Pulse.rs

PULSE.RS Zajedno sa Adrianom Zaharijević: Moralna

čudovišta

Tekst sa Adrianom objavio je i moj vjerni saradnik, Pulse.rs. ¹

 

Zajedno sa Adrianom Zaharijević: Moralna čudovišta

Sa Adrianom ćemo razgovarati o aktuelnim projektima, interesovanjima i planovima. Do sada ste se sigurno upoznali sa ovom divom filozofske misli na našim prostorima, a ukoliko je želite poslušati u regionu, za par dana biće u Rijeci, gdje organizuje konferenciju zajedno sa Judith Butler (više o događaju na – Public lecture: Judith Butler “Interpreting Non-Violence”).

GALIĆ: Draga Adriana, nedavno si držala predavanje na temu „Zenica oka: nasilni kadrovi i kritička oduzetost“. Govorila si o Virginiji Wulf i emocijama koje fotografije mogu proizvesti u nama, odnosno o nama kao moralnim čudovištima. Takođe si postavila centralno kritičko pitanje, a to je: Da li afekti proizvode kritičko mišljenje ili je mišljenje proizvedeno njima? U vezi sa fotografijom i njenom (ne)mogućnoćšu da nam govori jedno od najvažnijih pitanja svakako danas jeste – da li umijemo misliti bez fotografija, a što si spomenula na ovom predavanju. Reci nam, da li je zaista moguće navesti čovjeka, odnosno ljudsko biće na otklon prema ratu, i ako to nije prizor užasavajuće fotografije stradanja, te šta bi to moglo uticati na ljudsko ustrojavanje u etičko-humanističkom smislu?

ZAHARIJEVIĆ: Draga Ana, pre svega želim da ti zahvalim na ovom pozivu za razgovor. Počnimo od moralnih čudovišta. Kada je davne 1937. godine sastavljala svoje dugo pismo poznato pod imenom Tri gvinejekao odgovor na glomazno pitanje „kako da zaustavimo rat?“, pitanje koje je te godine bilo itekako umesno postaviti, sa svežim sećanjem na nedavni rat koji danas svi prepoznajemo pod imenom „Veliki“ i neposrednim – fotografisanim – iskustvom Španskog građanskog rata, Virdžinija Vulf je rekla da svi mi koji vidimo jeziva svedočanstva rata ne možemo ne reagovati na njih. Ako smo prema „slikama činjenica“ ravnodušni, mora biti da smo moralna čudovišta. Međutim, Vulf je otišla i korak dalje, a taj je korak etički i upliće se u pitanja istorije, politike, pa i naše „dresure“ da reagujemo na određeni način, da određenu sliku ili činjenicu tumačimo sasvim specifično: Vulf je zahtevala da u svakom ratom uništenom telu vidimo samo telo, bilo čije, bez istorije, bez imena i prezimena, i da iz tog pogleda poželimo da zauvek zaustavimo sve ratove. Na tragu tog pitanja, a u vremenu koje je naše, koje ne samo da obiluje ratovima i raznim drugim sankcionisanim oblicima nasilja, nego je potpuno preplavljeno „slikama činjenica“, pitala sam se kako da kritički mislimo – sudimo, rasuđujemo – o onom što vidimo, što nadire na naše zenice hteli mi to ili ne. Moje centralno pitanje je utoliko bilo možemo li uopšte, bez želje da promenimo društvenost koja čini naše svetove života, kritički reagovati na slike koje nas zaslepljuju, koje nas oslepljuju pre no što nam otvaraju oči; koje nas oduzimaju pre no što nam daju materijal za kritičko mišljenje. Činilo mi se da je neophodno promeniti načine na koje se grade afekti, da bismo uopšte mogli da reagujemo drugačije na slike. Drugim rečima, potrebno je imati drugačije razumevanje ljudskog života i njegove vrednosti pre no što uopšte dospemo dotle da procenjujemo kako ga slika formatira i dalje razgrađuje.

GALIĆ: Nedavno je objavljena knjiga koju si zajedno sa kolegom Predragom Krstićem priredila, a pod nazivom Šta je kritika. Riječ je o tekstovima Judith Butler i Michel Foucaultu i možeš li nam više reći o samoj knjizi, da li je vezana za kritičko mišljenje, kome je namijenjena i koliko je kritika danas zastupljena zaista, upravo u smislu osvještavanja nas samih? Da li nam neko drugi nameće svoja pravila odozgo, te se mi samo samozavaravamo da djelujemo po našem sopstvenom nalogu i da imamo moć koju nemamo, da stvaramo svoja sopstvena pravila?

ZAHARIJEVIĆ: Knjiga Šta je kritika? objavljena je u saizdavaštu Instituta za filozofiju i društvenu teoriju i Akademske knjige, kao jedna u nizu malih knjiga u ediciji koja je prikladno nazvana Minima. Taj minimalni knjiški poduhvat okuplja na jednom mestu tri teksta, predavanje Mišela Fukoa pod istim nazivom iz 1978. godine, predavanje Džudit Batler posvećeno ovom tekstu iz 2000. godine, i Krstićev i moj predgovor ili pre uvod u kontekst ova dva združena predavanja. Nastojali smo da zadržimo živu reč, prenevši i raspravu koja je, ne bez izvesne ironije, usledila posle predavanja koje je Fuko održao u Francuskom filozofskom društvu.

Ustalio se običaj da se pod imenom kritičke teorije prepoznaju dve struje, ona koja prati Frankfurtsku školu, i ona koja se kritici učila od Fukoa. Pomenuću samo nekoliko tačaka koje Fukoa čine važnim sagovornikom, bilo da se s njime slažemo ili ne, u vezi s pitanjem – šta je kritika? On tvrdi da je kritika vrlina, praksa slobode ili desubjektivacije, i da je nužno vezana za naše vreme, za vreme koje nas oblikuje, u kojem smo postali subjekti, u kojem se nad nama vlada. U čitanju koje nudi Batler, fukoovsko „misliti drugačije“ nesumnjivo postaje etičko pitanje koje nas vodi direktno u polje „drugačijeg delovanja“, drugačijeg promišljanja normativnosti, normi i, naravno, normalnosti. Na tvoje pitanje o tome da li nam neko nameće pravila, i Fuko i Batler imaju spreman odgovor: da, u tome se upravo i sastoji naš život kao društvenih bića – našu društvenost određuju pravila i norme u koja dolazimo, kroz koja postajemo subjekti (a u toj reči treba čuti latinsko subjectus, podanik, onaj nad kim se vlada, nad kim se sprovodi moć). Samo što se to ne događa samo „odozgo“, nego je prožimajuće, odozdo i sa svih strana (da kažem to jednostavnije, ne vlada nama samo premijer ili predsednik, nego i dokumenti, institucije, infrastrukture, drugi ljudi sa kojima ulazimo u intimne ili impersonalne odnose, norme u kojima stasavamo kao ličnosti…). Sami nikad ne stvaramo pravila, jer nikada nismo sami u svetu, ali se uvek možemo pobuniti protiv ovih i ovakvih pravila koja sada i za nas postoje. Upravo je taj čin dovođenja u pitanje načina na koje se nad nama vlada ono što Fuko definiše kao kritiku.

GALIĆ: Jedna od, rekla bih, veoma strašnih, pojava koja danas prožima našu svakodnevicu, kako u formalnom, tako i u neformalnom obrazovanju jeste ponovno tretiranje filozofije kao ancille theologiae. Nedostatak kritičkog otklona prema situaciji u kojoj se nalazimo lako može skliznuti kako u ideologije, radikalne teorije (i to ne radikalne u smislu “mekanih” Kierkegaardovih krajnosti), a usljed takvih kretanja istorija nas je podučila da su na prvom mjestu udara upravo intelektualci, odnosno ljudi koji misle. Na koji način jeste moguće dati do znanja ili uticati uopšte na sistem formalnog obrazovanja i njegovo zamjenjivanje teza (filozofija – religija), te kako se nositi sa tako notornim i odveć nametnutim „potrebama tržišta“ koje zadovoljavaju sve, samo ne one suštinske, potrebe za komunikacijom, kako sa onim Drugim tako i (a možda još i važnije) sa nama samima?

ZAHARIJEVIĆ: Ovde si postavila mnoštvo važnih pitanja. Ovo je vreme ideologija, i to prilično plitkih, prilično zatupljujućih, banalnih i brzo serviranih kao i poplava slika o kojoj smo govorile. Filozofija im nije potrebna (a i ona se sama prilično povukla iz sfere javnog delovanja), u meri u kojoj im zbilja nije potrebna ni teologija. Suprotno tome, radikalne teorije koje su potrebne, potrebnije no ranije, ostaju nemoćne spram populističkih usklika i vike (postoji sjajan izraz na engleskom, sloganeering, koji odlično opisuje žamor političkog danas…). Intelektualci – a o kome tačno govorimo kada ih tako imenujemo? – postaju eksperti ili politički analitičari, i danas je zbilja teško nabrojati deset filozofa/kinja, na kom god političkom spektru, koji imaju moć da definišu smisao i granice javnog govora. Pa ipak, i na tome stalno insistiram, neophodno je istupati i govoriti, pokušavati stvarati drugačije prostore javnosti, kritičke, one koji neće biti slugaranjski, i koji će se opirati zahtevima tržišta koje od nas trenutno pravi ili stručnjake ili konzumete stručnog mišljenja.

GALIĆ: Vidiš li rješenje nakon ove kritike? Šta je to danas čime se jedan misleći subjekat zanima u rješavanju svoje situacije i da li su ti subjekti okrenuti jedni prema drugima, da li se prepoznaju?

ZAHARIJEVIĆ: Često u šali, a pomalo i s kiselim osmehom, kažem kako bih volela da sam se kao studentkinja filozofije zanimala za estetiku i analizu, recimo, razlike između Kročeovog i Hartmanovog shvatanja lepog. Nažalost, to se nije dogodilo, već me je sebi privukla politička filozofija i to na takav način da se nisam zadržala na Hobsu od koga sam krenula, već me je na fukoovskom tragu ispred svega zanimala istorija sadašnjosti. Da ostanemo u tom duhu, šta dolazi posle kritike? Dolazi kritika, kritički odnos prema fenomenima naše sadašnjosti, onoga što nas sada čini subjektima, u nadi da bi se norme mogle makar nekako iskriviti i tako ostaviti prostora za drugačije mišljenje, drugačije delovanje. Sa kim? Uvek sa drugima, prema drugima, jer je fantazija o suverenoj individui, bar naše vreme to belodano otkriva, uvek i bila samo fantazija.

Za P.U.L.S.E intervju sačinila: Ana Galić


¹ Napomena: Tekst je objavljen nakon konferencije, zbog već rezervisanih termina za druge autore Pulse.rs.

ANA GALIĆ NA PULSE.RS Dijalektika u retoričkom ruhu

Nakon gledanja emisije “5 do 7” na jednoj od lokalnih televizija i gostovanja mladih političkih lidera, nakon čijeg nastupa sam osjetila mučninu u želucu i nevjerovatno ubijeđenje da mi jesmo majmuni – u dahu je nastao sljedeći tekst.

Original tekst pogledajte na PULSE.RS.

 

 

Dijalektika u retoričkom duhu

 

 

Na nedavno održanoj prezentaciji mladih u programu lokalne televizije imali smo priliku pogledati na koji način mladi i za mlade govore njihovi predstavnici – osobe koje su birane od strane njihovih vršnjaka i istomišljenika.

Za obavljanje njihove službe potreban je i jedan svojevrstan način govora i poznavanje pravila koje bi jedan reprezentativan govor trebao da sadrži, budući da je riječ o javnom djelovanju, pa ćemo sa tim u vezi govoriti o disciplini koja se bavi, kako bi to Aristotel rekao „saobrazno dijalektici“ – metodom uvjeravanja, odnosno retorikom, kao jednom vještinom spoznavanja, tj. „sposobnosti uočavanja bitnog i primarnog svojstva kojim se može uvjeriti, a koje svojstvo krije u sebi svaki predmet ili pojava“, koja dakle poniče iz davnih vremena a za koju trenutno nemamo mogućnosti istražiti je podrobnije na nama dostupnim studijama mudroljubivih fakulteta.

Cilj našeg teksta jeste uputiti se u vještinu neophodnu za javno obraćanje pred gomilom, kako radi što bolje prezentacije samog govornika, tako i radi što jasnijeg razumijevanja od strane onih kojima se govori.

Pri tome ćemo se koristiti  „djelom istinske filosofije govorništva“[1], Aristotelovom Retorikom.

christopher j. photography4

Retorika i dijalektika

 

„Ko je, dakle, sposoban da uoči vjerovatna mišljenja taj je sposoban da spozna i istinu.“[2]

 

Retorika jeste disciplina, a ne nauka i takvom i treba da ostane, opomenuće nas Aristotel. Retorika i dijalektika se jedine bave dovođenjem zaključka iz suprotnih premisa, a odbrana govorom za koju se u ovom slučaju Aristotel zalaže jeste za čovjekovu čast bitna isto tako kao što je tjelesna nemogućnost odbrane sramotna za onoga koji se nije sposoban obraniti u puko tjelesnom odnošenju sa svojim rivalima.

Zašto je bitno i postavljati pitanja iako je u stvari uvjerljivost kojom retorika na kraju pobjeđuje poznavanjem isitinog i bolje kada je sama stvar u pitanju prilikom donošenja zaključaka – upravo zato da i mi samo spoznamo na koji način je moguće pobijati neistinite dokaze, upravo sposobnošću postavljanjem pravih pitanja.

Nastavimo hodati kroz Aristotelovu Retoriku. Kako se uvjerljivost (kao jedna od glavnih osobina retorike) postiže i kada besjednik govorom pobudi osjećanja – onaj ko je sposoban ovladati ne samo osjećanjima ali i višim misaonim funkcijama, kao retoričar ubrzo će zakoračiti na područje dijalektike i filozofije, odnosno politike.

Upravo ovdje istaknimo mjesto da retorika nije politika, ali da oni koji sebe ubrajaju u vrsne retor,e te se ujedno nazivaju i političarima – radiće to iz „neobrazovanosti, oholosti ili neke druge ljudske mane“, reći će Aristotel.

Potrebno je reći sljedeće:

„Zadatak retorike sastoji se u pretresanju pitanja o kojima se savjetujemo, ali o kojima nemamo strogo određenih pravila, i u prisustvu takvih slušalaca koji nisu sposobni da sagledaju brojne okolnosti slučaja i da prate opširno izvođenje zaključaka. Savjetujemo se o onome što naizgled može biti i ovakvo i onakvo, jer se niko ne savjetuje o stvarima koje ne mogu, niti su mogle, niti bi u budućnosti mogle biti drukčije, pod uslovom da ih smatramo takvima, jer to ne bi vodilo ničemu.“[3]

Dakle, retorika se, kao i dijalektika, zanima za stvari o kojima se obično razgovara i za koje se interesuje veći broj građana i uzima u razmatranje predmete koji zahtijevaju logičku diskusiju.

christopher j. photography1

Govor u službi slušalaca

 

Ono bez čeka jedan retor ne bi mogao sebe nazvati retorom je svakako govor. Aristotel će govor odrediti sa tri elementa (slično Hartmanovom određenju umjetničkog u Estetici): lice koje govori, predmet o kojem se govori i lice kojem se obraća . Tako su se iskristalizovale tri vrste govora: političko sudsko i epideiktičko.

Uzmimo kao predmet interesovanja političkog govornika – onoga kome je interes budućnost i koji je sposoban odvratiti i privući slušaoce pomoću argumenata; potrebno je da poznaje prihode i rashode, rat i mir, odbranu zemlje, uvoz i izvoz proizvoda i zakonodavstvo.

Poznavanje je dakle neophodno kako izvora državnih prihoda, svoje ali i drugih zemalja, sve državne izdatke, onda vojnu silu zemlje – kakvo je stanje trenutno a kakvo bi moglo biti, da se poznaju rezultati dosadašnjih ratova kako svoje tako i susjednih zemalja; koje su namirnice potrebne zemlji, šta se proizvodi, šta uvozi, šta izvozi odnosno na osnovu čega bi mogli raditi ugovore i trgovačke dogovore.

 

Zakone nije dovoljno samo poznavati nego poznavati i karakter naroda te se u skladu s tim prilagoditi i potražiti zakone u drugi državama koje bi bolje odgovarale određenom narodu ukoliko postojeći zakoni nisu valjani.

Da bi se valjano savjetovalo potrebno je poznavanje svih uređenja – onda se razmatra na koji način će se ostvariti cilj uređenja za koji se narod odluči.

Slijedeći današnje porive savremenog građanstva, demokratija je po svemu sudeći jedino ciljano uređenje – sa slobodom kao svojim ostvarenjem.

christopher j. photography2

Uvjerljivost govora

 

„Budući da se funkcija retorike sastoji u odlučivanju mora se voditi računa ne samo da govor bude što demonstrativniji i uvjerljiviji već se i predstaviti kao čovjek određenog karaktera i umjeti sudiju dovesti u određeno duševno stanje – jer je, s obzirom na uvjerljivost, naročito u političkom, ali i u sudskom govorništvu veoma značajno da se govornik predstavi kao čovjek određenih kvaliteta i da njegovi slušaoci steknu uvjerenje da im je na neki način naklonjen, da bi i oni prema njemu na određeni način bili naklonjeni.“[4]

 

Ergo, entimem[5] za jednog retora podrazumijeva da je to čovjek određenih kvaliteta. Predstaviti se kao čovjek određenog karaktera je od velike važnosti govorniku u političkom smislu, a razboritost, vrlina i dobrohotnost su po Aristotelu vrline koje doprinose uvjerljivosti jednog govornika. Osjećanja ovdje za jednog političkog govornika nisu primarna (koliko su to u sudskom odlučivanju), ali nije ih loše razmotriti jer za uvjerljivost je svakako bitno i pogoditi pravo osjećanje svojih slušalaca.

A kada je riječ o političkim govorima danas, prisustvujemo upravo ovom nedostatku kada je uvjerljivost govornika u pitanju i kada su sljedeći primjeri negativnih osjećanja uzeti kao neki vid neprilagođenih i više bespomoćnih argumenata:

Pogledajmo samo kako izgleda ljutnja – „impulsivan i bolom propraćen afekat žudnje za stvarnom osvetom zbog stvarnog omalovažavanja“[6]; preziranje, pakost i obijest – imaju za posljedicu omalovažavanje osobe kojoj ne žele biti prijatelji, ne vide ništa što bi mogli iskoristiti na toj osobi (pošto im je jedini cilj lična korist) i nanose drugome zlo uživajući u tome pošto time pokazuju nadmoćnost (svojstvo tipično za mlade kao obijesne u svojim postupcima). Osnovni uzrok ovakvog ponašanja jeste – nepoštovanje. Nepoštovanje je ovdje uzrokovano nezadovoljstvom, a obično je nezadovoljan onaj koji za nečim žudi.

Entimemi, izreke, primjeri iz prošlosti kao i sopstveno iznađeni primjeri su dio arsenala kojim treba baratati jedan govornik. Pored argumenata, međutim, potrebno je imati način držanja govora. Nije dovoljno samo izložiti valjane argumente nego ih predstaviti na način koji će ostaviti pravi utisak.

 

Pitanje deklamacije

 

Kada ćemo govoriti glasnije, tiše, odmjerenim tonom – upravo je ono što čini bitnom osobinom jednog govora. Raspon glasa, harmonija i ritam su sastavni dijelovi jedne dikcije (kao i u svemu ostalom i ovdje je Aristotel iscrpan i opširno će razmotriti svaki dio ponaosob, a mi, koristeći se njegovim savjetom, nismo dužni u tančine izložiti sve navedeno).

Jasnoća je glavna odlika stila – nejasan govor ne postiže svoj cilj. Koristiti riječi iz svakodnevnog govora doprinjeće jednom stilu; suviše uzvišen, tj. udaljen od svakodnevnog govora nije prikladan, a opet ni suviše prost. Stilu treba podariti nešto neobično, što će kod slušalaca izazvati divljenje – ono što izaziva divljenje je ugodno, a nešto neobično, odnosno udaljeno će izazvati divljenje. To su običan izraz, vlastiti izraz, preuzet iz maternjeg jezika i metafora.

Jasnoća stila zavisi od upotrebe jezika: veznika, običnih izraza, nekorišćenju dvosmislenih izraza, korišćenju muškog, srednjeg i ženskog roda i na kraju, brojeva. Na ravno da se razlikuje starogrčki jezik od današnjeg koji mi imamo u upotrebi, pa se zaključno sa Aristotelovim citatom može izreći:

Uopšteno govoreći, napisano treba da bude lako za čitanje i govorenje, što je jedno te isto.“[7]

 christopher j. photography

Stil

Nakon pravilno izrečenih riječi potrebno je naravno povesti računa i o još  nečemu –  to je sam stil, koji treba da bude strastan, etičan i u skladu sa predmetom na koji se odnosi. Stil će poprimiti strastan izgled kada se na primjer o silovanju govori u ljutnji – takav govor odmah će zaplijeniti slušaoca koji saosjeća sa takvim govornikom; primjereno određenom predmetu kao i etičko govorenje će biti ono koje neće o ništavnim predmetima govoriti sa uvažavanjem niti o uzvišenim sa nipodaštavanjem; potrebno je i govoriti u skladu sa uzrastom, to je odlika karaktera.

Stil takođe treba imati ritam, ali ne metrički, kako slušaoci ne bi samo čekali da se nešto desi kako bi se trgli iz dosadnog govora.

 

Dijelovi govora

 

„Govor se sastoji iz dva dijela, jer je neophodno da se imenuje predmet o kome je riječ i da se on dokaže. Prema tome, nemoguće je neko tvrđenje iznijeti i ne dokazati ga, ili ga dokazati, a prethodno ga ne iznijeti. Ko dokazuje taj nešto dokazuje; ko nešto prethodno izlaže, to u svrhu dokazivanja izlaže.“[8]

Kao problem i dokazivanje problema govor se može razdvojiti i na više dijelova, ukoliko je jedan od boljih govora – na uvod, izlaganje predmeta, metodu uvjeravanja i peroraciju, odnosno svršetak. Sadržaj dobrog uvoda u sebi nosi i ličnost govrnika i slušaoca i sam predmet i protivnika. Ono pak najvažnije jeste da se u samom uvodu nazire cilj samog govora pa će ukoliko je predmet govora jasan i sam uvod najvjerovatnije biti nepotreban ili jako kratak. Opet, u pojedinim govorima nedostatak uvod može dovesti do toga da sam govor izgleda kao improvizacija, što nikome nije krajnji cilj.

Govor ne smije biti brz, tu je Aristotel izričit. Osim toga, kada se izlaže sam predmet, izlaganje treba da bude rezultat činjenica a ne povodljivosti govornika; previše riječi ne može se zapamtiti, tako da ne vrijede nešto pošto-poto iznositi samo da bi se opravdao sam govornik i njegova namjera. Kada već govorimo o namjeri i cilju jednog govora, time se već određuje i strastveni dio govora, odnosno karakter govora, tj govornika.

Kada su metode uvjeravanja jednog govora u pitanju, rećićemo kako izgleda jedan govor koi treba da služi u svrhu odbrane od protivnika, a to je moguće jedino pobijanjem argumenata onoga koi je izlagao prvi i rezervisanošću za bilo kakvu bačenu sumnju koju bi slušaocima mogao proizvesti protivnikov govor. Kako to postići?

„Prema tome, potrebno je da u duši slušaoca stvorimo prostor za naredni govor, što će se i postići ako se izbriše utisak što ga je izazvao protivnik. To će poći za rukom ako pobije ili sve protivnikove argumente, ili bar najznačajnije, ili najpriznatije, ili one koje je najlakše pobiti da bi njegov predmet bio što uvjerljiviji…“[9]

I kada je epilog u pitanju – samo jedna stvar treba biti uvijek na pameti – dokazati da je dobar po mišljenju slušalaca, ili pak apsolutno, odnosno iznijeti kratak pregled argumenata kojim se dokazivao predmet s kojim smo se upoznali u uvodu i jednostavno reći da smo ispunili ono što smo obećali.

Time smo priveli kraju izlaganje o retorici kao govorničkoj vještini, odnosno disciplini. Uspjeli smo pokazati da retorika nije nešto čemu nedostaju dva kraja i sredina već upravo suprotno – uvjeravanje koje za predmet ima upravo spoznatu onu pravu osobinu koja će učiniti da jedan govor učiniti najbolji od ostalih.

Jedno mlado, ali isto tako i starije biće će retoriku uzeti u razmatranje ukoliko želi upravljati masama, odnosno biti njihov predstavnik – osluškivati njihove potrebe, osjećaje i volju i nastojati da ih zadovolji, ponajprije dobro osmišljenim i izvedenim govorom.

christopher j. photography

 

(Nakon upita autorke teksta, priložene fotografije je ljubazno dozvolio fotograf Christopher Rivera.)

 

ana_potpis

 

[1] Marko Višić, rečeno u predgovoru gore navedenog djela

[2] Aristotel, Retorika, Unireks, Podgorica, 2008. 35.

[3] Aristotel, Retorika, Unireks, Podgorica, 2008. 41.

[4] (Isto, 111.)

[5] Entimem – (grč.), u logici, oblik silogizma u kojem je zaključak izveden iz jedne pretpostavke, a druga se podrazumijeva i ostaje neizrečena. [dostupno na: http://proleksis.lzmk.hr/19766/]

[6] Aristotel, Retorika, Unireks, Podgorica, 2008. 113.

[7] Aristotel, Retorika, Unireks, Podgorica, 2008. 209.

[8] Isto, 238.

[9] Isto, 255.

FILOZOFIZAM JE NEHUMANIZAM

Novi tekst u magazinu PULSE.RS. Par riječi o filozofiji danas. 

 


Filozofizam je nehumanizam

 

 

Vodeći se notornim djelom Žan-Pol Sartra Egzistencijalizam je humanizam, pokušaćemo se približiti odbranama egzistencijalizma od ugriza zvijerki iz različitih ideoloških, političkih i inih tabora koji možda i danas prevladavaju, a umjesto egzistencijalizma, odnosno angažovane filozofije na djelu, posvuda ćemo vidjeti filozofizam.

Da li postoji potreba za odbranom? Da li je to svojevrsno opravdavanje? Otkako je Platon pripremio Odbranu Sokratovu pretpostavićemo da je je ona akt prosvijetljenog čovjeka,  odnosno čovjeka koji u svome ophođenju njeguje dia-logos, jedan način objašnjenja o motivima svoga djelovanja – jer dok se jedni drugima ne obratimo sa željom za komunikacijom, ne možemo očekivati zajednički suživot.

Pređimo odmah na odbranu od strane onih koji vide svaku akciju kao nešto pesimistično, odnosno ljudskom ponašanju neprimjereno (bar kad je egzistencijalizam u pitanju).

„Poznata su opća mjesta koja se mogu iskoristiti u tu svrhu i koja svagda pokazuju isto: ne valja se boriti protiv postojećih vlasti, ne valja se boriti protiv sile, ne valja poduzimati nešto što je iznad naših mogućnosti, svaka neuobičajena akcija je romantizam, svaki pokušaj koji se ne oslanja na prokušano iskustvo osuđen je na propast, a iskustvo pokazuje da ljudi svagda teže dnu, da su potrebne solidne snage da ih zadrže, inače to je anarhija.“

Žan-Pol Sartr

Kako je u modi postalo izjašnjavati se egzistencijalistom, tako je u stvari sam egzistencijalizam – ništavan, žali se Sartr. Kako stvari stoje s filozofizmom, odnosno filozofijom?

U eri marketinških trikova, internet zarada od kuće, ogromnih menadžerskih plata stečenih preko noći  – uz upitne svakako kvalifikacije tih eksperata za prezentacije firmi sa ‘dugogodišnjom’ tradicijom, od jedne eventualne dvije godine na sceni, jedan od glavnih sastavnih dijelova preduzeća je i FILOZOFIJA – gdje se ispisuje kratka misija i vizija firme i njenog plana osvajanja tržišta.

„Novinar koji piše sitne vijesti u Clartes potpisuje se: egzistencijalist; i u samoj stvari riječ je danas poprimila takvu širinu i takvu protežnost da više baš ništa ne znači.“

Žan-Pol Sartr

Sartre_1967_crop

Egzistencijalizam u dva poteza:

  1. Započinje subjektom
  2. Egzistencija prethodi esenciji.

A naposljetku označava sljedeće: čovjek iz ničega sam sebi u stvari predstavlja zadatak i kako se on sam razvija on sebe i zadobija; on nije već dobijen, niti mu je uskraćena mogućnost izbora, on  će tek postati ono što on jeste, birajući sebe.

Tu se kamenom bacaju prije svega tehničari, odnosno naučnici koji esenciju pretpostavljaju egzistenciji, a za njima u galopu pristižu teisti i protivnici nazovimo ga egoističkog subjektivizma. Međutim, kada se uđe u materiju, Sartr će nam i izložiti o kakvom se subjektivitetu, odnosno individualitetu radi:

„Pa kad smo htjeli reći da je čovjek odgovoran za sebe samog, nismo htjeli reći da je čovjek odgovoran za svoju striktnu individualnost, nego da je odgovoran za sve ljude. „

Žan-Pol Sartr

Odgovornost. Na usnama nam se ta riječ na žalost više ne potkrada. Odgovornost – kćerke, žene, majke, radnika, građanina, studenta, ukućanina, manjine, nacije, naroda, vjeroispovijesti – nema je.

Sartrov čovjek je odgovoran za samog sebe i birajući upravo sebe on (čovjek) bira čovjeka.

 

U šta treba vjerovati, a u šta ne

 

Ne treba vjerovati u takozvana božija javljanja kao ni u strasti. (Tu se Kjerkegorov pojam Abraamovog straha poistovjećuje sa univerzalnom vrijednošću pridanu laži. Osim toga Sartr se s pravom pita da li je to bog koji se javlja nekome sa porukom da učini nešto te da li li su glasovi koje čuju ‘odabrani’ u stvari halucinacije kao proizvodi bolesnog uma.)

O tome da li treba opravdavati postojanje boga (kao u 19. vijeku) kako bi se zadržalo poštivanje nekih uslovno rečeno izmišljenih inteligibilnih vrijednosti humanizma, poštenja i napretka egzistencijalisti, odnosno filozofi se odriču bilo kakvog prava na tvrđenje o postojanju vanslobodnog čovjeka, tj. čovjeka koji nije bačen u svijet i samim tim postaje odgovoran za svaki svoj čin. Čovjek koji je slobodan.

Nema boga kojem mogu zaplakati na ramenu i tražiti oproštaj – sam sam sebi kriv za sve, i ne samo sebi. Svima.

Sartr će tada veoma konzicno iznijeti pred slučaj poziciju jednog mladića koji treba da se odluči između dvije krajnosti (kako bi to Kjerkegor uostalom uvijek naznačio): da bude pri pomoći svojoj majci koja sada ima samo njega, jer je starijeg sina izgubila a muže ju je ostavio ili da stupi u Francusku armiju na teriotoriji Engleske i tim euzme u obzir dakle jedan širi pojam morala, ne ovaj individulalan usmjeren samo na njegovu majku, nego usmjeren da tako kažemo, na čovječanstvo. U jednom ili u drugom slučaju neko će tu biti uskraćen, ne razmišljajući o samom mladiću i njegovoj poziciji već upravo i samo o njegovom djelovanju usmjerenom svrhovito prma drugom čovjeku. I tu sada postavlja tezu o nemogućnosti pomaganja u odlučivanju apriori baš konkretno ovom čovjeku. Dakle, ne piše ni je u jednom od jevanđelja uputstvo za djelovanje ovog mladića. E, sada čime će se definisati u stvari donošenje ove odluke? Upravo DJELOVANJEM u ostajaju sa majkom ukoliko se odluči da iz ljubavi prema njoj ostane, ili u odlasku u Englesku. Dakle, ja mogu reći da volim svoju majku samo ako ostanem sa njom ( u ovom konkretnom slučaju mladića).

Treba pomenuti da se Sartr izjašnjavao kao ateista te da ne treba buniti dovođenje u sumnju i propitivanje stavova koje obično iznose hrišćani na svojim propovijedima ili u tumačenjima. Međutim, postojanje boga ne bi ništa izmijenilo ni kada bi se njegova egzistencija dokazala, reći će Sartr.

Sažmimo: Čovjek je ono što čini. Čovjeka čini njegova akcija. I upravo kada smo htjeli reći za Sartra da u u pitanju jedna strogoća, ne nametanje samih zaključaka, to je upravo i sam Sartr rekao za egzistencijalizam kojeg on zastupa: riječ je o strogom optimizmu, ne o PESIMIZMU, kako to obično konstatuju neupućeni u tematiku. Zbog toga se upravo ovakve apologije i pišu, jer kako smo na početku rekli, potreba sa dia-logosom zahtijeva i određen stepen snishođenja i usaglašavanja termina radi boljeg sporazumijevanja. Inače, pričamo sebi i za sebe, dakle, besmisleno bacamo riječi u vjetar.

800px-Simone_de_Beauvoir_&_Jean-Paul_Sartre_in_Beijing_1955

Moral

„Historijske situacije se mijenjaju: čovjek se može roditi kao rob u paganskom društvu, ili kao feudalni gospodar , ili kao proleter. Što se ne mijenja. Jeste to da mu je nužno biti u svijetu, biti na poslu, tu biti, usred drugih, i tu biti smrtan.“

Žan-Pol Sartr

 

Kada je u pitanju egzistencijalistički moral, riječ je o moralu koji se izgrađuje kao što se jedno umjetničko djelo tka zajedno sa svojim smislom. Zato se za jedno djelo ne može reći da je bezrazložno, reći će Sartr, te takođe da je u život svakog umjetnika sazdan i svaki momenat stvaralačkih momenata njegovih djela.

Moral je takođe stvaralački čin. Čovjek je stalno u nastajanju. U svakom trenutku kukavica može postati hrabar čovjek i obratno, sa tim se ne rađa niti se sa genetikom objašnjava. Pošto je Sartr izbacio boga oca, riječ je o vrijednostima koje nisu zadate apriori niti se mogu zadati apriori. A to prevedeno znači sljedeće: apriori život nema smisla. Naš život nema smisla dok mu ga mi ne pridamo, dok ga mi nismo počeli živjeti. Humanizam o kojem Sartr govori nije onaj u kojem će jedino pas ili kakav konj moći reći da je čovjek divan, jer kako nam Sartr saopštava, za to nisu raspoloženi, kako je on to ispitao. To da je čovjek najviša vrijednost završava, najkraće, u – fašizmu.

Riječ je o humanizmu druge vrste, što će Sartr objasniti prelazom, prekoračivanjem ka –  transcedentnim  ciljevima; čovjek je stalno izvan sebe, projektovan, egzistirajući. Ne postoji drugi zakonodavac no čovjek sam, i po tome je egzistencijalizam humanizam.

Filozofija Sartrovog vremena opominje nas na akciju u našem vremenu, bilo to djelovanje u registrovanju promjena u našoj lokalnoj zajednici, borbi za pse lutalice, prava invalida, poboljšanju uslova u zdravstvu, osvješćivanju o ljudima kojima je potrebna pomoć onih koji je mogu pružiti, ali najvažnije, na ANGAŽMAN, u filozofskom smislu. To se može nazvati i primijenjena etika, ako izvolite, socijalna politika, ili čak i politika u užem smislu, što čini se konačno i dobija svoj prvotni smisao uključenja svih građana jednog starogrčkog polisa u donošenje odluka vezanih sa njihov polis. Danas nemamo robove, žene bez prava glasa i zarobljenike u ratu ali imamo nove probleme koji proističu iz od-danas-do-sutra trke u kojoj čovjek nakon 12- satnog radnog vremena, vremena za odmor i šupljikavog vremena ne može, a gora pojava je da NE ŽELI da -razmišlja bar, a kamo li da djeluje – kao građanin; da sam sebi da slobodu u odlučivanju, nego sam sebi uskraćuje izlazak na izbore, pretvarajući svakodnevicu u FB okršaje bespomoćnih nadriumjetnika, kvazipolitičara i stvaralaca koji svoje egoe prehranjuju lajkovima, ne gladna usta.

Beauvoir_Sartre_-_Che_Guevara_-1960_-_Cuba

 

(Foto: Wikipedia)

 

U Rusoovim cipelama: Kako stvoriti čovjeka

Novi tekst u PULSE.RS. Priložene fotografije Erika Johanssona, švedskog fotografa koji u svojim radovima zaustavlja ne trenutak, nego ideju. Uživajte

 

U Rusoovim cipelama: Kako stvoriti čovjeka

 

Nešto se i instiktivno da naslutiti da je dobro. Dok to ne doživiš, iskusiš i zaista potvrdiš da je ono o čemu si kao u nekoj brzopoteznoj viziji prešao – takvo i na javi. Ima nešto što nas privuče k sebi čim čujemo prizvuk otpadništva, bunta i ustajanje u ime nečeg suprotnog, do tada samo krišom sanjanog.

Tako je nešto prirodno, sasvim prirodno, a danas više nego aktuelno, bilo traganje za ljudskim. Rusoovim stopama.

Arms Break, Vases Don't Erik Johansson
Arms Break, Vases Don’t Erik Johansson

Biti čovjek danas ne znači ništa. Niti se ko pita o tome što bi to trebalo značiti, a zgražava na one koji se tim pitanjem bave. Ruso je sam naišao na jedan takav odbrambeni zid nakon početne konstatacije nečega lošega u postojećoj civilizaciji, ili bolje reći društvu, odnosno društvenom uređenju, 1755. godine, digavši francusku javnost na noge pobjedivši konkurenciju u promišljanju posvećenom uzroku nejednakosti među ljudima, a zatim je slijedio i pokušaj da se vaspitanjem čovjeka kao još nezrelog i nerazvijenog – onog koji još uvijek zna kako otkucava srce same prirode – riješi upravo taj gorući problem (u pitanju je djelo “Emil” iz 1762. godine koje će samoga autora dovesti na crnu listu tadašnjih vladajućih krugova) – da nešto sa nama nije u redu. Nešto čemu će se misao 18. vijeka dovijati i tražiti valjana rješenja..

Nejednakost jakih i slabih

Rusoov proboj na misaonoj sceni nastupio je 1755. godine njegovim djelom “Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima”, koji je u stvari bio odgovor na pitanje koje je uputila Akademija u Dijonu.

Ovim djelom Ruso se potvrđuje kao pisac i konačno se pronalazi u jednoj profesiji nakon bezuspješnih pokušaja da se potvrdi kao kujundžija, muzičar ili učitelj.

Prije svega, pomenimo da Ruso razlikuje dvije vrste nejednakosti, kako ih razdvaja u svojoj Raspravi, na samom njenom početku, a to su: najprije ona koju on zove prirodna nejednakost, koja se zasniva na razlici u godinama, zdravlju, tjelesnoj spremi, kao i razlici u umnim kvalitetama ili duševnim; druga vrsta nejednakosti bi se mogla odrediti kao moralna ili kao politička, jer zavisi od dogovora i ustanovljuje se, ili bar autorizuje, zajedničkim pristankom čovječanstva.

Walk a Way Erik Johansson
Walk a Way Erik Johansson

Filozofi su sve do jednoga, proučavajajući društveni sistem, došli do neophodnosti povratka prirodi, kako je to uočio Ruso, ali nijedan nije napravio taj korak. Idući ukorak sa hrišćanskim poimanjem stvaranja svijeta pa i čovjeka, Ruso ide ruku pod ruku sa ovim mišljenjem, potvrđujući stvaranje čovjeka kao nejednakog među nejednakima – da, to je u redu, ali da se sada čovjek, kojem on jedino i govori i koji mu je na prvom mjestu – može upravo u ovom trenutku oblikovati i tada uvodi govor dostupan svima – filozofski govor, kojim su govorili Platon i Ksenokrat u Atini.

Na koji način priroda njeguje svoju djecu? Na isti način na koji je Sparta vodila računa o svojoj djeci – najbolje ostavlja u životu i njeguje ih i razvija, dok slabe odbacuje, poredi Ruso. Dakle, čovjek je u prirodi jak, majka sa sobom nosi smo jaku djecu i čovjek opstaje. On je neustrašiv. Hobs (sa kojim se Ruso često nalazi u raspravi na temu prirodnog stanja) je pretpostavljao da je strah čovjeku urođen, te da bi se iz tog razloga ljudi međusobno ujedinjavali, ali Ruso se sa tim ne slaže, te u svojoj Raspravi govori o prirodnom nepostojanju straha za čovjeka koji je okružen samo prirodom i njenim produktima. Ostaje pitanje: Zašto se jedan čovjek ujedinjuje sa drugim čovjekom kojega vidi svaki dan i sa kojim komunicira? Zašto bi jaki pristali na vladavinu onih slabijih nad njima?

Osobina pod nazivom – sposobnost poboljšanja

Zvijeri ne poznaju starenje, melanholiju tako svojstvenu čovječijem stanju kada dođe do ozljeda i kada čovjek ostari toliko da više nije sposoban biti kvalitetni dio jednog društva (uslovno rečeno); zvijer ne zanima šta je to ona postigla u životu i šta će iza nje ostati, to zanima samo svjesnog čovjeka. Čovjeka istrgnutog od prirodnog stanja.

Vrlo je moguće da se Ruso ovdje poziva na neizgovoreno Aristotelovo učenje o čovjeku kao zoon politikon, tj. da je čovjek u stvari on sam samo ako je dio jednog društvenog uređenja, a u bilo kom drugom slučaju on je ili zvijer ili je Bog. Kako je jasno da nema ljudskih bogova, ostaje nam samo da čovjeka posmatramo kao zvjerku. Upravo ovdje je prisutan jedan momenat koji ne bi trebalo previdjeti, a riječ je o poistovjećivanju čovjeka sa zvijerima – odnosno životinjama, što bi Ruso najradije učinio. Duša koju posjeduje čovjek (sa čim se Ruso i slaže, ali da ta duša isto kao kod životinja služi za registrovanje osjeta i za funkcionisanje čula), dakle pati od nečega psihičkog, naime kratko je rečeno da je u pitanju melanholija, a s druge strane i da je u pitanju proces starenja. Odnosno, čovjek boluje od svoje svjesnosti. On ima svijest i ne može to zanijekati niti može rikati kao životinja u šumi. Tu Ruso pravi ustupak jednom krajnje neprovjerenom argumentu.

U prirodnom stanju čovjek zna za hranu i za žensko; za odmor; boji se gladi i boli – ne smrti, jer životinja na čijem je on nivou u prirodnom stanju ne zna šta je smrt i ‘svi njeni terori’ (Jean-Jacques Rousseau – A Discourse Upon The Origin And The Foundation Of The Inequality Among Mankind).

Impossible Escape Erik Johansson
Impossible Escape Erik Johansson

Ruso drži kao pretpostavku to da je čovjek sam naučio zauzdati vatru; pretpostavlja da je recimo na neki način vatra zaista zapala čovjeku u ruke kao dar s neba, te da je čovjeku iz nekog razloga (sve slučajnost do slučajnosti, kojima ipak Ruso dopušta da su se desile) ponestalo svih onih prirodnih produkata kojima ga priroda opskrbljuje – on želi još, sve više i više, potreban mu je sada i komad zemlje – samo njegov – koji će on moći čitav dan samo obrađivati, unaprjeđivati; međutim, to je potpuno besmisleno – taj neprekidan rad radi samog rada. Ruso se zabavio sa jezikom i smatra da ako već čovjek mora da stoji na dvije noge, što je vrlo vjerovatno da je bilo u samom startu – on će razviti jezik, odnosno, razviće mišljenje, a nakon mišljenja – jezik, kojim će se sporazumijevati sa drugim ljudima.

Prvi čovjek koji je, ogradivši dio zemlje, u sebi pomislio i rekao “Ovo je moje”, te pronašao ljude toliko jednostavne da mu povjeruju, bio je pravi osnivač civilnog društva. Koliko je samo zločina, koliko samo ratova, koliko ubica, koliko nesreća i horora, koje bi taj čovjek spriječio ljudske vrste da je izvukavši taj štap zaplakao svojim drugovima: “Budite sigurni da ne slušate ovog prevaranta; vi ste izgubljeni, ukoliko zaboravite da proizvodi zemlje pripadaju svima nama.”

Jean-Jacques Rousseau – A Discourse Upon The Origin And The Foundation Of The Inequality Among Mankind.

Čovjek nije po prirodi zao, to dvaput podvlači Ruso, raspravljajući se sa Hobsom i njegovim učenjem o prirodnom čovjekovom stanju; takođe se dotiče ljubavi, njeng fizičkog i moralnog dijela i jedino civilizaciji pripisuje razarajuće dejstvo ovog navodno najvećeg pokretača među odnosima između suprotnih (danas i istih) spolova – ljubomori nema mjesta u prirodnom stanju čovjeka. Kada je pravda u pitanju, jasno je da će pravilna raspodjela postojati samo između dva čovjeka koji nešto – posjeduju.

Ogromna je razlika između prirodnog i civilizovanog čovjeka. Ono što je izvor sreće za jednoga, drugoga baca u očaj. Prirodan čovjek želi samo mir, ne želi nametati sebi mukotrpnoga posla preko glave, miroljubiv je; najviša vrijednost mu je sloboda i život sam. S druge strane civilizovan čovjek samo želi trku, nagomilavanje posla sve više i više; podilazi onima koji imaju više moći, više novca nego on, ujedno ih mrzeći; dobar je samo sa onima od kojih može imati neku korist; smrt ne dočekuje lagano kao prirodan čovjek, nego je proklinje, konstantno tragajući lijek za besmrtnost. “Koliko je nesretan jedan evropski ministar u očima jednog Karibljanina!”

(Jean-Jacques Rousseau – A Discourse Upon The Origin And The Foundation Of The Inequality Among Mankind).

Vaspitavanje civilizovanog čovjeka

Aktuelnost bavljenja samim sobom i ljudskim u našem vremenu za preteču je imala jednog Rusoa, koji bi sa svojim ”Emilom” bio spaljen zajedno da je samo par godina ranije izneo svoj stav o odgoju.

Dakle, ”Emil” je bila knjiga koja je spaljena.

Romantična pedagogija, kako će prevodilac (Jules Steeg) odrediti Rusoovog ”Emila”, jeste nešto što je pejorativno odredilo kvalitet djela koje je u trenutku objavljivanja imalo nečuveno ogroman uticaj: na osnovu Emila i njegovog uticaja na savremenike gospoda su se počela baviti ručnim radovima, a fizička aktivnost u obliku vježbi postala je pomodarstvo.

Nadbiskup Pariza (Christophe de Beaumont) označio je knjigu kao nevjerničku ili da je autor loše vjere, blasfemičnu. I Ruso je prognan iz svoje zemlje.

Expecting Winter Erik Johansson
Expecting Winter Erik Johansson

Na početku svoga ”Emila” Ruso će reći da je Bog stvorio sve dobro, a sve čega se čovjek dohvati biva degenerisano. Razočaran čovjekovim ‘napretkom’ govori da nijedno živo biće ne želi živjeti upola razrađenih kapaciteta, tj. da je čovjek najviše deformisan od svih stvorenja. Ruso oštro osuđuje očeve koji ne ispunjavaju tri osnovne dužnosti: kao pripadnik ljudske vrste, dužan je čovjeku, kao pripadnik društva  – upotpunjuje jedno društvo, a kao građanin, upotpunjuje državu u kojoj stanuje.

Ni siromaštvo, ni prisilan rad, ni ljudsko poštovanje ne mogu ga osloboditi dužnosti izdržavanja sopstvene djece i njihovog odgoja.

Jean-Jacques Rousseau, Emile

Da napomenemo jednu naočigled nebitnu, ali činjenicu koja se i te kako dotiče onoga o čemu je ovdje riječ. Naime, sam Ruso, otac petoro djece, dao je svoje četvoro u dom za nezbrinutu djecu, iako i sam (kako vidimo u gornjem dijelu teksta) navodi da svaki otac mora voditi računa o svome potomstvu. Tako da jedan paradoks u stvari provejava samim životom Rusoa.

Zapitamo li se danas šta se to dešava sa našom djecom i ko je zadužen za odgoj naše djece kada iz osnovne škole djeca koja idu u 4. i 5. razred prilaze ženama koje čekaju gradski autobus i glume da su uboga, da im treba novac, te počinju da grabe iz kese ono nešto salate što su pokupovale na tržnici taj dan – zapitamo li se ko je odgovoran za takvo ponašanje? Roditelji? Nastavnici? Djeca sama?

Rođeni smo slabi, potrebna nam je snaga; rođeni smo lišeni svih stvari, potrebna nam je pomoć: rođeni smo glupi, potreban nam je sud. Sve što nemamo na našem rođenju, a potrebno je kada odrastemo, dato nam je odgojem.

Jean-Jacques Rousseau, Emile

Ono što je Rusoovom pristupu čovjeku kao malom, tj. kao djetetu bitno jeste da ga prije svega ostalog nauči da bude – čovjek. Ne vojnik, ne sveštenik, ne sudac. Najbitnije je Rusou da se djetetu objasni kako da živi i proživi ovaj život, a ne štititi ga od smrti, koja ga ionako na kraju čeka kao svakoga od nas – živjeti ne znači samo udisati i izdisati nego – djelovati.

‘Biljke se unaprijeđuju uzgojem, a ljudi odgojem..’

Aktuelnost pedagoškog djela iz 1762. se ogleda u jednakim okolnostima kojima su naša djeca podvrgnuta od najmanjih dana do danas; kako Ruso kaže, pune im glavu svim onim stvarima koje im ne koriste uopšte u životu, a u našim školama kako kroz projekte “Ja građanin” kojima se djeca uče misliti svojom glavom, tako i kroz slične vanškolske aktivnosti djeca sa pravom uviđaju da učenici od prvog do četvrtog razreda osnovne škole nose previše udžbenika koji ometaju pravilan razvoj njihovih još uvijek veoma osjetljivih kostiju, posebno leđnog dijela. Osim problema sa fizičkom težinom, djeca imaju problem i sa shvatljivošću samoga gradiva. Prije nekoliko godina (2008) rađena je analiza specifičnosti gradiva posebno ovog mlađeg uzrasta (za Glas Srpske su govorili učiteljica iz banjolučke Osnovne škole “Ivo Andrić” Jelena Romčević, učiteljica Dušica Ilić, psiholog Aleksandar Milić i tadašnji pomoćnik direktora Pedagoškog zavoda Republike Srpske Mira Grbić), te su se govornici složili da gradivo nije prilagođeno uzrastu, matematika posebno, koja bi trebala biti ilustrovanija jer djeca pamte upravo vizuelnim putem, a osim toga da ne postoji kvalitetan kadar koji bi mogao da da valjanije autorske udžbenike.

Electric guitar Erik Johansson
Electric guitar Erik Johansson

U dijelu pod nazivom “Novorođeno dijete”, Ruso će govoriti o samom izgledu porodice i kaže da je cjelokupni moralni poredak izmijenjen, prirodni osjećaj je iščezao iz srdaca; u našim domovima radost je utihnula; osjećaj širenja porodice više ne dira očeve niti privlači strance… svako misli samo na sebe, a kada je kuća melaholično, usamljeno mjesto, mi onda stvarno moramo ići nekamo drugdje gdje ćemo uživati.

Ono što Ruso posebno naglašava jeste – instikt.

instinkt – (lat. instinctus = podbadanje, nukanje, nagon), aktivnost koja iznutra i bez refleksivne svijesti potiče subjekt da nešto učini; to je prirođeni poticaj osjetnog reda koji navodi životinju na njoj korisne čine čiju svršnost životinja ne shvaća. Instinkt je prirođena težnja za obavljanjem određenih čina koordiniranih nekom cilju bez svijesti te koordinacije i tog cilja. Oznake instinkta su: prirođenost, finalitet i automatizam.’.

Rječnik filozofskih pojmova

Bergson je lijepo ukazao na činjenicu da razum, baš kao i instikt treba da bude u službi života. A šta je pod svojim instiktivnim kretanjem mislio Ruso? – Upravo to da djecu ne treba sputavati pravilima, nego im dati više slobode da čine ono što je u njigovoj moći i za čim ona žude, ne nešto za čim bi odrasli ustvrdili da tako treba da bude. Jedna slikovita Rusoova rečenica jeste da dijete treba da bude golo, kako ga odjeća ne bi gušila i kako bi ono samim tim plakalo samo kada bi ga neka fizička bol na to natjerala.

Kako dijete postaje vaš gospodar? – Tako što ćete mu ugađati kako bi plakalo manje. Ono će naučiti taj pokret koji je do toga doveo i vi postajete robovi. Moramo se, kaže Ruso, naučiti da nam plač ne smeta toliko, da ne ugađamo djetetu po svaku cijenu i samim tim plač će se smanjiti i nestati.

Velike su rasprave nastale nakon Rusoovog pojavljivanja sa svojim zahtjevom za povrat prirodnom čovjekovom stanju – bezbrižnosti i sreći.

Danas, više nego ikad, vidimo posljedice svih negativnih stanja prvog ograđivanja komada zemlje, prvih izopačenih pojavljivanja strasti (kada se poželjelo nešto samo za sebe pa makar to bila i ljubav) i pokušavamo sada, ne više prosvjetiteljskim metodama nego ovdašnjim tehničko-tehnološkim – a uz pomoć onih oblasti koje i dalje njeguju dušu kao jedan od najbitnijih pokretača svih ljudskih aktivnosti – da pronađemo ili bar pokušamo pronaći rješenje ovom bezdušju, neprestanom gubljenju sebe, kako bismo očuvali ono za šta se Ruso borio svojim “Emilom” – čovjeka samog. Ruso je to pokušao vaspitanjem. Čime ćemo to mi postići?

Za P.U.L.S.E Ana Galić

Lektura i korektura: Milica Veljković

  Ukratko: Ana Galić
Ana Galić je diplomirani profesor filozofije i sociologije. Pored nastavljenog drugog ciklusa na filozofiji, ljubav prema umjetnosti sačuvala je na studijama Arhitekture. Smatra da su svi problemi načeti već u 5.v.p.n.e, te da se i sada o istima raspravlja. “Svaki ( duhovni ) zadatak pred kojim se nađemo treba osmotriti iz područja različitih disciplina – filozofije, psihologije, religije, umjetnosti i dr, te kulturnog miljea i životnih iskustava i tek onda pružiti mogući odgovor.” Diplomirala na Kjerkegoru i Jaspersu, a ogromnu ljubav posvetila je izučavanju nadahnjujućih književnika posebno Rilke, Šilera i Hesea. Iako je sama često zapadala upravo u isključive životne poteze, smatra da ništa nije konačno i da se uvijek mora boriti. Poznavalac kreativnog rada u dizajnu odjevnih predmeta, Hatha-joge i pravoslavne filosofije. Sretno udata i majka jedne djevojčice.
Svi članci autorke/a – Ana Galić →

 

Hoću da volim, neću da obolim

Novi tekst u saradnji sa PULSE magazinom. Za slike u prilogu zadužen je nadrealist Francesco RomoliUživajte.

 

Hoću da volim, neću da obolim

 

‘Ne želim da se udam ponovo. Tačnije, ne želim da prolazim iste stvari, ponovo i ponovo. I zato hoću nekoga ko mi neće uzimati novac iza leđa, ni meni ni svojoj sestri koja je slučajno tu noć prespavala kod njega, niti da mi jednog dana kaže:

– Slađa je mnogo ljepša od tebe!’

Cogito ergo sum.jpg
Cogito ergo sum

Rješenje je robot.

Osim navika koje se razvijaju u skladu s vremenom u kojem živimo ( a vezane su za tehnološke novotarije), postoje i problemi sa kojima se susrećemo, a koje možda nismo prepoznali, pa se ne znamo ni boriti protiv njih na adekvatan način. Više o tim problemima i njihovom rješavanju reći će nam robotika.

Na nedavno održanoj konferenciji u Londonu pod nazivom „Ljubav i seks sa robotima“, malezijski prof.dr Adrian Cheok  je najavio legalizaciju braka između ljudske jedinke i robota do 2050. godine. Nije utvrđen tačan datum izlaska humanoidnog robota vještačke inteligencije, to bi moglo biti već i naredne godine, a ono što se zna jeste da će najprije biti od koristi ljudima koji nisu u stanju da se kreću, bolesnim i nepokretnim, a onda i svim onim koji trenutno ne mogu da upražnjavaju seks na normalan način, kako bi bar na ovaj mogli da ga konzumiraju.

Death&Rebirth.jpg
Death and rebirth

Iz godine u godinu prisustvujemo tehničkim otkrićima koja nas začuđuju kao što su se naši djedovi iščuđavali ‘čudesnoj spravi’, ili kada je Dieselov pogon zamijenio parnu mašinu u automobilima 30-ih godina prošlog vijeka. Reakcije na nepoznato su oduvijek bile negativne. Potrebno je mnogo vremena da se dojučerašnja novotarija usvoji kao nešto što svaki pojedinac posjeduje i bez čega je nezamislivo započeti ili završiti dan. Danas je to mobilni telefon/tablet/laptop, sutra će biti verzirani bestjelesni ekrani koji se će uključivati i isključivati glasovnom komandom svoga vlasnika.

Jedan od najvažnijih ljudskih pokretača svakako je spolni nagon. Kako ga se riješiti, gdje ga utoliti, a da ne predstavlja veliki trošak ili preveliko izlaganje javnosti, sve su češće postavljena pitanja. Vruće linije, javne kuće, Lightpornmoviesi kao i Homemade filmovi za odrasle više ne zadovoljavaju narasle potrebe. Emancipacija na svim poljima ne trpi gušenje, tako da se neće tolerisati ono što je nekad smatrano normalnim – par pljuski ženi uz večeru, pranje nogu mužu pred spavanje, deranje, vuča za kosu, ili pak malo mekaniji pristup – alkoholizirano maltretiranje osobe koja dočekuje takvo stanje, kockarsko maltretiranje, pozivanje na čuvanje dostojanstva i imena i zataškavanje i tome slično. Zato nije čudna sljedeća priča.

Love of my life
Love of my life

Roboseksualnost je termin koji vrlo dobro poznaje francuskinja po imenu Lilly. Naime, ona je zaljubljena u svog robo-partnera i ono što Lilly čeka kako bi se njihova ‘veza’ obznanila jeste legalizacija braka između čovjeka/žene i humanoidnog robota vještačke inteligencije, o čemu piše Victoria Craw krajem prošle godine. Ono što je definiše kao roboseksualku jeste odsustvo privlačnosti (čak javljanje i odbojnosti) prema pripadnicima svoje vrste, a pokušala  je da stupi u odnose sa muškarcima dva puta. Međutim, bez uspjeha. Onda je okrila da je u stvari privlače humanoidni roboti iako se ne zna da li sa njima, odnosno sa njim (robotom po imenu Inmmovator), ima seksualne odnose. Trenutno su zaručeni, do stupanja u bračno stanje.

Pretpostavlja se da će nakon robotičke revolucije seks sa robotom biti verziran kao današnji obroci kod kuće, dok će se na seks sa pravom ljudskom osobom gledati kao na današnje izlaske u skupe restorane – možda samo jednom mjesečno, ako ne i rjeđe.

New world
New world

U zavisnosti od budžeta, seksualni roboti su dostupni i kao priručni, ali i u prirodnoj veličini (odnosno veličine čovjeka), tvrdi Oliver Bendel. Seksualni roboti pomažu čovjeku da doživi seksualno uzbuđenje stimulacijom ili penetracijom, a postoje i roboti sa ugrađenom opcijom za govor – sexy chat je bio popularan mnogo godina i omogućavao je najveći izvor seksulanog užitka, tako da već od 2007. godine na ovamo predstavljeni su Fuckzilla, zatim Roxxxy (žena) i Rocky (muškarac).

Roboti su sastavni dio industrije već dugo vremena. Ušavši u jedan od najposjećenijih internet pretraživača, Google, bićete upitani – Šta ima novo kod vas? U svijetu se trenutno radi samo na poboljšanju već postojećih mehanizovanih odjela koji služe masovnoj proizvodnji koja je s jedne strane umnogome olakšala potrebe sve brojnije populacije, ali postoje i nuspojave ovakvog razvoja – prekjuče je svijetom prohujala vijest da Amerika ostaje bez 80 miliona radnih mjesta koje će popuniti robotizovane mašine. Ekonomisti Velike Britanije Mauricio Armellini i Tim Pike izražavaju bojazan da će tehnološka revolucija za sobom pokrenuti lavinu nezaposlenosti.

Terminal dogma.jpg
Terminal dogma

Na Toyota-global zvaničnoj stranici, u skladu sa filozofijom Sakichi Toyoda i Kiichiro Toyoda, po kojoj se ‘doprinos u svijetu za ljude ostvaruje obogaćujući društvo kroz proizvodnju’ – naćićemo Partner Robot Family – porodične robote koji posjeduju ljudske karakteristike  agilnost, toplinu, ljubaznost i čak dovoljno inteligencije da misle sami za sebe za koje se nadaju da će u budućnosti postati sastavni dio medicinskog osoblja.

Mnogo toga može biti predmet ‘oživljavanja’ u rukama jednog čovjeka. Davno je Đepeto radio na jednom drvenom dječaku koji je zbog ljubavi svoga ‘oca’ oživio i postao ‘pravi dječak’. Seth MacFarlane je oživio u stvari jednu plišanu igračku, po imenu Ted, koju sada njen vlasnik mora da bira – ili medo ili djevojka.

You are (not) alone
You are (not) alone

Pošto smo se u uvodnom dijelu kazivanja dotakli izraza „prava ljudska osoba“, spomenućemo Turingov test – test namijenjen utvrđivanju razlike između čovjeka i umjetne inteligencije na osnovu odgovora upućenih sudiji, koji zatim rasuđuje da li je ispitanik osoba ili mašina. Problem nastaje kod jezika.

Jedan od najpoznatijih programa, kombinacija engleskog jezika i pravila za oblikovanje smislenih rečenica jeste Joseph Weizenbaumova ELIZA, napisan 1966. godine. ELIZA stimuliše pitanja psihoterapeuta kao što su:

„Recite mi više o tome…“, ili , „ A kako ste se tada osjećali…?“

You can (not) advance
You can (not) advance

Međutim, nije dovoljno sastaviti rečenice pravilno da bi se dokazalo da je prisutna inteligencija i na taj način i humanoid može biti registrovan kao da je ne-živ, a robot može i bez izgovorene ijedne riječi pokazati da je u pitanju inteligentno biće. Tek 1991. godine, 40 godina nakon Alanovog testa, doktor Hugh Loebner je uložio 100.000 dolara u program koji će proći Turingov test, međutim ni do danas nije se uspjelo postići ni 50 posto uspješnog položenog Turingovog testa od strane bilo kojeg poznatog kompjuterskog programa.

Govoreći o umjetnoj inteligenciji nemoguće je ne dotaknuti se upravo – etike. Vijekovima je, tačnije hiljadama godina, etika bilo stvar najprije i jedino –čovjeka. To znači da se etika odnosila prema čovjeku kao subjetku, a sa druge strane opet i prema čovjeku kao objektu. Ukoliko bi se sada (ako zanemarimo podjelu unutar same etike kao filozofske discipline) etika mašina izjednačila sa etikom u tradicionalnom smislu njenog značenja, onda bi mašine bile klasifikovane kao ‘bića’ koja imaju svoja sopstvena prava. Da li je mašina sposobna da djeluje nezavisno od upisanih programerskih radnji? Da li je sposobna da uviđa posljedice svojih djela i da djeluje odgovorno? Ukoliko ljudsko biće priđe robotu i ovo napravi grimasu na svom licu govoreći: -Jesi ružan!, već smo zakoračili na polje moralnosti.

Postavlja se pitanje – šta je to brak? Univerzalna definicija pod brakom podrazumijeva instituciju u kojoj su veze, najčešće seksualne – priznate i potvrđene.  Smatra se zaključenim u trenutku kada bračni drugovi daju saglasnu izjavu volje za njegovo zaključenje pred nadležnim matičarem, na način predviđen zakonom. Brak neće biti punovažan ako je za njegovo zaključenje postojala neka bračna smetnja ustanovljena zakonom ili ako nema slobodnog pristanka budućih bračnih drugova, već je pristanak iznuđen prinudom ili dat u zabludi.

Zato se postavlja pitanje – na koji način će svojom voljom jedan humanoidni robot dati svoj slobodan pristanak za ulazak u brak, ukoliko je još daleko konstatovanje umjetne inteligencije kao inteligentnog živog bića? Problem je sljedeći – veza/brak jeste dvosmjerna ulica i podrazumijeva i davanje i uzimanje. Robot žena ili robot muškarac jedva da nešto daje, a ne uzima apsolutno ništa. S druge strane, nerijetko se brak definiše upravo sa njegovom osnovnom funkcijom – zakonskim produžetkom vrste – rađanjem djece. Kako i na koji način bi riješili taj problem?

You can (not) redo
You can (not) redo

Naučnici su se dotakli i ovog problema. Naime, reprodikcija u smislu jedne mašine ima potpuno drugačije značenje u odnosu na reprodukciku čovjeka i ostalih vrsta živih bića, a odnosi se na jedan drugačije aspekt poboljšanja rada same mašine, ali u novoj, poboljšanoj verziji.

Luzius Brodbeck, jedan od istraživača sa Instituta Robotics and Intelligent Systems at ETH u Zurichu, navodi da su uspjeli razviti algoritme po kojima se ponavljanje usvojenog ponašanja unaprijeđuje sa narednom generacijom modela – učeći na greškama prethodnika idu dalje razvijajući šire svoje mogućnosti. Otvoreno pismo Stevena Hawkinga i Muska (osnivača Tesle i Paypala) iz 2015. godine upozorava da razvoj umjetne inteligencije koji bi se koristio u vojne svrhe vrlo lako može naći svoje mjesto u terorističkim rukama, upravo zbog svoje masovnosti i niske cijene.

Koji je pravi razlog potrage za nečim što jedva da šta može dati, niti šta primiti?

 

„ Procjenjuje se da između 133 i 275 miliona djece širom svijeta svjedoči kućnom nasilju svake godine. (Unicef, 2006) Izloženost djece nasilju u svojim sopstvenim domovima na dnevnoj bazi, obično kroz tuče između roditelja ili između majke i njenog partnera, često mogu da djeluju na dječije zdravstveno stanje, lični razvoj i socijalnu interakciju u djetinjstvu i mladosti. (Nasilje i žrtve, 2002)

 

„Svako može biti nasilnik. Dolaze iz svih grupa, svih kultura, svih religija, svih ekonomskih nivoa, iz iz svih običaja. Oni mogu biti vaše komšije, pastori, prijatelji, dječiji učitelji, rođaci, kolege sa posla – bilo ko, Ono što je bitno zapamtiti je da je većin nasilnika jedino nasilna sa svojim sadašnjim ili bivšim intimnim partnerima. Jedna studija je pronašla da nasilnici u 90 posto slučajeva nemaju kriminalne dosijee i nasilnici su obično poslušni kada je zakon u pitanju.“

Znakovi nasilnog partnera, Nacionalna Koalicija protiv kućnog nasilja

Jedan od bitnih aspekata stvaranja nekoga nalik pravom čovjeku (ukoliko podrazumijevamo da je moguće stvoriti svjesnu osobu) jeste zamjena gubitka voljene osobe ili jednostavno zadovoljenje potrebe za ljubavlju. Tu se otvaraju problemi kojima se načinje niz neiscrpnih tema. Zadržaćemo se na mogućnosti stvaranja jedinke koju ćemo, kako se čini, tretirati kao sebi ravnu. Kako je to sve moguće i da li mi razgovaramo o nečemu vezanom za neke strip junake ili se dotičemo temeljnih ljudskih vrijednosnih načela? Obično se science fiction na kraju i realizuje.

Jedan od rezultata statistika o karakteristikama nasilja nad ženama u BiH pokazuje veoma lošu ocjenu – većina žena koja trpi fizičko, verbalno psihološko ili ekonomsko maltretiranje nije ni svjesna te pojave, a osim toga njihov prag tolerancije je znatno viši u odnosu na žene koje nikada nisu bile izložene nasilju. (Rasprostanjenosti i karakteristike nasilja prema ženama u BiH)

 

Poražavajuća je činjenica maltretiranja samo jednog djeteta na zemaljskoj kugli. Tu razum staje.

Kao što vidimo nasilje u porodici, koja sve više u potpunosti gubi svoju legitimnost zvanja osnovne ćelije društva – postaje jedna notorno poznata pojava, takoreći činjenično stanje, a da se iz dana u dan statistike ne mijenjaju.

U takvoj situaciji čovjek se okreće ka nečemu od čega neće doživjeti podizanje glasa, dizanje ruke, verbalno maltretiranje i bilo kakav oblika nasilja koji ne mora biti vidljiv, ali od kojeg se partner jednostavno osjeća ekstremno loše, a sa njim i ostatak maltretirane porodice. Onda ne treba da čudi kada se pojavljuju roboseksualne osobe. Osobe kojima se gadi bilo kakav fizički kontakt sa pripadnikom ljudske vrste.

Slike autora Francesca Romolia, čija se postavka ”Artificial intelligence” nalazi na linku: russelaid.com/ai.htm

Za P.U.L.S.E Ana Galić

 

ČITAJUĆI DOSITEJEVE ‘SAVETE ZDRAVOG RAZUMA ‘

Zašto Dositeju nema mjesta na Isusovim rukama

Tekst autorke Ana Galić objavljen na PULSE magazinu. U tekstu je prisutan rad umjetnika  Živka Grozdanića Gere. Živko Grozdanić je za Venecijanski bijanale preložio instalaciju nazvanu DARK DEEP ROAD (TO GLOBAL TRANSITION). Instalacija je koncipirana za Paviljon Republike Srbije u Veneciji. Inastalacija žanrovski pripada ”kritičkom monumentalizmu”.

Dositej Obradović u Savetima zdravog razuma svojim “čitateljima i čitatelnicama” govori o: ljubavi, kao prvom i poglavitom svojstvu Božijem, o čovječijoj ljubavi gdje se dotiče roditelja za koje navodi da smo im poslije Boga najviše dužni, činjenju dobra, zamišljenom sagovorniku ocu Serafimu sa kojim vodi dijaloge o unutrašnjim nedoumicama, preko strasti do vrlina i straha Božjeg  ― a djelo je objavljeno u Lajpcigu, 1948. godine

zivko_grozdanic_1

Problematizujemo jedan, u najmanju ruku negativan, odnos zvanične SPC prema Dositeju Obradoviću. Čitajući gore navedeni tekst i više nego očigledan je Dositejev jezik – prožet samo i isključivo onim Crkvenim, tako da bi se moglo konstatovati da je u pitanju autor ispred čijeg imena stoji – sveti. Osim slučaja Dositej, odnos Crkve prema različitom dovodi u pitanje mnoge auoritete danas. Zbog svega toga, potrebno je načiniti jedan otklon sa različitih pozicija i sagledati podatke kojima raspolažemo.

Sa pozicije koja se tada u prosvjetiteljskim krugovima potpisuje na tekst u kojem je Bog neupitna referenca, Dositej je više nego iskoračio u slavu i čast Gospoda Isusa Hrista Tvorca Neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog. Prosvjetiteljstvo je pokret nastao krajem 17. vijeka, koji se i tokom narednog vijeka borio protiv iracionalnosti, praznovjerja i tiranije prošlih vijekova, čiji vrhunac predstavlja proglašavanje Evrope za kulturnune religioznu tvorevinu.

zivko_grozdanic_2

Može se zaključiti: Dositej Obradović je i više nego očito bio duhovni dio organizma zvanog Gospod Isus Hristos. Možda je akcenat na ovom bio, u stvari, jedna od uvijek aktuelnih tačaka zbog kojih mu se odriče pravo na ‘istinsko’ prosvjetiteljstvo svoga naroda. Pandan mu je Sveti Sava.

Za početak, nigdje se ne navodi njegovo ime Dimitrije, nego monaško ― Dositej, kada se zamonašio u fruškogorskom manastiru Hopovo.

Mantiju je skinuo kada je počeo da izučava filozofiju i teologiju u Haleu. Do tada je proputovao cijeli Balkan, Malu Aziju, Njemačku, Italiju, Francusku, Englesku, Austriju i Rusiju. Tri godine je proveo u Smirni, današnjem turskom gradu Izmiru. Vratio se u Dalmaciju i živio je i radio u Kninu, Zadru i Trstu, da bi narednih šest godina je bio u Beču.

zivko_grozdanic_3

Da članovi zvanične religije i danas dejstvuju po principima svojstvenim nekom drugom dobu, nevezanom za slobodu jednog demokratskog državnog uređenja, govori i skorašnji primjer susreta sa jednom od zajednica čiji stavovi stoje strogo suprostavljeni stavovima hrišćanske vjeroispovijesti.

Udruženje ateista Srbije je prije par godina doživjelo, po njima, poniženje od strane anonimnog sveštenika. Na Sajmu obrazovanja u subotičkoj tehničkoj školi „Ivan Sarić“, došli su kao partneri Fondacije „Mesečina” i potvrdili mjesto sa direktoricom te škole, Ivanovićkom. Nakon 5 sati izlaganja, dolazak jednog sveštenika rezultirao je njihovim momentalnim nasilnim odlaskom uz obrazloženje same Ivanovićeve: Ovo je Sajam obrazovanja, a ne sajam slobodne misli.

Niko ne sme biti podvrgnut prinudi koja bi mogla ugroziti slobodu veroispovesti, niti sme biti prisiljen da se izjasni o svojoj veroispovesti i verskim uverenjima ili njihovom nepostojanju.

Niko ne može biti uznemiravan, diskriminisan ili privilegovan zbog svojih verskih uverenja, pripadanja ili nepripadanja verskoj zajednici, učestvovanja ili neučestvovanja u bogosluženju i verskim obredima i korišćenja ili nekorišćenja zajemčenih verskih sloboda i prava.

Ne postoji državna religija.

ZAKON O CRKVAMA I VERSKIM ZAJEDNICAMA, (“Sl. glasnik RS”, br. 36/2006), Osnovne odredbe, Zabrana verske diskriminacije, član 2.

Nadalje, slučaj susretanja sa pripadnicima drugačijih vjerskih uvjerenja nimalo ne govori u prilog dopustivom ponašanju pripadnika gore pomenute vjeroispovijesti.

zivko_grozdanic_4

Otvoreni govor mržnje, zagovaran od strane jeromonaha Rafaila, nadstojatelja manastira Podmaine, nije u skladu sa gore navedenim članom kojim se zabranjuje djelovanje Crkve i vjerskih zajednica ukoliko šteti pravima i slobodi drugih osoba. Naime, pojavio se slučaj promicanja letaka od strane Jehovinih svjedoka u Crnoj Gori, što je izazvalo alarm među pravoslavnim žiteljima grada Budve na jadranskom primorju.

Što je nekada podnosio đakon Avakum čije žitije nam je ostavio ava Justin ― nabijanje živoga mladića na kolac i ostavljanje na tom kocu do konca, koji je usprkos nagovoru svoga igumana koji je primio islam, i te tako savjetovao i svoga sina, ostao u vjeri ― ne bi smjelo izazivati odmazdu. Možemo slobodno napisati ― bar ne odmazdu kod hrišćana ― ali ne. Riječ je o čitavoj populaciji. A upravo imamo na djelu jedno u najmanju ruku čudno ponašanje predstavnika SPC, koji se pojavljuju na mjestima gdje se nisu nikada pojavljivali (umjesto po kelijama, govore o rok muzici po javnim tribinama ― Aleksandar Jovanović; umjesto na ljudskoj nozi nepoznatim predjelima gdje samo koze poznaju stazu, pojavljuju se na krsnim slavama visokodržavnih funkcionera i televizijskih emitera), javno šireći potpuno drugačiju poruku od prve i osnovne vrline ― smjernosti, a to je da Bog prima samo krštene i to u SPC-u, ostali će u ad.

Kao dobitnik nagrade za životno djelo “Dositej Obradović”, ljekar, psihijatar, književnik i akademik Vladeta Jerotić o Dositeju kaže:

“Dositej Obradović je ostavio primer svome narodu, kako svojim životom tako i svojim knjigama, trajne vrednosti sadržane u njegovom istinskom prosvetiteljstvu, i još više, u njegovoj verskoj toleranciji, toliko potrebnoj i našem vremenu.”

Za koje to riječi se najviše zubi zarivaju kada su u pitanju pristalice SPC-a?

„Bolje je mnogo jednu pametnu i poleznu knjigu, s kolikim mu drago troškom dati da se na naš jezik prevede i naštampa, nego dvanaest zvonara sazidati i u svu njih velika zvona poizveštati. Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce!”

O čemu nadalje Ranko Gojković u Istinski i lažni prosvetitelji piše:

“…to što se SPC 1911. godine uključila u proslavu stogodišnjice Dositejeve smrti, uopšte nam ne daje za pravo da govorimo da SPC prihvata Dositeja Obradovića kao istinskog srpskog prosvetitelja, niti da je prihvatila njegove reforme. Još je neozbiljnije braniti Dositejevo reformističko prosvetiteljstvo uz pomoć knjige profesora Andre Gavrilovića o Dositeju. Ukoliko neko (poput Gavrilovića) prilikom pisanja imena Svetog Save ne pominje pojam “sveti”, ukoliko zastupa tezu da je Sveti Sava “idejno prevaziđen”, da savremeni svet traži nove ideje, a Srbima je te “nove, pozitivističke ideje” doneo Dositej, onda se takav može ozbiljno tretirati samo u liberalnim krugovima, a nikako među pravoslavnom verujućom srpskom inteligencijom.”

Problem Dositeja je što on nije temeljno proučio ni zapadnu filozofiju i kulturu, ali je prihvatio zaludnu protestantsku težnju da se sve nadsvetovno objasni logičkim, racionalnim rasuđivanjem.

Osim Njegoša, koji je u Dositeju vidio čovjeka koji ne zna šta donosi sreću njegovom narodu, savremeniji filosof koji se dotakao ‘dositejevštine’ jeste Justin Popović u jednom od svojih ranijih radova Svetosavlje kao filosofija životagdje je naveo Dositejevu naivnu vjeru u svemoć čovječijeg humanizma, nevezanog za božansko.

zivko_grozdanic_5

“Gospodo, fabrika robota, eto u šta se pretvarala, i najzad pretvorila, Evropa od renesanse do danas. A robot, to je najbedniji tip čoveka. Ko ima oči da vidi, može videti: na ovoj planeti nije bilo bednijeg, nakaznijeg i nečovečnijeg čoveka od evropskog robota. Stid i sramota, večni stid i večna sramota Evrope, to je njen “novi čovek”, čovek bez Boga i duše, čovek = robot”,

a zatim daje dijagnozu i rješenje:

“Kroz dositejevštinu ta tama je zahvatila donekle i nas Srbe. Jer dositejevština i jeste lakomislena vera u svemoć humanističke nauke, u svemoć humanističke prosvete, u svemoć humanističke kulture, u svemoć humanističke tehnike, u svemoć humanističke civilizacije. Pod tragičnim uticajem dositejevštine evropska humanistička prosveta stvorila je u nas sukob između crkve i škole, koji za naš narod znači, i uvek je značio, katastrofu. Pod uticajem dositejevštine i naš se čovek počeo mehanizovati, robotizovati. Da bismo izbegli završnu katastrofu, postoji samo jedan izlaz. Koji? ― Prihvatiti svetosavsku prosvetu, i potpunce je sprovesti u svima školama, od najniže do najviše, i u svima prosvetnim, narodnim i državnim ustanovama, od prve do poslednje. Svetosavska prosveta zrači, svetli i prosvećuje jedinom neugasivom svetlošću.”

Justin Popović u Svetosavlje kao filosofija života.

Sa druge strane, Skerlić će reći da ‘između Dositeja i romantičara naših, postoji razlika koja je između razumna čoveka koji vedro gleda preda se u budućnost i zbunjenih ljudi i maglovitih glava koje gledaju nazad u prošlost’, te da je Dositej ‘bio duhovni preporoditelj srpskoga naroda, tvorac nove srpske književnosti’, ‘Dositej je prosvećeni zapadnjak i traži da se koriste tuđa velika iskustva u kulturi’ i, ukratko, da ono što je nekada bio Sava, tada je za Skerlića bio Dositej Obradović.

Njegova kritika, u osnovi, bila je kritika stanja u srpskoj crkvi..

(Studija Đorđa J. Janića (1941), pod naslovom „Dositej i dositejevština”, Srpska književna zadruga)

Skerlić ne vidi rješenje u Svetom Savi kao obrazu koji može da podnese i iznese obrazovanje, već upravo u Dositeju. Danas, ti antipodi ostaju na snazi. Da li je ponuđeno treće rješenje ili se i dalje krećemo, odnosno stojimo u mjestu kao Buridanov magarac.

Sima Ćirković će u Srbi među europskim narodima reći da će bogat kulturni razvoj 18. vijeka dovesti do rezultata sličnoga onome s kraja srednjega vijeka; da je pripadnost Crkvi i svijest o povijesnom kontinuitetu, u stvari, i glavno obilježje srpskoga identiteta (baš u vrijeme kada su narodu pridavana različita imena ― Slavenoserbi, Srbi, Rascijani, Iliri), ali da je daljnji razvoj uzdrmao, međutim, oba ta stupa ‘od pripadnosti Crkvi, značajnija je postajala pripadnost jezičnoj zajednici i državi’, i tada je i predodžba o izabranom narodu prenesena od starozavjetnih Židova na sve kršćane, zatim na kršćansko carstvo, a zatim i na Srbe dovela u pitanje.

Da svako misli da ima dovoljno zdravog razuma, govorio nam je još Dekart, učeći od pučkog naroda sa kojim se sretao.

Zdrav razum je nešto što je najbolje podeljeno, jer svako misli da ga ima sasvim dovoljno, tako da čak i oni koje je u svemu teško zadovoljiti, obično ne žele više nego što imaju zdravog razuma..

O odnosu Crkve i vremena u kome se prostire, i te kako se zdrav razum odnosi prema tim pitanjima, navodimo sljedeće: arhimandrita, profesora i direktora jedne bogoslovije, Vase Pelagića, koji, između ostalog, kaže:

“Religija je najkrupnija zabluda.”

Umovanju zdravog razuma, Pelagić nastavlja:

“… steći i praktikovati, zdrav razum u pogledu religije ne samo da je neocjenjena dobit za umni i moralni napredak ljudstva, nego i za materijalno i zdrastveno blagostanje svih ljudi i naroda. Jer samo u jednoj državi, i to srednjevelikoj, kao što je, na primer, Francuska, biće oko 40.000 krupnih i sitnih sluga boga i oltara koje narod mora plaćati. Oni i njihovi dućani, crkve i manastiri, sigurno koštaju za sto godina nekoliko hiljada miliona franaka, a s tolikom sumom mogli bi Francuzi regulisati sve rijeke i kanalizovati sve baruštine što bi narodu od ogromne koristi u zdrastvenom i materijalnom pogledu. Osim toga, tih 40.000 slugu boga i oltara strahovito zavađaju, kvare i zaglupljuju narod što takođe pričinjava narodu golemu štetu. I to je zasebni kužni grč na tijelu narodnom i ljudskom. Ovo što je rečeno za Francusku važi i za sve ostale narode, pa ma koju vjeru oni vjerovali.”

Klatno se zanjihalo u jednu stranu i prebacilo je kuglicu sada ponovo dobijajući novi sličan zamah. U situaciji kada se dovodi u pitanje istorija, istorijski podaci ― da bi jedna strana odbranila svoje hipoteze, u stvari, iznosi na vidjelo potpuno drugačiju stvarnost nego što je zastupa druga strana. Tako, sa jedne strane imamo odvođenje nebrojenog mnoštva monaškog svijeta na Goli otok (danas je to jedna jedinstvena turistička destinacija), a većina je i pobijena, a s druge strane, jednu razapetu mrežu crkvene hijerarhije na prostorima nekada komunističkog uređenja koje u sebi nosi prebol tajne, izlazi i traži pravdu i zadovoljenje.

Dositej Obradović je oronulog zdravlja došao u Beograd za vrijeme Karađorđa, u ustaničku Srbiju, kako bi srpski narod prosvetio. Otvorio je Veliku školu u Beogradu, a kasnije i bogosloviju. Bio je ministar prosvete, diplomata, član Praviteljstvujuščeg sovjeta. Preminuo je 1811. godine, kada je uveliko radio na osnivanju štamparije u Beogradu, a na čelu nebrojene povorke išao je i sam Karađorđe. Danas se njegov grob nalazi u porti Saborne crkve u Beogradu.

zivko_grozdanic_6.jpg

Bog i Božije možda jeste samo “hokus-pokus”. Budalaštine kojima Sveto pismo kljuka narod nedjeljom, kako Pelagić to uviđa, jesu prihvatanje ovozemaljskih muka kao ‘datih od Boga’. Ćutanje, nepuštanje glasa, nepretencioznost izlaska iz klasno utvrđenog položaja u kojem se današnji čovjek-radnik nalazi (što je Marks sasvim rano i precizno uočio i objasnio) sasvim je svojstveno čovjeku hrišćaninu. Iako postojeće stanje radikalno poziva upravo na mijenjanje situacije, ne na status quo, koji, kako je istorija pokazala, doprinosi samo onome što vuče nazad a ne naprijed. S druge strane, hrišćani ‘zahtijevaju’, ‘imaju prava’, prkose novozavjetnim zapovjestima ― prkose samoj ljubavi prema bližnjem i ovaploćenju Boga u čovjeku (koji je i sam kroz Sina osjetio šta to znači biti čovjek, a opet pokazao mu ― čovjeku ― da je jedino po čemu se On od nas uzdiže: nemogućnost mržnje). Tako, vraćajući se na prizore starozavjetnih masovnih pokolja radi očuvanja zlatnog kovčega i propovijedanjem o miosionarstvu i pozdravljanju bližnjeg različite vjere, i ničeg više od pozdrava (ukoliko ne želi da primi vjeru), stvaraju pometnju istim onim ljudima koji u Crkvi traže mir, razumijevanje i prihvatanje. Isusove ruke ne prave izuzetke.

Fotografije: Zivko Grozdanic Gera 

Za P.U.L.S.E: Ana Galić

Lektura i korektura: Milica Veljković

 (Izvor: pulse.rs)

 

Nepredvidivost je oružje budućnosti

Neke stvari obično prećutkujemo. Ipak, to ne znači da nismo svjesni koji duh provijava u vremenu oko nas. Novi tekst na P•U•L•S•E magazinu, autorke Ana Galić. Originalan izgled teksta pronađite klikom na Nepredvidivost je oružje budućnosti.

Nepredvidivost je oružje budućnosti

‘Koliko je ‘ludilo’ zapravo spasenje nas samih? I zašto kada ukucamo ‘spasenje’ u pretraživač dobijamo odgovore od ‘korizme’, evangelista, svetosavlja, novog života? Zar se ne govori o spasenju i mimo sektaško-religioznih grupa? ‘Lud čovjek’ je svako ko ne ide niz dlaku, ko će poslati reklamirani proizvod nazad fabrici koja ga je proizvela i dobiti poklon paket uz izvinjenje nazad, ko dobija otkaz jer ne pristaje prodavati u kiosku kozmetičke proizvode kojima je istekao rok trajanja… Osvijestiti se. To znači biti lud. Ne pristati na postojeće stanje znači upravo neku suludost, nešto što nije dopušteno u društvu u kojem – svako ima svoje mjesto, onako kako to izgleda u indijskim kastama, iz kojih se ne možeš iščupati. ‘Tu si gdje jesi.‘

mirko_sevic_1.jpg

‘U suštini, moj problem je određenje implicitnog sistema unutar kojeg sebe pronalazimo kao zarobljene; ono što bih volio da obuhvatim jeste sistem ograničenja i isključenja kojeg se pridržavamo, a da toga nismo svjesni; volio bih da nesvjesno kulture učinim očiglednim.’.

Fuko, ‘Rituali isključivanja’

Čovjek budućnosti je savršeno obrijan, svježe ošišan, ne dešava se da prođe 10 dana otkako je posjetio frizera; u sivom odijelu na poslu, nasmijan tokom pauza i razgovora sa klijentima, spreman da pomogne svakome. Ne poznaje patnju, bol, nezdravu ishranu i neaktivan način života, putuje tokom vikenda, a večere su rezervisane za prestižne restorane sa isto tako uspješnim drugim jedinkama. Razgovor se u vodi u okviru društveno odobrenih (potrošačkih) tema – gdje ići na more, kuda za Novu godinu, kako do najpovoljnijeg lizinga, koji tehnološki uređaj je trenutno od nasušne potrebe za pokazati drugima; treninzi, edukacije i nutricionistički pripremljeni obroci zaokružuju 24/7. Neukroćeni crni konji sa svom silinom svoje jurodivosti čuče i u takvom čovjeku, a okidač za projavu njegovih majmunolikih gena ne podliježu birokratskom aparatu.

Tehnološko doba. Nauka i tehnika. ‘Znanje je moć’ – jednom izrečeno, povlači sa sobom posljedicu ‘sjedenja pred ekranom’, američkog ‘najvećeg’ neprijatelja danas – pretilosti, ekonomskog imperativa vremena podijeljenog na formaciju 8x8x8 sati u toku jednog dana, fenomena ‘ćutanja’ o postojećoj strukturi – iako je jasno da je sloboda govora jedno od osnovnih ljudskih prava isto kao i svako drugo pravo. Bolest i dalje boli, racionalizovana do savršenstva, ali boli. A naše doba konstantnom kritikom podsjeća na vlast i neminovnost, na ‘doba razuma’, kako bi dodao Fukomirko_sevic_2.jpg

Racionalni poredak bolesti opažan od samog pacijenta koji je u ovom slučaju i onaj koji komentariše dovodi se u analogiju sa položajem koji zauzimamo na društvenoj ljestvici. Koncept pravde sam po sebi podrazumijeva pravila kojih se dosljedno mora pridržavati, te u skladu s tim, samo ono ponašanje koje je predvidivo jedan pojedinac može uračunati u konsekventna ponašanja tih pravila. Tako formulisana pravda razara koncepciju liberalnog poretka. Od Kanta na ovamo test pravednosti jednog pravila posmatra se kroz mogućnost njegovog uopštavanja, a da bismo govorili o utvrđivanju pravednosti svih pravila potrebno je imati i neupitna kao takva, kako bi rekao Friedrich August Von Hayek

mirko_sevic_3.jpg

I dalje nastavlja:

Ne može biti pravila koja određuju koliko mnogo svatko ”treba” imati, ako ne načinimo neki jedinstveni pojam relativnih ”zasluga” ili ”potreba” različitih pojedinaca, za koje ne postoji objektivno mjerilo, osnova središnje alokacije svih dobara i usluga – koja bi trebala učiniti nužnim da je svaki pojedinac, umjesto da svoje znanje koristi za svoje svrhe, stvoren da ispuni dužnost koju je pred njega postavio netko drugi i da će biti nagrađen u skladu s tim koliko je dobro prema mišljenju drugih obavio tu dužnost..

Idemokratija sa svojom pravdom i liberalno društvo sa svojom ‘nepravdom’ obuhvataju pojedinca kao nosioca društvenih promjena. Dok god ne izađe iz svoje kuće i postane sastavni dio jedne društvene grupe, pojedinac stoji sam, nasamo sa svojim unutrašnjim i skrivenim i neskrivenim željama. Od nepredvidivog ponašanja sami sebe ponekada i najteže možemo zaštiti. A od nas se zahtijevaju samo naša predvidiva ponašanja. Ko je to ko može garantovati za samog sebe da će se ponašati tako i tako u dogledno buduće vrijeme? I čemu takva dugoročna životna prognoza? Zar onda sva bacanja graha, šolje, sanovnici i rune ne bi trebalo klasifikovati kao nauku – čvrsto uvezanih uzročno-posljedičnih veza, koje upravo doprinose dobrobiti jednog društva? Zašto? Zato što je nepredvidivo ponašanje zabranjeno, treba biti iskkorijenjeno. Potreban je konzument, sa aparatom koji troši, ne koji misli. A kao takav, samim ti i predvidiv.

Nepredvidivo ponašanje je odvajkada bilo izvor straha za robovlasnike a za Julija Cezara uzrok smrti, Rim je dignut na noge radi Spartakove pobune da se ni on ni drugi gladijatori ne tretiraju poput životinja.mirko_sevic_4.jpg

Nepredvidiv je u suštini čovjek sam i ono što ga u stvari čini čovjekom – njegove emocije. Njih je najteže, a ponekad ni uopšte nije moguće kontrolisati. O tome govori i Rachel Reiland u autobiografskoj knjizi ‘Hoću van odavde – moj oporavak od graničnog poremećaja ličnosti’, kroz scenu u kojoj je prvi put istukla svog sina Jeffreya. Pokušava nam objasniti uzrok nepredvidivog ponašanja u našem svakodnevnom životu kroz svoja životna iskustva:

To je bio uobičajeni dio mog djetinjstva – podnošenje ispada bijesa koji bi se javljali i prestajali podjednako nepredvidivo. Stvarnost mi je polako došla do svijesti. Istukla sam svoje dijete. Isto kao što je moj otac tukao svoje. Kao što sam se zaklela da nikad neću. Val mučnine se podigao u meni. Ista sam kao moj otac. Čak i mojoj djeci bilo bi bolje bez mene..

Nepredvidivo ponašanje u najmanjoj mjeri može se tretirati kao glupo, saglasan je Aczel Balazs, profesor s Instituta psihologije s fakulteta Eotvos Lorand u Budimpešti, koji je zajedno sa dvojicom kolega, Benceom Palfijem i Zoltanom Kekecsom utvrdio da u 90 posto slučajeva ljudi će se oko specifičnog ponašanja složiti da izgleda kao glupo –  ‘samopouzdano neznanje’ nazivamo situacijom u kojoj će osoba smatrati da će nešto zasigurno moći uraditi, iako o tome nema apsolutno nikakve šanse, na primjer, moći će bez ikakvih problema voziti pijana automobil, i onda to objašnjava – nepredvidivošću. Sa te tačke posmatrano, nepredividivim bi se moglo nazvati nešto što nije dakle imalo veze sa nečim smislenim u našoj prirodi, ali to je već teza za raspravljanje – koliko je u stvari ovakvih istraživanja naručeno i ko stoji iza takvih statistika i klasifikacija?mirko_sevic_5

Nepredvidivost je centralna tema teorije haosa, te se na osnovu prošlih kretanja pretpostavlja ponašanje budućih sistema haosa, što je krajnje apsurdno, ali pred nas postavlja pitanje odnosa i haosa i reda kao jednako nepredvidivog kretanja.

Prva matematički vidljiva manifestacija haosa desila se 60-ih godina prošlog vijeka u Lorenzovom uredu. Umjesto da unese potpuno iste početne varijable u program prognoziranja vremena kojih je trebalo 6, odlučio se da unese samo tri – jer – u bilo kojem trenutku, tri varijable određuju položaj tačke u trodimenzionalnom prostoru, a sam ispis obrasca od prethodnog niza zaokružuje brojke na tri decimale.

Rezultat je Lorenzov atraktor, prva put vidljiva matematički – manifestacija haosa, koju je pokrenula ta izuzetno osjetljiva zavisnost o početnim uslovima i dovela do zaključka – Lorenzova pretpostavka da dugoročna prognoza nema budućnosti pokazala se točnom. Meteorolog po struci, doveo je danas do spoznaja ( u praktičnim uslovima života ) da duže od dvije sedmice vremensku prognozu ne možemo ni da zamislimo, iako je sve zasnovano na matematički vrlo jasnim pretpostavkama.

Filozofski je haos je često definisan kao potpuna odsutnost reda, a za stare Grke suprotnost haosa bio je kosmos. Stoik Hrizip (Chrysippus) je tim povodom rekao da jedan neuzrokovan uzrok može uništiti čitav svemir (kosmos), koji bi zatim postao haos.

Sve što se dešava praćeno je nečim drugim od kojeg ovisi, po zakonu uzročnosti. Inače, svemu onome što se dešava prethodi nešto što je uzročno uzrokovano. Jer ništa ne postoji niti je ušlo u postojanje u kosmosu bez uzroka. Univerzum  bi bio narušen i dezintegrisan u komade i prestao bi imati jedinstvenu funkciju kao pojedinačan sistem, kada bi bilo kakav neuzrokovani pokret bio uveden unutra..

Da li je sasvim slučajno ime glavnog ženskog lika u futurističkoj priči  Peter M. Lenkova – Lenina Huxley? Godine 2032. živjećemo u ne-nasilnom društvu, gdje će upotreba psovki biti zakonski kažnjiva, nasilje će biti nepoznat pojam – dakle, potpuno iskorijenjen iz rječnika, a so kao začin koji omogućava ‘užitak’ takođe će se zavesti pod zakonom zabranjene namirnice.

Ni u kojem slučaju se ne dovodi u pitanje mogućnost drugačijeg, mogućnost uživanja u životu, a da se ne nanosi zlo drugome – što je upravo i dovelo do probijanja i uništavanja jednog takvog sistema.

Jer, na sve se može odgovoriti osim na ljudsku slobodu koja je navodno bezuslovna u ‘idealno’ organizovanim društvima koja nam serviraju svoje letke i flajere uz svaki obrok u poštansko sanduče o tome gdje da najprije podignemo nenamjenski kredit bez žiranata, zatim gdje su najpovoljniji stanovi, namještaj…sve do malih kućanskih aparata i mortadela- sa i bez maslina.

mirko_sevic_6

Živimo u savršenom svijetu u kojem ne treba da mislimo, treba samo da radimo ono što svi drugi rade, a onaj koji misli, taj će voditi računa o onome što je bitno? A šta je bitno? Ko to smije da uzme sebi za pravo da nam oduzme slobodu propitivanja nas samih – mojih čuvstava, moje pripadnosti, vjeroispovijesti, polne naklonosti?

Ključna riječ je kontrola. Fuko je prosvjetiteljstvo opisao kao pokret uspostavljanja ne razuma, nego disciplinovanja ljudskog ponašanja. Rađanje klinike koje se desilo u XVIII vijeku i definisanje ludila nezavisno od samih doktora rezultat je događaja razdvajanja zdravog od  ‘nezdravog’ ponašanja koje je označeno kao ekscentrično počev od XVI, a zatim u XVIII preraslo u bolesno. Sve te klinike služile su kao sredstvo manipulisanja a u službi aparata čiji je glavni cilj bio smicanje pažnje sa glavnog problema na ‘pronalaženje najkorisnije terapije za oboljelog.’ Fuko je zajedno sa Ničeom na tragu nepokretnog pokretača kontrolornih procesa, a to je – moć. Fuko će jednom genealoškom linijom, baš kao i Niče (od sadašnjosti unazad, dakle, bez potrebe za saznanjem formalnih početaka), podvući nelogičnost istorije ideja i čvrsto se suprostaviti postojanju intelektualnog kontinuiteta kroz istoriju zapadne civilizacije. Ono čemu nas uči pronicanje u prošlost jeste da postoje opcije između kojih smo slobodni dabiramo, a ne prosto kontinuiteti kojima moramo da se prilagođavamo.

Vlast upravlja našim umovima kroz institucije. Ne treba zanemariti ovaj zaključak izveden iz Fukoovih analiza klinika i bolje je prihvatiti situaciju da – rezultat svih pručavanja naše prošlosti služi ponajprije našoj sadašnjosti – jer, budućnost je sad. Projektovano tržišno usmjerena ljudska jedinska ostavljena je bez mogućnosti mišljenja, kojega ima na pretek kada je riječ o ulaganju u nekretnine, dionice i ‘obrte’ pomoću kojih postajemo ‘neko’ u ovom svijetu; do onoga trenutka kada nam se saspe grumen zemlje na glavu i htjeli ne htjeli već i bez nas donesemo zaključak da smo mogli ići i stazom drugačijom od one kojom ide skoro sve i jedna ovca ovog globalnog stada. Nasilna kolonizacija nastavlja se  – ovaj put sada u našim umovima. I nije moguće misliti drugačije. Otklon se kažnjava disciplinskim postupcima počev od odlaženja u ćošak radi ljuljanja na stolici za vrijeme nastave u osnovnim školama, a završava se u kukavičluku nepreduzimljivosti savršeno ustrojenog čovjeka budućnosti sa Novim zavjetom u unutrašnjem džepu.

Samorazumljivost okoštalog uma više nije pojava koja se dešava sa napunjenih 25 godina života. To se rađa. Bunt propitivanja leži u krvi koja čini ono od čega čovjek pokušava da se emancipuje. Naša nečovječnost čini ono što nedostaje jednom, prosvijećenom čovjeku – daje mu alat kojim gradi sebe i svoj svijet, tj. ruši ga. Ambivalentnost tumačenja čovječijeg ponašanja ležu u mogućnosti budućeg koje će ostaviti mjesta za više od jedne realozovane stvarnosti koje su već projektovane, ali baš kao što se ni vremenska prognoza ne može odredit duže od dvije sedmice, svom silinom upregnutih ljudskih znanja nemoguće je uticati na nepredvidivost ljudskog. U tome je njegova nepredvidivost predvidiva, čekanje spasenje.

Priložene slike i reljefi – mirkosevicart.com

Za P.U.L.S.E Ana Galić

Ljubav je bolest.

Svim ljubiteljima moje pisane riječi – darujem ovaj tekst. Za više informacija kliknite na izvor u dnu stranice. Uživajte!

Pasti u ljubav – bukvalan je prevod engleskog izraza – ‘Fall in love’, što u našem govornom području označava izraz za – zaljubio se, zacopao do ušiju – govori o Padu, kao što je Lucifer pao prvi, a za njim svi ostali koji padaju oglušujući se o poslušnost onoga iznad.  Padati-u-nešto je osjećaj povezan sa adrenalinom, kao vožnja motora na Zidu smrti na lokalnom vašaru – sve dok zaista – ne padnemo. Onda pasti znači izgubljenost. Nekome dugotrajnu, neizlječivu, nekome jednodnevnu, zavisno od toga kakva je ko ličnost.

Ovde naglašavamo potrebu današnje psihologije ubaciti nas u svojevrstan kalup ‘strejt’ ljubavi, tj. odnosa muško-žensko, a kada govorimo o ljubavi. Tu postoji niz varijacija, a danas u 21. vijeku mjesta nema za skučenost i vraćanje unazad. Pri tome mislimo ne na ljubav između djeteta i roditelja, brata i sestre, djeda i unuka ili čovjeka i psa i tome slično, nego upravo na tzv. zabranjene ljubavi – između dva ista pola, između troje ljudi, pa i više, između osoba od kojih je jedna promijenila pol i tome slično.

Ljubav je bolest – naučnici su je registrovali, te su ponudili i lijek – razumnitin – tako da ko god osjeti sledeće simptome – leptiriće u stomaku, blagu nesvjestivu, gubitak apetita, pojačanu potrebu za onim od koga smo oboljeli – znajte da je riječ o bolesti i to ozbiljnoj, ukoliko ne dođe do liječenja. Naime, razvijanje hroničnog oboljenja dovodi do stvaranja imuniteta i osoba više ne može da razlikuje zdravo od bolesnog stanja. Posebno se trebaju čuvati adolescenti, jer njihove hormonalne fluktuacije predstavljaju plodonosno tlo, saglasni su naučnici iz Svjetske Zdravstvene Asocijacije za nervna oboljenja MUZAR.

Ozbiljno? Ne, nego kratak pregled satiričnog presjeka problema kojima se bave ‘organizacije’ širom svijeta.

“Ljubav je paničko iskustvo pra-jednog, nerazorivog temelja života i stoji bitno u odnosu sa smrću, uvek je prožeta smrću; a smrt za čoveka nije svest prostog nebivstva, ona znači negaciju

konačnog lika, njegovo ukidanje i time oslobađanje za pratemelj, iz čijeg slućenja ljubav zapravo crpe svoja najveća ushićenja… Ljubav je onaj osnovni fenomen postojanja u kome smo otvoreni za ne-smrtnost smrtnog. U ovoj kratkoj formuli hteli bismo da izrazimo da se ona ne iscrpljuje u jednom međuljudskom odnosu — da ona dobija svoj pravi smisao u egzistencijalnom odnosu konačnog čoveka prema neiscrpnom temelju života”, piše Fink o ljubavi kao jednom od osnovnih fenomena ljudskog postojanja.

.

Možda bismo je mogli postaviti i za onu bazičnu potku na kojoj ili iz koje izviru, tj. u koju uviru i ostali fenomeni, dakle zamijeniti je sa fenomenom igre koji je zauzeo to mjesto.

Ali ukoliko se složimo sa samom postavkom da je ljubav ustvari – bolest, razumljivo je da upravo zbog njenog unutrašnjeg samopotiranja koje obavezno nastupa nakon kraćeg li dužeg vremena, te gotovo dosad nezabilježenog odstupanja u tom smislu, ipak ćemo se držati do sada iskustveno provjerenih odgovora.

Nije tajna da je ova hipoteza odavno postavljena, razmatrana tokom vijekova, a uvijek aktuelna, jer ne postoje aparati koji bi se mogli pozabaviti anatomijom ljudske duše i srca. A ljubav upravo to zahvata. Da li se ona rađa onda kada smo mi za nju spremni, ili se jednostavno ‘dešava’, pitamo se u trenutku kada smo već uhvaćeni u njen vrtlog – nesvjesno – te se onda snalazimo i razmišljamo koji je naredni potez koji treba učiniti – sve kako bi zadržali to stanje u kojem uvijek vrhuni ono najbolje.

Davno je i Empedokle svoje osnovne elemente uvezao upravo ljubavlju, kao petim elementom. Za njega je sila privlačenja – ljubav, dok je sila rastavljanja – mržnja, a ove se ne mogu vidjeti – ljudski svijet se u stvari nalazi na sredini između vladavine ljubavi i mržnje.

Da je ljubav jedan od osnovnih pokretača našeg djelovanja, svjedoče brojni istorijski zapisi o ratovanju država zbog lijepe Helena, Kleopatre i tome slično, tako da ljubav prožima i nešto naizgled nemoguće, a to je ono političko, čega se dotakao i Gabrijel Garsija Markes 1985. godine kada vrši usporedbu ljubavi i kolere. Markes je tu uzdigao ljubav do nivoa poravnjanja sa kolerom, kao bolesti – simptomi kolere su sljedeći: ubrzano disanje, letargija, bljedilo i nesanica – što su takođe i simptomi ljubavi, veoma slični. Kada smo zaljubljeni, ustvari smo posjednuti – nečim višim od nas samih, pa i od same ljubavi. Na neki način mi postajemo robovi. Opet, ne kaže se zaludno ‘slatke muke’, misleći se pri tom na ljubavne jade ili patnje, dakle, zaista kako je Koeljo to primjetio, kada se jednom upecamo na taj mamac, više ni ne želimo ‘biti spaseni’.

Šta nam Koeljo govori o ljubavi?

„Ljubav je bolest koje se niko ne želi riješiti. Oni koji jednom obole, nikada je se ne žele riješiti, a oni koji od nje već pate ne žele ni da ozdrave.“ (Zahir)

.

Mnogobrojna pitanja  u vezi ljubavi su ostala neodgovorena. Zašto nam se šire zjenice, potpuno nesvjesno, u trenutku kada osoba koja nas privlači i za koju osjećamo baš tu romantičnu naklonost – govori, prolazi kraj nas – jednostavno se pojavi u našem vidokrugu? Zašto opet, s druge strane, postajemo neko drugi, oponašajući pijevce, golubove, paunove, radeći klovnovske skečeve i smijuljeći se nekako neprirodno, potpuno nesvojstveno našem uobičajenom ponašanju? Zašto se tada rađaju ideje tipa – ‘Sve je moguće!’, ‘raja na zemlji’ – epizode koje se završavaju upravo kada prestane taj stisak zaljubljenosti koji nas obuzme na kratko vrijeme. Zašto je sve što je lijepo osuđeno da ima kraj – pitanje koje ponavljaju adolescenti iz generacije  generaciju, a odgovora nema. Kako to da se do danas nisu uspjeli medicinski izboriti naučnici i doktori sa svim tim elementima, te nam biti od pomoći kada počnemo da prokazujemo neuračunljivo ponašanje?

Upravo o potrebi njege zaljubljenog čovjeka kao samog pacijenta možemo čitati i kod jednog od istraživača ljubavi kao bolesti, Franka Tallisa, koji će 2005. govoriti o tome da nam je prirodno usađeno ludilo zaljubljenosti koje traje taman dovoljno, a to je period od dvije godine, koliko je potrebno čovjeku da se razmnožava i tako omogući preživljavanje vrste.

Šta je ljubav?  – Nemoj me povrijediti, molim te! – glasi odgovor.

Otkad se piše o ljubavi, povezuje se sa bolesnim stanjima čovjeka i zaista, tu se osim bolesti pojavljuje i mračna strana ljubavi.

Kratka je linija između ljubavi i mržnje. Na žalost, ubrzo nakon ogromne ljubavi dolazi do ogromnog razočarenja. Upravo zbog toga, jer je za to odgovoran taj dio fluida u našem organizmu, bilo bi potrebno pronaći mehanizme kojima bi se mogle kontrolisati te nuspojave. Jer, brojna su svjedočanstva samoubistava, ubistava iz ljubavi, odnosno ljubomore, pa i oceubustava i sličnih zločina.

Frojd nam je to kratko opisao – pokreću nas Eros i Tanatos – ili stvaralački ili rušilački princip. I tu je kraj. Dalje je na nama, da radimo na sebi, nadograđujemo se kroz kulturu, ponašanje, socijalizaciju i školovanje.

Tako da, koliko je dobro zaploviti u ljubavnu luku, toliko je opasno i izaći iz nje. Kada nam se spusti početno podignuti nivo serotonina, moramo se izboriti ni sa kim drugim no – sa samim sobom. A tada se čine greške, tragajući za novim i novim izlazima pod parolom ‘Klin se klinom izbija’, samo da se ne suočimo sa završetkom.

Zamislite svijet bez ljubavi. Dakle, u kojem smo se od nje zaista odvojili, jer smo savladali funkcije razmnožavanja, te nepotrebnog emocionalnog previranja za koje se pokazalo da može biti pogubno. Tada ne bi bilo potrebe za razmjenom osjećanja, nego bismo upražnjavali seks kada želimo i sa kim god to želimo, bez grižnje savjesti i eventualnih posljedica. Tada bismo bili zaštićeni od seksualnih bolesti, potpuno bismo isključili bilo kakvu mogućnost i starenja, ako hoćete, i tada bi zaista bilo omogućeno živjeti bez ljubavi.

Recimo da se čovjek sastoji od tijela, duše i duha, a da ljubav nastanjuje donja dva dijela, rješenje problema bi bilo nikada ne gubiti iz vida vrijednosti koje zadajemo sami sebi, a koje pod uticajem bolesnog stanja zaboravimo. Zavezati se na sredini palube i proći kroz more ljubavi. Odnosno, najprije se uskladiti sa nekim na duhovnom nivou, a zatim oprobati i druga dva. Teško jeste, potrebno je vremena, obično se to nazivaju veze iz prijateljstva i na to se gleda nekako- ‘Ma daj, molim te’, ali tu smo jedino sigurni. Ili jednostavno uključimo novac, kocku, alkohol i druge osobe u igru. Testirati, pa šta bude – vrlo brzo, naravno, ne čekati da prođu godine.

Ukoliko je ljubav bolest kako preživljavaju ljudi koji se godinama u braku, odnosno ‘u ljubavi’? Da li je u stvari ljubav ta koja drži dvoje ljudi na okupu? U prošlosti je brak bio svetinja, a na ljubav bi se gledalo kao na bonus piše Pascal Bruckner 2013. godine, dok se uopšte o ljubavi govorilo vrlo malo, ako ne i uopšte nevezano za brak.

Ljudi su se uvijek zaljubljivali, i tokom godina mnogi parovi voljeli su se veoma duboko, ali samo rijetki u istoriji zabilježeni su da su sklopili brak iz ljubavi“, piše Stephanie Coontz u njenoj istoriji ljubavi.

.

Danas je sve više razvedenih parova. Vjenčaju se jer su slučajno napravili dijete, brak traje do njenog useljenja u kuću i rođenja bebe, a nakon mjesec dana – krah. Nema dalje. U Bosni i Hercegovini je više od 2.500 razvoda godišnje, piše Agencija za statistiku BiH – a prelomna je peta godina. Uzroci se nalaze u nedostatku tolerancije, strpljenja i razumijevanja za drugog, tako da ipak mora postojati nešto više od same ljubavi da bi se u brak stupilo i da bi se isti održao.

Čujmo i šta nam Tolstoj govori o ljubavi.

Ljubav smeta smrti. Ljubav je život. Sve, što razumijem, razumijem zato što volim. Sve biva, sve postoji zato što volim.

.

Da li je ljubav u stvari ekvivalencija činjenju dobra? Da li je ljubav zapovijest? Humanitarne akcije, bez sumnje, projavljuju ljubav u smislu bezuslovnog čina pomaganja drugim ljudima. Ima ih mnogo i sve imaju svoje ciljeve – obično je to pomoć oboljelim, nemoćnim, stradalim, žrtvama maltretiranja i slično. To nas opominje šta je u stvari prava ljubav, gledajući svijet iz očiju drugog, a ne iz samog sebe – svoje sopstvene pozicije. Taj momenat obrata čini da od sebe pređemo na drugog i tu se javlja čin ljubavi. Podaci UN-ovog Global Humanitarian Overview-a pokazuju da 22 miliona dolara treba da se usmjerava naredne godine prema 92.8 miliona ljudi, kojima je potreban neki oblik humanitarne pomoći.

Sokrat i Platon su se složili da ljubav prestavlja oboljenje, odnosno ludilo još u petom vijeku prije nove ere. A od tada se te dijagnoze samo – potvrđuju.

Tačno je. Ljubav jeste ludilo. Koliko god čekali da se ona desi, bježali od nje, sakrivali poglede stidjeli se, ona će nas sčepati – kada se najmanje nadamo. Kada odustanemo od svega, pa i od života, ljubav je taj posljednji tračak nade koji uspijeva da razgori naš skoro pa ugasli plamen i vine nas do neslućenih visina- dok ponovo ne padnemo. A to zaboli. U ljubavnom zanosu dešavaju se čuda; vjeruje se u zagrobni svijet, po nekima ljubav i jeste Bog sam i tada nemamo granica – nismo smrtni, nećemo nikada prestati da trajemo. Ali kada se magla povuče i osjetimo zemlju pod nogama, zabezeknemo se otkuda sad ovo?! Ma šta je ovo do maločas bilo, šta se desilo? I opet vidimo kako nestajemo jedan za drugim, bolno otriježnjeni, čekajući novi napad ludila koji će nas svojim prividom vinuti u Nebo.

Prateće slike: Nikolina Petolas – Surreal Art

Za P.U.L.S.E Ana Galić

Advertisements