BUKA magazin

BUKA MAGAZIN: Ana Galić, profesorica filozofije iz Banjaluke o životnim izazovima, traženju posla u struci i opsjednutosti tehnikom

 

U nastavku pročitajte intervju koji je radila Maja Isović Dobrijević za Magazin Buka i tako me ugodno iznenadila svojim pozivom. Nakon afirmacije koju sam dobila od koordinatora na prošlonedeljnom okupljanju inovativnih profesora od strane SHL fondacije u Sarajevu – da smo odabrani jer smo uzor ljudima u lokalnim zajednicama koje su oni kontaktirali – ovakav intervju je sasvim sigurno još jedna velika potvrda i podrška za borbu koja će se nastaviti u budućnosti.

Hvala vam dragi čitaoci.

Uživajte.

Izvorni tekst pogledajte klikom na: BUKA MAGAZIN: Ana Galić, profesorica filozofije iz Banjaluke o životnim izazovim, traženju posla u struci i opsjednutosti tehnikom


ŽIVOTNA PRIČA

 

INTERVJU: Ana Galić, profesorica filozofije iz Banjaluke o životnim izazovima, traženju posla u struci i opsjednutosti tehnikom

 

Profesorica Ana Galić iz Banjaluke za BUKU priča o dugogodišnjem traženju posla, filozofiji u Banjaluci, izazovima pred kojima se filozofija nalazi, opsjednutosti tehnikom…

Ana Galić je diplomirana profesorica filozofije i sociologije koja radi kao profesor filozofije i teorije znanja u Gimnaziji Banja Luka, student je druge godine magistarskog studija na Odsjeku za filozofiju Univerziteta u Banjoj Luci, aktivni pisac kako filozofskih, tako i književnih djela u časopisima kao što su PULSE.RS, Kreativna radionica Balkan, časopis Noema i dr. Član je Inicijative građana Kultura kulturi, Udruženja Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Lovćen”, te osnivač Udruženja za promovisanje kulture i mišljenja Sofia.

Ana kroz svoj rad nastoji popularizovati filozofiju i približiti ju široj publici, a posebno se interesuje za filozofiju tehnike. Iako je diplomirala prije sedam godina dugo godina je radila poslove van struke, a nerijetko su ti poslovi bili i čišćenje stubišta. Nedavno je napokon dobila posao u struci.

Ana, ti si neko ko nastoji popularizovati filozofiju, probližiti ju ljudima i van struke. Kako si se odlučila za ovaj korak imajući u vidu da je mnogim ljudima filozofija, iako ju ne poznaju, dosadna i teška?

Na osnovnom ciklusu smo imali priliku  već na samom početku čuti sljedeće: Niste vi birali filozofiju, ona je izabrala vas. To su riječi našeg profesora Istorije filozofije Zorana Arsovića koje smo slušali na prvoj godini. Tada su bile utješne jer kada nam je tadašnji asistent sociologije, Duško Trninić, rekao da ko je došao na ovaj studij naći smisao da je gadno promašio. Eto, ja sam bila ta koja je tražila smisao, a na neki način tragam za njim i danas. 
Vanjske okolnosti itekako utiču na naš lični razvoj, te sam se nakon potpunog prepuštanja stihiji ličnih obaveza i porodičnog života u jednom trenutku probudila i shvatila da imam jednu obavezu – da ispunim svoj poziv. Što je u ovom slučaju filozofija.

Dugo si tražila posao u struci, sada radiš u banjalučkoj Gimnaziji, a reci nam kakav ti je bio put nakon završetka fakulteta do pronalaska prvog posla u struci? Kakvih je tu sve poslova bilo?

Ah, ovo je veoma škakljivo pitanje jer prati buru događaja i emocija koje vaskrsavaju i mnoštvo nemilih događaja. Ne zadržavam se na lošim iskustvima nego iz njih učim, a dakako podučiću i druge jer svima nam je Drugi potreban kako bismo nadišli situaciju koja u određenom trenutku izgleda bezizlazna.

Davne 2010. sam diplomirala pod mentorstvom prof.dr. Miodraga Živanovića sa najvećom ocjenom i već iste godine upisujem II ciklus studija. Prvu godinu sam završila sa devet od deset dobijenih desetki već u julu mjesecu. Međutim, život je razigran te već u oktobru  2. godinu stavljam na mirovanje iz ličnih i da ne kažem tragičnih razloga, jer narednih godina bila sam potrebna majci koja je oboljela od najgore bolesti, raka,  a zatim i izgubila tu bitku.

Pored savjetovanja svih nezaposlenih lica do 30. godine na Birou, te preporuke prilikom konkurisanja kao jednog od primala stipendije Fonda Milan Jelić, potraga za poslom je bila veoma teška i prije samog završetka školovanja, ali i poslije. Više o svemu možete vidjeti u emisiji Aleksandra Hršuma “Zabranjeni forum”, gdje sam na poziv urednika gostovala sa svojom Radničkom pričom objavljenom javno u saradnji Centra za građansku suradnju Livno a uz podršku Koalicije za bolju zaštitu radničkih prava.

Kako si se nosila sa činjenicom da ne možeš da nađeš posao za koji si se školovala, to je nešto sa čim se suočavaju mnogi mladi ljudi nakon završenog fakulteta?

Pad sam doživjela već na drugoj godini studija kada nisam imala šansu da otputujem te se povežem sa svim mladim ljudima kojima je bitan poziv kojim se bave i konstantno rade na unaprijeđenju samih sebe, a onda i svijeta oko sebe. Naime, ja sam otvorila Fejsbuk profil tek 2014. godine, što govori o mojim mogućnostim i tada sam konačno dobila konstantan pristup internetu i svim informacijama s kojima tamo raspolažemo.

Nakon fakulteta zaista ne znam kako sam sve iznijela preko leđa. Veoma sam emotivna i uvijek se trudim učiniti pravu stvar bez obzira škodilo to meni ili ne, tako da samo čišćenje stubišta naredne dvije i pol godine; odustajanje od fakulteta; posmatranje majčinog gubljenja kako kose tako i samog života od silnih hemoterapija je vjerujte ostavilo traga. Velikog.

Šta je za tebe filozofija i kako si odlučila da ti ona bude poziv?

Uvijek se sjetim filozofskog momenta koji mi je izmamio osmijeh na lice – to je Zenonovo dokazivanje da kretanje ne postoji uz navođenje primjera sa strijelom: Zenon nam navodi primjer ispaljene strijele – strijela leti neprestano naprijed tokom jednog vremenskog interval i sada mi posmatramo svaki momenat u tom vremenskom intervalu. Zenon izvodi da je kretanje strijele u jednom vremenskom intervalu nemoguće jer trenutak uopšte i nema trajanja, a kako taj jedan ispaljeni hitac sadržava mnoštvo takvih momenata, samim tim svi ti momenti su ravni nuli, odnosno – kretanja NEMA. I danas sam fascinirana njegovim dokazom. Ali to ništa ne čudi kako je on bio Parmenidov učenik koji je nasuprot Heraklitu tvrdio upravo da uopšte nema kretanja.

Fokus tvog interesovanja je filozofija tehnike, koliko je ova oblast danas važna, koje su neke teme sa kojima se ova filozofska disciplina bavi?

Filozofija tehnike je bitna svakako, kao i raspon našeg interesovanja za aktuelne probleme sa kojima se čovječanstvo pa samim tim i sva filozofija trenutno bavi, ali ukoliko ću se oprijedijeliti za jedan pravac u filozofiji, to je definitivno egzistencijalizam. U današnje pravce  bih se uvrstila u polje primijenjene etike. Naravno, kao što rekoh, nezahvalno je praviti strogu granicu između disciplina unutar filozofije, jer se jednom problemu uvijek može pristupiti sa različitih područja, ili bar to pokušati.

Živimo u vremenu tehnike i tehnologije, kako nam filozofija može pomoći da se izborimo sa nekim problemima društva, odnosu prema tehnici, čini mi se da svi sve više postajemo ovisni o tehnici?

Upravo je to pitanje koje je zaokupilo moju pažnju kada sam početkom ove godine pročitala članak o pretečama naših današnjih da tako kažem produžetaka, tj. naših kompjutera, laptopa, smartfona, ajfona, i tome sl. Moramo shvatiti nevjerovatan napredak koji smo mi kao čovječanstvo uspjeli ostvariti da smo uspjeli prevesti sve moguće stvari koje vidimo, muziku koju čujemo, dodir čak, dok se ljubimo – sve i jedno lice, knjigu, životinju – u redove nula i jedinica, u jedinstveni dvo ili trodimenzionalni kod koji se jednom pohranjen vječno nalazi u operativnim sistemima tih novih “čudesnih sprava”. Nevjerovatno. I da, definitivno jesmo ovisni i skoro da nam je nemoguće zamisliti vrijeme nedostupnosti nekom vidu društvenih mreža, pogotovo u današnjoj  IT tržišnoj imperiji poslova i eri odumiranja svega manufakturnog, ručnog i zanatlijskog.

Ti si neko ko se ne bavi samo, da tako kažem, „teškim filozofskim temama“, ti si neko ko piše i književna djela, rekla bih bavi se i popularnim pisanjem, onim za širu publiku i razne nestručne časopise. Šta je za tebe pisanje, koliko ti je ono značajno i koje teme najviše voliš da obrađuješ?

Umjetnost je bila moja prva ljubav. Slikarstvo i muzika, ali slikarstvo definitivno. Nakon srednje škole i odbrane maturskog rada o Peter Paul Rubensu uspjela sa donekle upoznati i ispustiti svoje kreativne sokove na studiju Arhitekture gdje sam dvije godine imala priliku raditi sa profesorima sa Likovne Akademije. S druge, strane, tokom samog studija, ali i čitavog života, knjiga je bila moj vodič krož život, kao neka vrsta upustva. Koliko god to smiješno zvučalo, umirivala me je u najtežim trenucima upravo nečija proživljena riječ u kojoj sam mogla osjetiti iskrenost, strast, život i volju koja gazi sve pred sobom. Taj umetnički dio mene nekad se rasplamsa pa se posvetim na primjer šivanju, po čemu me mnogi prepoznaju sa studija na Filozofiji i mojim kreacijama koje su svake dan bile potpuno drugačije, ili evo sada po kratkim proznim radovima, gdje mi je bitno da ono što osjećam prenesem na papir i da budem iskrena. Ko zna, možda ću se upustiti i u druge oblike umjetnosti, te je neopisivo polje moje radosti i mogućnosti gdje sam u potpunosti Šilerovski rečeno Homo ludens i svoj na svome.

Kako bi ti opisala filozofiju danas u Banjaluci, čini mi se da profesori i asistenti postaju sve zatvoreniji kada je kritičko mišljenje u pitanju, nisu skloni dijalogu, zatvoreni su u svoje kabinete, nema ih u javnom životu, debatama…

Da ima teškoća, ima, kao i posvuda u različitim područjima djelovanja. S jedne strane imamo znak stop kada je u pitanju zapošljavanje novih kadrova, jer se najprije mora otvoriti prostor za zapošljavanje, a ove godine je Odsjek za filozofiju imao samo 12 prijavnica na osnovni ciklus, što je nedovoljno i već je najavljeno ukidanje smjera. Po svojoj prirodi ne podnosim jednoličnost i sterilnost u nastavnim metodama nego sam uvijek spremna za saradnju sa najprije sa istim Odsjecima u našoj zemlji, pa onda u regionu, a zatim i u cijelom svijetu. Najprije trebamo poraditi na tome da se najprije eksperimentalno a zatim i konstitucionalno uvede projekat nastave na stranim jezicima kako bismo studentima omogućili razmjenu i sticanje iskustva na drugim fakultetima u brojnim državama. Mnogo je toga za uraditi, vjerujte i nije lako postići sve to odjednom.

Koliko je važno da filozofija bude živa, da izađe iz tih kabineta koje sam spomenula, da se bavi životom, da njeguje tu ljubav prema mudrosti u vremenu u kojem je prisutna?

Jedino bitno za filozofiju jeste da bude živa i da se podsjeti svoga iskona, a to je – DIA-LOGOS. Ne ograničavati sebe ili druge da li samo na akademske krugove; opet ne paradirajući sa njom na mjestima gdje filozofirati znači biti sofistom u onom ružnom značenju – a mi se danas bukvalno svi upravo prodajemo predavajući filozofiju, već u pravoj mjeri filozofijom začinjavati vrijeme u kojem se nalazimo, ne pretjerujući ali i ne ostavljati bljutavim onda već neslane i neprobabljive fenomene sa kojima se svaki period u istoriji, pa i naš, susreće i prevazilazi.

Ana, ti si i autorka bloga anagalicblog. Koliko je tebi blog važan, kad si počela da pišeš blog i na koji način vidiš svoj blog u budućnosti?

Blog počinjem da pišem prije više od godinu dana. Tih dana napravila sam oštar zaokret okrenuvši se porodici i na kraju, samoj sebi. Rad na sebi podrazumijeva neprekidno vraćanje na svoje izvore smisla koji s vremena na vrijeme presuše radi neodgodivih životnih obaveza, ali na kraju uvijek ponovo poteku.

Uz svoj blog koji sam odredila da bude kao neka lična karta na društvenim mrežama, neminovno su došle i ostale zanimacije, kao na primjer zanimanje za bonton i lijepo ponašanje i obogaćivanje našeg rječnika, što takođe ima svoju elektronsku pozadinu.; praćenje književnih konkursa, različitih seminara i webinara; a prateći svoja interesovanja upoznala sam i kontaktirala mnoštvo ljudi; kao što već sam spomenula  – gospodina Hršuma i “Zabranjeni forum”,  gospodina Gorana Bubala sa svojom Mrežom za izgradnju mira; profesora Mauricia Ferarisa s čijim odobrenjem sam prevela uvod iz njegove knjige o Realitizmu, uvršten u časopis “Noema”, profesore sa Univerziteta u Vašingtonu koji se bave nesvakidašnjim ironičnim načinom filozofskog  podučavanja studenata u studijskom programu “Calling Bullshit” Carla Bergstroma i Jevina Westa, nadrealne umjetnike i fotografe iz susjedne nam Hrvatske kao što je Nikolina Petolas, zatim Danske, Japana, Amerike, ljude u BiH koji se bave izuzetnim radom u oblasti fotografije i preduzetništva, ljude u Banjoj Luci – Tijanu Dedić, zatim Danijela Mihića; i mnogih drugih.

Vidim cijeli svijet uvezan u zajedničkom rješavanju najvažnijih ljudskih problema – siromaštva, gladi, mira, nepismenosti, a za to nam je potreban uvijek onaj prvi korak. Usudimo se napraviti ga.

 

Razgovarala Maja Isović Dobrijević

 

(Izvor: Buka Magazin)

 

Advertisements