Neki odbacuju bilo kakvu ideju “moralnosti rata”. Od ovih neki nijekaju primjenu moraliteta uopšte jednom kada se ljudi dohvate oružja; drugi smatraju da nijedna moralna teorija ne može opravdati strahote izazvane ratom. Prva grupa se ponekad naziva realistima, a druga su pacifisti. Zadatak teorije pravednog rata jeste potraga za srednjim putem između dva navedena: opravdati bar neke ratove, ali ih takođe i ograničiti. Opravdan rat bi mogao djelovati poput himere. Ipak, istraživaćemo srednji put, put između realizma i pacifizma. Ocrtaćemo smjerove u današnjoj teoriji pravednog rata i prikazati metodološke šizme koje produbljuju njihove debate, a tradicionalno je riječ o jus ad bellum i jus in bello kao osnovnim dijelovima teorije pravednog ratovanja.

1. Tradicionalisti i revizionisti

Savremena teorija pravednog rata se sastoji od dva tabora: tradicionalista i revizionista. Tradicionalisti se mogu nazvati i legalisti i njihov pogled na moralnost rata vođen je međunarodnim pravom, posebno zakonom the law or armed conflict ili samo zakonom rata. Njihov je cilj donijeti zakone sa moralno odbranjivom osnovom. Državama je dozvoljeno da stupe u rat jedino u svrhu odbrane nacionalnog identiteta, odbrane od drugih država, ili u slučaju intervenisanja kako bi se izbjegli zločini koji šokiraju moralnu savjest čovječanstva, piše Walzer 2006. godine. Mete u ratu ne smiju biti civili, ali svi vojnici, bez obzira za šta se bore, jesu meta jedni drugima i to je moralno dozvoljeno (čak iako bi takvo djelovanje moglo oštetiti neke civile).

Revizionisti dovode u pitanje moralnu poziciju država i dopuštenost nacionalne odbrane, te zagovaraju prošrenu dozvolu za humanitarne intervencije, problematizovanje civilnog imuniteta i tvrde da vojnici koji se bore za pogrešne ciljeve ne mogu učiniti ništa dobro, osim polaganja oružja koje nose.

Većina revizionista jesu samo i isključivo moralni revizionisti: oni pobijaju da je savremeni zakon o ratu suštinski moralno opravdan, ali vjeruju, ponajviše iz pragmatičkih razloga, da ga ne treba ni mijenjati. Postoje i oni koji su djelimično i moralni i legalni revizionisti. Većina vjeruje da kada se ljudi nađu suočeni između onoga što je moralno i onoga što je zakonom dopušteno ili zabranjeno kako individualac treba pratiti svoju savjest, prije nego zakon.

Just and Unjust Wars, knjiga Michaela Walzera prvi put objavljena 1977. godine, imala je nevjerovatan uticaj među filozofima, politikolozima, međunarodnim pravnicima i vojnim saradnicima. Rani revizionisti su izazivali Walzerove poglede na nacionalnu odbranu i humanitarnu intervenciju, a od Lubana koji je bio taj koji je i ispitivao ove postavke 1980. nastaje eksplozija revizionističkih pobijanja Walzera te to čine Rodin. 2002. godine, McMahan, 2004. godine, McPherson takođe 2004; Arneson 2006; McMahan 2009; Fabre 2012.

Kao konkurencija razvijaju se filozofi koji će prigrliti Welzerove zaključke, ali ne i njegove argumente, pa tako imamo Benbajia i Moora koji se zalažu za tradicionalne pozicije glede nacionalne odbrane 2014. godine, Coady-ja koji govori o humanitarnoj intervenciji 2002. godine… a najznačajniji su ovi koji govore o jednakosti boraca – Zohra 1993. godine, Kutz, 2005; Shue 2008; Steinhoff 2008; Emerton and Handfield 2009; Benbaji 2011.

U nastavku ćemo razmotriti debate navedenih mislilaca i njihovu metodologiju, premise i centralna pitanja oko kojih ima se mišljenja najviše mimoilaze.

2. Na koji način trebamo razmišljati o moralnosti rata?

2.1 Istorijska protiv savremene teorije pravednog rata

Usljed preobimnosti navedenih teorija, ovdje ćemo navesti samo savremene analitičke filozofe koji su radili na ratu. Čitaoci su usmjereni na sjajan rad filozofa i intelektualnih istoričara poput Grega Reichberga, Pabla Kalmanovitza, Daniela Schwartza i Roryja Coxa kako bi stekli daljnje uvide o istorijskoj teoriji pravednog rata.

2.2 Institucije i akcije

Unutar savremene analitičke filozofije postoje dva različita načina na koja moralni i politički filozofi razmišljaju o ratu. Prvom, institucionalističkom, pristupu filozofski cilj je ustanoviti kakve bi trebale biti institucije koje kontrolišu rat. Pojedinačno, trebali bi propisati moralno opravdane zakone rata. Onda bismo rekli pojedincima i grupama da su oni dužni da poštuju ove zakone. Drugi pristup govori o fokusiranju najprije na moralne razloge koji se primjenjuju direktno na pojedince i grupe, bez institucija kao posredničkih faktora. Pojedincima i grupama se govori da postupaju onako kako im to moral nalaže, a kako se ovaj pristup oslanja na interakciju među samim ljudima, zvaćemo ga interakcijski.

Uopšteno, institucionalistički pristup proklamuju indirektni konsekvencijalisti i kontraaktualisti. Prvi vjeruju da su ove institucije opravdane samo u slučaju ukoliko će zaista proizvesti dobre efekte ali na duže staze, piše Mavrodes 1975. i Shue 2012, te Waldron 2016. Drugi vjeruju da institucije reflektuju aktualni ili hipotetički ugovor među državama i/ili građanima, što specifikuje njihovu interakciju u ratu, piše Benbaji 2008, Statman 2014.

Onda imamo ne-ugovorne ili protivne ugovorima deontologiste i direktne ili aktivne konsekventiste koji preferiraju interaktivni pristup. Njihovo centralno pitanje jeste: koji moralni razlozi direktno utiču na dopuštanje ubijanja u ratu? Ovakav fokus može izgledati kratkovid jer rat uključuje više nasilja i destrukcije nije samo ubijanje, ipak, obično je to samo heuristički uređaj; pošto o ubijanju mislimo kao o najvjerovatnije nezakonito pričinjenoj šteti, bilo kakve argumente da neko identifikuje i koristi ih kako bi opravdao ubijanje, taj će ubrzo naći argumente i za druge manje štetne ali ipak pogrešne radnje. A ako se ubijanje koje rat uključuje ne može opravdati, onda trebamo prigrliti pacifizam.

Bilo kakva normativna teorija rata bi trebala obratiti pažnju i na zakone koji se odnose na sam rat kao i na moralno ponašanje ljudi u ratu. Ovo su dva razdvojena ali jednako bitna pitanja. A oba pitanja zahtjevaju i treće: šta mi trebamo raditi ili kako postupiti kada sve uzmemo u obzir, ukoliko se na primjer zakoni i moral sukobe? Previše najnovijih teorija pravednog rata se usredotočilo da argumentuje kako filozofska pažnja treba biti rezervisana za jedno od prva dva od ovih pitanja , a nedovoljno se obratilo pažnje i na treće.

2.3. Sveobuhvatni sporovi u suvremenoj analitičkoj teoriji pravednog rata

Čak i unutar interakcijske teorije pravednog rata, nekoliko nesuglasica drugog reda naglašava sporove prvog reda. Prva: kada razmišljamo o etici rata, koje bismo slučajeve trebali koristiti za testiranje svoje intuicije i svojih principa? Možemo započeti razmišljanjem o stvarnim ratovima i realnim ratnim scenarijima, obraćajući pažnju na međunarodne afere i vojnu istoriju. Ili, klinički gledano, možemo konstruisati hipotetičke slučajeve kako bismo izolovali varijable i testirali njihov uticaj na našu intuiciju.

Neki rani revizionisti su se oslanjali na vrlo izvještačene slučajeve (npr. McMahan 1994; Rodin 2002). Zbog toga su ih kritikovali tradicionalisti, koji generalno koriste više empirijski utemeljene primjere (Walzer 2006). Ali nečije stajalište o bitnim pitanjima između tradicionalista i revizionista ne mora biti unaprijed određeno nečijom metodologijom. Revizionisti mogu pažljivo obratiti pažnju na stvarne sukobe (npr. Fabre 2012). Tradicionalisti se mogu koristiti vještačkim hipotezama (npr. Emerton i Handfield 2009; Lazar 2013).

Apstrahovanje predviđa beskorisne sporove oko isotrijskih detalja. Takođe smanjuje pristranost – skloni smo stvarne sukobe posmatrati kroz prizmu vlastite političke odanosti. Ali to ima i svoju cijenu. Trebali bismo biti proporcionalno manje sigurni u svoju sopstvenu intuiciju, što je testni slučaj udaljeniji od našeg proživljenog iskustva. Scenariji filozofa koji uključuju kontrolu uma, naoružane pješake, kolica, … i nevjerovatno komplikovane uzročne sekvence čista su vježba u mašti. Kako možemo vjerovati svojim sudovima o takvim slučajevima više nego svojim gledanjem stvarnih, realnih scenarija? Štaviše, napuštanje mučnog ratnog iskustva zarad saniranja hipotetskih slučajeva moglo bi biti ne samo epistemički nerazumno, već bi moglo i iskazati nepoštovanje žrtavama rata. I na kraju, čišti primjeri često izostavljaju moralno relevantne detalje – na primjer, pretpostavka da svako ima sve informacije bitne za pravljenje svog izbora, umjesto priznavanja „ratne magle“ i nedopuštanja straha ili traume.

Druga je podjela ili nesuglasica povezana s prvom. Reduktivisti smatraju da ubijanje u ratu mora biti opravdano istim svojstvima koja opravdavaju ubijanje izvan rata. Nereduktivisti, koji se ponekad nazivaju eksepcionalisti (izuzeci), misle da neka svojstva opravdavaju ubijanja u ratu, a ne opravdavaju ubijanja van rata. Većina eksepcionalista misli da se zbog posebnih karakteristika ubijanja u ratu moralno razlikuju od ubijanja u običnom životu – na primjer, razmjeri sukoba, rašireno i grubo nepoštivanje temeljnih moralnih normi, politički interesi o kojima je riječ, akutna neizvjesnost, postojanje zakona o oružanom sukobu ili činjenica da su strane u sukobu organizovane skupine. Suprotno tome, paradigmatični reduktivista bi mogao tvrditi da su opravdani ratovi puki skup opravdanih djela zarad odbrane sebe-i drugog (Rodin 2002; McMahan 2004a).

Mnogo je vjerovatnije da će se reduktivisti služiti bizarnim hipotetičkim slučajevima, s obzirom da smatraju da u ratnom stanju nema ništa posebno. Suprotno vrijedi za eksepcionaliste. Walzerovi prvi kritičari oslanjali su se na reduktivističke premise kako bi potkopali načela nacionalne obrane (Luban 1980a; Rodin 2002), diskriminacije (Holmes 1989; McMahan 1994) i borbene jednakosti (Holmes 1989; McMahan 1994). Mnogi tradicionalisti odgovorili su odbacivanjem reduktivizma, tvrdeći da u ratu postoji nešto posebno što opravdava odstupanje od vrsta presuda koje su primjerene drugim vrstama sukoba (Zohar 1993; Kutz 2005; Benbaji 2008; Dill and Shue 2012). Ponovno, neki filozofi podržavaju ove sveobuhvatne trendove (za reduktivističke tradicionalističke argumente, vidi npr. Emerton i Handfield 2009; Lazar 2015; Haque 2017; za nereduktivističke revizionističke argumente, vidi npr. Ryan 2016).

Rasprava između reduktivizma i eksepticizma je prenaduvana – koncept “rata” je nejasan, i dok tipični ratovi uključuju svojstva koja nisu primjerena u tipičnim sukobima van rata, uvijek možemo doći do pretjeranih hipoteza koje ne uključuju ona svojstva, koja ne bismo nazvali “ratovima”. Ali to prikriva dublje metodološko neslaganje: kada razmišljamo o moralu rata, trebamo li početi razmišljanjem o ratu ili razmišljanjem o dopuštenoj upotrebi sile van rata? Trebamo li modelirati opravdano ubijanje u ratu na opravdano ubijanje van rata? Ili, usredotočujući se na opravdanost ubijanja u ratu, da li bismo tada mogli otkriti da postoje neki nekanonski slučajevi dozvoljenog ubijanja van rata?

Dalje, možemo razlikovati individualiste i kolektiviste; a možemo ih dijeliti i dalje u evaluativne i deskriptivne kategorije. Evalautivni individualisti misle da je moralni značaj kolektiva u potpunosti svodiv na njegov doprinos dobrobiti pojedinaca koji ga čine. Evaluativni kolektivisti misle da kolektivi mogu imati značaj nezavisno o tome kako doprinose individualnoj dobrobiti. Deskriptivni individualisti misle da se svaki čin koji se može činiti kolektivnim može svesti na pojedinačna djela pojedinaca. Deskriptivni kolektivisti to poriču, misleći da su neki postupci nesvodljivo kolektivni.

Za razliku od reduktivističke / eksepcionalističke podjele, individualistička / kolektivistička podijeljenost se ne može riješiti razmišljanjem o moralu rata izdvojeno iz kontektsa. Rat je koristan test za teorije kolektivnog djelovanja i vrijednost kolektiva, ali ništa više od toga. Intuicije o ratu nisu zamjena za teoriju kolektivnog djelovanja. Možda neki kolektivi imaju vrijednost iznad njihovog doprinosa dobrobiti svojih članova. Sumnjivo je, međutim, da grupe imaju interese nezavisne od interesa svojih članova. S deskriptivne strane, čak ako kolektivne radnje i možemo svesti na postupke pojedinih članova, to vjerovatno uključuje toliko komplikovane devijacije da bismo trebali ozbiljno ispitati isplati li se to učiniti (Lazar 2012b).

2.4 Podjela predmeta

Tradicionalno, teoretičari pravednog rata dijele svoje istraživanje na razmišljanje o pribjegavanju ratu – jus ad bellum – i ponašanju u ratu – jus in bello. U novije vrijeme dodali su izvještaj o dopuštenim radnjama nakon rata ili jus post bellum. Drugi predlažu nezavisno usmjeravanje na izlazak iz rata, koji su različito nazivali jus ex bello i jus terminatio (Moellendorf 2008; Rodin 2008a).

Kad se referiramo na ad bellum pravdu, mislimo procijeniti dopuštenost rata u cjelini. To je osobito vidljivo kada se odlučuje o pokretanju rata. Ali presudno je i za odluku da se nastavi boriti. Jus ex bello se, dakle, uklapa u jus ad bellum. Jus in bello označava dopuštenost određenih radnji koje čine rat.

2.5 Odlučujuća uloga nužnosti i proporcionalnosti

Tradicionalna teorija pravednog rata konstruiše jus ad bellum i jus in bello shvata kao skupove načela, koja zadovoljavaju ono što je nužno i ono što je dovoljno da bi rat bio dopušten. Jus ad bellum obično sadrži sljedećih šest principa:

1. Opravdani razlog: rat je pokušaj da se spriječi ozbiljna šteta.

2. Legitiman autoritet: rat vodi entitet koji ima ovlaštenje voditi takve ratove.

3. Prava namjera: kada entitet namjerava postići opravdani razlog, umjesto da ga koristi kao izgovor za postizanje nekog pogrešnog cilja.

4. Razumni izgledi za uspjeh: veliki su izgledi da će rat postići svoje ciljeve.

5. Proporcionalnost: moralno ponderirana dobra postignuta ratom nadmašuju moralno ponderirana zla koja će prouzročiti.

6. Krajnje sredstvo (nužnost): ne postoji drugi manje štetan način za postizanje opravdanog razloga.

Popis jus na bello tipično sadrži:

1. Diskriminacija: ratoborci uvijek moraju razlikovati vojne ciljeve od civila i namjerno napadati samo vojne ciljeve.

2. Proporcionalnost: predviđena, ali nenamjerna šteta mora biti proporcionalna postignutoj vojnoj prednosti.

3. Nužnost: moraju se koristiti najmanje štetna sredstva koja su dostupna.

Sve ovo bitno je za etiku rata i biće obrađeno u nastavku. Međutim, nije korisno gledati ih kao na popis potrebnih i dovoljnih uslova. Kad se pravilno razumiju, samo su proporcionalnost i nužnost (pod maskom krajnjeg utočišta u jus ad bellum) nužni uslovi da bi rat ili djelo u ratu bilo dopušteno, jer bez obzira na to koliko loše odlazak u rat ne uspijeva na drugim kriterijima ad bellum (na primjer), to bi i dalje moglo biti dopušteno, jer je najmanje grozno od nečijih alternativa, i tako zadovoljava ograničenja nužnosti i proporcionalnosti.

Da biste intuitivno shvatili nužnost i proporcionalnost, imajte na umu da bi, ako neko prijeti mom životu, ubijanje njega/nje bilo proporcionalno; ali ako bih je mogao zaustaviti nokautiranjem, ubijanje bi bilo nepotrebno i tako nedopustivo. Ograničenja nužnosti i proporcionalnosti imaju isti korijen: uz rijetke izuzetke (možda kad se to zaslužuje), šteta je suštinski loša. Štete (i zapravo sve loše) koje uzrokujemo moraju se stoga opravdati nekim pozitivnim razlogom koji im ide u prilog – poput postignutog dobra ili izbjegnutog zla (Lazar 2012a). Ograničenja i nužnosti i proporcionalnosti uključuju usporedbu šteta uzrokovanih akcijom sa dobrom koje postiže.

Upotreba sile proporcionalna je kad se nanesena šteta uravnoteži dobrom postignutim u sprečavanju prijetnje. Da bismo to utvrdili, obično uspoređujemo postupak kandidata s onim što bi se dogodilo kad bismo dopustili da se prijetnja pokaže.

Naravno, u većini slučajeva imat ćemo više načina za izbjegavanje ili ublažavanje prijetnje. A štetna opcija može biti dopuštena samo ako je sva šteta koju uključuje opravdana odgovarajućim postignutim dobrom. Ako bi neka alternativa uspješno spriječila prijetnju, ali nanijela manje štete, štetnija je opcija nedopustiva jer uključuje nepotrebnu štetu.

Tamo gdje opcija O želi otkloniti prijetnju T, utvrđujemo nužnost O-a uspoređujući je sa svim ostalim mogućnostima koje će ili ublažiti ili odvratiti T. Proporcionalnost mu utvrđujemo uspoređujući njegovo djelovanje s pretrpljenom štetom ako se T sprovede u djelo. Jedina razlika između ograničenja proporcionalnosti i nužnosti jest ta što prva uključuje uspoređivanje nečijeg djelovanja sa vrlo specifičnim neistinitim scenarijem – u kojem ne djelujemo kako bismo izbjegli prijetnju – dok druga uključuje usporedbu sa svim vašim dostupnim opcijama koje imaju neke mogućnost sprečavanja ili ublažavanja prijetnje.

Sadržajnije gledano, presude o nužnosti i proporcionalnosti tiču se posljedica, ali ipak se donose ex ante, prije nego što znamo kakvi će biti rezultati naših postupaka. Stoga se moraju modifikovati kako bi se uzela u obzir i ta nesigurnost. Najočiglednije je rješenje jednostavno uputiti se na očekivane prijetnje i očekivanu štetu, gdje je očekivana šteta opcije O vjerovatnosno ponderirani prosjek štete koja bi mogla nastati ako uzmem O, a očekivana prijetnja je vjerovatnosno ponderirani prosjek posljedica ako se ništa ne učini kako bi se prijetnja spriječila – dopuštajući mogućnost da se prijetnja uopće ne dogodi (Lazar 2012b). Takođe bismo morali uzeti u obzir vjerovatnost opcija da izbjegnu prijetnju. Ovaj jednostavan potez prikriva niz važnih i nedovoljno teoretizovanih pitanja o kojima ovdje ne možemo detaljno raspravljati.

Presude o nužnosti i proporcionalnosti uključuju vaganje nanesene štete i spriječene prijetnje, uistinu čitavog relevantnog i dobra i štete. Najjednostavniji način da se nastavi bio bi zbrajanje štete za pojedine ljude sa svake strane i nazvati to djelo proporcionalnim samo u slučaju da spriječi više štete nego što je uzrokuje i nužno samo u slučaju da nijedna alternativa ne uključuje manju štetu.

Mnogi misle da u svojim razmišljanjima možemo, možda čak i moramo, dati veću važnost svojim voljenima (na primjer) nego onima koji su za nas vezani samo zajedničkim vezama čovječanstva (Hurka 2007; Lazar 2013; za kritiku vidi Lefkowitz 2009.).

Mogli bismo dati prioritet i odbrani suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti vlastite države, čak i kada to ne bi bilo nepristrano najbolje.

Tek kada se uzmu u obzir svi ovi i drugi faktori, onda možemo izraditi odbrambene zaključke o tome koje su opcije nužne i proporcionalne.

Ostali elementi etike rata doprinose ocjeni proporcionalnosti i nužnosti, na jedan (ili više) od tri načina: utvrđivanjem pozitivnih razloga u korist borbe; ocrtavanjem negativnih razloga protiv borbe; ili poput skela – stoje na putu do prosudbi nužnosti i proporcionalnosti.

S obzirom na težinu odluke o ratu, samo vrlo ozbiljne prijetnje mogu nam dati opravdan razlog za borbu. Dakle, ako je opravdan razlog zadovoljen, imate važne pozitivne razloge za borbu. Nedostatak opravdanog razloga sam po sebi ne pogoršava štetnost borbe, ali čini manje vjerovatnim da će se za ljude ubijene u ostvarivanju nečijih ratnih ciljeva moći odgovarati (više o tome u nastavku i vidi McMahan 2005a), što čini ubijanje vrlo teškim za opravdati

Što se tiče proporcionalnosti u ratu, tipično, ako ratu nedostaju razumne šanse za uspjeh, tada će biti nesrazmjeran, jer ratovi uvijek uključuju nanošenje značajne štete, a ako je ta šteta vjerovatno besmislena, samim tim neće biti ni opravdana. No, naravno da je ponekad izgled za pobjedu vrlo mali, ali borba je i dalje najbolja moguća opcija, a tako i nužna i proporcionalna. Imati razumne izglede za uspjeh važno je samo iz istih razloga iz kojih su bitni nužnost i proporcionalnost. Ako su nužnosti i proporcionalnost zadovoljeni, tada razumni izgledi za uspjeh nisu bitni. Isto tako, imati pravu namjeru ne daje pozitivan razlog za borbu.

Na kraju, diskriminacija je presudna za utvrđivanje proporcionalnosti i nužnosti, jer nam govori kako samjeriti živote oduzete u ratu.

Korištena literatura:

Lazar, Seth, “War”, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Spring 2020 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL = <https://plato.stanford.edu/archives/spr2020/entries/war/>.

Tekst sastavila i uredila: Ana Galić

NAPOMENA: Ovaj tekst ćete čitati u drugim časopisima i na drugim web lokacijama samo uz dozvolu autorke.

Moj rad možete podržati putem sljedećih društvenih mreža: