Kulturište

Tekst – kraća drama – pod nazivom Da li sam dovoljno muško za tebe sad? objavljen je na banjalučkom portalu Културиште/Kulturište.

Da li sam dovoljno muško za tebe sad?

 

Učesnici: Slikar, Cimer, Slikareva cura

Radnja: Stan u kojem slikar stanuje, šetalište, dom slikareve cure.

 

SLIKAR (razgovara sam sa sobom):

Noć je. Pun mjesec. Ne mogu spavati više, osjećam kako me on želi, a ja se bojim. Ne znam koliko je već prošlo ali ja spavati ove noći ne mogu. Ne mogu kraj njega. Zar on ne zna da ja imam curu, da sam imao curu da ga ne želim kraj sebe da jednostavno ne volim muškarce i da za mene nije opcija bilo kakvo ekperimentisanje, bez obzira što mi je otvoreno rekao da mu se dopadam i da bi volio nešto probati sa mnom.  – Pa ako mi se svidi, a i njemu što da ne. Mada, on je siguran da će se njemu dopasti sve što mu ponudim, a ja…  Odvratno, kako sam…  Ko bi bio…  Odvratno. Ah, čuje se nešto…

Cimer ustaje iz kreveta i kreće lagano…

Slikar (u panici): Evo ga! Ne mogu više mila majko, spasi me! Nisam gej, nisam! (ostao je ležeći pod dekom izgovarajući kratke molitve – Gospode pomiluj, Gospode pomiluj, a odnekuda se pojavila i brojanica pa je mogao da se koncentriše. Sna naravno nije bilo.

U tom momentu se prisjeti i svoje bivše cure i svoje sadašnje i svih cura sa kojima je bio tragajući za spasenjem, kako trenutnim, tako i trajnim.

– A možda… ako probam…

Ne, Ne, ne želim znati ništa, ne. Ja volim žene, da, o kako sam samo dobar u tome, evo ova sada me moli za još i plače dok sam u njoj, ja sam dobar ljubavnik za žene i ja volim žene…

A šta ako sam dobar ljubavnik za sve… Jesam, lijep sam i znak kako dirati tijelo baš onako kako treba…

Ne! Skoči iz kreveta i ode da sebi napravi čaj i da pojede nešto. Odnosno, to je bio izgovor, ode nešto kao učiti za ispit – uvijek se može malo zaviriti u Istoriju umjetnosti, zar ne?

Kada će ova noć završiti…

***

SLIKAREVA CURA:  Upravo je došla kući od svog slikara. Tamo su opet proveli jedno veče za pamćenje.

– Znate na šta mislim…

Gvido Reni “Sveti Sebastijan”

Doduše, rekao joj je nešto čudno to veče, tačnije pitao je  – Da li sam dovoljno muško za tebe sad? I to baš kada joj se pamet rastavljala sa glavom, u trenutku kada je doživljavala vrhunac sreće sa svojim tijelom. Ipak, takvo je pitanje nije omelo u uživanju pa se nije obazirala na takve upadice.

– Jedina upadica koja joj je bila potrebna u to vrijeme je već bila u njoj, ha ha ha.

Međutim sada kada se počela prisjećati kako ju je naglo zvao to veče, pa ispitivao o bogovima u Staroj Grčkoj, da li su se njihove žene osjećale ovako kao ja kada bi ih oni pumpali, nešto tu ne štima. Jeste podosta je masturbirao i vodio računa da izgleda lijep go – provodio je dosta vremena vodeći računa da nema dlaka baš nigdje i dosta vremena pred ogledalom. Ali najčudnije je bilo što joj je rekao da ga cimer želi.

– Ne znam stvarno, šta mu je u toj suludoj glavi išlo. Pa cimer bi valjda bio otvoren i to bi svi znali. A i cimerka bi valjda rekla nešto ili bi dala naznake nečega ako već nešto njenog slikara muči, a zadnji je put je bila opuštena, taman došla s posla, pitajući je da li je za kavu ili nešto drugo. Tako da je sve tu nešto čudno. Moraću da vidim šta ću sa njim tj. da li će mi ostati samo ova ljetna varijanta ili da idem dalje. Ipak treba fakultet završiti, a ovakve poremećene stvari nisu za mene. Dosta mi je pacijenata, bilo kakve vrste.

***

CIMER:

A za to vrijeme cimer ni ne znajući šta se dešava u umjetnikovoj glavi hoda po stanu, pregledava još jednom svoje crteže jer i on je slikar, otvori česmu da voda malo oteče, popi jednu čašu i ponovo se vrati u krevet. On nije imao problema kakve je imao slikar. Jednom je čak i bio u šetnji za slikarevom curom:

Cimer: O kako lijepu traku imaš, ta ljubičasta tako dobro ide sa tvojim očima.

Slikareva cura: O pa hvala, reče s namještenim osmijehom zgražavajući se nad tako besmislenom opservacijom nečega tako trivijalnog kao što je traka.

Cimer: Hladno je danas, zar ne?

Slikarev cura: Jeste, ali je tako lijepo, krenula sam u crkvu da zapalim svijeću i da pročitam par molitava iz molitvenika.

Cimer: Lijepo je ići u crkvu i biti pobožan.

Slikareva cura: Nije da nešto tjeram i druge da idu, jednostavno, gušt mi je prošetati nedjeljom do crkve, sačekati da svi odu i ostati sama sa svojim mislima i Bogom, pa da mu saopštim lijepo šta sve ima novo i šta je to najbolje što bih trebala uraditi povodom nekog od pitanja koja me možda muče u tom trenutku. A toga uvijek ima.

Cimer: Imam i ja pitanja. Imam i problema. Ali nisam se sjetio otići u crkvu. Nekako nisam navikao. Strano mi je. Ali volim slušati crkvenu muziku, veoma i volim razmišljati o svom duhovnom biću. Vjeruješ li ti da imaš svoje duhovno biće koje se razvija stalno i koje nikada neće umrijeti? Da li vjeruješ da svi imamo duhovna bića ili je nekome možda to biće već sada umrlo, i onda taj samo hoda, ta njegova prazna ljuska, s godinama obično naduvana i proružnjena?

Slikareva cura: Pa da, vjerujem naravno i njegujem svoje duhovno biće. Radim na sebi, stalno. Zbog toga mi je taj razgovor veoma bitan. Muzika takođe. Bojim se da sam i ja vidjela to isto, taj pad duhova posebno u nekim ljudima, neću reći u nekim slojevima, ali vidim ih. Teško je to objasniti nekome ko to takođe nije vidio. Ali kada se zagledaš čovjeku u oči one će ti reći sve. Ili ima dubine ili nema. A oči sa dubinom je teško naći. Jako teško. Eto ja sam ih pronašla u slikaru.

Cimer: Ah, da. Tu zastade i reče da žuri, da mora poći u suprotnom smjeru.

Slikareva cura: Hvala što si me pratio… Malo joj bi čudno gdje tako naglo ode, ali dobro…Baš ugodan mladić za razgovor, pomislila je.

 

Cimer takođe nije mogao zaspati večeras, razmišljajući kako je sigurno sam nešto loše pojeo ili je možda bio pun mjesec. Uze jednu pogužvanu i napola presavijenu sličicu na kojoj je bio slikar sa još jednim drugom, te je brzo stavi kao bookmark u jednu od svojih knjiga te ode u krevet.