike, kako se nose s pitanjima oko prirode mišljenja, uma, uzročnosti, stvarnosti, znanja i vjerovanja, pravog i pogrešnog, pravednog i nepravednog. Priča ne uključuje nikakav filozofski rječnik niti čak ni samu riječ filozofija. Direktnog odgovora na naslov novele nema, a Harryiju se daje zadatak da napiše rad na temu Najzanimljivija stvar u svijetu. Uporedo sa razmišljanjem o gravitaciji i sl. Harry spoznaje da on može misliti o gravitaciji, ali da ona ne može misliti o njemu, te zaključujuje da je sposobnost da se misli sigurno nešto veoma bitno. Ipak, mišljenje o mišljenju, kako to Harry vidi, nema svoj poseban predmet u školi.

Još jedna od bitnih stavki koju je institut predložio kao jedan od pristupa koju nastavnici mogu da koriste jeste stvaranje zajednice u jednom odjeljenju gdje se sa poštovanjem i otvoreno može razgovarati i mogu razmjenjivati ideje. Svaki učenik se nagrađuje kao neko ko ima potencijala da stvori vrijedan doprinos temama koje se uzimaju u razmatranje. Učenici se ohrabruju da razvijaju slušalačke sposobnosti, da odgovaraju na ono što drugi kažu, volju da istraju u guranju svoje ideje uz pomoć dobrih razloga, kao i otvorenost mogućnosti da se nečije uvjerenje može i promijeniti ukoliko se dođe do novih spoznaja. Ukratko, učionica se formira tako da se ojača učenički potencijal za što bolje prosuđivanje. A ovo uključuje mnogo više nego sposobnost da se vješto logički promišlja. Da bismo bolje razumjeli rasuđivanje, poslužimo se zaokruženom definicijom koju su dali Laurance J. Splitter i Ann Margaret Sharp:

Dobro prosuđivanje je primarno socijalna dispozicija: osoba koja promišlja poštuje druge i spremna je za uvažavanje i njihovog stajališta i njihovih osjećaja, sve do promjene sopstvenog stava o pitanjima od značaja, uz svjesno dopuštanje promjene sopstvene perspektive od strane drugih…

Moglo bi se pomisliti da je filozofija, u najboljem, prikladan predmet za relativno nekoliko učenika na ovom dječijem nivou. Ipak, program Filozofija za djecu je pokazao da može biti značajno uspješan u obuhvatanju čitavog razreda zarad propitivanja, a i sami učitelji bivaju često iznenađeni, a i zadovoljni, kada spaze da su i oni do tada “uspavani” učenici aktivno uzeli učešće u diskusiji o filozofskim idejama.

Postoji bojazan među nastavnicima, i to pretjerana, da zbog njihovog nepoznavanja same filozofije oni nisu u stanju ohrabrivati djecu da vode ovakve filozofske diskusije. Ono što je potrebno jeste olakšati jednu raspravu, a za ovo je poželjno da i sami nastavnici imaju filozofsku znatiželju, a tek onda poznavanje same filozofske literature. Olakšavanje vođenja jedne filozofske rasprave ne znači voditi je niti imati glavnu riječ; važno je da nastavnici dopuštaju učenicima da oni sami razviju svoje sopstvene ideje. Za nastavnike se ne očekuje da omoguće, ili čak ni da znaju odgovore na sva pitanja. Oni mogu dijeliti svoju zapitanost sa svojim učenicima, biti otvoreni prema neočekivanim, ali predloženim odgovorima koje oni i njihovi učenici daju, i uživati u posmatranju razmjene mišljenja među učenicima. A sve ovo znači povlačenje tradicionalne uloge nastavnika kao predavača i nekoga ko nudi odgovore.

4. Filozofiranje sa drugima

Filozofija za djecu ohrabruje djecu da misle za sebe a u isto vrijeme ih ohrabruje i da misle sa drugima. Ipak, na filozofiju se najčešće gleda kao na stvar puke refleksije, koja može da uključuje razmjenu sa par usamljenih mislilaca – nešto na šta “mase” nisu niti upućene niti ih privlači. Možda će mnogi reći da ovo i jeste filozofija u najboljem slučaju; jer poput fizike ili matematike, “filozofija za svakoga” bi bila razvodnjena. Nema potrebe da se filozofija za djecu upoređuje sa ovom vrste filozofije. Naprotiv, ovi argumenti se mogu iskoristiti filozofiji za djecu u prilog, pa ako uzmemo da i fizika i matematika jesu komlikovani te su namijenjeni za izučavanje samo nekolicine, ipak su oba predmeta uvrštena u cjelokupno školovanje, pa tako možemo i filozofiju za djecu uključiti kao predmet za čitav razred, a ne samo za par “talentovanih i nadarenih” učenika, u sprovođenju filozofskih propitivanja zajedno.

Da bi ovo funkcionisalo potrebno je da svi učenici u razredu budu uključeni u održivu filozofsku diskusiju sa drugima. Gareth Mattewes nam je u “Dijalozima sa djecom” omogućio dokaze da djeca mogu razvijati održivu filozofsku diskusiju kao i da mogu imati dublje filozofske uvide, kao i sljedeći autori: Lone (2012), McCall (2009), Pritchard (1996), Shapiro (2012), Wartenberg (2009).

5. Filozofija za djecu danas

U skladu sa povećanim zanimanjem za filozofiju za djecu na međunarodnom nivou, osnovan je Međunarodni odbor za filozofska propitivanja sa djecom, 1985. godine. Odbor finansira međunarodne konferencije svake druge godine, sa domaćinima u Australii, Austriji, Brazilu, Engleskoj, Meksiku, Španiji i Tajvanu. Godine 2017. u junu, konferencija je održana u Madridu, u Španiji, sa preko 400 učesnika diljem svijeta.

Iako su prvi inicijatori filozofije za djecu preminuli – Lipman 2010, a Sharp 2011. godine, institut i dalje ima značajan uticaj pod vodstom Maughn Gregoryija. Nedavno je osnovan i PLATO – organizacija za učenje i podučavanje filozofije (Philosophy Learning and Teaching Organization) uz punu podršku American Philosophical Association’s Pre-College Philosophy Committee, a svake godine se održavaju i sastanci uz podršku nevladinih organizacija i saradnje sa Centrom za filozofiju za djecu Washington Univerziteta. PLATO finansira i publikacije: Questions, kao i on-line Precollege Philosophy and Public Practice.

Australia i New Zeland su organizovani pod imenom Federation of Australasian Philosophy in Schools Associations (FAPSA), koja se sastaje jednom godišnje i objavljuje časopis Journal for Philosophy in Schools. Godine 1992. društvo naziva Society for the Advancement of Philosophical Enquiry and Reflection in Education (SAPERE) je osnovano u Oxfordu, u Engleskoj. Ove i brojne druge organizacije zajedno sa iskusnim predavačima širom svijeta nastavljaju da rade na obuci za nastavnike za filozofiju za djecu, kako u samim učionicama, tako i van nje.

Naravno postoje i novine u materijalima, pa tako iako se Lipman nije slagao sa ilustrovanim sadržajem za djecu, Karen Murris je 1992. zajedno sa Johanom Haynes iznijela detaljan proračun filozofske važnosti sadržaja za djecu prezentovanog u slikama.

Ali najkraće rečeno – materijali za filozofiju za djecu rastu i obećavaju da će u budućnosti doći do većeg pomaka u uključivanju djece u filozofske diskusije.

Korištena literatura:

Pritchard, Michael, “Philosophy for Children”, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Winter 2018 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL = <https://plato.stanford.edu/archives/win2018/entries/children/>.

Tekst sastavila i uredila: Ana Galić

NAPOMENA: Ovaj tekst ćete čitati u drugim časopisima i na drugim web lokacijama samo uz dozvolu autorke.

Moj rad možete podržati putem sljedećih društvenih mreža: