Jedno obično, normalno ljudsko biće, sa malo većom ljubavi prema stvaranju i kreativnom energijom

Author anagalicblog

Dan 49.

04. novembar 2020. godine

“Juče sam imala baš težak dan. Psihički. Prvi dan menstruacije. I nakon poroda mi ti dani sada sve teže padaju. Sve veće promjene raspoloženja, sve manje kontrole nad emocijama. S tim da kada već uočavam da mi je loše, to je već dobar znak. Do tri sata otprilike psihički haos, a onda fizička iznemoglost. Samo se smjenilo.

Osim te opservacije, moram reći da sam na neki način odustala od objavljivanja ovog dnevnika. Jedini uslov bi bio da neko želi da ga objavi, to jest da ga plati. Ali izdavači danas plaćaju samo ljude koji su senzancionalni, stiču popularnost putem loših manira, lošeg vaspitanja ili gole kože, tj. plaćaju ono što narod želi da čita i gleda, a ja to ne nudim. Niti se svlačim gola, niti nudim neku senzaciju, niti se aktivno obrušavam na predsjednike, direktore, vjere, nacije, generalno na bilo koga na koga je trenutno „u trendu“ pljuvati.

I nadalje, želim ispisati da sam shvatila koliko malo volim samu sebe. Na stranu to da jesam jedno obično, normalno ljudsko biće, sa malo većom ljubavi prema stvaranju i kreativnom energijom, a svako od nas ima nešto različito što ga čini posebnim i bitnim za ovaj svijet; dakle, od malena sam, kao djevojčica podnosila svašta. Nakon majčine smrti sam se najprije obrušila na one koji su nju ugnjetavali. Jer, imala je težak život.

Onda sam prešla na sebe. Prvi korak ka spoznaji same sebe je bio da ne trpim više ništa što je moja mati smatrala da jedan ženski član porodice treba da trpi, da li u njenoj rodnoj kući, da li u kući gdje je dovedena, da li u podstanarskoj i na kraju u svojoj. Onda sam krenula da ispitujem svoje granice. Tačnije, da ih uspostavljam. Jer, nisam ih imala. Odlučila sam, čvrsto, da ću braniti djevojčicu u sebi. A onda nastaviti da živim život danas, jer trenutno trebam sebi, ovoj ženi sa 38 godina životnog staža, a onda trebam djetetu i mužu. I svima kojima sam potrebna.

Još uvijek pamtim scenu kada me majka drži za jednu nogu iznad porodičnog francuskog kreveta i mlati me, a onda i baca po tom krevetu. To mi je jedno od najranijih sjećanja na fizičko zlostavljanje. Meni to nije nimalo smiješno niti normalno. Za mene ne važi zavjet sve ostaje u porodici. Neka, hvala. To ostajanje svega u porodici za mene je označavalo fizičko, emocionalno i mentalno trajno zlostavljanje. Dakle, ne ćutim. I nastojaću da svoje iskustvo primjenim na najbolji mogući način, onako kako to život zna da udesi. Majka me je tukla sve do fakulteta čak. Tada joj je bilo zadnji put da me tuče, jer kada je krenula sa cijevi od usisivača da me udari, odbranila sam se. Po prvi put. I da, to je bio drugi studij, filozofije, a ne prvi, arhitekture, dakle, kada sam bila još starija. Onda je nastao bum, otkud meni pravo da ja pazi nju udarim, nakon svega. Otac nikad nije odreagovao niti jednom na njene bilo kakve ispade.

Otac nije reagovao kada sam mu rekla da mi je na moru prišao odrastao muškarac i pričao o seksu, a bila sam djevojčica. Dakle, pedofil. A i shvatila sam to odmah. Perverzija se namiriše. Taj isti otac nijednom me nije nazvao tokom studija da upita kako sam, šta radim, da li mi je dobro, da li sam sretna. Nije reagovao niti jednom bilo gdje kada sam tražila posao, niti ga je zanimalo kako mi je na tim poslovima. On je nakon toliko godina braka sa majkom odlučio da počne kockati. Sve je prokockao. Svoje imanje u Trošeljima. Majčino povjerenje, zdravlje, čast. Sada kocka i nema 50 maraka mjesečno da izdvoji za sebe i nekoga da mu dođe u kuću i počisti, skuva nešto.

Majka mi nikad niti jednu riječ nije rekla o menstruaciji. Niti je dozvoljavala da se o tome priča. Prvi grudnjak mi je kupila poprilično kasno, tako da sam od sramote stalno nosala muške majice i hodala povijena. Prije upisa na filozofiju dvije godine otprilike nije progovorila niti jednu riječ sa mnom. Nisam znala da je to emotivno zlostavljanje. Ja sam znala samo da sam djevojčica koja ne smije izaći vani, koja ne smije dobiti marku da ode negdje na kavu i da mora slušati sve što joj se kaže jer će u suprotom dobiti batina, niko neće odreagovati na njene suze, i niko je neće uopšte pitati šta ti je. Jer, bila sam kriva što nisam uspjela na arhitekturi. Nisam mogla savladati taj fakultet. Posljedica je bila šestoka odmazda nad svim u mom životu – držana sam u kući sve dok nisam odlučila upisati filozofski fakulet. Iz nekog čudnog razloga sam nakon te odluke, nakon pročitane istorije filozofije za 4. razred srednje škole osjetila neki pokret u duši koji me je povukao naprijed, nasmijao i vidjela sam sebe i svoju budućnost.  

Na tako poremećenim osnovama gradili su se poremećeni porodični odnosi. Majka se usljed prokockanog imanja, mada više usljed očevih tajno dignutih kredita po bankama i mikrokreditnim organizacijama, razboljela i umrla. Otac je nastavio po svom. Brat je postao alkoholičar i kockar, dostigavši svoj vrhunac kada je ukrao svu otpremninu iz kuće, onu koju smo dobili od majčine smrti, a sada je samo neko ko ima ogromne dugove iza sebe.

Emotivno zlostavljanje. Fizičko zlostavljanje. Mentalno zlostavljanje. Sada neke pojmove znam. Pomažu mi da radim na sebi, da razbijam lance, da ne prenosim zlo na naredne generacije. Svi trebaju krenuti od sebe. A jedino pitanje koje će nam pomoći da uspijemo u tome jeste: da li sam sretna?”

Ovo prenosim iz svog dnevnika, knjige, koji sam počela pisati 16. septembra ove godine, naziva U potrazi za iskrenošću.

Želim da svaka porodica bude sretna, a ponajviše da svako dijete na ovom svijetu nikada ne osjeti šta je patnja. Jer, to tako puno boli.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s