KRATKA PRIČA ANE GALIĆ NA NARATIVI: Život
“Umjetnik u srcu, filozof u duši”, slogan je koji mi se ugravirao u srce na drugoj godini filozofije, kada sam bila u vezi sa jednim umjetnikom. Ali, u stvari, jesam najprije zavoljela umjetnost na studijama arhitekture, a zatim više sfere nečulnog, na studijama filozofije i sociologije.
U nastavku pročitajte “Život” objavljen na Narativi, platformi za pisce, čitatelje i umjetnike.
Život
Mnogo puta sam gledala kako snijeg pada. Ima posebnu moć da te uvuče u tišinu tvoje glave, u njenu nutrinu, gdje si sasvim sam. Sada su pahulje ogromne kao što je i ogroman dio života već iza mene. To teško podnosim. Teško podnosim bilo šta. A najviše ljude koji mi smetaju – jer, stvari mogu skloniti, ali ljude ne. I onda mislim… Baš sam pročitala Ajnštajnovu rečenicu da intelektualac ne znači nagomilavati znanje, nego neprekidno misliti, promišljati. Nekad sam maštala, sanjarila o tome kako me moja ljubav miluje i šapućem joj – poljubi me, poljubi me… Kada sam bila u vezi, govorila bih avionima koje vidim da ostavljaju bijele linije iza sebe – jednome: ‘Najviše te volim’, a drugome ‘Najviše mi nedostaješ’.
Uronjen u samog sebe dotakneš blago koje kriješ i koje onda krene izlaziti iz tebe. Tu tišinu volim. Onda stvaram. Onda se zaboravljam. Onda me ne muči ni smrt od koje ne mogu pobjeći, poljuljana vjera – koja je sada više ubijeđena da kada nas nestane – da nemamo ni drugu šansu, ni da se sastajemo gore iznad; mučenje ljudi sa nebitnim navikama, izgledom, glumom, dokazivanjem, mržnjom. Ni glupost me ne muči. Time najlakše definišem sve što ne želi dobro onom Drugom.
Učim se da igram. Sa svim elementima koji mi se nađu pod rukom – malo nezaposlenosti, malo neodrađenog pripravničkog staža, malo nasilno prekinutog postdiplomskog studija, malo majčine smrti, Aleksandrovog bezobrazluka, Jovaninog osmijeha, Nadinog gaženja volje za životom u svima i svemu oko sebe, ljudske nepopustljivosti, pogrešnih kolosjeka, nemanja želje da se ikome kroz razgovor pomogne, nedostatka komunikacije uopšteno među svima nama i još nekih sitnih čisto tjelesnih mana i eto ga – zaigraš se. I uživaš u tome. Davno je Šiler okarakterisao igru kao najviši put koji možemo da odaberemo. Ali nije ga lako dosegnuti. Lako sklizneš u Kjerkegorovog stradalnog čovjeka – a to je zaista onda strah i drhtanje.
Postavila sam sebi za zadatak da pronalazim nove riječi. Jedna od njih je nasmjehnuti. Ima značenje malo dužeg osmijeha od običnog, izazvanog spontano – ne na silu – iz bontona, a opet ne cerekanje koje je izazvano nečim zaista smiješnim te se ne možeš zaustaviti od smijeha.
Valjda je to neko kretanje smisao života. Kada vidim depresivne ljude vidim taj nedostatak – ne idu dalje, ne idu naprijed, stali su. Možda se i kreću ali u suprotnom pravcu, unazad ili u rušilačkom smjeru. Nekako se izgubi kompas i smjernice naprijed-nazad kada zapadneš u taj procjep. Ko nam tada može pomoći? Drugi, Crkva, komični filmovi(ovo je zaista najgori savjet koji sam čula), izlasci, nove ljubavi, stara prijateljstva, porodica, prijatelji i neprijatelji…
Koliko volim samoću toliko ona ne voli mene. Ima odliku onog što mi poznajemo kao đavo – kako nas uče. Jer… ne želi mi dobro. Brzo me porazi, obori i baci u svoju samicu gdje joj robujem. Zato se sa njom družim – kratko. Namami me tišinom – to je njena beskrajna ljepota – ona koja zasljepljuje, i pusti me da budem zavedena, a ja neću kriti da zaista – uživam. Onda me okuje i ne mi da se vratim nazad, onda više nisam svoja, onda sam njena. Čujem njen glas, govori mi šta da radim, ne znam uopšte da li je to ono šta ja hoću, što treba ili ne treba da uradim, a da ne bih učinila nešto što me može oštetiti, onda se brzo povratim i iskočim iz njenih ruku. Ipak njen zagrljaj ne može biti lijep koliko ruke onoga koji je kraj mene. Ne, ne.
-‘Evo me, idem!…’
NOVI TEKST ANE GALIĆ NA NARATIVI ‘Žuti zubi’
Tekst pod nazivom Žuti zubi je jedan od predstojećih tekstova koji će biti objavljeni na Narativi, platformi za pisce, čitatelje i umjetnike, a koje sam ovo ljeta priredila za objavljivanje. I kada si dijete imaš svoje strahove, brige i nedoumica koje se javljaju kada se najmanje nadaš, a kako se u tom uzrastu nositi sa takvim situacijama saznaćete od Daliborke.
Do ovog teksta možete pročitati iskrenu borbu žene sa obavezama nastalim u raspinjanju u novosvorenim životnim situacijama, Na ženama svijet ostaje ili Želim biti lijepa.
Žuti zubi
“Čekaj, da te počešljam…”
“Neću, pusti me, meni se sviđa ovako, a uostalom samo me čupaš. Neću!”
Daliborka se spremala za školu. Njena majka je uvijek zahtijevala da sve bude besprijekorno, pa tako i njena djevojčica koja je sada već u sedmom razredu.
Velika je to cura, da… majka je pokušavala razmrsiti Daliborkinu kosu koja se zaplela jutros na spavanju i zaista jeste čupalo razbijanje čvorića. Ali, gdje bi je mogla takvu, raščupanu i neočešljanu pustiti u školu?! Ne… šta će svijet reći? Da majka ne vodi dovoljno računa.
Danas je u školi u rasporedu bilo i “tehničko”. Tako ga Daliborka zove.
“Ne volim baš crtati precizno, ali nastavnik je dobar i dopušta mi da skice radim onako kako ja volim”. Brzo i neraspoznatljivo, mislila je.
Danas nije bila u uobičajenoj grupi pošto se razred dijeli na dva dijela. Po prezimenima, uvijek bi prisustvovala časovima samo jedne grupe, one od A do M, uključujući i M; danas je išla u drugu učionicu.
Nova djeca. Doduše, viđala ih je svaki dan, ali nije bila navikla na ovaj raspored. Niti je sjedila sa Ružicom i Stefanom sa kojima sad sjedi. Nije znala šta će pričati…
“Novi profesor je zadao zadatak, onako crven i nekako izgleda kao da će se srušiti tu sad ovog trena i stvarno mu smrdi iz usta! Izgleda da je istina da pije – i to na časovima!” Čudila se Daliborka. I stvarno joj je bio odbojan, kao i kasnije svi slični ljudi koji izgledaju kao da bi više voljeli svaki dan gledati bacanje bombi, krv i nered nego ljubljenje ruke, naklon i tiho pozdravljanje.
Krenu razgovor između Daliborke, Ružice i Stefana. Zadatak su lagano počeli iscrtavati, uvijek je bilo nešto za reći. Šta gledaš od serija? Da li si učlanjen u biblioteku? Zar je lektiru trebalo uraditi do ovog petka i još sastaviti osobine glavnih likova u svesku?!
U jednom momentu Stefan upita, “zašto su ti žuti zubi?”
Daliborka stade. Poniženje. Sramota. Istina. Težina. Gubitak svijesti. Nije znala šta je to sramota. Uvijek bi išla veselo naprijed s glavom visoko podignutom i pitanjem spremljenim za svakoga prolaznika ukoliko bi je nešto zanimalo – ZAŠTO? Vani je i dalje sijalo sunce i probijalo kroz prozore na prizemlju male škole.
“Ti njih ne pereš, zar ne? Priznaj – ne pereš! Kako možeš?!”
Zaćutala je. Nije prala zube. Glava pade dolje.
Ružica se javi, “zubi mogu biti žućkaste nijanse iako vodiš računa o njima – pereš ih, jedeš jabuke, jako malo slatkiša… od neke hrane znaju požutiti, a da to i ne znaš, na primjer odraslima žute od kave”.
Značio je ovaj čin ljubaznosti Daliborki mnogo, ali, istina boli. Nije usadila te navike i jednostavno… Daliborka je čekala samo da ovaj čas završi, vrati se starom nastavniku; onome koji pazi da niko ne priča previše, da su svi tihi i da su posvećeni samo onome što rade… Da se vrati maminom čupanju. Da se vrati u onaj momenat kada sav svijet nije znao da ima žute zube.
AUTORICA: Ana Galić
NA ŽENAMA SVIJET OSTAJE Tekst Ane Galić na
NARATIVI ili ŽELIM BITI LIJEPA
Tekst je objavljen na NARATIVI, platformi za čitatelje i pripovjedače u svim oblicima umjetnosti, o čemu pogledajte klikom na link: Na ženama svijet ostaje, Ana Galić na NARATIVI.
Nastao je pod uticajem opterećenja na koje nailazi žena koja se nalazi pred potpuno novim izazovima – promjenama na svome tijelu usljed trudnoće i samim tim i porođaja, poslovnim izazovima, bračnim, a na kraju u stvari – pred svojim sopstvenim odrazom. Alternativni naslov je: Želim biti lijepa.
Uživajte,
Vaša Ana
Na ženama svijet ostaje ili Želim biti lijepa
Moram biti jaka. Moram biti jaka. Moram biti jaka. Mantra koju ponavljam ne znam koliko dugo. Ne zato što jesam jaka, nego zato što nisam. Jer sam takva – zaplačem kada vidim da je kuče uginulo od hladnoće koje je neko ostavio napolju, kada dijete ne traži krivca za svoj bol – nego traži da ga ljubiš i grliš; kada ti neko umire, umireš i ti i daješ svoj život za njegov.
Osvanuo je još jedan radni dan. Ustaješ vidno nenaspavana, tijelo je ugruvano, neodmoreno, lice, oči – govore. Sve. Prvo spremaš hranu za dijete, uzimaš je, presvlačiš, uspavljuješ, vraćaš u krevet. Već je prošlo jače od dvadeset minuta. Motaš cigarete – 12 je dosta danas, imaće za malu tabakeru – sebe još nisi ni pogledala. Kava je stavljena na hlađenje. Utom ideš u kupatilo – gledaš u svoje toliko izmijenjeno tijelo da te bukvalno zaboli kada ga ugledaš, kosa ti opada u pramenovima i dalje. Pereš zube, šminkaš se. Roze sjene. Prirodan izgled. Već je stigao viber – Jesi krenula?Kupim spremljene stvari od sinoć i idem. Ljubim muža u krevetu, gledam bebu i odlazim.
Na ulici sam. Gledam kako nebo obećava. Ubrzo mi opijenost novim danom i lijepim, oštrim vazduhom potpuno iščezava naletima misli – sastanak taj i taj, mogla bih otići do tog i tog, možda bih mogla pitati direktora još i za to i to… Idem u kafić na kafu prije posla. Razgovori o danu koji će teći, te gdje bi se sve moglo otići, kontaktirati, sliku objaviti.
Već je deset. Cijelo vrijeme čekam da mi se Miroslav javi da čujem kako su. Ništa drugo mi nije važno. Samo tamo želim biti. Dobijam stiker – poljubac. Kratku informaciju – jela je, zaspala je, kod bake je. – Reci nešto fino… Ne opuštam se nimalo.
Idem sa svojim teškim tijelom i uvelom veselošću na sastanak. Pričam o zadatku koji mi je dat i sa klijentom ujedno razbacujem riječi o aktuelnim temama, da li u poslu, u državi, u nečemu vezanom za objekat gdje se nalazimo. Procjenjuje se situacija, odlučuje hoće-neće. Završavam, zovem. Zapisujem. Pišem sada šta treba da bude objavljeno. Ne valja. Opet. Valja. Proslijedi. Čekaj dan-dva. Spremam se kući.
Došla sam. S vrata tražim Mićka, dolazi s bebom. Ispuštam tešku torbu s laptopom i uzimam bebu u ruke. Sada se igram. Pitam šta ima novo – nasmijala se, guknula je, rekla kao nešto… a ja nisam tu. Trebam jesti. Okupati se. Zvoni telefon – uradi to i to. Ostavljam dijete “samo na kratko” i radim na laptopu. Završavam. Miroslav je s djetetom opet. Ona plače. Ja se gubim lagano. Trebam odmor. Želim je držati. Plače mi se. Ne znam šta mi je. Presvlačim se u pidžamu. Spremam za sutra. Čitam šta moram za posao. Perem bočice, robicu sklanjam, skidam, hranicu pravim. Držim je. Spava. Liježem i ja rano. Nisam stigla s Miroslavom ništa popričati, a njega informacije o poslu mnogo ni ne zanimaju. Nadam se da ću za vikend ostati duže i pogledati film s njim.
Nedostaje mi.
Nema me. Ne znam ko sam. Šta je bilo sa studijama, sa mojim haljinama, sa mojom profesijom. Radim što ne volim. Što prezirem. Za novac. Svi govore – bravo. U stvari ni ne govore. To se podrazumijeva da je u redu. Niko me ne pita kako sam, ako pita – sa željom da ne odgovorim i nezanimanjem za bilo kakav odgovor različit od dobro sam. Dani se ponavljaju. Ništa se ne mijenja. Kritike se nižu na poslu, nemaš snage da ih trpiš. Spustio si se na nivo ispod prosjeka i trpiš. Ne uzvraćaš. U kući… ništa. Tijelo je i dalje isto. Kao da nisi ni rodila. Hodam sve teže. Osjećam da me muž ne voli. Da me dijete ne treba kada se vratim i čujem kako se smijala kod bake, igrala se, a ja je uzmem i ona – zaplače… ne želi mi u ruke.
Spuštam se do dna. Niko ništa ne razumije, ne vidi, ne pita, ne sluša. Ja plačem kad sam u kupatilu – to je jedino mjesto gdje sam sama sada. I plačem. Sjetim se matere, brata, oca. I plačem… pitam sebe – ko si ti? Hoću svoj život, neću da budem sjenka. Neću da ćutim i trpim, neću da umrem od raka koji sam dobila gutajući sve. Hoću drugačiji život od moje majke. Hoću da čitam. Da pišem. Da trčim. Da šijem. Da stvaram. Da slušam. Da se smijem. Da sam radosna. Da ne govorim samoj sebi – samo još ovo… ne želim odustati od sebe.
Želim biti lijepa. Sebi. Drugi me ne zanimaju.
AUTORICA: Ana Galić
(Izvor: NARATIVA
Foto: The taste of spring by the foxan dth eraven, Down the Rabbit Hole Stephanie Bracciano)
©Ana Galić magistar filozofije 
