Filozofija humora (1. dio)

Author anagalicblog

Humor se u filozofiji obično ne istražuje, a ako to i jeste slučaj, riječ je o kritičkom osvrtanju. U nastavku ćemo se osvrnuti na tri teorije humora, ali prije toga ćemo vidjeti zbog čega je humor na toliko lošem glasu u filozofiji.

1. Loša reputacija humora

Kada ljude pitate šta im je bitno u životu, često ćete čuti odgovor da je to humor. Isto tako kada pitate parove koja je to osobina koju najviše cijene kod svojih partnera, čućete da je to smisao za humor, kao jedan od najvažnijih. Filozofi se zanimaju za ono što je najvažnije u životu pa stoga i čudi zbog čega se nisu više bavili pitanjem humora kao i zbog čega je humor dobio negativu konotaciju. Prva značajnija knjiga posvećena humoru jeste Laughter iz 1900. godine Henri Bergsona. Humor se tretirao kao rugajući kikot, a ne kao komedija ili šala. Kod Platona ćemo naići na više mjesta gdje se smijeh označava kao nepoželjan, na primjer u Državi piše da vojnici trebaju izbjegavati smijanje, jer ono izaziva nasilnu reakciju; ili u Filebu piše da je smiješno neka vrsta zla; to zlo se ogleda u ruganju ljudskim položajima, tj. ljudima za koje ovi umišljaju da ih imaju iako to u stvari nije tačno, na primjer bogatstvo, dobar izgled ili vrlinu, pa tako saučestvujemo u njihovim smicalicama i izrugivanju sebe samih. Zbog toga u Platonovoj Državi nema smijeha, niti za ženu, niti za muškarca, niti se iko smije baviti njegovim podučavanjem. I za Aristotela smijeh je predstavljao oblik prezira, o čemu je više pisao u Nikomahovoj etici. Stoci nisu odobravali smijeh jer se kosio sa sprovođenjem njihove samo-kontrole (Epiktetovi sljedbenici su pisali da ga nikada nisu vidjeli kako se smije).

Ovakvo tretiranje humora uticalo je i na rane hrišćanske mislioce, a kroz njih se taj uticaj prenio i kasnije na evropsku kulturu. Božji glasnici u Bibliji su proroci, a za njih je smijeh bio izraz neprijateljstva. Smijeh u obliku ruganja u Bibliji je bio tako nepoželjan da je zasluživao smrt. Uz ovakva gledišta na humor, rani hrišćani poput Ambrose-a, Jerome-a, Basila, Ephraima i Johna Chrysostoma su upozoravali na pretjeran smijeh ili na sam smijeh uopšte, kao na nešto nepoželjno, kao gubitak samo-kontrole, neodgovornost, požudu ili ljutnju. Hrišćanska institucija koja je najviše osuđivala smijeh jesu manastiri, a sve kroz srednji vijek ta osuda je bila na snazi (Puritanci su pisali traktate protiv smijeha i komedije).

U ovo vrijeme su  i Thomas Hobbes i René Descartes radili na suzbijanju humora; Hobbes će u Leviathan – u, 1651. pisati da je smijeh produkt našeg vjerovanja u (iznanadnu) sopstvenu superiornost, te njenog ismijavanja. Descartes će u Passions of the Soul reći da smijeh prati tri od šest osnovnih emocija – čuđenje, ljubav, mržnja, požuda, radost, tuga, s tim da je najviše vezan za mržnju, odnosno prezir i ismijavanje.

2. Teorija superiornosti

Ova teorija vuče porijeklo od pomenutog Platona i Biblije i dominira Zapadom i najjednostavnije rečeno, po teoriji superiornosti koja svoje ime dobija u 20. vijeku, naš smijeh izražava osjećanja superiornosti nad ljudima ili nad prošlim stanjem nas samih. Sadašnji predstavnik ove teorije je Roger Scruton, koji analizira zabavu kao pažljivo ili usmjereno rušenje osobe ili nečega vezanog sa njom. Dominacija teorije superiornosti biva dovedena u pitanje u 18. vijeku, kada Francis Hutcheson 1750. godine piše kritiku Hobbesovog tumačenja smijeha. U smijehu, tvrdi Hutcheson, mi se ne moramo porediti ni sa kim, nego se možemo smijati i potpuno drugačijim stvarima, te navodi stihove jedne pjesme o izlasku sunca sa čudnim figurama govora. Isto tako, mi se možemo osjećati superiornijim u odnosu na niže životinje, ali bez smijeha, kao i prilikom susreta sa beskućnikom.

Mi bismo mogli navesti kontraprimjere ako uzmemo nijeme filmove Charlie-a Chaplina, Harolda Lloyda, i Bustera Keatona, gdje je heroj često zaglavljen u nekoj situaciji koja djeluje bezizlazno. Ali taj heroj odjednom nalazi rješenje, pomoću neke akrobatske vještine, kojoj se mi smijemo, a da se pri tome ne osjećamo superiorno poredeći se sa njima.

Neki ljudi se smiju sami sebi, sada, ovog časa, kao na primjer kada tragamo za naočarima po sobi i torbi, a nalazimo ih na svojoj glavi, tako da teorija superiornosti koja se tiče samo prošlog stanja takođe ni ovdje nije zadovoljavajuća.

Dok ovi slučajevi uključuju poređenje nas samih sa nekim dugim, postoje  situacije, kao na primjer eksperiment iz 1993. godine Lamberta Deckersa, gdje ne dolazi do poređenja. U ovome eksperimentu subjekti su zamoljeni da dižu tegove navodno jednake težine. Prvij nekoliko tegova je imalo jednaku težinu, te su ispitanici zaključili da bi i preostali tegovi mogli biti jednake težine. Ali, onda su podizali težine ili veoma teže ili veoma lakše od prethodnih, te su tako izazivali smijeh.

3. Teorija olakšanja

Naredne dvije teorije nastaju u 18. vijeku, a govorimo o teoriji olakšanja i teoriji nepodudarnosti. Teorija olakšanja predstavlja objašnjenje po kojem smijeh čini nervnom sistemu ono što otpuštanje pritiska čini parnom bojleru (neka vrsta hidrauličnog objašnjenja). Teorija je prvi put skicirana 1709. godine u eseju “An Essay on the Freedom of Wit and Humor”, Lorda Shaftesburija, gdje se po pvi put humor koristi u modernom smislu smiješnoga. Naučnici toga vremena znali su da nervi povezuju mozak sa organima za opažanje i mišićima, ali su smatrali da ti nervi prenose “životinjske duhove” u obliku gasova i tečnosti kao što su vazduh i krv. Shaftesbury objašnjava smijeh kao otpuštanje životinjskog duha koji je stvorio pritisak unutar nerava.

U naredna dva vijeka kako je razumijevanje nervnog sistema raslo, mislioci poput Herberta Spencera i Sigmunda Freuda revizirali su sam biologiju pa i teoriju olakšanja, a zadržali su ideju da smijeh otpušta prigušenu živčanu energiju.

Spencerovo objašnjenje u njegovom eseju “On the Physiology of Laughter” iz 1911. godine temelji se na ideji da emocije poprimaju fizički oblik živčane energije. Živčana energija, piše Spener, uvijek teži da stvori mišićno kretanje. Kada smo ljuti, na primjer, živčana energija proizvodi male agresivne pokrete poput stiskanja pesnice; ukoliko energija dostigne određeni nivo, mi napadamo osobu koja vrijeđa.  U strahu, ta  energija proizvodi minimizirane pokrete spremne za bijeg; ako strah postane dovoljno snažan, bježimo. Smijeh, pak, ne uključuje pokrete niti težnju da se radi bilo šta. Kroz smijeh se ispušta ova živčana energija, koja je za Spencera nepoželjnog oblika.

U 20. vijeku John Dewey je sačinio sličnu teoriju olakšanja. Smijeh bi po njemu činio kraj perioda neizvjesnosti ili iščekivanja, te ga je definisao kao fenomen poput uzdaha olakšanja.

Sigmund Freud će u svojim  Jokes and Their Relation to the Unconscious (1905 [1974]), analizirati tri smiješne situacije: šaljivo, komično i humoristično. U sve tri, smijeh otpušta živčanu energiju koja je naprije trebala biti oslobođena po psihološkom zadatku, a onda bi postao izlišan. U šaljivoj situaciji, ova izlišna energija je služila da potisne osjećaje, dakle gledamo sada negativni kontekst; u komičnoj situaciji izlišna energija je služila za razmišljanje, a u humorističnoj situaciji, izlišna energija bi postala energija osjećanja emocija. Po Freudu, emocije koje se najviše guše, a koje mogu biti puštene putem šaljivih situacija jesu seksualna želja i mržnja (neprijateljstvo), pa tako pričajući viceve sa seksualnim sadržajem, mi otpuštamo naš libido.

Moramo spomenuti sadašnje stanje u vezi s teorijom olakšanja. Skoro nijedan naučnik u filozofiji ili psihologiji ne objašnjava smijeh ili humor kao proces otpuštanja napete živčane energije. Navedimo primjer studija o uticaju viceva iz 1972. godine, koje je sproveo Hans Jurgen, kada se pokazalo da ljudi koji uživaju u agresivnom ili seksualnom humoru jesu najčešće upravo ljudi koji ispoljavaju svoja neprijateljska i seksulana osjećanja, a ne, kako Frreud tvrdi, ljudi koji ih potiskuju.

4. Teorija nepodudarnosti

Druga teorija koja je nastala u 18. vijeku i dala drugačije mišljenje u vezi humora, a u odnosu na teoriju superiornosti jeste teorija nepodudarnosti. Dok teorija superiornosti tvrdi da su uzroci smijeha osjećanja superiornosti, a teorija olakšanja tvrdi da je uzrok smijeha otpuštanje živčane energije, teorija nepodudarnosti tvrdi da je percepcija nečega što nije u harmoniji ili što štrči zapravo uzrok smijeha, tj. nešto što narušava naše mentalne obrasce i očekivanja. Ovakav pristup zastupa  James Beattie, Immanuel Kant, Arthur Schopenhauer, Søren Kierkegaard, kao i mnogi kasnii filozofi i psiholozi. Ova teorija humora sada je dominantna u filozofiji i psihologiji.

Iako Aristotel nije koristio termin nepodudaranja, u Retorici, djelu namijenjenom javnom govorništvu, piše da je jedan od načina na koji govornik može nasmijati publiku jeste da stvori očekivanje a onda da ga naruši. Isto tako, smatra Aristotel, šale koje zavise od promjere u sricanju ili igri riječi imaju isti efekat. Ciceron u On the Orator govori da je najčešći oblik šale onaj u kojem mi očekujemo jednu stvar, a druga bude izrečena; ovdje nas nasmijavaju naša sopstvena iznevjerena očekivanja.

Ovaj pristup smijanju sličan je tehnikama stand-up komičara danas. Oni govore  set-up i the punch (line), odnosno pripremu i poentu. The set-up je prvi dio vica: on stvara očekivanje. The punch(line) jeste završnica koja narušava, kvari očekivanje.  Jezikom teorije nepodudarnosti, kraj vica je nepodudaran sa početkom.

Prvi filozof koji je koristio riječ nepodudaran kako bi analizirao humor bio je James Beattie,  1779. godine. On piše da kada mi vidimo nešto smiješno, naš smijeh uvijek nastaje na osnovu emocija ili uzbuđenog uma, kao posljedice prezentacije određenih objekata ili ideja koje su nam predstavljene. Uzrok našeg smijeha je spoj dva ili više nepoveziva, neodgovarajuća elementa ili okolnosti koje naš um prepoznaje. Immanuel Kant, kao Beattie-ev savremenik, nije koristio termin nepodudaran, ali jeste dao objašnjenje smijeha: smijeh je afekcija nastala iz iznenadne transforamcije napetog iščekivanje u – ništa.

Primjer jednog vica bi bio – nasljednik bogatog rođaka je poželio da napravi impozantnu sahranu, ali prigovorio je da ne može uspjeti u tome jer: što više novca dajem ožalošćenima kako bi izgledali tužniji, to sve veseliji izgledaju!

Vic nas zabavlja evociranjem, promjenom ili raspršavanjem naših misli, ali kroz ovaj vid mentalne gimnastike mi ne učimo ništa. I uopšte u humoru, po Kantu, naš razum ne nalazi ništa vrijedno (Kant će upoređivati zabavljanje izazvano šalama sa igrama na sreću i uživanjem u muzici).

Jedna od verzija teorije nepodudarnosti koja je u filozofiji imala veći značaj od Kantove je teorija Arthura Schopenhauera. Dok je Kant humoru dodijelio mjesto nastanka u rascjepu naših očekivanja i izostanka onoga na šta smo se bili spremili, Schopenhauer vidi humor u razilaženju naših čulnih osjeta o stvarima i našeg apstraktnog racionalnog znanja o tim istim stvarima. Za pravljenje šala na ovaj način potrebna je sposobnost promišljanja apstraktnih ideja pod koje možemo podvesti različite stvari.

Søren Kierkegaard je gledao na humor kao baziran na nepodudarnosti i kao filozofski značajan fenomen. Za humor će Kierkegaard vezivati ironiju i tome će pisati kada bude opisivao tri stadija života – estetički, etički i religijski. Ironija čini granicu između esetičkog i etičkog stadija, dok humor ocrtava granicu između etičkog i religijskog stadija života. Humor je zadnja faza egzistencijalne osviještenosti prije smrti, piše Kierkegaard, a najhumorističniji pogled na život u svjetskoj istoriji je hrišćanski. Esencija humora je ono “komično” koje predstavlja očajanje između onoga što se iščekuje i onoga što se iskušava u stvarnosti. Kierkegaard to ne naziva nepodudarnošću nego kontradikcijom. Za njega su komično i tragično ista pojava, jer se oboje temelje na kontradikcijama, jedina je razlika što se u tragediji projavljuje bol, dok je komedija bezbolna.

Osnovno značenje nepodudarnosti u ovoj teoriji bi bilo da je to neka stvar ili događaj koji doživljavamo ili o kojem mislimo, a koji narušava naše standardne mentalne obrasce ili normalna očekivanja. Filozofi i psiholozo 20. vijeka uviđaju grešku u starijim verzijama ove teorije – a ta je da sama percepcija nesklada jeste dovoljna za humor. Sa tim se ne slažu, jer kada nam se poznati mentalni obrasci i uobičajena očekivanja naruše, mi ćemo lako osjetiti i strah, gađenje, ljutnju, a ne zabavu.  James Beattie je bio prvi filozof koji je analizirao humor kao odgovor na nepodudarnost, te je uočio da je smijeh samo jedan od načina odgovaranja na ovu pojavu. Jedan od načina da se ispravi ova greška jeste reći da zabavan način reagovanja na nepodudaranje ne predstavlja samo jedan od mogućih odgovora, već da je to način na koji se uživa u ovo neskladu.

Michael Clark, na primjer nudi tri faktora kao neophodna i dovoljna za humor:

  1. Osoba  opaža (misli, zamišlja) objekat kao nepodudarajući.
  2. Osoba uživa u opažaju objekta.
  3. Osoba uživa u opaženom neskladu, dijelom bar za sebe, a ne iz nekog prikrivenog razloga.

 

Zabava jeste jedan način uživanja u nepodudaranju ali nije jedini način. John Morreall 1987. godine piše da veći broj estetskih kategorija uključuje u sebe nehumoristične elemente uživanja usljed nesklada tj. narušavanja naših mentalnih obrazaca i očekivanja (groteska, sablast, užasno, bizarno, fantastično).

 

Korištena literatura:

Morreall, John, “Philosophy of Humor”, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Winter 2016 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL = <https://plato.stanford.edu/archives/win2016/entries/humor/&gt;.

 

Tekst sastavila i uredila: Ana Galić

 

NAPOMENA:  Ovaj tekst ćete čitati u drugim časopisima  i na drugim web lokacijama samo uz dozvolu autorke.

 

Moj rad možete podržati putem sljedećih društvenih mreža:

ana_logo

 

Fb: Author anagalicblog

Instagram: @authoranagalicblog

Twitter: @anagalicblog 

Linkedin: Ana Galić

e-mail: ana.galic.bl@gmail.com

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s