Intervju za Frontal.ba

 

Na Frontalu.ba danas je osvanuo intervju sa Natašom Lazukić koja je za potrebe #FrontalBlogChallenge -a odabrala mene za svoju sagovornicu. Zahvalna sam joj na tome, a ovdje vam iznosim intervju u cjelosti.

Ana Galić je diplomirana profesorica filozofije i sociologije iz Banjaluke, autorica bloga pod svojim imenom, a trenutno završava i magistarski studij. Dobitnica je nagrade za inovativnog profesora, ali i kreatorica kako filozofskih, tako i književnih tekstova. Odnedavno je sa svojim saradnicima pokrenula i Udruženje Sofia za promovisanje kulture i mišljenja. U intervjuu je govorila o svom radu, onome što je inspiriše, ali i izazovima sa kojima se kao žena u bh. društvu susretala.

 

LAZUKIĆ: Kada ste poželjeli da vam filozofija bude životni poziv? Koja filozofske teme vas trenutno najviše zaokupljaju?

GALIĆ: Evo vraćam se u prošlost da i sama otkrijem taj trenutak (osmijeh)… Ne znam, valjda je ta ljubav u određenju same filozofije presudila (filozofije=ljubav prema mudrosti), jer sve što radim u životu biram srcem. Na silu ne pokušavam ništa, odnosno probam, ali prije ili kasnije se vratim na pravi put. A u njoj sam osjetila tu slobodu koja je primjerena mom duhu u kojoj mogu da se potpuno izrazim. Mogu samo ponovo navesti trenutak kada sam se zaista cijelim bićem nasmijala Zenonovom dokazu da nema kretanja – što je naravno besmislica kada se okrenemo i pogledamo oko nas, ali u svijetu matematike, odnosno fizike, njegov dokaz nije nimalo besmislen. Filozofi imaju tu sposobnost i nemoguće učiniti mogućim, maštu ukrotiti i predstaviti je sasvim kroz smislene stavove, ali ono najvažnije, suočiti se sa najvećim strahovima i problemima sa kojima se svako od nas bar jednom nađe oči u oči, kao što je na primjer fenomen smrti… Neustrašivost.

Teme koje me ovog momenta zaokupljaju su uvijek nepresušan pojam ličnosti, odnosno ostvarenog pojedinca, a odgovore za to pronalazim ne samo u filozofiji i sferi egzistencijalizma koja mi je primarna sfera interesovanja, nego i u svim drugim oblastima na koja se ljudski um može zaputiti kako bi našao rješenje za svoje probleme, tako da konkretno govoreći radim na načinima spoznaje kod Sartra koji će dati za pravo na samo raciu i mišljenju da ima glavnu riječ prilikom formiranja slike o svijetu odnosno o samom sebi, već i ostalim izvorima našeg saznanja, kao što su na primjer čula, tijelo i tome sl. Svemu dajem šansu, ali naravno da ne zvučim potpuno laički, ipak se nad svim nadvija sam um.

 

LAZUKIĆ: Umjetnost je takođe vaša velika ljubav. Znam da ste pominjali kako ste se u studentskim danima bavili šivenjem i slikarstvom. Postoji li nešto što niste najbolje usavršili, a imate želju?

 

GALIĆ: Umjetnost je stvaranje. To je ono što bih u Ničeovom smislu rekla da me određuje – stvaralac sam, a ne rušilac. I tako postupam i to u veoma velikoj mjeri – ukoliko ne bih ostavila ništa iza sebe, smatrala bih to velikim minusom kako za sebe tako i za buduća pokoljenja, s obzirom da sve što sam ja naučila, primila sam od svojih prethodnika. Ono zbog čega mi je rođeni brat rekao da sam odustator i da trebam istetovirati šesticu na ruci (smijeh) jeste moje studiranje arhitekture na Arhitektonsko-građevinskom Odsjeku, gdje sam, kao što se i vidi, bila jedan od lošijih studenata. A ono zbog čega sam studirala arhitekturu dvije godine jeste upravo njen umjetnički dio, međutim, arhitektura je mnogo više od same umjetnosti ili je možda za nekog u stvari umjetnost znati da kada vidiš nacrt odnosno projekat jedne zgrade ili čak samu zgradu – da odmah znaš koji temelji su potrebni, kakav građevinski materijal se koristi za izradu zidova, da li je tlo ispod pogodno za izgradnju, na kojoj strani će ići prozori, sanitarni čvor, kakav krov i tome slično. Razlog mog odustajanja sa arhitekture je bilo nedovoljno poznavanje matematike, a zatim nacrtne geometrije, pa nakon toga i statike, odnosno mehanike, a za sve to bi se možda i moglo nekako kroz par godina na kraju i savladati, prikupiti pare, ali ja zaista nemam talenat niti imam prostorno mišljenje razvijeno kao neko ko je zaista taj fakultet i završio i može govoriti o tome kao stručnjak i neko ko osjeća tu materiju.

Da, šijem od svoje sedme godine aktivno, i to od kada me je mama uhvatila da čak i nedjeljom iza kauča držim iglu i šijem robicu za svoje dvije barbike (osmijeh). A u tome sam se zaista ostvarila, do te mjere da sam sašila i kratke kaputiće, pa i dugi kaput od restova, ali i kupljene metraže koju bih uzimala u radnjama talijanske metraže ovdje u Banjoj Luci, kada god bih mogla – a vrhunac je nastao kupovinom Bagatove Danice na drugoj godini studija filozofije kada sam počela da zaista šijem i to uglavnom haljine sa kojima sam zaista bila prepoznatljiva na fakultetu, a i šire. Na kraju svoga šivaćeg pohoda sam uspjela napraviti i malu reviju u Gradišci gdje sam prikupila sašivene haljine te išla kod poznanica da im prezentujem radove i tako zaradila potreban novac (jednu haljinu cijenila sam 30.00 KM), a iskoristila sam ga za svoj prvi pohod pod Ostrog.

Ono što bih voljela usavršiti jeste moje pjevanje. Naime, za pjevnicom sam bila određeno vrijeme u Gradišci (kako za pjevnicom u Pokrovu Presvete Bogorodice, tako i na poziv u hramu Vasilija Ostroškog), ali pjevati se može kroz rad na svom glasu i vježbi naravno, a kako sam se okušala i kao drugi glas, a mnogo više kao prvi – jer ne dozvoljavam drugima da me nadjačaju (smijeh), voljela bih dakle da imam priliku raditi sa profesionalcem te se usavršim po tom pitanju.

Trenutno radim na projektu koji će ostati tajna, a nadam se njegovom objavljivanju tokom naredne godine.

 

LAZUKIĆ: Šta mislite o umjetnosti današnjice na našim prostorima, da li se neko posebno izdvojio za vas u pozitivnom smislu u nekoj oblasti? Znam da ste imali sjajan tekst o Marini Abramović.

GALIĆ: Velika je stvar kada uključiš TV u 6 ujutru i kanal je slučajno namješten na HRT (da li je drugi ili treći kanal bio u pitanju, ne znam tačno) i vidiš spot naše Banjalučanke Vanje Mišić (znači-VAU!) Takve stari su mi inspiracija i takve ljude prepoznajem.

Ostalo (a umjetnost je veoma veoma široka oblast djelovanja), potrebuje vremena za izučavanje umjetnosti, odnosno estetike, pa da bi se i moglo na kvalitetan način govoriti o umjetničkim ostvarenjima na našim prostorima.

Naravno da talenata ima. Prepoznaju se, najčešće se sami probijaju do svoga medijskog prostora, a potrebna im je pomoć, najprije novčana, pa onda i svaka druga. Mnogo je likovnih kolonija bilo u Prijedoru, u Banjoj Luci se lagano odvijaju pokreti iznutra, kako bi se Banja Luka zaista pokazala kao vrijedna kandidatkinja za prestonicu kulture 2024, te se mladim i nepriznatim umjetnicima rado izlazi u susret, s jedne strane, a s druge opet su prepušteni sami sebi i samostalno sticanju sredstava i svega neophodnog da bi jedan umjetnik uspio.

LAZUKIĆ: Prije nekoliko godina pokrenuli ste vlastiti blog. Kako vam sada sve izgleda iz ove perspektive?  Da li biste mogli dati neke korisne savjete mladim autorima/blogerima iz ličnog iskustva?

GALIĆ: Blog je nastao kao potreba za sopstvenim izrazom i logičan je slijed kada se osvrnemo na svekoliku moć tehnike koja nam ne lagano ulazi pod kožu nego je postala kao nano čestica stopljena sa našim osnovnim ćelijama. E sad, koliko nam je ona zaista neophodna i presudna, možda je čak čudno i zapitati se, ali to i jeste posao jednog filozofa, isto kada kada su se nekada ljudi privikavali na prve časovnike, naše bake i djedovi na televizore i radio-aparate, a mi sada eto na kompjutere. Na šta će se tek prilagođavati milenijumska djeca kada ostare, to vjerovatno ni Žil Vern ne bi izmaštao (smijeh).

Povodom bloga, savjetujem da budete uporni, (kao uostalom i u svemu). Pronađite sebe, to je glavni zahtjev (ili molba), a u tom traganju neka vam blog posluži da uvijek bude vaš lični pečat nekom tekstu, fotografiji, događaju ili putu, bitno je da predstavite sebe. Ukoliko se trudite da sve radite zbog nekog poziranja, kopiranja, “praćenja trendova”, ili da biste osvojili neki novac kroz zaradu od vaših tekstova – nekome će i to poći za rukom, zavisi od toga za šta se opredijelio ( u mom slučaju nemam baš nekih niti marketinških znanja niti afiniteta da postanem filozofski menadžer jer je to spoj nespojivog), bitno je raditi to iz svojih ličnih pobuda, ne pristajati na kompromise kada se dovodi u pitanje vaš integritet kao ličnosti ili čak kredibilitet u etičkom smislu, a ako neko nije došao do te granice, taj nije još počeo da živi ili nema tu etičku crtu koja nam govori kada je vrijeme da zastanemo i ne činimo ono što nam nije svojstveno, a što će nam donijeti novac ili još gore učiniti nekome nažao.

LAZUKIĆ: Šta za vas predstavlja pisanje i odakle sve crpite inspiraciju? Da li biste mogli preporučiti neke autore?

GALIĆ: Pisanje je kako se čini određena vrste potrebe – kao nekome nahraniti se jelom, pisanje je hrana za dušu onome ko piše is a time se poistovjećuje. A naime, ono za šta se ja zalažem jeste da sve pročitane knjige na svijetu, odnosno napisane, služe nama ne samo da ih iščitamo nego i da se sami upišemo u svijet pisanja, kao da imamo svojevrstan poziv koji trebamo ispuniti, a to će se desiti našim angažmanom. Inspiracija mi može doći iz različitih strana jer mene i moj svestrani duh zanima ama baš sve – šta će me to tačno pokrenuti valjda zavisi od iskrenosti koju pronalazim u nečemu, tako da to može biti knjiga popularne psihologije u kojoj je riječ o emotivnim vampirima, može biti alhemija, numizmatika, astrološke karte, čakre, Gete, život velikih umjetnika, slike takođe,  kineski horoskop, Oskar Vajld, Bodlerova pjesma, nenadana Jovanina reakcija na ogroman zid kada kaže Hampti-Damti, iskrena ljubav između dvoje zaljubljenih koji se ne mogu uzdržati, ples… Baš je mnogo toga što nam može biti inspiracija i pokerenuti nas na akciju.

Preporučujem, za mlade posebno, Hermana Hesea i njegova djela.

LAZUKIĆ: Objavili ste mnoštvo radova, tekstova i prevoda cijenjenih profesora sa svjetskih univerziteta. Možete li nam reći nešto o tome i da li biste neke radove mogli posebno izdvojiti (ako su vam iz bilo kog razloga dragi, ako ste nagrađeni)?

GALIĆ: Evo, taman ste me podsjetili da se javim Timoti Mortonu koji je zakazao u trenutku odobrenja prevoda jednog dijela njegove fenomenalne knjige Ekologija bez prirode, pa sam kontaktirala Martu Nusbaum i njen prevod je gotov i biće objavljen u narednom broju časopisa Noema. A čekam i od Singerovih izdavača da se jave ali on je toliko tražen da će to biti kao drugi dolazak Isusov. Što se tiče ostalih radova, evo danas sam i vidjela svoj originalni naučni rad objavljen u Radovima, časopisu za humanističke i društvene nauke Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci, što je posebna čast ne samo za mene nego za svakoga ko se bavi filozofijom, a svjetlost dana ugledaće i rad posvećen odnosu tehnike i filozofije, zatim o subjektu u savremenoj filozofiji, a tiče se i moje magistarske teze koju ću ne na ontološkom  nego na gnoseološkom polju istraživati kroz Sartra kao zaiste velike inspiracije; takođe i osvrt na Badjuovu knjižicu Pravi Život, koji će objaviti Dijalog; svaki put kada dobijem zeleno svjetlo da li za objavljivanje naučnog rada, da li za kratku priču, za članak na popularnim portalima, ja se zaista oduševim kao malo dijete (čak i počnem skakati od sreće i krenem častiti prijatelje i rodbinu, ha ha ha), a najveća nagrada je,  pored plaćenog teksta koji ste napisali, najprije osjećaj koji imate u trenutku pisanja rada, a to poznaju oprobani autori, jeste u stvari samo djelo koje ostaje iza vas. To je nešto neprocjenivo.

LAZUKIĆ: Susretali ste se i sa teškoćama prilikom traženja posla, ali ništa vas nije omelo na putu da budete uporni i primjer velikog uzora u svojoj oblasti. Kako vi sebe motivišete u teškim trenucima?

GALIĆ: Da, zaista je bilo teških trenutaka. Vjerujem u sebe, zaista imam ogromnu vjeru u sebe i svoj talenat, da čak i kada sam doživljavala fijasko, da li na emotivnom, ličnom, odnosno romantičnom i porodičnom planu, nešto me je vuklo naprijed, a to je ta moja želja za stvaranjem, za nečim više, za nečim još. Ili možda ipak samo goli život. Nevjerovatno sam uporna i intuicijom postavljam temelj ostalim izvorima saznanja koji se onda nadograđuju na ono za šta prepoznam kao vrijedno.

Kako sam gore navela šta me motiviše da pišem, slično je i sa motivacijom da idem dalje. Život je jedan, pa čak i ako nema života poslije smrti, imam ga sad, u ovom sadašnjem trenutku dok ispisujem ove redove i vrijedan je i volim ga. I treba ga odživjeti na najbolji mogući način.

LAZUKIĆ: Smatrate li da se bh. društvo išta mijenja na bolje u svom odnosu prema ženama ili je još uvijek prisutna marginalizacija žena, npr. žena koje se žele ostvariti kao majke a poslodavci otežavaju situaciju? Da li ste vi imali neka loša iskustva?

GALIĆ: Oh, odnos prema ženama. Ima tu neka zavrzlama oko teorijskog bavljenja položajem žena i onoga što praktično susrećemo na svakodnevnom nivou. Ono što nikako ne podnosim jesu jalove teorijske rasprave oko pitanja koji se najviše, a možda čak i isključivo tiču živih problema, rješivih i primjenjivih samo na pojedinačno odabran slučaj, nikako generalno i nevezan za osobu o kojoj se u tom slučaju radi. Pitanje položaja žene najbolje dolazi iz naših samih porodica i odgoja koji su naše majke, a zatim i mi same preuzele i preuzimamo, a nadam se da će se to iskorijentiti, da kada žena saopšti mužu da će izaći naveče sa drugaricama da to bude kao šok u najmanju ruku, a kada on izlazi maltene svaki dan i kada god mu se prohtije, to ne igra uopšte nikakvu ulogu: ili kada jednom opere suđe u nekoliko godina koliko su braku pa se na to gleda kao na prvi iskorak na Mjesec – sa divljenjem i čuđenjem; mislim, takve stvari nisu one za kojima ja žudim, ali nepravda koju svaka žena, a pogotovo majka i to zaposlena nosi sa sobom, jeste teret svoga tijela, koje toliko trpi tokom trudnoća, ali i poslije, (i prije, jer žensko tijelo je mnogo osjetljivije na različite promjene nego muško,) a pored tijela i psihe, a na šta ni žene same ne obraćaju pažnju i prepuštaju se debljanju, ostajanju kod kuće i potpunoj nebrigi za svoje sopstveno zdravlje i izgled,za pravljenje bilo kakvog pomaka u istupanju protiv tradicije, a što će donijeti boljitak našim kćerkama.

Moje loše iskustve kao žene je veoma bogato, od potpuno luđačkog verbalnog maltretiranja jednog vozača u kuhinji gdje sam radila kao pomoćni radnik, novijeg datuma; seksualnog zlostavljanja kao radnice u kafani kada sam imala 20 godina i prvi put počela raditi uopšte; nasilnog povratka na posao poslije nepunih dva mjeseca od rođenja Jovane, kako bih uopšte sačuvala isti; pa ima toga dosta zaista jer mnogo sam poslova radila, nemaš se kome obratiti kada ti je sigurnost kao radnika u pitanju, a sajtovi i telefonske linije za pomoć koje sam kontaktirala niti šta značajnije rade po tom pitanju niti imaju neku silu da izmjene zakone u ovoj državi gdje pod broj jedan ti nisi ni prijavljena, a kamo li da možeš dokazati bilo šta drugo, odnosno tražiti pravo po osnovu nečeg; u trenutku kada sam dala otkaz na poslu kada je šef postavio ultimatum da ako želim platu veću od 400.00 KM, da moram raditi ne do tada 12 sati dnevno, nego i 15, Centar za socijalni rad nije mi pomogao sa jednokratnom novčanom pomoću, a na vrata smo im zakucali i suprug i ja zajedno.

 

 LAZUKIĆ: Rekli ste da ne podnosite jednoličnost i sterilnost u nastavnim metodama. Na koje načine vi činite nastavu primamljivijom učenicima? Koje stvari, po vašem mišljenju, treba sistemski iskorijeniti u našem školskom sistemu?

GALIĆ: Igrom slučaja sam dobila i certifikat za Inovativnog mladog profesora Bosne i Hercegovine, mada to ne govori puno, jer tek treba da zaživi nešto što će nadići propisane metode, tj. oblike rada od strane našeg Ministarstva koje se trebaju poštovati prilikom sprovođenja jedne nastavne jedinice. Ono što prestavlja moj ponos jeste da sada kad ne radim više, sreću me i pišu učenici i žele sve najbolje u životu govoreći da sam nezamjenjiva i da im je filozofija odnosno logika zaista bila jedan od najnteresantnijih predmeta. Tajne ne vjerujem da ima, osim toga, da nikada ne treba zaboraviti da je period odrastanja kroz koji djeca prolaze njima najteži u tom trenutku i to tako treba prihvatiti – ozbiljno i sa poštovanjem i tako se prema njima i odnositi.

Sistemski iskorijeniti? Ne znam baš, potrebno je za to ipak potražiti odgovor od onih koji se bave tim pitanjem na stručan način.

LAZUKIĆ: Oformili ste Udruženje Sofia, nastojite i kulturu i filozofiju približiti ljudima. Kada ste osjetili potrebu da pokrenete takvo udruženje, jeste li željeli da filozofija izađe malo van akademskih krugova? Ko se sve može učlaniti u vaše udruženje? Imate li neke stalne saradnike?

Danas sam se čula sa Tanjom iz Ministarstva za pravdu Bosne i Hercegovine i opet se ispostavilo da nismo predali svu potrebnu dokumentaciju za registraciju udruženja, ha ha ha. A pošto sam pripremu prepustila suprugu, ja sam samo mogla reći da ako on to nije uradio kako treba nema šanse ni da se ja sa tim izborim (osmijeh), tako da smo se dogovorili da ćemo to realizovati do Nove godine…

Ova strast za stvaranjem ali prvenstveno ljubav koju nosim u sebi ponajviše za filozofiju, a onda i za druge oblasti duha, tjera me da se borim za ostvarenje na tom polju, tako da kada je trebao recimo da se ostvari jedan projekat vezan za siromaštvo a koji me mnogo potresa, na vrata na koja sam zakucala gdje bi mi mogli pomoći, a to su bile nevladine organizacije, udruženja, te obrazovne institucije – svuda sam naišla na negativan odgovor. Naredni korak bila je edukacija u vidu samostalnog preduzimanja poslovnog rizika kako bih uspjela da kao pravno lice steknem legitimitet koji će mi dati registracija udruženja kako bih mogla preduzimati bilo kakve dalje korake.

Naravno da imam želju da filozofija izađe van akademskih krugova, jer filozof u stvari svojim životom svjedoči svoju filozofiju. A pod tim ne mislim uznošenje pojedinih diplomaca da mogu kao Sokrat postati neko, a da ne napišu ništa, nego najprije treba čitati, a zatim i pisati. Mada isto tako ne tolerišem toliko prisutan stran kod studenata da se najprije pojave na nekim od naučnih skupova, a kamo li da izlažu svoj rad ili čak samo da postave pitanje. Za to odgovrnost trebaju preuzeti profesori, te se spustiti na zemlju i bar pokušati bez obzira koliki veliki poznavaoci teme bili, da svoje ideje pokušaju prenijet i na svoje slušaoce, ne da izlažu sebi i sebe radi, da bi čak otvoreno na već narednom izlaganju svoga kolege dramatično izašli iz prostorije. To nije za primjer.

Udruženje ima oformljene osnivače, odnosno članove i saradnike u Bosni i Hercegovini, te ćemo u skladu sa novčanim sredstvima kojima raspolažemo moći nešto više govoriti o budućnosti. Svi radimo na tome da se ostvarimo u  svome pozivu, bio to neko filozof, pjesnik, bloger ili slikar.

LAZUKIĆ: Do sada ste organizovali različite događaje, po dva termina da bi se ljudi mogli uklopiti. Kakvi su vaši utisci o tim događajima, koliko su se ljudi interesovali? Planirate li nešto u budućem periodu?

GALIĆ: Imamo projekat u koji smo uključili filozofe, novinare, književnike i blogere koji se treba realizovati tokom naredne godine, tačnije od jeseni, a saradnju nam je omogućila Američka ambasada, tačnije Američki kutak iz Banje Luke. Za sada smo uradili dva info časa kako bismo javnost upoznali sa nekim od planiranih dešavanja, intersovanje je bilo zadovoljavajuće, u skladu sa samim temama, a za više informacija znaćemo do kraja ove godine, kada trebamo dobiti i odobrenje iz same Amerike.

Ovih dana osnivači i saradnici su u punom zamahu tako da redom objavljuju svoje knige, zbirke pjesama ili romane, a dobili smo ponudu za saradnju Udruženja za filozofiju i društveno-humanistička istraživanja Eidos iz Zenice, te smo isto planirali i da po dogovoru sa vlasnikom kafe picerije Verdi u Banjoj Luci  oprobamo i filozofski kafe, bar jednom mjesečno ili neka slična dešavanja. Naravno, planovi se kreću od onih svakodnevnih do malo dugoročnijih, tako da je najvažnije istrajati u svom naumu, jer pored idealizma potrebno je koračati svaki dan kroz realnost koja nam iziskuje vrijeme, novac ali i nas same.