Filozofija humora (2. dio)

Author anagalicblog

Filozofija humora (1. dio) pročitajte klikom na: https://anagalicblog.wordpress.com/2020/08/21/filozofija-humora/

5. Humor kao igra, smijeh kao signal za igru

Mišljenje filozofa o humoru se nije nešto naročito poboljšalo ni u zadnja dva vijeka, bar se tako može zaključiti na osnovu onoga što je objavljeno. Kant je tvrdio da je zadovoljstvo izazvano smijehom samo fizičkog, ne intelektualnog karaktera i taj uticaj se pronosi i do dan danas. Kako bismo uspjeli istražiti ovaj neintelektualni uticaj humora, koji se često određuje i kao iracionalnim, analiziraćemo humor kao neku vrstu igre, te objasniti na koji način ovako viđen smijeh može imati dobar uticaj po čovjeka. Da se opet osvrnemo na Kanta, on je na zbijanje šala gledao kao na igru misli (iako u tome nije vidio nikakvu vrijednost). Međutim, Thomas Aquinas je klasifikovao humor kao igru i ipak vidio vrijednost u njegovoj mentalnoj strani. Rukovodio se Aristotelovim tumačenjem dokolice u kojoj je postojalo vrijeme i za zabavu, pa je ljude koji su išli do krajnjih granica zvao  vulgarni klovnovi, ali koliko god se oni činili lošim, isto tako loši su bili i oni koji nisu bili sposobni niti da naprave šalu niti da joj se nasmiju, te ih je Aristotel nazivao grubijanima. Između potpunog klovna i neotesanog čovjeka postoji sretna sredina – ona uključuje humor u pravo vrijeme na pravom mjestu, i do određene granice. Ovu vrlinu Aristotel naziva eutrapelia (što bi možda mogli prevesti kao promoćuran). Aquinas će u svojoj Summa Theologiae stoga pisati o Aristotelovoj ideji humora u tri dijela, pa će razdvojiti vrlinu u akciji sprovedenoj u igri, grijeh u igranju previše i grijehu u igranju premalo. Kao što se tijelo treba odmarati da bi se oporavilo od umora, isto tako je i duši potreban odmor, a jedan od načina duševnog opuštanja od mentalnih studiranja jeste u pronalaženju zadovoljstva, piše Aquinas. Osim duševnog odmora, humor ima i društvene benefite, pa će tako Aquinas na osnovu Aristotelove vrline eutrapelie skovati i eutrapelosa, tj. ugodnu osobu sa sretnim pomislima koja svojim riječima i djelima djeluje veselo (osoba koja nikada nije vesela bi bila protivna razumu, po Aquinasu).

Na samom kraju 20. vijeka, odnosno 1999. godine Ted Cohen piše o društvenoj koristi pričanja šala, a i mnogi psiholozi su potvrdili Aquinas-ovu procjenu humora kao vrline. Učešće u humoru može potaknuti toleranciju prema nejasnom ili dvoznačnom i raznovrsnom, kao što može i razviti kreativno rješavanje problema. Takođe može poslužiti kao društveni lubrikant, stvarajući povjerenje, a redukujući konflikt. U komunikaciji koja teži da izazove negativne emocije – objavljujući loše vijesti, izvinjenja, žalbe, upozorenja, kritike, komande, evaluacije – humor može biti osigurač koji redukuje ili čak i blokira negativne emocije.

Razmotrite ovaj paragraf iz pisma jednog utjerivača duga:

“Cijenimo vaš posao, ali, molimo vas, popustite malo. Vaš račun je prezadužen deset mjeseci. To znači da smo vas nosali duže nego što je to činila vaša mati…”

Etolozi (istraživači životinjskog, uključujući i ljudskog – ponašanja) govore da u aktivnostima tokom igranja, mlade životinje uče važne vještine koje će im trebati kasnije u životu. Mladi lavovi se, na primjer, igraju tako što bivaju aktivni, a ta aktivnost će im kasnije predstavljati dio lova za plijenom. Ljudska vrsta je lovila uz pomoć kamenja i koplja tokom deset hiljada godina, pa se dječaci često igraju bacanja projektila u metu. Marek Spinka je 2001. uočio da se mlade životinje kreću na prenaglašene načine. Mladi majmuni skaču ne samo sa grane na granu, nego sa drveća u rijeke. Djeca ne samo trče, nego poskakuju i rade salto. Spinka smatra da u igri mlade životinje testiraju granice svoje brzine, ravnoteže i koordinacije. A radeći tako, oni uče da se nose sa neočekivanim situacijama kao što su biti lovljen od strane novog predatora.

Ovaj prikaz vrijednosti igre za djecu i mlade životinje neće automatski objasniti zbog čega je humor važan za odrasle ljude, ali za nas kao i za djecu i mlade životinje, aktivnosti kroz igru koje se čini najzabavnijima  jesu one u kojima mi vježbamo naše sposobnosti u neobičnim i ekstremnim situacijama, opet, uz sigurnosne mjere. Tada govorimo o sportu na primjer, kao i o humoru.

Način na koji upražnjavamo humor na neobični i ekstreman način odnosi se na mišljenje i interakciju sa drugim ljudima, pa tako u zbijanju šala sa prijateljima nećemo voditi uobičajenu konverzaciju koja poštuje sljedeća pravila, čitamo kod H. P. Grice-a iz 1975.:

  1. Ne govori ono za šta vjeruješ da je lažno.
  2. Ne izgovaraj ono za šta ne posjeduješ adekvatan dokaz.
  3.  Izbjegavaj nejasnoću prilikom izražavanja.
  4. Izbjegavaj dvoznačnost.
  5. Budi kratak.

Mi kršimo pravilo broj 1 kada izgovorimo nešto suprotno od onoga u šta vjerujemo, ili kada sa nekim zbijamo šale, a usljed našeg pretjerivanja se smijemo. Kršimo pravilo broj 2 kada predstavljamo smiješne fantazije kao da su istinite. Pravilo broj 3 kršimo kada na posramljujuća pitanja odgovaramo sa nejasnim ili zbunjujućim odgovorom. Pravilo broj 4 kršimo kada izgovaramo pre-pripremljene viceve, kako nam je Victor Raskin 1984. godine pokazao. Komentar ili priča kreće sa uobičajenim tumačenjem neke fraze, a onda kada se dolazi do poentiranja prebacuje se na drugu, obično pretpostavljenu interpretaciju. Razmotrite rečenicu Mae West: “Brak je sjajna institucija – ali ja nisam spremna za instituciju.” Pravilo broj 5 se krši kada uobičajeno prigovaranje pretvorimo u komičnu dreku kao onu u Roseanne Barr i Lewis Black.

Da sada kažemo nešto o igrajućim signalima. Etolozi će nasmijanost i smijeh označiti kao nastarije signale za igru, te po njihovim tvrdnjama ovi signali su evoluirali iz sličnim igrajućih signala koje su koristili pre-čovječanski majmuni. Majmuni koji su evoluirali u Homo sapiense razdvojili su se od majmuna koji su se razvili u šimpanze i gorile prije oko šest miliona godina. Kod šimpanzi i gorila, kao i kod drugih sisavaca, igra je obično poprimala izgled oponašajućeg agresivnog ponašanja poput ganjanja, rvanja, griženja i golicanja. A kako većina etologa tvrdi, ovakva vrsta igre predstavlja njenu najstariju formu, iz koje se nadalje razvijaju svi ostali oblici igre. U igri agresivnog oponašanja, kritično je da su svi učesnici svjesni da aktivnost ne predstavlja realnu agresiju.

Jan van Hooff 1972. godine zajedno sa drugima će spekulisati da su prvi igrajući signali kod ljudi nastali od dva izraza lica koje su koristili preci kako ljudi tako i velikih majmuna, a koje još uvijek možemo vidjeti kod gorila i šimpanzi. Jedan izraz je “zeleno lice” ili “društvena grimasa”: uglovi usta i usana su uvučen kako bi pokazali desni, vilica je zatvorena, nema govora, pokreti tijela su stali, a oči su usmjerene direktno u partnera za interakciju. Ovaj tihi prikaz golih zuba, prema Van Hooffu, evoluirao je u ljudski društveni osmijeh zadovoljstva.

U drugom izrazu lica, usne su opuštene a usta otvorena, disanje je plitko i nepovezano, poput zadihanosti. Prema van Hooffu, ovaj prikaz opuštenih usta je evoulirao u ljudski smijeh. Opuštena usta u smijehu su suprostavljena ustima kod prave agresije koja su zategnuta i spremna da ugrizu jako. Ova razlika, u kombinaciji sa plitkim zadihanim disanjem (ili staccato), dopušta smijehu da posluži kao signal za igru, objavljujući da “Ovo je samo za igru; to nije prava borba.” Šimpanze i gorile pokazuju to lice i vokalizaciju tokom ganjaj-i-ulovi igre i može se izazvati kod njih tokom onoga što mi zovemo golicanje.

Tokom zadnje decenije, mislioci u evolutivnoj psihologiji su razradili van Hooffov rad, dovodeći u vezu humor i seksualnu selekciju, na primjer, kod Greengrossa, 2008. godine. Kako bi se u takmičenju za osvajanje žena muškarci istakli, preteče današnjih muškaraca bi uključivali humor kako bi pokazali svoju inteligenciju, dosjetljivost, prilagodljivost, kao i želju da ugode drugom.

Hipoteza po kojoj je smijeh evoluirao kao igrajući signal ( ili signal za igru) predstavlja rješenje na više načina. Za razliku od teorije superiornosti ili olakšanja, ona objašnjava vezu između humora i izraza lica, govora tijela i zvuka samog smijeha. Objašnjava takođe i zbog čega je smijeh duboko društveno iksustvo – prema jednom istraživanju koje je obavio Provine 2000. godine, 30 puta više se smijemo u društvu, nego kada smo sami. Još jedan pokazatelj da smijeh vuče porijeklo iz najranijeg perioda jeste i uživanju u smijehu djece dok se igraju pomenutih igara koje su igrali i njihovi preci – ganjanja, rvanja i golicanja – kod kojih šimpanze i gorile pokazuju svoja lica i ispuštaju vokalizaciju nalik smijehu. Dalje, ideja da smijeh i humor jesu evoluirali iz oponašajuće agresije takođe pomaže u objašnjenju zbog čega je humor i danas, posebno kod muškaraca, i dalje igrajuće agresivan.

Međutim, ova vrsta razigranosti koja je agresivna i izaziva smijeh nije poželjna kod filozofa, posebno kod etičara. Oni smatraju da se ljudi predstavljaju u negativnom svjetlu na taj način. Vicevi u kojima su plavuše ili Poljaci nevjerovatno glupi, crnci nevjerovatno lijeni, talijani nevjerovatno kukavični, pravnici usmjereni samo na sebe, žene nesposobne za matematiku itd. su uobičajeno analizirani kao da u pitanju bona fide tvrdnje koje se odnose na sve plavuše, Poljake, crnce i sl. Ovakav pristup je objavljen u naslovu Michael –a Philips-a  “Racist Acts and Racist Humor”, 1984. godine. Philips klasifikuje viceve o Poljacima kao rasističke, ali svako ko razumije njihovu popularnost tokom 1960-ih godina, zna da oni nisu uključivali neprijateljstvo prema poljskom narodu. Razmotrite vic o poljskom astronautu koji saziva pres konferenciju da objavi da će letiti raketom na Sunce. Kada je upitan kako će podnijeti sunčevu vrućinu, odgovorio je: “Ne brinite, ići ću noću.” Da bi se nasmijali ovom vicu nije potrebno imati rasistička uvjerenja ili stavove prema Poljacima, ništa više no što je nužno  vjerovati da Poljaci imaju svemirski program.

Ipak, vicevi mogu biti moralno dovedeni u pitanje i zabranjeni zbog produžavanja stereotipa koji se trebaju eliminisati. Uopšteno govoreći, humor može biti doveden u pitanje i sankcionisan kada se za predmet ismijavanja koristi nešto čemu se ne treba smijati nego shvatiti ozbiljno, čitamo kod Morreall-a 2009. godine. U ovom slučaju humor zaustavlja saosjećanje i odgovornu akciju. Nečuven primjer je naslovnica za jul 1974. godine National Lampoon časopisa oslovljena “Desset Issue”. Nekoliko godina ranije George Harrison i drugi muzičari su organizovali dobrotvorni koncertkako bi sakupili novac za žrtve gladi u Bangladešu. Od toga su producirali album Concert for Bangladesh, čija je naslovnica bila fotografija izgladnjelog djeteta sa činijom za prošnju. Naslovnica  National Lampoon časopisa “Dessert Issue” bila je praktično ista, jedino što je na njoj bila čokoladna skulptura dječaka, sa otkinutom, odnosno odgriženom glavom.

Smijanje redukuje kombinaciju straha i ljutnje nazvanu stresom, što je postalo epidemično sa industrijalizovanim svijetom. Strah i ljutnja uzrokuju i grčeve, tj. mišićne tenzije, probleme sa srcem, pritisak, napad na imuni sistem. Ovo su bili odbrambeni mehanizmi naših predaka i odgovor na fizičku opasnost. Danas naša tijela i mozgovi reaguju na isti način iako nisu fizički ugroženi, recimo na nepodnošljivog šefa ili zadati rok. Kada se u ovakvim stresnim situacijama prebacimo u humorističan oblik doživljavanja svi navedeni simptomi se smanjuju i opadaju, čak dovodi do jačanja imunog sistema i veće tolerancije na bol.

6. Komedija

Za komediju znamo da se razvila još u 6. vijeku prije nove ere u Staroj Grčkoj kao određeni ritual, i da je izvođena kao kontrast dramatičnoj formi poznatoj kao tragedija. I jedna i druga su zasnovane na nasilnom mijenjanju mentalnih obrazaca i očekivanja, te obje prikazuju život sa svim njegovim tenzijama, opasnostima i borbom, ali razlika je u glavnom junaku ili protagonisti radnje. Tradegija vrjednuje ozbiljno, emotivno uključivanje u životne probleme, čak i u borbi i smrti. Dio je herojske zapadne tradicije i časti. Tragični etos je povezan sa patrijarhatom i militarizmom i slavi osobine poput slijepe poslušnosti, volje da se ubije ili umre na komandu, neupitne lojalnosti, jednostavnosti misli, svrhi i ponosu. Komedija, kao kontrastna, utjelovljuje anti-herojski pragmatični stav prema životu – od Aristophan-ove Lysistrata do Charlie Chaplin-ovog The Great Dictator i Michael Moore-ovog Fahrenheit 9/11, komedija se izruguje iracionalnosti militarizma i slijepe poslušnosti autoritetu. Metode koje komedija koristi za rješavanje konflikata jesu dogovori, trikovi, opijanje neprijatelja, bježanje. Ovdje se promovišu osobine poput kritičkog mišljenja, lukavosti, prilagođavanja i cijenjenja fizičkih zadovoljstava poput jedenja, pijenja i seksa.

Sa idealizmom tragedije ide elitizam. Ljudi koji su bitni jesu kraljevi, kraljice i generali. U komediji postoji više likova i različitih vrsta karaktera, žene su više izložene i mnoge glavne uloge dolaze iz nižih klasa. Svi se računaju kao jedan. Osnovna jedinica tragedije je jedinka, u komediji je to porodica, grupa prijatelja ili radnika.

I dok se tragični junaci emocionalno uključuju u svoje probleme, komični protagonisti se ne vezuju emotivno. Oni misle, radije nego da osjećaju, kada nailaze na teškoće. Kada se takvi likovi predstave kao uzori, komedije nam implicitno ukazuju na vrijednost humora koja se sada i empirijski dokazuje, poput psihičkog i fizičkog zdravlja, ubrzanja mentalne aktivnosti itd.

Filozofi nisu uzimali ovakvu korist u obzir.

Ako bi filozofi danas uradili poređenje između današnjeg oblika nekadašnje komedije tj. stand-upa i same filozofije izvukli bismo sljedeće zaključke:

Prvo, i stand-up komedija i filozofija se baziraju na razgovoru – poput dijaloga koje je započeo Platon, stand-up je zasnovan na interakciji.

Drugo, zasnivaju se na zajedničkim iskustvima, pogotovo onima nad kojima se iščuđavaju.

Treće, polazna tačka i u filozofiji i u stand-up-u je formula koja kreće sa pitanjem:  “X—šta je sa tim?”

Četvrto, kada razmišljaju o tim iskustvima i jedni i drugi se emotivno odmiču od njih. Henri Bergson je govorio o “momentalnoj anesteziji srca” u smijehu. Emotivno isključivanje je ranije označavalo “filozofsko” – racionalno, razumno sastavljeno, mirno, kao u teškim situacijama.

Peto, filozofi i stand-up komičari misle kritički. Propituju da li poznate ideje imaju smisla i odbijaju da se priklone autoritetu i tradiciji. Zbog svog kritičkog mišljenja Sokrat je smaknut. Isto kao i kabare komičari u Njemačkoj koji su ismijavali Trećeh rajha.

Šesto, dok promišljaju kritički, filozofi i stand-up komičari veoma obraćaju pažnju na jezik. Napadaju traljavu i ilogičnu upotrebu riječi, a nalaze prave riječi za izražavanje ideja.

Sedmo, zadovoljstvo izazvano stand-up komedijom često je poput zadovoljstva bavljenja filozofijom. I u jednom i u drugom uživamo u novim načinima gledanja na stvari. Lukavstvo je nagrađeno. William James je rekao da filozofija vidi kao poznato ono što je strano, a čudno kao da je nešto poznato. Isto je i sa stand-up komedijom. Simon Critchley je 2020. godine napisao da nas oboje uče da gledamo na stvari kao da smo upravo sletili sa druge planete.

Bertrand Russell je napravio paralelu filozofije i komedije. Poenta filozofije je započeti sa nečim tako jednostavnim da se ne čini vrijednim kazivanja o tome, a završiti sa nečim tako paradoksalnim da niko u to nikad ne bi povjerovao, piše on. Često pišući za popularnu publiku, Rusell je imao dosta dosjetki koje bi se fino mogle uklopiti u komediju:

  • Osnovni uzrok problema u modernom svijetu jeste što je glupan arogantno siguran u sebe dok je inteligentan čovjek pun sumnje.
  • Većina ljudi bi prije umrla nego razmišljala – u stvari to i rade.
  • Čovjek je racionalna životinja – bar mi je tako rečeno. Tokom dugog života, marljivo sam tragao za dokazom u korist ove tvrdnje, ali do sada nisam imao sreće da naiđem na njega, iako sam tragao u mnogim zemljama preko tri kontinenta.
  • Matematika može biti definisana kao predmet u kojem mi nikada ne znamo o čemu govorimo, niti da li je ono što govorimo istinito.

Za još primjera o vezi između komedije i filozofije, možete pogledati seriju knjiga o filozofiji i popularnoj kulturi izdavača Open Court Publishing koje uključuju i: Seinfeld and Philosophy (2002), The Simpsons and Philosophy (2001), Woody Allen and Philosophy (2004), and Monty Python and Philosophy (2006).

Thomas Cathcart i Daniel Klein su napisali Plato and Platypus Walked into a Bar … : Understanding Philosophy through Jokes (2008), i Heidegger and a Hippo Walk Through Those Pearly Gates: Using Philosophy (and Jokes!) to Explore Life, Death, the Afterlife, and Everything in Between (2009).

U filozofiji uma, Matthew Hurley, Daniel Dennett i Reginald Adams koriste humor kako bi objasnili razvoj ljudskog uma. U estetici, Noël Carroll je pisao o filozofskim implikacijama komedije i humora, kao i o njihovom odnosu sa žanrom horora.

Časopisi The journals Philosophy East and West (1989), the Monist (2005) i Educational Philosophy and Theory (2014) su objavili specijalna izdanja posvećena humoru.

Antičke predrasude protiv humora koje su započele sa Platonom konačno počinju da se urušavaju.

Korištena literatura:

Morreall, John, “Philosophy of Humor”, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Winter 2016 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL = <https://plato.stanford.edu/archives/win2016/entries/humor/&gt;.

 

Tekst sastavila i uredila: Ana Galić

 

NAPOMENA:  Ovaj tekst ćete čitati u drugim časopisima  i na drugim web lokacijama samo uz dozvolu autorke.

 

Moj rad možete podržati putem sljedećih društvenih mreža:

ana_logo

 

Fb: Author anagalicblog

Instagram: @authoranagalicblog

Twitter: @anagalicblog 

Linkedin: Ana Galić

e-mail: ana.galic.bl@gmail.com

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s