Rat (2.dio)

Author anagalicblog

Prvi dio teksta o ratu pročitajte klikom na link:

https://anagalicblog.wordpress.com/2020/09/11/rat/

3. Jus ad Bellum

3.1. Opravdani razlog

Ratovi uništavaju živote i okruženja. U osam godina trajanja invazije na Irak 2003. godine, pola miliona smrtnih slučajeva bilo je direktno ili indirektno uzrokovano ratom. Direktne žrtve iz Drugog svjetskog rata brojale su preko 60 miliona, što je oko tri posto svjetske populacije. Ratni troškovi zaštite okruženja rjeđe se istražuju, ali očito su i oni veoma visoki. Oružane snage koriste goriva u olimpijskim količinama: od 2000. do 2013. godine Ministarstvo odbrane SAD-a imalo je oko 80% potrošnje energije američke savezne vlade, između 0,75 i 1 kvadrilion BTU godišnje – malo manje od kompletne potrošnje energije te godine u Danskoj i Bugarskoj, nešto više od Slovačke i Srbije. Oni takođe i direktno i indirektno uništavaju staništa i prirodne resurse – razmotrite, na primjer, izlijevanje nafte u Zaljevskom ratu. I za naš planetu i za njegove stanovnike ratovi su uistinu među najgorim stvarima koje možemo učiniti.

Rat može biti potreban i proporcionalan samo ako služi cilju vrijednom sve ove smrti i razaranja. Otuda je važno imati opravdan razlog. A otuda i rašireno vjerovanje da su opravdani razlozi malobrojni. Zaista, tradicionalna teorija pravednog rata prepoznaje samo dvije vrste opravdanja za rat: nacionalnu odbranu (vlastite države ili saveznika) i humanitarnu intervenciju. Štaviše, humanitarna intervencija dopuštena je samo da bi se spriječila najteža tragedija – „zločini koji šokiraju moralnu savjest čovječanstva“  , kako piše Walzer 2006.

Walzer je tvrdio da su zahtjevi država na suverenitet i teritorijalni integritet utemeljeni na ljudskim pravima njihovih građana, na tri načina. Prvo, države osiguravaju ličnu sigurnost. Prava na život i slobodu imaju vrijednost „samo ako imaju i dimenziju“ , piše Walzer, koju izvode iz granica država – „u tom su svijetu muškarci i žene … sigurni od napada; kad se jednom pređu crte, sigurnosti više nema “(Walzer 2006: 57). Drugo, države štite zajednički život koji su njihovi građani stvarili tokom vijekova interakcije. Ako je zajednički život političke zajednice cijenjen od strane njezinih građana, onda se vrijedi boriti za nju. Treće, oni takođe osnovaju politička udruženja, društvene ugovore, kojim su pojedinci vremenom i na neformalni način ustupili aspekte svoje slobode zajednici, kako bi svima osigurali veću slobodu.

Ti su argumenti za nacionalnu obranu mačevi sa dvije oštrice. Pomogli su objasniti zašto su ratovi nacionalne odbrane dopušteni, ali su i otežali opravdanost humanitarne intervencije. Načelno se rat može uspješno zaključiti u odbrani sebe ili svojih saveznika bez trajne štete po politički suverenitet ili teritorijalni integritet bilo koje od stranaka u sukobu.

David Rodin je 2002. godine iznio je najveću kritiku Walzera, pokazujući da njegov pokušaj utemeljenja državne odbrane u odbrambenim pravima pojedinaca ne može uspjeti. Popularizovao je “prigovor beskrvne invazije” na ovaj argument za nacionalna odbrambena prava. Pretpostavimo da bi nepravedno agresivna vojska osigurala svoje ciljeve bez gubitaka života ako samo država žrtva ne pruži otpor (invazija na Afganistan 2001. i invazija na Irak 2003., vjerojatno udovoljavaju ovom opisu, kao i neka teritorijalna proširenja Rusije). Ako je pravo na nacionalnu obranu utemeljeno na pravima članova država na sigurnost, u tim slučajevima ne bi postojalo pravo na nacionalnu odbranu, jer su njihovi životi ugroženi samo ako država žrtva uzvrati udarac. Pa ipak, obično mislimo da je dopušteno boriti se protiv aneksije i promjene režima.

Ako pojedinačni pogled na jus ad bellum utemeljen na samoodbrani ne može opravdati smrtonosnu obranu od „manje agresije“, tada bismo mogli slijediti Rodina i zalagati se za radikalno revizionističke zaključke o opravdanom razlogu; ili bismo umjesto toga mogli odbiti individualni pristup koji se temelji na samoobrani u opravdavanju ubijanja u ratu.

Neki misle da “problem manje agresije” možemo riješiti pozivanjem na važnost odvraćanja, kao i na nemogućnost pouzdanog saznanja da će agresija biti beskrvna (Fabre 2014). Drugi smatraju da moramo pravilno uzeti u obzir interes ljudi da demokratski izabrana ili barem domaća vlada bude opravdana nacionalna obrana.

Možda države imaju grupno pravo na nacionalnu odbranu, što zahtijeva samo da dovoljan broj pojedinaca ima relevantne političke interese – svaki prelazak preko praga moralno je nebitan. Mnogi već na takav način razmišljaju o nacionalnom samoodređenju: stanovništvo u okviru te grupe koja traži nezavisnost mora biti dovoljno brojčano prije nego što ozbiljno shvatimo njihove tvrdnje, ali razlike iznad tog praga imaju mnogo manje značaja.

Revizionistički pristup humanitarnoj intervenciji mogao bi imati i neke zabrinjavajuće rezultate. Ako su suverenitet i teritorijalni integritet malo važni, zar ne bismo trebali češće upotrebljavati vojnu silu?

Tu brigu možemo riješiti na jedan od dva načina. Prvo, podsjetite se koliko rijetko uspijeva vojna intervencija. Budući da tako često ne samo da uspijeva, već zapravo stvari pogoršava, trebali bismo ga koristiti samo kada su zločini u toku toliko teški da bismo rizikovali pokušavajući ih zaustaviti.

Drugo, možda politički interesi koji podupiru pravo države na nacionalnu odbranu nisu samo interesi da se bude dio idealne liberalne demokracije, već da njima upravljaju, vrlo široko, pripadnici vlastite nacije ili možda čak i interes za kolektivnim samo- odlučnost. Ovo nas može vratiti na Walzerovu “romantičnu nacionalnu državu”, ali ljudima je očito stalo do ovako nečega. Ako ne želimo ograničiti prava nacionalne odbrane samo na liberalne demokratije (imajući na umu koliko ih je malo u svijetu), moramo prepoznati da svi naši politički interesi nisu isključivo liberalno-demokratski.

Što je s redistributivnim ratovima? Prečesto argumenti na ovu temu vješto razlikuju opravdani razlog i druge uslove jus ad bellum. Redistributivni ratovi, koji bi se vodili u ime „globalnog siromaštva“ protiv „globalnog bogatstva“, očito neće uspjeti postići svoje ciljeve,  i doista bi radikalno pogoršali patnju onih kojima žele pomoći.

Pa ipak, s obzirom na vjerovatni put klimatskih promjena, u budućnosti bi se mogli pojaviti ratovi oko resursa. Kako se snažnim državama čini da im nedostaju presudni resursi koje drže druge države, mogli bismo otkriti da je vojni napad najbolje dostupno sredstvo za osiguranje tih resursa i spašavanje života. Možda bi u nekim takvim okolnostima ratovi oko resursa mogli biti realna opcija.

3.2 Pravedni mir

Dobra i zla relevantni za ad bellum proporcionalnost i nužnost šire se znatno van perioda primirja. To je očito, ali je nedavno dobilo prijeko potreban naglasak, kako među filozofima, tako i u široj javnoj raspravi izazvanoj sukobima u Iraku i Afganistanu. Nije dovoljno postići svoj opravdani razlog. Posljedice rata također moraju biti dovoljno podnošljive ako rat želi biti proporcionalan, uzimajući u obzir sve stvari. Otvoreno je pitanje koliko daleko moramo gledati u budućnost da bismo procijenili moralno relevantne posljedice sukoba.

3.3 Legitimna vlast

Istorijski gledano, teorijom pravednog rata dominirali su statisti. Većina grana tradicije imala je neku verziju “legitimnog”, “odgovarajućeg” ili “pravog” ograničenja vlasti, tumačenog kao nužan uslov da rat bude samo ad bellum. U praksi to znači da suvereni i države imaju prava koja nedostaju nedržavnim akterima. Međunarodno pravo daje samo državama prava na nacionalnu obranu i daje “borbena prava” prvenstveno vojnicima država. Iako je Walzer malo govorio o legitimnoj vlasti, svi njegovi argumenti pretpostavljaju da države imaju poseban moralni stav koji nedostaje nedržavnim akterima.

Tradicionalista tada izjavljuje da je važno da tijelo koje ratuje ima odgovarajuće ovlasti za to. Neki misle da je autoritet utemeljen na ukupnom legitimitetu države. Drugi misle da je ukupni legitimitet nevažan – važno je da li je tijelo koje se bori u ratu ovlašteno za to od strane države koju zastupa. U svakom slučaju, mnogo je vjerovatnije da će države zadovoljiti uslov legitimnog autoriteta a ne nedržavni učesnici.

Revizionisti uzvraćaju: oslanjajući se na reduktivističke premise, oni tvrde da je ubijanje u ratu opravdano zaštitom prava pojedinaca, a naša dozvola za zaštitu naših prava ne mora biti posredovana putem državnih institucija. Ili bismo trebali zanemariti legitimni uslov vlasti ili bismo ga trebali smatrati nečim što nedržavni akteri zapravo mogu ispuniti.

Sve u svemu, legitimitet države definitivno se čini relevantnim za neka pitanja u ratu. Ali autorizacija je temeljnija. U idealnom slučaju, tijelo ustavne demokratije trebalo bi za to ovlastiti institucije ustavne demokratije. Slobodniji oblici autorizacije jesu mogući (čak i država koja u cjelini nije legitimna mogla bi biti ovlaštena od svoje vlasti da vodi ratove nacionalne odbrane).

Odobrenje ove vrste važno je za jus ad bellum na dva načina. Prvo, neovlašteno vođenje rata predstavlja dodatnu grešku koja se mora odmjeriti prema dobru koje će borba proizvesti i mora proći testove proporcionalnosti i nužnosti. Kad vlada uplete svoju državu u rat, ona koristi resurse zajednice u cjelini, kao i svoje ime, te je izlaže i moralnim i bonitetnim rizicima. Činiti ovo neovlašteno očito je duboko moralno problematično, a prigovor se ulaže bilo kojem obliku nedemokratskog odlučivanja od strane vlada; posebno je pogrešno donositi odluke ove veličine, a da vam stanovništvo ne daje pravo na to.

Drugo, ovlaštenje može omogućiti vladi da djeluje iz pozitivnih razloga za borbu koja inače ne bi bila dostupni. Razmotrite tvrdnju da su ratovi nacionalne odbrane dijelom opravdani političkim interesima građana države koja se brani – interesima, na primjer, u demokratskom djelovanju ili u kolektivnom samoodređenju. Vlada može braniti ove agregovane političke interese samo ako je za to ovlaštena. Inače, borba bi bila u suprotnosti sa samim interesima u samoodređenju koje bi trebala štititi.

Kao rezultat toga, demokratske države uživaju nešto ekspanzivnija ratna prava od nedemokratskih država i nedržavnih pokreta. Posljednje dvije grupe često ne mogu zahtijevati isti nivo ovlaštenja kao demokratske države. Iako ovo možda ne bi opravdalo trenutnu pristranost međunarodnog prava prema državama, to ipak sugeriše da ona odgovara nečemu više od golog vlastitog interesa stvaraoca međunarodnog prava – što su, naravno, bile države.

3.4. Proporcionalnost

Podsjetimo se, središnji zadatak ograničenja proporcionalnosti je utvrditi razloge koji govore u prilog borbi i one koji govore protiv. Veliki dio potonjeg zadatka rezervisan je za raspravu o jus in bello u nastavku, jer se odnosi na vaganje života u ratu.

Među dobrima koja pomažu da se rat učini proporcionalnim, već smo uzeli u obzir one s opravdanim razlogom i druge koji su povezani s pravednim mirom i legitimnom vlašću. Tu sada možemo ići dalje na ograničenja usljed pristrasnosti političkih vladara, zatim usljed ekonomske dobrobiti i sl. Ti razlozi ne mogu na isti način pridonijeti proporcionalnosti ad bellum, jer su uslovljeni ratom u cjelini. Razlog za razlikovanje proporcionalnosti ad bellum i in bello je taj što se relevantne usporedbe mijenjaju na osnovu dvije vrste procjena. U opuštenijem smislu proporcionalnost utvrđujemo postavljanjem pitanja je li neka opcija bolja od nečinjenja. Kriterijum za procjenu rata u cjelini je onda neulazak u borbu uopšte. Ta opcija nije dostupna kada se razmatraju pojedinačne radnje unutar samog rata – tada se neko može samo odlučiti hoće li određenu radnju izvršiti ili ne.

3.5 Nužnost

Jesu li dopušteni preventivni ratovi, koji se vode u očekivanju neposrednog neprijateljskog napada? U principu, naravno da je to moguće. Ali, u praksi gotovo uvijek precjenjujemo vjerovatnost uspjeha iz vojnih sredstava i previdimo neželjene posljedice svojih postupaka. Stoga međunarodno pravo mora zadržati svoja ograničenja kako bi odvratilo tu vrstu pretjeranog sprovođenja principa krajnjeg utočišta koje smo vidjeli u invaziji na Irak 2003. godine.

Još jedno često raspravljano pitanje: što zapravo znači „krajnje“ u krajnjem utočištu? Ideja je jednostavna i identična je kao u slučaju potrebe. Odlazak u rat mora se uporediti s alternativnim raspoloživim strategijama za suočavanje s neprijateljem (što takođe uključuje razne načine na koje bismo se mogli podnijeti). Odlazak u rat doslovno je krajnje utočište kada niti jedno drugo raspoloživo sredstvo nema izgleda za izbjegavanje prijetnje. Ali naše okolnosti nisu često tako zategnute. Ostale opcije uvijek imaju neke šanse za uspjeh. Dakle, ako imate diplomatsku alternativu ratu, koja je manje štetna od odlaska u rat i koja ima barem jednaku vjerovatnost da odvrati prijetnju, tada odlazak u rat nije posljednje utočište.

4. Jus in Bello

4.1. Walzer i njegovi kritičari

Tradicionalistički jus in bello, kako se ogleda u međunarodnom pravu, drži da ponašanje u ratu mora zadovoljavati tri načela:

1. Diskriminacija: Ciljanje civila je nedopustivo.

2. Proporcionalnost: Kolateralno nanošenje štete civilima (odnosno nanošenje štete predvidivo, ali nenamjerno) dopušteno je samo ako je šteta razmjerna ciljevima kojima se želi postići napad.

3. Nužnost: Kolateralno nanošenje štete civilima dopušteno je samo ako su u ostvarivanju svojih vojnih ciljeva izabrana najmanje štetna sredstva koja su moguća.

Ova načela dijele moguće žrtve rata u dvije klase: borce i neborce.

Oni ne ograničavaju ubijanje boraca. Očito je, dakle, mnogo toga usredotočeno na ono šta čovjeka čini borcem. Poslužićemo se definicijom koju koriste konzervativci. Borci su (većina) članovi organizovanih oružanih snaga koje kao grupa učestvuju u ratu, kao i drugi koji direktno uzimaju učešćano u neprijateljstvima ili imaju kontinuiranu borbenu funkciju. Neborci nisu borci. Vojnik  je sinonim za borca, a civil je sinonim za neborca. I tradicionalistička teorija pravednog rata i međunarodno pravo izričito dozvoljavaju borbu u skladu s tim ograničenjima, bez obzira na nečije ciljeve. Drugim riječima, oni podržavaju borbenu jednakost.

Pojedinačna ljudska bića uživaju temeljna prava na život i slobodu, koja zabranjuju drugima da im na neki način naštete. Budući da borba u ratovima očito uključuje oduzimanje života i slobode drugima, prema Walzeru to može biti dopušteno samo ako se svaka od žrtava, nekim svojim postupkom  predala ili izgubila svoja prava, a zatim tvrdi da su samim tim što su dio borbe, svi borci izgubili svoje pravo na život i slobodu.

Prvo, samo time što mi predstavlja prijetnju, osoba se otuđuje od mene i od naše zajedničke čovječnosti, pa tako i sama postaje legitimna meta smrtonosne sile. Drugo, boreći se u oružanim snagama čovjek je dopustio da od njega naprave onoga koji jeste opasan i predstavlja prijetnju i tako je predao svoja prava. A na drugoj strani imamo civile ili neborbe koje predstavljaju muškarce i žene sa pravima, ali pravima koji ne važe u borbi tokom rata. Ovdje se uvodi princip odgovornosti koji se treba pažljivo definisati. Ako se kaže da osoba može biti ubijena to znači da joj se ne čini nikakva nepravda u smislu: svako započinje s pravom na život, ali to se pravo može izgubiti, tako da se neko može ubiti, a da se to početno pravo ne krši ili ne vrijeđa. Walzer i njegovi kritičari složili su se da je namjerno ubijanje osobe dopušteno samo ako je ta osoba ili izgubila zaštitu prava na život ili ako je dobro koje je time postignuto zaista veliko, dovoljno da, iako joj se čini nepravda, nije sve stvari koje su se smatrale pogrešnima da bi je ubile.

Kritičari pitaju sada sljedeće, naravno kritikujući Walzerove argumente:

kako neko gubi pravo na život.

Samo predstavljanje prijetnje drugima – čak i smrtonosne prijetnje – nije dovoljno za opravdanje gubitka temeljnih prava – na život i slobodu. Izricanje prijetnji drugima u potrazi za pravednim ciljem, gdje oni drugi aktivno pokušavaju spriječiti taj pravedni cilj, ne može poništiti ili osporiti svoja temeljna prirodna prava protiv nanošenja štete od strane tih ljudi. Walzerov teza za ravnopravnost boraca počiva na tome da pokaže da upravo borci gube svoja prava na život. Njegovi kritičari govore da njegovi argumenti u tu svrhu propadaju. Dakle, borbena jednakost je lažna. Ali pokazali su i više od ovoga. Nadahnuti Walzerom da pogleda u kakvim uslovima gubimo svoja prava na život, njegovi su kritičari postigli teoretski napredak koji ugrožava druga središnja načela jus in bello.

Moramo priznati da mnogi borci na nepravednoj strani nisu dovoljno odgovorni za neopravdane prijetnje da bi mogli biti ubijeni (bilo iz straha, gađenja, principa ili nesposobnosti, mnogi su borci potpuno neučinkoviti u ratu i malo ili nimalo doprinose prijetnjama s njihove strane; Većina vojnika ima prirodnu odbojnost prema ubijanju, koju čak i intenzivna psihološka obuka možda neće prevladati. Mnogi ne doprinose neopravdanim prijetnjama više nego neborci, itd.).

Gubitak prava na život nije primjeren odgovor na njihovo ponašanje.

To nas vodi prema nekoj vrsti pacifizma – premda se ratovanje u načelu može opravdati, toliko je teško boriti se bez namjernog ubijanja neodgovornika da u praksi moramo biti pacifisti. Razapeti smo između pacifizma s jedne i realizma s druge strane. To je “dilema odgovornosti” za teoriju pravednog rata.

4.2. Ubijanje vojnika

Teorija pravednog rata ima značenje samo ako možemo objasniti zašto je ubijanje nekih boraca u ratu dopušteno, ali time nemamo dozvolu za ubijanje svih ljudi u neprijateljskoj državi. Ovdje su najviše na udaru konkurentske snage realizma i pacifizma. (Najviše rasprava se vodi oko dozvole za ubijanje vojnika koji iz nekog razloga nisu izvršili naređenja, tj.nisu bili sposobni). Umjereni tradicionalisti misle da realističke i pacifističke dileme oko odgovornosti možemo izbjeći samo priznavanjem umjerenog oblika borbene jednakosti.

Inače, kada borci ubijaju druge borce, oni obično vjeruju da to čine dopušteno. Najčešće vjeruju da je njihov cilj pravedan i da je to legitimno sredstvo za njegovo ostvarivanje. Svrha posjedovanja oružanih snaga i namjera mnogih koji u njima služe je zaštita civila od ratnih dešavanja. To znači i suzbijanje prijetnji i udaljavanje vatre od njih. Borci se umešaju između neprijatelja i njihovih civilnih sunarodnika i bore se u ime svojih sunarodnjaka. Ako se pridržavaju ratnih zakona, jasno se razlikuju od civilnog stanovništva, noseći uniformu i otvoreno noseći oružje. Oni implicitno kažu svojim protivnicima: „trebali biste odložiti oružje. Ali ako ćete se boriti, onda se borite s nama ”.

Jedno se možemo pitati: što bismo trebali učiniti s obzirom na određenu situaciju? Kako bi vojnici trebali djelovati u Afganistanu, Maliju, Siriji ili Somaliji? I kad postavljamo ovo pitanje, ne bismo trebali započeti pretpostavljajući da ćemo mi ili oni očito propustiti poštivati ​​bilo kakve stroge moralne standarde koje bismo mogli predložiti.

4.3. Pošteda civila

Srednji put u teoriji pravednog rata zavisi o tome da se pokaže da je ubijanje civila gore od ubijanja vojnika. Na strateškom je nivou svaka smrt zamišljena kao poruka neprijateljskom vodstvu da su troškovi nastavka borbe veći od koristi. Ali na taktičkom nivou, gdje se događa stvarno ubijanje, vojnici obično ubijaju vojnike eliminacijski, dok civile ubijaju oportunistički. Ako je ta razlika moralno važna, kao što mnogi misle, i ako su djela kojima se ubijaju civili oportunistička, te učestalija nego djela kojima se ubijaju vojnici, onda su djela koja ubijaju civile, generalno, gora od djela koja ubijaju vojnike. Dakle, ubijanje civila je gore od ubijanja vojnika.

4.4. Proporcionalnost

Vaganje života u ratu informacijski je nevjerojatno zahtjevno. Vojnicima je potreban princip koji mogu primijeniti. Diskriminacija je to načelo. To nije samo pravilo, jer podrazumijeva nešto što je moralno utemeljeno – ubijanje civila je gore od ubijanja vojnika. Kao što je već napomenuto, proporcionalnost i nužnost sadrže u sebi gotovo svako drugo pitanje u etici rata. Po zakonu, ratni čin proporcionalan je utoliko što šteta civilima nije pretjerana u odnosu na konkretnu i izravnu vojnu korist koja je time ostvarena. Drugo, ostavljajući po strani zakon i ponovno se usredotočujući na moral, mnogi misle da je odgovornost presudna za razmišljanje o proporcionalnosti.

4.5. Nužnost

Osnovna struktura nužnosti ista je u bello-u kao i ad bellum, iako očito nastaju iste razlike u sadržaju kao i u proporcionalnosti. To znači da ne možemo donijeti sud o nužnosti rata u cjelini jednostavnim agregiranjem svojih presuda o pojedinačnim radnjama koje zajedno čine rat. Borci u ratu moralno moraju smanjiti rizik za nevine dok to daljnje ne bi podrazumijevalo nerazumno visoke troškove koje oni ne mogu podnijeti. Rad na postizanju te točke uključuje promišljanje: uloge vojnika da preuzmu rizike; razlika između nanošenja štete civilima i dopuštanja da se dogodi samom sebi ili svojim suborcima; važnost udruživanja dužnosti zaštite svojih saboraca.

5. Budućnost teorije pravednog rata

Što se tiče filozofskih temelja teorije pravednog rata: tradicionalistička i revizionistička pozicija sada su dobro istaknute. No, dosta zanimljivim pitanjima, na koja i dalje treba odgovoriti, treba pristupiti bez razmišljanja u smislu tog raskola. Bilo bi zanimljivo i otvorenijeg razmišljanja razmišljati o institucijama međunarodnog prava (još niko nije opravdao tvrdnju da pravo oružanog sukoba posjeduje ovlaštenje, na primjer), kao i o ulozi vojske u državi van ratnih dešavanja.

Kad je britanski parlament krajem 2015. raspravljao o tome treba li se pridružiti ratu protiv ISIL-a u Siriji i Iraku, nesumnjivo je svaki zastupnik razmišljao o tome što bi trebao učiniti. Ali većina ih se pitala što bi Ujedinjeno Kraljevstvo trebalo učiniti. Ova grupna akcija može se u potpunosti svesti na pojedinačne radnje od kojih je sastavljena. Ali ovo i dalje postavlja zanimljiva pitanja: pojedinačno, kako bih trebao opravdati svoje postupke, kao pojedinac koji djeluje u ime grupe? Moram li se žaliti samo na razloge koji se odnose na mene? Ili mogu postupiti iz razloga koji se odnose na ostale članove grupe ili na grupu u cjelini? I mogu li procijeniti dopuštenost svojih radnji bez procjene grupne akcije čiji su dio? Unatoč istaknutosti kolektivističkog mišljenja u ratu, rasprava o moralu ratnih grupa u povoju je.

Korištena literatura:

Lazar, Seth, “War”, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Spring 2020 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL = <https://plato.stanford.edu/archives/spr2020/entries/war/&gt;.

Tekst sastavila i uredila: Ana Galić

NAPOMENA:  Ovaj tekst ćete čitati u drugim časopisima  i na drugim web lokacijama samo uz dozvolu autorke.

Moj rad možete podržati putem sljedećih društvenih mreža:

ana_logo

Fb: Author anagalicblog

Instagram: @authoranagalicblog

Twitter: @anagalicblog 

Linkedin: Ana Galić

e-mail: ana.galic.bl@gmail.com

Categories: Tags:

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s