DIPLOMSKI RAD SMISAO EGZISTENCIJE Kjerkegor i Jaspers

Prvotni naslov je bio Smisao života. Nakon konsultacija sa mentorom, taj naslov je zbog svoje širine i kompleksnosti područja prerastao u Smisao egzistencije. Ono zbog čega se dotičemo ove teme jeste pojedinac – njegova nadanja, njegove želje, uopšte sve vezano za mlin svakodnevnog života na koji zaboravljamo ne pitajući onoga kraj nas, pa ni samog sebe – ‘Kako si?’

 

UNIVERZITET U BANJOJ LUCI
FILOZOFSKI FAKULTET

SMISAO EGZISTENCIJE- KJERKEGOR I JASPERS


STUDENT:
ANA ŠUĆUR

MENTOR:

MIODRAG ŽIVANOVIĆ
BANJALUKA, 2010.

„ Vjerovati u filozofiju znači ne
dozvoliti strahu da na bilo koji
način zaguši sposobnost mišljenja.“

 

SADRŽAJ

PRETHODNO………………………………………………………………………….4

I- MOGUĆNOST I SVIJET………………………………………………………5
Mogućnost i svijet……………………………………………………………………………………….5
Kategorija individue…………………………………………………………………………………….8
Konkretnost samobivstva……………………………………………………………………………12

II- STVARNOST I EGZISTENCIJA………………………………………15
Vlastito ja kao izbor…………………………………………………………………………………..15
Egzistencijalna komunikacija……………………………………………………………………..19
Raskid sa tubivstvom…………………………………………………………………………………23

III- MOLITVA I FILOZOFSKA VJERA………………………………..27
Biti na putu……………………………………………………………………………………………….27
Otkrivanje transcendencije………………………………………………………………………….31
Neuspjeh iskušavanja bivstva……………………………………………………………………..32

NAKNADNO………………………………………………………………………….36

LITERATURA …………………………………………………………………………………..37

 
Prethodno
Kjerkegor uvodi novu formu mišljenja u filozofiji. On želi pokazati da život nije ništa objektivno. On zove čovjeka iz uzaludne borbe za nestalim smislom među konačnim stvarima, iz anonimnosti i sistema u slobodu, u svoj život, u zainteresovanost za vlastitu egzistenciju i bol koji to donosi. Do kraja života čovjek se kao individua pita za vlastitu egzistenciju. Da bi došao u posjed svojih mogućnosti i svog života čovjek donosi vlastite odluke. To je ono što ga izgrađuje kao čovjeka u njegovoj autentičnosti.
Godine 1937. Jaspers piše da se egzistencija izjednačava sa filozofijom i da u to vrijeme to ništa ne čudi. Jer egzistencija naglašava zaboravljeni zadatak filozofije- u sopstvenom unutrašnjem djelanju baviti se sa stvarnošću koju čovjek misleći zahvata.
Da bih znao šta je filozofija moram je živjeti.
Čovjek je jedino biće koje gradi sopstveni smisao stvarnosti. To je moguće jer je čovjek slobodan i prema sebi i prema svijetu. Težnja koju čovjek ispoljava u borbi za svoj lični smisao života je vjera. Direktog znanja o egzistenciji i Bogu nema. Postoji samo vjera. Preko slobodnih odluka pojedinaca Bog je taj koji djeluje. Smisao našeg života je tamo gdje smo sigurni da Bog postoji.

 

I- MOGUĆNOST I SVIJET
Ostvarenje tubivstva i bivstvujuće

 

Seren Kjerkegor postavlja pitanje, čisto da bi se zabavio- da li je prošlost nužnija od mogućnosti ili mogućnost svojim ostvarenjem postaje nužnija nego što je bila? Kako se mijenja ono što postaje? Ono što postaje a ostaje neizmijenjeno je promjena u bivstvu, a ne u suštini- od nebivstva u bivstvo. Jer ako se nešto, postajući, mijenja u sebi, ono nije to koje postaje. Ali i to ne- bivstvo mora postojati jer ono što postaje a ostaje isto tada bi bilo nepostojeće. Takvo bivstvo, koje je ipak ne- bivstvo, jeste mogućnost. A bivstvo koje je bivstvo jeste stvarno bivstvo ili stvarnost. Promjena postajanja je prelaz iz mogućnosti u stvarnost. Postajanje je patnja a nužnost ne pati. Patnja je u otkrivanju mogućnosti kao ništavila u trenutku kad postaje stvarna. Kroz stvarnost mogućnost je uništena. Nužnost je jedina stvarnost koja ne može postati zato što to nužno jeste. Prelaz postajanja u stvarnost se odvija preko slobode. „ Svako postajanje odvija se kroz slobodu, ne iz nužnosti. „ Sve što je postalo je samim tim istorijsko. Postajanje je mogućnost koja je za prirodu čitava stvarnost. „ Postajanje je mijenjanje stvarnosti kroz slobodu. „ Prošlost nije nužna jer bi sloboda tad bila iluzija. Ono istorijsko ima varljivost. Nužnost se odnosi na suštinu, a određenje suštine je isključenje postajanja. Dakle, mogućnost stalno prati ono postalo i ostaje kod postalog, čak ako su u međuvremenu protekli milenijumi. Način stvarnosti tubivstva za Jaspersa je situacija. Dokučujem je kad zakoračim u svijet. U svijetu sam samo u svojoj situaciji koja me budeći dovodi do mene samog kao moguće egzistencije. Moj put do mene samog i do transcendencije je jedino da se ostvarim u svijetu, kao ostvarenje tubivstva i kao orijentacija u svijetu. Situacija je jedina stvarna i prisutna. Čovjek se može odvojiti od svakog posebnog svijeta i ulaziti u druge mogućnosti ali ono što je apsolutno supstancira se u svagda apsolutno pojedinačno- to je ono što je sasvim prisutno, s mojim tubivstvom u izvoru dato, kao nezamjenjivo: ovaj zavičajni predio, ova oruđa, ovaj način sasvim određenog zajedničkog života, ovi određeni ljudi i ovi zadaci. Stvarnost svijeta se mora osvojiti kao poznatljivost. Ja nju imam tek kroz posredovanje mišljenjem. Iz tubivstva u kojem mi je, bez refleksije, moj svijet razumljiv, ja se otržem postavljanjem pitanja. Goni me strast ka imaginarnoj tački izvan svijeta, koja znači uslov osvajanja istine. Sad učim razlikovati ono što je stvarno i to što je varka i što je samo u izvjesnim situacijama izgledalo kao stvarno. Same varke su kao stvarnost doživljaji subjekta. Kada se razdvoji empirijski stvarno i subjektivne iluzije i svijet počne promišljati kao svemir objektivno stvarnoga, u svijesti samog ja o bivstvu nešto je izlomljeno. I za Kjerkegora- vlastito ja se mora slomiti da bi se postalo samim sobom. Ovaj prelom je u ljudskom bivstvu kao takvom. Naravno, taj prelom je samo privid. Ja bivstvujem za sebe samo kad mislim a već tad sam u prelomu. Istinsko bivstvo nalazimo samo tamo gdje se tri načina bivstva- svijet, egzistencija i transcendencija- prepliću u jedno, ali, u tubivstvu vremena ta tri načina su uvijek izlomljena. Stvarni svijet, kao objektivno empirijski, svoju verifikaciju nalazi samo u stvarnoj situaciji tubivstva nekog svagda pojedinačnog. Svijet mi nikad nije samo dat. On meni postaje dostupan tek mojom aktivnošću. Svijet nije ni samo proizveden- treba ponovo zahvatiti izvorno dato putem proizvođenja. Otpor koji pri tom nastaje je uslov samopostanja. Kjerkegor govori: „ Svako mora spoznati samog sebe prije nego što spozna bilo šta drugo. To je moguće ako čovjek iznutra shvati samog sebe i potom sagleda put kojim treba da ide. Tek onda će život da dostigne mir i smisao.“ Šta bi bila neposredna mogućnost? Po Kjerkegoru to je um. Um je lišen pojma. Pojam je potencija. Potencija je beskonačna ali- ono istinski beskonačno ima samo u sebi granicu. Potencija bića je moć i da se pređe kao i nemoć prelaska. Potencija je suprotnost stvarnom biću. Čovjek je bivstvujući subjekt- objekt, ne mogućnost nego stvarnost. Beskonačna potencija je za stvarno mišljenje materija, a ne predmet, nešto bez čega se ne može doći do mišljenja, a opet nije stvarno mišljenje, nego ono nemišljeno u mišljenju. Filozofija identiteta pošla je do prirode i došla do slobode, do individualnog djelovanja. Došla je do Boga. To je moć koja se sama ne gubi u procesu. To je potencija prema kojoj ljudski duh ne ostaje ravnodušan. Bivstvujuće je kruto i nepokretno a mi ipak moramo od njega dalje. Ono je prvo i ničeg nije bilo prije. Biće kasnije postaje puka mogućnost bića. Bivstvujuće se podiže do potencije i tako postaje puka mogućnost bića u istini. Ono ima svoje prabivstvo prije svih mogućnosti. Ovo se biće istovremeno pokazuje sa bićem od vječnosti. Da bi se išlo dalje, čisto bivstvujuće mora htjeti, a to ne može jer je ono opuštenost. Pa se ubacuje slučajnost koja je gospodar nad nepomišljivim bićem. Sad bivstvujuće ima nešto negativno u sebi i nije više čisto bivstvujuće. Identitet suštine i bića uzimamo tako da suština nije suština slobodna od bivstvujućeg bića, nego biti, egzistirati, jeste suština. Uzimamo identitet u negativnom smislu. Uzmimo da je bivstvujuće teza a puka mogućnost bića hipoteza. Onda bi se ova mogućnost pokazivala do vječnosti. Iz ovog slijedi da bivstvujuće tu sebi opredmećuje svoje nepomišljivo biće. Nepomišljivo biće se pokazuje kao ono slučajno. Ono nije egzistirajuće nego ovome samo prethodi. Nepomišljivo biće je antipod ideji, ali na osnovu ove protivrječnosti ipak samo ideja. Ako između + A i – A biram + A, onda – A jeste isključeno, ali ne apsolutno, drugost nije prevladana, može naknadno da se pojavi. To je dijalektika koju ponovo vraća Hegel a koristio ju je Platon. Ona spada u slobodu. Osloboditi se svog bića zadatak je cijelog obrazovanja. Što su kod čovjeka savršeniji i dublji preokreti i ispoljavanja njegovog bića, to je on slobodniji, božanskiji. Bog nije zatvoren u biće, on je živi Bog. Božanski egzistira ono što je nužno egzistirajuće prema prirodi. Duh je uopšte ono što je slobodno. Duh je ličnost a i Bog je duh. Nepomišljivo biće se uzdiže ka ideji i sada je stvarno Bog. Bez nepomišljivog bića Bog ne bi mogao da bude, jer ne bi mogao biti Gospod, a ni ličnost- jer ličnost je vladavina nad bićem. Apsolutna ličnost je vladavina nad onim biti. Egzistencija Boga ne može se dokazati ali božanskost postojanja može. Bog zna sebe preko onog što zna da je on nešto što nužno egzistira prema prirodi. Nepomišljivo biće i slučajnost se drže zajedno u Bogu, gospodaru nad svojim supstancijalitetom. U božijoj volji je osnova stvaranja- to je prevladavanje slučajnosti.
Kategorija individue

Ka sebi su moguća dva puta i Jaspers navodi:
1. orijentacija u svijetu, bez obmane, čista; tu postoji kritičko razdvajanje poznatljivog od nepoznatljivog kao put beskonačnog napredovanja.
2. suprotni od prvog, ovo je put mogućnosti mišljenja koje ništa ne znači za orijentaciju u svijetu. Rasvjetljavajući slobodu ovo mišljenje apeluje na moguću egzistenciju. U čitanju šifara tubivstva ono priziva transcendenciju. Ovo mišljenje ne prolazi proces napretka već promjena.
Stvarnost u svijetu susrećem u polaritetu prirode i duha. Tubivstvo prirode se sastoji u pukom objekt- bivstvu čije će mi po- sebi- bivstvo ostati uvijek nedostupno. Tubivstvo duha postoji u medijumu predmetnih intencija subjekata koje ja razumijem i pretvaram u objekt; objekt- bivstvo mi je tu dostupno u istraživanju koje orijentiše u svijetu, a po- sebi bivstvo mi je tu dostupno posredstvom mene samog u mom stvarnom postojanju. U prirodi spoznajem nešto tuđe koje samo nije za sebe, a u duhu nešto srodno, što i samo spoznajuće ja spoznajem. Priroda je više od spoznatoga, u njoj postoji tamna osnova u koju saznanje unosi svjetlost ali ne može baciti zrak na objekt. Život duha postoji samo na osnovu egzistencije, a ova je objektivno nesaznatljiva. Ali dok se na granici saznanja prirode otvara bezdan onog prosto nepojmljivog, na granici duhovnih nauka se odvija komunikacija egzistencije sa egzistencijom. Kjerkegor komunikaciju shvata na drugi način- sa drugima se treba miješati obazrivo, a o bitnome treba govoriti samo s Bogom i sa samim sobom. Jedan, jedini, sam stiže na cilj. Za vječno- za presudno- može se raditi samo tamo gdje je čovjek sam. Bog nas sve vidi jasno i sve nas pojedinačno poznaje. A sav svijet je jedna ličnost- nerazumijevanje. Podijelimo ljude u dvije klase, jedni rade da bi živjeli a drugi to ne moraju. Ali smisao života ne može biti rad da bi se živjelo. Onda drugi uništavaju uslove za život koje proizvode oni koji rade- oni inače proizvode uslove za život- u bilo kom slučaju to je besmisleno. Šta je onda život? Bal pod maskama. Onaj prvi živi samo zahvaljujući onom drugom. Jaspers to ovako tumači: ja bivstvujem sa drugim bivstvom. „ Dovođenje u upitnost zbiva se putem drugoga. „ Taj drugi je ne- ja. To je ono spoljašnje, koje ja opažam, želim i obrađujem. Ne- ja je i ono drugo ja koje me oslovljava i dopušta da ga oslovim, s kojim se ophodim kao s nekim drugim. Ja ne mogu ni bivstvovati a da nisam naspram ne- ja. Ja kao život opštim uzajamno sa svojom sredinom. Ja kao svijest bivstvujem usmjeren samo ka nečemu drugom. Nema svijeta bez ja ni ja bez svijeta. Bez drugog koje se opire i hoće sebe, ovo ja je kao takvo ništavno. Ostaje krug: svaki svijet, kao drugi svijet omogućava mi vidljivost one posebnosti mog vlastitog tubivstva, ali me kao znalca ujedno i podiže opet u taj opšti jedan svijet, za koji su svi posebni svjetovi, pa i ovaj moj, pojedinačne mogućnosti i stvarnosti. U mojoj situaciji se ne otkriva šta je svijet, nego on ostaje nepojmljiv, ono drugo. A Kjerkegor shvata odnos prema drugom podjednako smjerno i ponosno. On dalje govori- gomila je laž. Gomila je totalna odsutnost odgovornosti i pokajanja. Ona je apstrakcija. Pojedinac je istina i zaslužuje poštovanje. Individua izaziva nemir a upravo on pobuđuje pažnju. Svako od nas je zaista individualan čovjek. Biti individua je stvar koja prevazilazi ljudske snage. Individua je buđenje duha. Kategoriju- individua- samo jednom, prvi put, je upotrebio Sokrat, da bi uništio paganizam. U Hrišćanstvu se- individua- koristi da bi se po drugi put stvorili Hrišćani. I još samo jedna riječ- vječnost. To je ono što su ljudi zaboravili i okrenuli se samo vremenu i prolaznosti i nestrpljenju. Što više umislimo da je moguće riješiti se vječnoga, to sve više raste upravo i samo potreba za vječnim. S ličnošću nam se otvara božanski svijet. Autentični čovjek ima odnos prema ličnostima kao takvima, priroda ima odnos samo prema potencijama. Za Jaspersa filozofiranje je stvarno samo u ispunjenju jednog pojedinačnog života. Kao moguća egzistencija čovjek je, misleći, filozof. A pojedinac, iako izvor, ali ne na početku, pripada jednom filozofskom predanju u kojem on i nalazi samog sebe, kao onaj koji se uzdiže. Filozofija ima pojedinačnog čovjeka kao svoj karakter. Stav filozofiranja je stav svijesti; nije u objektivnom rezultatu. Naravno, ukoliko se iskazuje pojavljuje se kao konačno, ali samo zbog buđenja drugih pojedinaca. Filozof se odvažava na priču u kojoj se objektivno ne razlikuje pravi govor iz filozofirajućeg izvora i jalova intelektualnost. Filozof ima samo subjektivni kriterijum svog vlastitog bivstva pri razlikovanju praznog govora od onoga koji budi egzistenciju. U korijenu im je različit etos teorijskog djelanja. To što je egzistencija u tubivstvu kao život ograničena, to je za nauku nebitno, jer njoj je ionako pojedinac nebitan. Ali za filozofiranje je ta ograničenost bitna. Ta ograničenost je forma tubivstva uopšte. Ono ograničeno je u izvoru samostalno, mada ne samim sobom stvoreno. Zato filozofiranje mora ući u jedan život. A svako ko želi postići cjelinu može je postići samo u pojavi njegovog tubivstva. Egzistencije nisu dijelovi ili članovi jedne poznatljive cjeline. One moraju ostati uzajamno bivstvujući izvori, čija je posljednja osnova u neistraživoj transcendenciji. U filozofiranju cjelina mora postati prisutnost pošto nema cjeline uopšte. Kad cjelina postaje jedno s pojedinačnim nastaje jednostavnost u saopštavanju. Čovjek je tad kod svakog stava u njemu. To je prostota mišljenja iz izvornog egzistiranja. Da bi se dobila jednostavnost potrebno je založiti tubivstvo. To je izvjesnost bivstva jednog samobivstva u bezgraničnom tubivstvu, prostota koja kao da treba odagnati svaku pojavu da bi se mjesto ustupilo samoj biti. Zašto je teško dospjeti do jednostavnosti? Jer ona nije samo u mišljenju nego je u njemu samo na osnovu jednostavnosti u djelanju i faktičkom duhovnom životu. Ono što vodi jednostavnosti je intuitivan izbor. Iz situacije tubivstva slijedi briga za samog sebe. Ja težim da prodrem do izvora, a tu sam i ja sam koji se ispriječio na tom putu- ja tu ne srećem sebe nego filozofirajući tek hoću da postanem ono što jesam kao mogućnost. Iskazana u jednom vremenu, filozofija može biti samo rezultat komunikacije samobivstva zabrinutog za sebe. Pojedinac izražava ono što je već anonimno tu. Briga za samog sebe ne znači priču o samom sebi, nego iz sopstva. Ja sam sebe filozofirajući prevladavam kao empirijsko tubivstvo i tražim kao moguća egzistencija drugu egzistenciju.
Konkretnost samobivstva

Jedino u situaciji tubivstva vremena se javlja filozofiranje. Egzistencija je uvijek na putu. Ako zamišlja da je na cilju, izgubila se. Nemir mogućnosti odlučivanja ne može se izbjeći. Bivstvo u svojoj vječnosti ne može biti predmet i ishod našeg filozofiranja. Sloboda bi se ukinula. Nastao bi kraj vremena. Svijest o bivstvu je iskidana na svijet, egzistenciju i transcendenciju. Ako se bivstvo konstruiše kao neka apsolutna istina nastaje tjeskoba koja guši. Što sam više ja sam, odlučnije sam vezan za život i put. Tek razdvajanje omogućava samobivstvo ali i izgubljenost u Ničemu. Da bih mogao birati čistom sviješću moram se odvojiti od tradicije u koju sam upao još prije nego što sam pitao šta hoću da budem. Filozofiranje je pravo ako postoji vlastiti životni polet u sadašnjoj situaciji. Saznavanje posljednje granice često dovodi do težnje da se izađe iz svijeta, ali izlazak je istinit samo kao mogućnost; mi odmah ponovo stupamo u svijet. Naspram svijeta stojim nezavisan ali obavezan stvarnosti koju sam ponio iz mogućeg istupanja. Početak i kraj su u tami. Egzistencija ostaje u neprevladljivom strahu i u vjeri koja ide s njim. U osnovi svega djeluje Jedno koje niko ne posjeduje i oko kojeg neprestano kruže sva ozbiljna nastojanja. Na tu istorijsku osnovu nešeg mišljenja smo upućeni ako želimo da mislimo suštinski. Iz jednog bića za nas ne može da se izvede naš bitak- iz onoga što mi se javlja ne mogu da se izvedem ja sam. Isto se i bitak po sebi ne izvlači iz onoga što saznajemo. Svaki put sveobuhvatno koje je mišljeno ostaje nešto pojedinačno. Zabluda leži u tome što se sveobuhvatno vidi kao predmet nauke, kao objekat istraživanja. Nauke istražuju samo pojave u svijetu. Sve znanosti strijeme prema nečemu što nikad ne dosežu- to je ono sveobuhvatno, svagda prisutno a ipak nesaznatljivo. Sveobuhvatno zahtijeva napuštanje uobičajenog saznanja predmeta. Pravo mišljenje upravo odlučnije vraća iz cjelokupnog obima pravaca koji treba da rasvjetljavaju nazad na konkretnu povijesnost moje prisutnosti, i tek tada je mogućno da se to i bude i da se dokopamo čitave širine a da se ne predamo praznini puko opšteg u nekom razumu, u besmislenom fakticitetu postojanja, u nekoj praznoj pukoj onostranosti. U trenutku kad dopustim da biće postane nešto znano, transcendencija je za mene iščezla, a ja sam sam sebi zamračen. Skok naše svijesti o biću nastaje u trenutku kad svojim suštastvom izvorno doživimo- da je transcendencija za nas stvarnost u probijanju cjelokupnog postojanja. Sveobuhvatno je upravo samo biće koje nam uvijek izgleda kao da se povlači. To je ono u čemu nam se sve drugo javlja. Filozofiranje je stvar odluke koja proističe iz želje za bićem. To je odluka da se oslobodim sveg određenog znanja o biću pošto sam to znanje prihvatio da bi samo biće moglo u punoj istinitosti da dospije do mene. Sveobuhvatno održava budnom našu sopstvenu mogućnost. Suština čovjeka je samo u njegovom neograničenom zadatku čijim ispunjenjem on prodire u porijeklo iz koga je potekao i kome se vraća. U nama je neka skrivena dubina koja se osjeća u velikim trenucima. Kao da smo svojom osnovom bili prisutni u porijeklu svih stvari i kao da je ono za nas iščezlo u stiješnjenosti našeg svijeta. Za Kjerkegora je čovjek sinteza beskonačnosti i konačnosti, prolaznosti i vječnosti, slobode i nužnosti. Čovjek je duh. Duh je vlastito ja, a vlastito ja je vraćanje odnosa na samog sebe. Vlastito ja je sloboda koja je opet dijalektičan element u određenjima mogućnosti i nužnosti. Vlastito ja će postati samo sobom odnosom prema Bogu. Postati samim sobom znači postati konkretan. Vlastito ja je uvijek u postajanju samim sobom. U gomili ljudi čovjek zaboravlja samog sebe, ne usuđuje se vjerovati u samog sebe, smatra suviše smjelim da bude on sam i da je lakše biti kao drugi, kao majmun, brojka u masi. U tom svijetu ne rizikovati, to je mudro. Tako se ne može izgubiti. Ali baš tada je najlakše samog sebe izgubiti. Ako sam pogriješio kazniće me život. I to je pomoć. U višem smislu, rizikovati znači obratiti pažnju na samog sebe. Na kraju, sve izgleda moguće jer je provalija progutala vlastito ja. Nije veliko biti ovaj ili onaj, već biti ja. A to može biti svako ko hoće.
II- STVARNOST I EGZISTENCIJA
Vlastito ja kao izbor

Ono što potpuno nedostaje mogućnosti je vjera. Takav život se okreće slučajnostima, jer se bori protiv zakona i božanskih i ljudskih. Ova duhovna savitljivost se može pretvoriti u prokletstvo. Iz vezanosti za drugog čovjek je jak i pun energije. To je snaga, ne plaši se ničega, sigurna je u sebe. Ako je čovjek imao hrabrosti da shvati samog sebe, ako je došao do svijesti o sebi, tu ne staje, tek tada otpočinje. Mogućnost je samovoljna. Onaj ko se ne može otkriti najnesretniji je od svih. Sumnja proždire život. Pred čovjekom stoji izbor- šta da učini sa svojim životom- u tome sazrijeva ličnost. Sam izbor je presudan za sadržaj ličnosti. Sa izborom se pada u izabrano i ako se ne bira vene se od iscrpljenosti. Ne smije se dozvoliti da drugi vrše izbor za nas, ili da prođe vrijeme i ne izvrši se izbor. Osoba mogućnosti je spremna u sve se upustiti, sve istražiti. Kada konačno treba napraviti izbor- ona ide dalje, na nešto novo što je usput saznala i kao otpadak sad oživjelo i čini se važnijim od prošlog poziva. Tako ide u beskonačnost. I osoba mogućnosti bira ali taj izbor nije izbor. On je neposredan, nije promišljen, samo je za trenutak ili se gubi u različitosti. Sa izborom se biće prečišćava jer se čitavom svojom unutrašnjošću i iskrenošću dalo u taj izbor, ličnost se preobrazila- a kod estetskog izbora toga nema, samo plitko disanje. Ono što nedostaje čovjeku mogućnosti nije misaona djelatnost, to on ima, već mu nedostaje duhovna ozbiljnost. Sama estetika nije zlo, ona je ravnodušnost. Biranje posjeduje svoju stvarnost. Do ove tačke drugi čovjek može voditi, a sad mora sam. Izbor daje dostojanstvo koje se, jednom stečeno, nikad ne gubi. Čovjek bira samog sebe, postaje vlastito ja. Etika je ono u čovjeku posredstvom čega on postaje to što postaje, a estetika je u čovjeku ono putem čega on neposredno jeste. Estetički nivo je ograničen na trenutak koji je relativan. Sloboda je biti iznad trenutka. Svaki čovjek postavlja pitanje o značenju i smislu života- a čovjek mogućnosti bi rekao da- život treba uživati. I tu uočavamo da se uslov postavlja van individue, svjesno ili nesvjesno. Svaki estetički pogled na život je očajanje, samo što to neki znaju a neki ne znaju. Očajanje znači- biti izvan sebe. Osoba mogućnosti mrzi svaku djelatnost u životu- jer da bi takva djelatnost imala smisla- život mora biti povezan, a njoj to nije. Snaga osobe mogućnosti je snaga očajanja, intenzivnija od obične ljudske, ali kraća. Prisustvo osobe mogućnosti je uvijek lažno. Čovjeku zlo suštinski pripada, zato može birati. Estetičkom pogledu sve je ravnodušno i može a i ne mora biti. Etičkom pogledu sve suštinski postoji. Za čovjeka mogućnosti raspoloženje uvijek mora biti maglovito, jer se takvo može odmah prilagoditi trenutku. Etički čovjek ima raspoloženje u sebi, radi s obzirom na trajnost- on ima ujednačen temperament( koji odgovara čvrstini karaktera) . Najveći poklon čovjeku je vrijeme, istoričnost, mogućnost da stvori vlastito djelo povezujući sve trenutke koji su mu se dogodili u jednu istoriju. U izboru se čitava spoljašnjost preobražava u unutrašnjost. Za etičkog čovjeka izlaz uvijek postoji, jer uvijek postoji jedna tačka koje se on drži- on sam. Etički čovjek samog sebe prihvata kao bitno i preuzima na sebe odgovornost za to bitno. Pošto čovjek sam sebe ne stvara već bira, dužnost je izraz apsolutne zavisnosti istovjetne sa slobodom. Borba protiv materijalnih briga je borba za čast. Etičko shvatanje je u skladu sa stvarnošću i vidi čovjeka u njegovoj istinskoj ljepoti. Dužnost svakog čovjeka je da se drugom otkrije. Osoba mogućnosti je stalno skrivena, predavanje je etičko. Ali kazna ga sustiže time što postaje samom sebi neotkriven. A na to sve Jaspers će reći: u prirodnoj bezbrižnosti ne pitam za sebe. Ja kažem „ja“ ali se ne brinem u kom smislu sam to ja. Pa onda iskusim da mogu da pitam- šta sam ja- i promišljam čovjeka kao vrstu bivstva kojoj i sam pripadam; ko sam ja- šta mislim kad kažem ja sam. Ova pitanja nisu slučajna. Time ne pokazujem samo znatiželju nego i stvarno učešće. Budim se iz bezbrižnosti. Bezbrižan sam bio kao dijete, nesposoban da nađem sebe. Živio sam u naivnoj svijesti o tubivstvu. Još bez samorefleksije ali već kao biće koje kaže ja. Tad sam se probudio zahvaljujući potresu ili situaciji kojom sam pogođen u korijenu i osjetio da nešto odlučujuće zavisi od mene. Doveden pred pitanje šta sam ja, mislim da je to ono po sebi najrazumljivije u svijetu; taj odgovor može značiti naivnu pogođenost ili izvrdavanje, ali može imati i bitni smisao- tu je riječ o nečemu što razumijem samo posredstvom samog sebe, ako razumijem. Ali ako hoću sebi da odgovorim šta je to po sebi razumljivo, ja ne znam. Bez jezika za svoje bivstvo tražim puteve da to sebi razjasnim. Okrećem se izvornom zapažanju samog sebe koje me je nereflektivno ispunjavalo. Ali čim hoću da vidim to blago, svjetlost koja je sijala kao bljesak zapažanja mene samog, ono iščezava, gasi se. Baš to što moram da postavim pitanje o sebi pokazuje mi da sam izašao iz izvora. Osjećam zadatak da idući naprijed samog sebe dokučim. Šta je Ja? Ja je bivstvo koje samo sebe shvata. To je subjekt koji od samog sebe pravi objekt. Ja sebe shvata samo u odnosu na drugo koje nije Ja. Naspram tog svijeta subjekt je taj za koji sve drugo predstavlja objekte. Kao takvo, ono je svijest uopšte. To „ ja mislim“ ne zna za šta je, već da je u prisutnom mu vremenu. „ Ja sam „ ja mislim“ , ali ja sam to nisam jer samo kao uopšte ja to jesam. „ Pošto sebe u svijesti o Ja kao svijesti uopšte ne nalazim, okrećem se materijalnom ispunjenju svog ja- bivstva kao tog tubivstva. U takvim predmetnostima sebe postajem svjestan samo kao u ogledalima. Najprije, kad kažem „ ja“ mislim na sebe kao na tijelo koje je prisutno u prostoru. Zapitam li se šta sam, svijest o mom tjelesnom ja postaje predmet moje brige. Ali ja nisam svoje tijelo. Goli život je neostvarib. Čovjeku se život vezuje za uslove koji ne dolaze iz života nego iz njega samog. Dalje, ja mislim na sebe kao takvog kakav ja važim u sklopu socijalnog života. Kako svako bivstvuje samo ako je on tijelo, tako je i samo ako je on u društvu. Ali uprkos socijalnom dobitku i gubitku, mogu u svekolikoj promjeni ostati ja sam. Ja i moja uloga se razdvajaju za mene. Ja i dalje ostajem iz svog izvora mogućnost samog sebe. Zatim, ja u društvu postižem nešto što mi daje važenje. Ali ni u kom slučaju se ne iscrpljujem s onim što postižem. Sam se čuvam identifikacije sa svojim djelima. I na kraju, šta sam, znam zahvaljujući svojo prošlosti. Moja prošlost postaje moje ogledalo- ja sam to što sam bio. Mjera za samstvo je u dubini dejstveno prisutnoga sjećanja. Ja svakodnevno saznajem da zavisim od bivstva sebe samog koje u svojoj datosti meni, s mnogo smisla, postaje bivstvo koje sam ja sam po sebi- to je moj karakter. Ja zaključujem da je samstvo više nego sve što je moguće znati. Da sam ja samo bivstvo za koje bivstvuje svekoliko tubivstvo predmeta, koje može znati o njima, ali ne o sebi, bio bih u situaciji koju bih morao da podnosim, ali ne bih mogao da prebolim. Ta situacija postaje izvor filozofskog rasvjetljavanja pravog samobivstva. Polazna tačka za novo dokučavanje samog sebe je- ponašanje prema sebi samom. Zato što se prema sebi ponašam aktivno, ja sam samo mogućnost samobivstva. Ako kažemo da sam zapravo samo svijest uopšte, moje empirijske pojave i moj karakter i da svojom voljom ne mogu biti- kako onda živim? Ili u uživanju onoga što se događa ili u očajanju, pošto ne postoji smisao. Ali ako ja u besmislu ne mogu biti ja sam, zato ja hoću da mi život ima smisao. Čovjek i njegova situacija jeste- pitati za smisao i nužno djelati sa smislom, i čovjeku ostaje samo izbor, on aktivno ili pasivno neprestano vrši neki izbor. Čovjek je bivstvo koje sebi pomaže ili ne pomaže tako što svoju mogućnost proigrava ili je koristi.
Egzistencijalna komunikacija

Medijum u kojem sebe tražim putem što ide preko bivstva svijeta i moga tubivstva u njemu je- samorefleksija. U samoreflektovanju izbija izvor mog tubivstva. U samorefleksiji se od stvari okrećem sebi. Ali ona nije svrha nego put. Ako izostane izvorno izvršenje u kojem samstvo postaje sigurno u sebe, čovjek može zapasti u očajanje. Ako čovjek očekujući sebe sam sebi izostane onda će samorefleksija, umjesto podsticaja samopostanja, postati oganj koji sam sebe guta. Tu pojavu Kjerkegor je nazvao bolest na smrt, a njenog nosioca- najnesrećniji. Očajanje je bolest duha i to trostruka- kad čovjek nije svjestan da ima vlastito ja( što i nije pravo očajanje) , kada čovjek neće da bude on sam i na kraju, kada čovjek hoće da bude on sam. Jaspers nastavlja- umjesto da sebe iz moguće egzistencije potražim s vjerom u tu mogućnost, ja samu tu mogućnost uvlačim u vrtlog sumnje. Tada ja postaje apsolutno beznadežno- jer smatram da je jedino očajanje istinito, vjerujem mu u paradoksnoj nevjeri prema svim mogućnostima samog sebe. Egzistencija može doći sebi tek u stalnoj opasnosti od beskonačnosti svoje refleksije i u potpunoj sumnjivosti svega koje se u tome odvažuje na bezgraničnu otvorenost. Prema meni, kao meni samom, ne može biti sam onaj ko mi se potčinjava, ko se povlači u opšte važenje, pokazuje se kao zastupljivo razumno biće- ko, zato što je drugdje zbrinut, mene više i ne susreće ozbiljno, nego sa mnom samo opšti. Čovjek koji je on sam ne drži se u krutom objektivno važećem, već dopušta i postavlja pitanja bez granica; u tome sam progovara i odgovara; on je umno biće koje hoće da sasluša sve razloge a ujedno je ono jedinstveno samstvo. On je prisutan i čini ono čemu je vrijeme. On je mir čekanja i sigurnost djelanja bez oklijevanja. Svjestan je svoje konačnosti ali i izvorne nekonačnosti. Iako prolazi kroz rastrzanost, neizvjesnost, bespomoćnost, sam proizlazi kao opet onaj pravi. Dolazi sebi a ne zna kako. On dolazi sebi kao poklon. Pitanje- ko sam ja- postaje pitanje- da li sam ja uopšte? Jedino transcendencija omogućava sigurnost bivstva u sebe samo. Kjerkegor je pisao: ličnost hoće da postane svjesna sebe, ali ako do tog ne dođe događa se sjeta. Sjeta je grijeh, jer znači- ne htjeti duboko i prisno. Izraz za cijelu ličnost je očajanje, za misao je isključivo sumnja. Seren savjetuje- očajavaj, jer- očajanje je biranje. Čovjek bira samog sebe u svojoj vječnoj važnosti. U očajanju se bira apsolutno a to sam ja. Ako bih birao nešto drugo, ja ne bih birao apsolutno nego konačno. A ja je sloboda- i najapstraktnije i najkonkretnije od svega. Sa izborom čovjek postaje on sam. To je momenat koji nas oplemenjuje za cijeli život i što se nikada ne može zaboraviti. Sloboda i snaga je gledati nemogućnost u oči i to izdržati, ali se sada, kroz apsurd, mora ponovo vjerovati u mogućnost. Ako dalje rasvjetljujemo samobivstvo, govori Jaspers, nastaje ovaj smisao- samobivstvo prestaje kao izolovano ja- bivstvo. Ono je u komunikaciji. U naivnom tubivstvu činim što čine svi, vjerujem što vjeruju svi, mislim kao što misle svi. Drugi slučaj je prividna komunikacija u kojoj je riječ da se drugo odvede onamo gdje ga želimo imati u bilo koju svrhu. Saopštavanjem htijenja onaj drugi se ne priznaje kao tubivstvo istog ranga, nego se na njega, kao na prirodan objekt kojim treba ovladati djeluje mjerama čiji krajnji smisao on ne poima. Komunikacija može i uključivati smisao u kojem pojedinac nalazi sebe proširenog u svijet. Sva tri načina artikulišu usmjeravanje ka egzistencijalnoj komunikaciji, ali se ona sama još ne pogađa. Ja sam u njoj kad ulažem cijelo svoje biće. Nezadovoljenost komunikacijom je izvor za prodor ka egzistenciji. Najprije treba da odustanem od toga da polazeći od sebe jedinog dođem do smisla života. Isto tako ja ne postajem ja sam ako onaj drugi neće da bude on sam. Ako drugi nije samostalan nisam ni ja sam. U uzajamnom priznavanju, tek, oboje izrastamo kao mi sami. Egzistencijalna komunikacija se ne može lažno prikazivati niti podražavati. Ona postoji između dva samstva koji nisu zastupljivi. Nužnost egzistencijalne komunikacije je nužnost slobode, i zato nije pojmljiva. Filozofija hoće da rasvijetli slobodu. Filozofija apeluje iz mene na mene da se držim otvorenim i da bezuslovno prihvatim ostvarenu komunikativnu sponu. Ono teži da sačuva mogućnost. Počnem li se izolovati, komunikacija sve više osiromašuje i ostaje bez sadržaja. „ Usamljenost nije identična sa sociološkom izolovanošću. „ Biti sam znači biti usamljen, ali u toj usamljenosti ja još nisam ja sam. Jer usamljenost je riječ o spremnosti moguće egzistencije, koja postaje stvarna samo u mogućoj komunikaciji. Moram se stalno obazirati na usamljenost, inače ću završiti u haotičnom rasplinjavanju ili u fiksiranju u formama bez samstva. A opet, ako se ne odvažim na predavanje, biću uništen kao kruto, prazno ja. U otkrivanju ja sebe gubim( kao postojeće empirijsko tubivstvo) da bih sebe dobio( kao moguću egzistenciju) . Kao pojedinac, ja nisam ni otkriven ni stvaran. S čim se Kjerkegor ne slaže: „ Ovo je moje uvjerenje: koliko god rasula, zlosti i odvratnosti može biti u ljudima kad postanu neodgovorna i nepokajna „ publika“ , „ gomila“ , i tome slično, toliko je istinitoga, dobroga i dostojnog ljubavi kad ih učinimo jedinkama. „ Put istinskog povezivanja egzistencija je, po Jaspersu, u borbi, i to egzistencijalnoj. U njoj svako stavlja sve onom drugom na raspolaganje. Sadržaji svijeta su besmisleni bez moguće egzistencije. Borba u komunikaciji nikad ne prestaje. Apsolutna komunikacija ostaje istinita kao vjernost koja iz izvjesnosti trenutka proizlazi. Egzistencijalan uspjeh nema objektivni kriterijum. Samo ga savjest moguće egzistencije primjećuje u komunikativnoj povezanosti. Komunikacija nije dovršiva. To je proces. Za egzistenciju nema objektivne čvrstine. Svaka čvrstina, ako se postavlja kao uslov, postaje zid koji me razdvaja od drugog, i od mene samog. Bojažljiva distanca nikad ne otvara put od čovjeka do čovjeka. Ukoliko sam postao malaksao u borbi sa samim sobom pa time postao nesposoban za borbu u borbenom bivstvu sa onim drugim, nastaje zatrpavanje izvora komunikacije. Tražim čvrstinu u fasadi sebe samog- osiguravam se od sebe kao od mogućnosti svog samobivstva i od sebe kao takvog- bivstva. Sad mislim da ja ne bih postao ja sam da sam išao drugim putem s drugim i slušao njegove zahtjeve. Ja hoću da budem kakav ja hoću a ne kako on hoće- preokrećem smisao komunikacije- više nisam tu za njega nego sam za sebe. Ali postoje krajnji konflikti u kojima se vlastita volja neizbježno ispoljava. Komunikacija postaje nemoguća u slučaju čovjeka koji živi u okamenjenom objektivitetu kao u svijetu materijalizovanih sadržaja; zatim sa čovjekom s racionalno fiksiranim moralom. On manje djela nego što prosuđuje i zahtijeva. Ne spoznaje izvoran život. I tu je čovjek čiji samovoljni ponos odbacuje komunikaciju. Poznaje samo volju- da posjeduje svijet. Ne poznaje pokazivanje slabe strane niti zapadanje u situaciju podređenoga. Stvarna egzistencijalna komunikacija mora u sebi imati izvjesnost, bez znanja. Društveni uslovi su uslov tubivstva. U tom medijumu dolazi do bezbrojnih neobaveznih dodira među kojima zatim jednom- dvaput nastupa trenutak kad razgovor bitno odlučuje dotad nebitan odnos. Trenutak odlučuje a da to niko nije svjesno htio. U njemu su korijeni vjernosti i solidarnosti bez riječi i ugovora, ili aktivna odbojnost zauvijek. Sredstvo prave komunikacije je diskusija. „ Moguća egzistencija ulazi u diskusiju da bi razjasnila smisao vlastite vjere i htijenja. „ Stvarna komunikacija je moguća samo ako se čuva sofizama tj. racionalne diskusije, koja je jalova, a egzistencijalna komunikacija je u sebi povezana i puna sadržine. Slušalac odmah shvata bitno, u trenutku dobija jasnoću, pogođeni su njegovi supstancijalni podsticaji. Ne može se reći da ja biram objektivnu zbrinutost ili egzistencijalnu komunikaciju- ja sam uvijek već na putu. Zahtijeva se jedino da se priđe ponoru kraj kojeg se bira impuls načina života. U izboru koji se obavlja u živom mišljenju, neizbježno se odlučuje o tome da stvarno zapažam samo izvor, zadobijen u tom izboru.
Raskid sa tubivstvom

Ja sam samo kao tubivstvo vremena, a sam nisam vremenski. Sebe poznajem samo kao tubivstvo u vremenu ali tako da mi ovo tubivstvo postaje pojava mog bezvremenog samobivstva. Povijesna stanovišta su koraci jedne slobode u kojoj postaje egzistencija. To su koraci istine koja je sigurna u komunikaciju, i u pogledu transcendencije, sigurna u sebe. Usljed mogućnosti vlastitog odlučivanja pojavljujem se sebi izvorno slobodan. Čak i odluke koje su u datom momentu konačne, mogu se usmjeriti, jer se mogu nadahnuti još ne znanim smislom. Tad izgledaju još kao mogućnosti. Egzistencija je produbljivanje trenutka. „ Trenutak kao identitet vremenosti i bezvremenosti je produbljivanje faktičkog trenutka u vječnu sadašnjost. „ Egzistencija sebe stiče svojim koracima kao odlukama u trajanju vremena. Njena pojava je povijesni slijed trenutaka u njihovoj uzajamnosti. Pošto samo ulaskom u tubivstvo postajem povijestan, ja ću se izgubiti ako se povlačim pred svijetom; ja moram sudjelovati u partikularnim interesima tubivstva bez znanja šta hoću da bih tek onda spoznao šta to hoću i da onda i djelujem kao povijesna pojava svoje mogućnosti. Aktivna izvijesnost bivstva u htijenju nečega je volja koja hoće samu sebe. O volji se govori tek tamo gdje postoji jasnoća- ja biram. To je samosvijest u kojoj se aktivno odnosim prema samom sebi, ili kako bi Kjerkegor rekao- što više volje, to više samstva. Volja zadire u dotad samom sebi prepušteno tubivstvo i ulazi u povijest. Njeno dejstvo se utemeljuje u smislu svog činjenja. Volja je jasna svijest o svrsi. Krajnja svrha ne spoznaje se tek u budućnosti, nego nejasno, sada- kao sadašnjost vječnoga u trenutku- a volja je ta sadašnjost vječnoga u trenutku. Egzistencijalni izbor je onaj u kojem ja biram. On dovodi do izvorne nužnosti pravog samstva. Taj izvor je odluka da u tubivstvu budem ja sam. Odluka se otkriva u konkretnom izboru. Ona nije rezultat razmišljanja, kao takva odluka je tek u skoku. Odluka je neuslovljena. Ona je neposrednost pravog samobivstva. Izbor odluke ima tu težinu da se onog što je dokučeno bezuslovno drži. Sa slobodnim odlučivanjem ja stvaram svoje vlastito biće u povijesnom kontinuitetu. Sloboda je izbor mog samstva. Odluka u izboru je izvorno komunikativna. Izbor nije bez odluke, odluka nije bez volje, volja nije bez moranja, moranje nije bez bivstva. Pošto sam u tubivstvu vremena, ja transcendenciju ne znam. Ali kad bih znao bivstvo transcendencije sloboda bi postala nepotrebna. A ja moram htjeti jer ne znam. Samo mom htijenju se može otkriti bivstvo nedostupno znanju. Jasna svijest u odluci pretvara izbor u egzistencijalan. Svaka odluka postaje nova osnova u uobličavanju moje povijesne stvarnosti. Pošto znam šta sam učinio uzimam to na sebe. Ja u stvari preuzimam ono što nisam mogao da izbjegnem- moj izvor. Način na koji hoću da budem slobodan može mi otkriti transcendenciju. Ja mogu htjeti samo ako ima transcendencije. „ Transcendencija nije moja sloboda, ali je prisutna u njoj. „ U izvoru svog samobivstva svjestan sam da nisam sebe stvorio i otkriće mi se- gdje sam sasvim ja sam, tu nisam više samo ja sam. Gdje sam bio sam u htijenju, već sam sebi bio ujedno i dat u svojoj slobodi. U egzistenciju spadaju granične situacije. Granica izražava- ima nečeg drugog, ali i- to drugo nije za svijest u tubivstvu. Na granične situacije reagujemo sa puno smisla. Postoje tri skoka- u prvom skoku, samo onaj ko je bio apsolutno sam može postati egzistencija. To je skok od tubivstva svijeta. U drugom skoku, egzistencija izvlači svoju odlučnost kao svoju svjesnost u samoizvjesnosti. Ono omogućava širinu ljudskosti. U trećem skoku, stvarna egzistencija prestaje da govori. Ona nosi u sebi i znanje o svijetu i filozofiranje mogućeg. Kao tubivstvo ja sam u situacijama, kao moguća egzistencija u tubivstvu ja sam u graničnim situacijama. Pojedinačne granične situacije pogađaju svakog kao opšte, unutar njegove svagda specifične povijesnosti: smrt, patnja, borba, krivica i slučaj. Pošto djelam u jedinstvenoj situaciji kao takav, ja sam slobodan u transcendirajućem smislu izvorne povijesnosti svoje egzistencije u tubivstvu- stojim u nemiru moći izbora; i samo za tu situaciju mogu izabrati jednu istinu, koja prevazilazi svu jasnoću i obrazloženje. Sloboda egzistencije ostaje izbor koji se ne može dovoljno obrazložiti nikakvom tačnošću i idejom. Samo čovjek djela. U djelanju zna šta hoće. Djelanja iz pukog tubivstva kao da nemaju ni cilj ni smisao. Neuslovljenost djelanja u svijetu je moguća samo ako sam svijet napustio, pa tek sam stupam natrag u njega. Tad djelanje u svijetu dobija simboličan karakter koji se prepušta prožimanju zracima njegove dubine. Tad je moguća napetost kao istina neuslovljenog djelanja u svijetu- ja djelam kao da je sama tubivstvujuća stvarnost apsolutna, a ujedno imam svijest o tome da je, kao samo stvarno, sve ništavno. Čovjek kao jedino djelatno biće je u stvari u raskidu sa svojim tubivstvom. On nikad ne postaje cjelovit i upravo ta izvorna rana je izvor najveće njegove mogućnosti. Neuslovljenost je kao unutrašnje djelanje apsolutna svijest, sloboda, u medijumu samorefleksije. Ja ne djelam bez dejstva na samog sebe. U svom unutrašnjem djelanju, upućen na sebe, snosim odgovornost za svoje bivstvo kao rezultat unutrašnjeg djelanja. Upravo u svakodnevici ima neprestanog potvrđivanja bivstva. Sloboda izvornog bivstva mora se sticati svakog dana iznova s novom odlučnošću. „ Tek svojim neuslovljenim djelanjem u svijetu on je usmjeren ka svrhama svijeta, u kojim, prevazilazeći ih, uočava smisao. „ Tubivstvo sadrži beskonačnost mogućega. Djelanje je u mnogome uslov tubivstva, jer samo time stvaram sebi prostor i moć raspolaganja stvarima. Ali ako se sasvim uvučem u tubivstvo svijeta tog mnoštva, rasipam se. Iz te rasutosti postajem neuslovljen samo posredstvom onog Jednog. To znači, bez rezervi biti sam u Jednom. To što je u rasutosti bila moguća egzistencija, postaje stvarno samobivstvo. Egzistencija, čiji se smisao još odlučuje, zna da je u opasnosti da sklizne u puki objektivitet ili u puki subjektivitet. U pojavi egzistencije je napetost koju otklanja skok ka transcendenciji. Povijesna stvarnost, u promjeni i iščezavanju, je objektivitet u kome egzistencija opaža svoju transcendenciju. U tubivstvu postoji samo izbor između utapanja egzistencije, bez napetosti i napetošću ispunjenog, nikad dovršenog ostvarenja egzistencije u subjektivitetu i objektivitetu. A dovršenje se poznaje samo kao ispunjenje trenutka. Za Kjerkegora je čovjekova unutrašnja aktivnost upravo božanska strana u čovjeku koja podrazumijeva sveukupnost- to je ono za čim treba ići, a ne za mnoštvom informacija i onda saznanje neće biti nepovezan zbir ili nesistematičan niz detalja iz kojih se ne vidi suština. Egzistencija kao tubivstvo stoji u univerzalnoj povijesnosti kao u svojoj osnovi. Egzistencija je u tubivstvu stvarna samo ulaskom u objektivitet. Egzistencijalna istina se u smjelom poduhvatu, samoidentifikacije koja vjeruje, prihvata svog povijesnog zadatka. Ona osluškuje ono drugo i nepojmljenog protivnika. Objektivitet povijesnosti se ne učvršćuje. Unutrašnjost se obznanjuje u objektiviranjima koja u ljudskoj veličini dobijaju neuporedivu mogućnost jezika za buđenje drugih egzistencija. Ono što nikako ne dobija konačno objektiviranje je- čovjek kao moguća egzistencija, odnosno, filozof. Bivstvo filozofa je htijenje samopostanja. On nikad ne dostiže cilj jer ostaje u tubivstvu vremena. Zato čovjek ima držanje. Ono ne dopušta rasipanje u javnosti i svakodnevici. Ono svemu daje mjeru. Ono je i otvorenost, razumijevanje, dostupnost i mogućnost. Viteštvo u borbi. Opasnost zbog koje bi moglo doći do prekida komunikacije je u strasti, ponoru koji stoji prijeteći u pozadini. A Kjerkegor piše da ono stvarno čovječno jeste strast. Strast prouzrokuje svaki pokret beskonačnosti. Strasno doba ide naprijed. „ U ljubavi se povezujem kao ja sam s drugim kao s njim samim. „ U ovoj tački Jaspers se nadovezuje na Kjerkegorove riječi- onome ko voli neku stvar, ta stvar mu se sama otkriva- za Jaspersa je- ono što istinski jeste, ne mogu da sagledam ako to ne volim. Ja želim da jeste ono što volim.
III- MOLITVA I FILOZOFSKA VJERA

Biti na putu

Čovjek čini ono što se može. Čovjek u odnosu na Boga nikad ne može biti u pravu. Ako nekog volimo rado ćemo priznati da nismo u pravu. Priznati da nismo u pravu izraz je beskrajnog odnosa a samo beskonačnost izgrađuje. Ljubav ima samo jednu želju- da ne budem u pravu. Ljubav je beskonačan odnos prema čovjeku. Kad osjećaš ljubav, slobodan si. Misao da nikad nismo u pravu u odnosu na Boga je radost, u kojoj pobjeđujem sebe i cijeli svijet, uživanje, obožavanje, dokaz sreće. Sumnja se iskorjenjuje sa beskrajnim odnosom sa Bogom. Ovaj stav- da je Bog uvijek u pravu- po Kjerkegoru, znači da je njegova ljubav veća od naše. To nam daje vedrinu za aktivnost. Sumnja oduzima energiju. Dakle, Bog je ljubav. Svako je velik u srazmjeri s onim što je volio. Ljubav je i život i smrt. Konačnost se u svakodnevnom životu živi snagom apsurda. Svako vrijeme može biti radosno ako ima vjeru. Gdje mišljenje staje, tu vjera počinje. U vjeri je pojedinac iznad opšteg, etičkog, običajnog, a i Božija volja je iznad etičkog. Šta je vjera? Strast, strast ujedinjuje ljudski život, strasti sve ljude iznova čine jednakim. U vjeri je unutrašnjost viša od spoljašnjosti. Vjera je paradoks, jer drugome nije razumljiva. Vitez vjere je užasno sam, u apsolutnoj izolaciji, u kojeg se nalazi strahotna odgovornost. Šta za Jaspersa znači vjera? Vjera je Jedno u onome što mi razdvajamo kao subjekat i objekat. To je vjera iz koje vjerujemo i vjera u koju vjerujemo. Vjera bi se mogla predstaviti i kao jedna neposrednost nasuprot svemu onom što je posredovano razumom. Vjera bi bila doživljaj sveobuhvatnog koji mi pada u dio ili ne. Ono što filozofska vjera mora da čini jeste da se uvijek iznova u povijesnoj situaciji crpi iz izvora. U najširem smislu, vjera označava biti- prisutan, bitak prisutnosti u polarnostima subjekta i objekta. Filozofska vjera je u predaji. Zato je filozofija određena svojom poviješću. U njoj se treba naći put do istine. Ali u filozofiranju idemo ka izvoru vjere koja pripada čovjeku kao čovjeku. Filozofiranje nema nikakvog objektivnog, čvrstog uporišta, a isto tako i filozofska vjera sebe vidi kao nesigurnu. Istina u egzistenciji se nalazi kao prava vjera. Vjera je svijest egzistencije u odnosu transcendencije. Budući da je sve što je za nas mora da se pojavi u vremenitosti bitka svijeta, ne postoji nikakvo direktno znanje o Bogu i egzistenciji. Filozofiranje je suštinski u vremenu. Čovjeka može dokučiti na dva načina- kao predmet istraživanja ili kao slobodu, a naša sloboda je ono iz čega smo svjesni svog bitka čovjeka. Svakome iz slobode stoji otvoren put da kroz svoj moralni život dođe do Boga. Čovjek je poklonjen sebi u svojoj slobodi. Čovjek je jedino biće u svijetu kome se kroz njegovo postojanje otvara bitak. Filozofska vjera je vjera čovjeka u svoju mogućnost. I u njoj baš diše njegova sloboda. Povijesna svijest se vezuje za onu konfesiju u kojoj se probudila moja svijest. Filozofije će biti uvijek dok je god živućih ljudi. Ona na snazi održava zahtjev- zadobiti smisao života izvan i preko svih svrha u svijetu, te dovesti do pojave onaj smisao koji obuhvata te svrhe. A trajni zadatak filozofiranja je postati sopstvo, time što nam Bog postaje izvjestan. Dubinom vezanosti za transcendenciju čovjek dobija nezavisnost od svega što je javlja u svijetu. Onaj kome se filozofija obraća je pojedinac i u svakom svijetu i u svakom položaju filozofiranje baca čovjeka nazad samom sebi, jer samo čovjek koji je on sam, te može to i da očuva u usamljenosti, može istinski stupiti u komunikaciju. Tek kad čovjek postane sebe filozofski svjestan tad je nešto vječno prisutno. Filozofiranje neprekidno pita šta je bivstvo. Načini tog traženja bivstva iz moguće egzistencije su putevi ka transcendenciji. Pogođen sam suprotnošću bivstva kao postojanja i bivstva koje sam ja, kao sloboda. Egzistencija sebe dokučuje u svojoj slobodi samo tako što u istom aktu ujedno opaža i njoj nešto drugo. Ona se ostvaruje samo u odnosu na svoju transcendenciju. Svoju mogućnost egzistencija potvrđuje samo kad zna da je zasnovana u transcendenciji. Sloboda nije bivstvo po sebi. Ona prestaje u transcendenciji jer se više ne odlučuje. Transcendencija kao stvarnost o kojoj egzistencija postavlja pitanje više se ne može opštevažeče ispitivati. Ona me pogađa kao stvarnost bez mogućnosti. Pred njom sam zanijemio. Kao samobivstvo sam svjestan mogućnosti koja svoju stvarnost odlučuje na osnovu moje slobode. Ta mogućnost mi ne daje nikakav predmet kao cilj ni plan kao put, ali je sadržinski prostor iz kojeg se na mene kao na samobivstvo apeluje da se ostvarim. Kako je stvarnost transcendencije istinski prisutna samo u apsolutno povijesnoj konkretnosti situacije, metafizika je mišljenje koje se odnosi na tu nesumnjivu stvarnost. Moguće je brkanjem stvarnosti materijalizovati transcendenciju ili apsolutizovanjem empirijske stvarnosti osporavati transcendenciju. Oba vida ne čuju jezik transcendencije- materijalizovanje i postojeća onostranost su iluzije nužde samobivstva, koje bi htjele da zaobiđu brigu i opasnost i svijest o apsolutnom uništenju, posredstvom znanja, bez prodora do slobode egzistencije. A pozitivizam ne može stvarno postaviti pitanje transcendencije, pošto ne napušta stanovište svijesti uopšte, a na tom stanovištu jezik transcendencije nije spoznatljiv. Transcendencija je u stvari granica na kojoj ja stojim ako stvarno bistvujem. Ako je egzistencija u svojoj pojavi povijesna, i ako ona tek postaje, kao slobodno dokučivanje sebe u medijumu postojećeg, onda i pojava transcenencije za nju mora postati povijesna. Ta promjena je nužna da bi transcendencija u tubivstvu progovorila za egzistenciju. Ako je izvorno iskustvo transcendencije u apsolutno povijesnoj konkretnosti prvi jezik, onda je metafizička predmetnost u mislima, slikama i simbolima drugi jezik, koji onaj prvi, izvorni, dovodi do saopštavanja. Granica odvažavanja na sve i iskazivanja svega je stepen moje svijesti.
Otkrivanje transcendencije

Jaspersu se čini da filozofi njegovog vremena izbjegavaju pitanje o Bogu, da li on postoji. Pitanje o Bogu se raspravlja na osnovu protivrječnih stavova. Teološki stav je- za Boga možemo samo znati. I to otkrivenjem. Bogu se približavamo samo poslušnošću u vjeri, ne putem mišljenja. Tu je i stari filozofski stav- da Bog postoji znamo jer se njegovo postojanje može dokazati. Ali ne u formi naučnih dokaza- jer bi dokazani Bog bio samo jedna od stvari u svijetu. Svi takozvani dokazi o postojanju Boga navode na pogrešan put da Boga pretvorimo u neku realnost svijeta. Stalno se pokazuje da Bog nije predmet znanja. U njega se može samo vjerovati, a otkud ta vjera? Ona dolazi iz čovjekove slobode. „ Čovjek koji je stvarno svjestan svoje slobode u isti mah postaje siguran u postojanje Boga. „ Čovjekova sloboda se naziva i egzistencija. Za mene je Bog izvjesnost u odlučnosti u kojoj egzistiram. Smisao čovjeka kao moguće egzistencije je upravo ondje gdje postajemo sigurni da postoji istinska stvarnost, to jest Bog. Izvornost vjere u Boga ne dopušta nikakvo posredništvo. Čovjek treba da sam za sebe snosi odgovornost. Od njega zavisi na što će se odlučiti i kao će svoj put naći. Pronalaženje Boga istovremeno je i primjer svakog suštinskog filozofiranja- ono ne donosi pouzdano znanje nego slobodan prostor samobivstvu za odlučivanje. Filozofija može samo da probudi. Svako u njoj razumije samo ono što je u stvari već znao. Bivstvo se ne može promišljati kao čisto jednostavno i neposredno, ni kao svijest koja započinje, ni kao otkrovenje koje apsolutno započinje. Bivstva ima samo za drugo i u drugome. Mi ga možemo promišljati kao bivstvo u tubivstvu rasvjetljavanjem u suprotnostima. Stvarni vid jedinstva je u samopostanju. Sve što je samstvo teži jedinstvu kao postanju i smislu. Ono teži dualitetu kojim sebe otkriva, kao bolnom iskustvu kojim tek postaje bivstvo u tubivstvu. Jedinstvo je bivstvo bez drugoga, apsolutno Jedno, to što nije zamislivo. Osnova je svekolikog mišljenja. Dualitet je bivstvo ako ka njemu transcendiram u borbi. To drugo je tama, osnova, materija, ništa. Istinsko bistvo vidim u borbi koja mora biti odlučna. U transcendenciju ulazimo samo posredstvom nedomislive misli o identitetu mogućnosti i stvarnosti. Ako hoću da promišljam transcendenciju kao nužnu, moram je promišljati u identitetu nužnosti i slučajnosti, i doživljavam neuspjeh zbog neostvarivog identiteta. Identitet je neostvariv zato što bi mi tad transcendentno bivstvo bilo predmet. Neuspjeh razuma je buđenje egzistencije. Transcendencija se otkriva onako kako se ja odnosim prema njoj, jer je povezana sa vlastitom sviješću o bivstvu. Veza s transcendencijom nikad nije dostupna nekoj planskoj pripremi. Živjeti bez transcendencije znači utopiti se u onome što mogu da učinim, u svrhovnosti posla koji tlači i uništava i takođe ono što je najbitnije. Egzistencija shvata samu sebe u padu ili u usponu i u tome se dokučuje i samo bivstvo. Mogućnost istinitog se pokazuje kao ono Jedno u kojem postajem samstvo. Njegovom izdajom padam u ništavilo.
Neuspjeh iskušavanja bivstva

Četiri egzistencijalne veze se uzajamno izazivaju ne dopuštajući egzistenciju da se smiri u tubivstvu- prkos i odanost, te um dana i strast prema noći. Samo napetost u antinomijama je istinska pojava egzistencije u vezi s njenom transcendencijom. Promišljenje te napetosti je put transcendirajućeg rasvjetljavanja egzistencije kao metafizike. U graničnim situacijama vidno postaje uništenje svega. Sve je ništavno. To može čovjek da izdrži sve dok samog sebe obmanjuje. Ali ako postaje očito da je ništavilo stvarno, život je nepodnošljiv. Ja neću da tubivstvujem kao ništavan i tad prkosim faktu tubivstva. Prkos je mogućnost. Ako se od prkosa odustane, to je izdaja aktivnog bivstva i činjenja. Ako prkos udari, to je očajanje. Prkos se može nadići samo u svojoj osnovi. Time što se u tubivstvu vezujem za ono Jedno kojem ostajem povijesno neuslovljeno obavezan. A odanost je spremnost za život, kakav god on bio. Ako u prkosu odbijam nesreću, u odanosti ću reći- to mi je dato, to treba da izdržim. Naše bivstvo je u tubivstvu povezano s dvije sile, čiju egzistencijalnu pojavu nazivamo- zakon dana i strast prema noći. Zakon dana uređuje naše tubivstvo, zahtijeva jasnoću, konsekvencu i vjernost, vezuje za um i ideju, za ono Jedno i za nas same. Zahtijeva ostvarenje u svijetu, građenje u vremenu. Na granici dana progovara drugi zakon- strast prema noći ruši sve poretke. Činjenica da je odbačen ne da mira. Za noć nema zadataka ni ciljeva. Strast prema noći je survavanje u besmisao. Prestaje izbor i razmišljanje, a ipak se sve nekako nenadnašno bira i razmišlja. Strast je izvorno nejasna. Uništenje obuhvata cijelog čovjeka. Njena volja vještački oblacima sprječava razotkrivanje banalne empirijske faktičnosti. Iz noći sam došao sebi, osnova tame koja me obavija je vezanost za zemlju, majku, krvno srodstvo, rasu. Svijet noći je bezvremenski, svijet dana je vremenski jer povratno gradi, prizvodeći sebe. Sa čovjekom dana nikad ne prestaje mogućnost komunikacije. U njemu je pouzdanost da će ponovo biti tu. Naizgled je neprekršiv, a ipak je beskrajno savitljiv. Njemu se zakon dana rasvjetljava, a poima i mogućnost istine u noći drugoga. Dobra volja je u danu konačna svrha tubivstva. Ali dobra volja ne može da djela a da ne povrijedi i ona je zato izvrgnuta graničnoj situaciji krivice. Noć poučava da se sve što postaje mora uništiti. Stajanje na granici noći je uslov iskustva transcendencije. Egzistencija ne želi sebe straćiti na proizvoljnosti nego da svoje tubivstvo upotrebi za pravu stvar. Ako sazri odluka, kad bih se mogao ostvariti u povijesnom posezanju, ja ću izmaći sam sebi, ako odbijem sudbinu i strašljivo se kačim za opštu mogućnost. Dopuštam da se ono što je jedino moglo biti izvor u meni izgubi. Egzistencijalna je volja za ograničavanje i vezivanje u tubivstvu. Mora se odlučivati. Izbjegavanje stvarnosti je krivica. Za Kjerkegora, pojam grijeha i krivice postavlja pojedinca kao pojedinca. Krivica po njemu nikad nema spoljašnji povod i ko padne u iskušenje sam je kriv. Jaspers nastavlja: dublja je krivica u odbacivanju svagda druge mogućnosti. Egzistencija je svjesna krivice- u zakonu dana krivica je na granici gdje se otkriva nešto drugo kao odbačena mogućnost. Egzistencija dana zna da je sloboda i aktivno se prihvata svoje sudbine. Njena bit je vjernost i pouzdanost. Živi samo tako što se aktivno prihvata zadataka kao svojih i bitnih. htjeti ujedno biti život dana i dubina noći je obmana. Sinteza se ne odvija u egzistenciji. Na to se sa Kjerkegorom možemo podsjetiti da je samo u vjeri sinteza vječita i u svakom trenutku moguća. Za Boga je sve moguće. Bivstva ima za Jaspersa samo ukoliko ono za nas u tubivstvu postaje jezik. Mogućnost iskustva pravog bivstva zahtijeva imanentnu transcendenciju, a imanentna je egzistencijalna izvjesnost samobivstva, koja više nije dostupna nijednoj svijesti uopšte jer, naravno, pravo bivstvo ne može biti prisutno jer nema identiteta egzistencije i transcendencije, već tek kao šifra, suprotna svakoj predmetnosti. Bit šifre se pokazuje kao nekonačna mnogoznačnost. Sa gledišta transcendencije ta mnogoznačnost znači da se ona može i drukčije saopštiti. U šifrovano pismo ulazim kretanjem egzistencijalnog života a ovo iskustvo se stiče tek slobodom. Šta će progovoriti kao šifra zavisi od egzistencije koja sluša. To da uopšte ima šifre za nas je identično s tim da uopšte ima transcendencije, jer mi kao tubivstvo ne shvatamo transcendenciju nikako drugačije nego u tubivstvu. Umjesto pitanja- zašto ima tubivstva- javlja se pitanje- zašto ima šifre- odgovor je- ona je za egzistencijalnu svijest jedina forma u kojoj joj prelazi transcendencija, znak da je egzistenciji transcendencija skrivena, ali ne i iščezla. Sa šifrom dobijam duboku svijest o svojoj egzistencijalnoj mogućnosti. Ispunjenje šifre bivstva može postati samo neuspjeh, jer iz svijesti o neuspjehu slijedi mogućnost prave aktivnosti- to što propada moralo je bivstvovati. Mogla bi nam se tad učiniti zasnovana misao- ništa ne uspijeva, dakle, nema potrebe ništa ni započinjati jer je sve besmisleno. Ipak, egzistencija ne može doći sebi a da nije ulazila u granične situacije. Egzistencija u tubistvu se ne može, kao volja za komunikaciju, koja je uslov njenog vlastitog bivstva, ni apsolutno osloniti na sebe, ni neposredno držati transcendencije. Niko ne može sam biti blažen. Ne može se znati zašto bivstvuje svijet. Možda se to može iskusiti u neuspjehu, ali se više ne može izreći. Moguća egzistencija može tek u neuspjehu postići to da iskusi bivstvo.
Naknadno

Jedan za drugim, najprije Kjerkegor pa Jaspers uviđaju značaj istih stvari koje su dotad bile zanemarivane. Na prvom mjestu, to je individua. Prva prava vrijednost čovjeka je u povijesnom pojedincu. Individua je buđenje duha. Samo probuđeni, kao vlastito ja, kao egzistencija, traga za smislom života. Smisla života mora biti jer bi inače postojao samo očaj. Zahtjev koji filozofija na snazi održava je- zadobiti smisao života izvan i preko svih svrha u svijetu. Dalje, čovek postaje on sam sa izborom . Odlukom činim skok iz imanencije u transcendenciju. Naći samog sebe znači upravo naći se u Bogu. Cilj filozofije je nezavisnost čovjeka kao pojedinca a nezavisnost se ostvaruje vezivanjem za transcendenciju. Čovjek kao on sam, sebi je poklonjen iz transcendencije. Život je besmislen ukoliko se ne uvidi nužnost ujedinjavanja estetike, etike i religije u čovjeku. I na kraju, dužnost svakog čovjeka je da se drugom otkrije.
Ono što nijedna nauka danas ne može jeste da preuzme potpunu odgovornost, kao što to radi čovjek za pravu individualnu egzistenciju. Filozofija jedina može živjeti svoju misao i tražiti prisutnost vlastitog bića. Njen nosilac je egzistencija koju predstavlja čovjek koji traži smisao te dolazi do samo sebe.

LITERATURA

Kjerkegor, Seren( 2003) : Dnevnici i zapisi, SVETOVI, Novi Sad
Kjerkegor, Seren( 1982) : Knjiga o Adleru, Grafos, Beograd
Kierkegaard, Soeren( 1980) : Bolest na smrt, Velika edicija „ Ideja“
Kjerkegor, Seren( 1990) : Filozofske mrvice, Grafos, Beograd
Kjerkegor, Seren( 1981) : Osvrt na moje djelo, Grafos, Beograd
Kjerkegor, Seren( 1984) : Šelingova pozna filozofija, Grafos, Beograd
Kjerkegor, Seren( 1990) : Brevijar, Moderna, Beograd
Kjerkegor, Seren( 1999) : Dnevnik zavodnika, SVETOVI, Novi Sad
Kjerkegor, Seren( 1970) : Pojam strepnje, Srpska književna zadruga, Beograd
Kjerkegor, Seren( 1975) : Strah i drhtanje, BIGZ, Beograd
Kjerkegor, Seren( 1990) : Ili- ili, „ Veselin Masleša“ – „ Svjetlost“ , Sarajevo
Jaspers, Karl( 1973) : Filozofija egzistencije/ Uvod u egzistenciju, Prosveta, Beograd
Jaspers, Karl( 1989) : FILOZOFIJA/ Filozofska orijentacija u svijetu, rasvjetljavanje egzistencije, metafizika; Izdavačka kjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci
Jaspers, Karl( 2000) : Filozofska vjera, PLATO, Beograd
Jaspers, Karl( 2000) : Um i egzistencija, PLATO, Beograd

Arsović, Z. ( 2007) : Zahtjev za pravdom i zaplet subjektivnosti, iz Savremeni politički poredak i ideja pravde, Filozofsko društvo Republike Srpske, Banjaluka

Bloh, E. ( 1966) : Tibingenski uvod u filozofiju, NOLIT, Beograd

Živanović, M. ( 2004) : Pojam neprebol, Littera, Banjaluka

Kerović, Radivoje( 2008) : Smisao i egzistencija, VIDICI, Banjaluka
Kerović, Radivoje( 2006) : Istorija filozofijeI i II, Književna zadruga: Grafid, Banjaluka

Šarčević, Abdulah. Odvažnost istine i slobode. Um: svjetska filozofija Istok/ Zapad: kritika: Karl Jaspers, ( Odabrani spisi, Moderna filozofija, Filozofi i filozofske nauke u 20. vijeku, studije knj. 3) . Sarajevo: Svjetlost: Bemust: Akademija nauka i umjetnosti, 2005.

FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA 110 god. 28( 2008) sv.2 (253- 270) Aleksandra Golubović: Recepcija Kierkegarda u Hrvatskoj

Transcendencija= ideja nužne božje egzistencije. Retrieved( Jan 07) , from http: // www. filozofija. org / index. php? option= content & task= view8id= 89
Razgovor: Seren_Kjerkegor. Retrieved( Jan 07) , from http: // sr. wikipedia. org/ wiki

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s