U časopisu Radovi Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci, pod rednim brojem 27 (2018), objavljen je i originalni naučni rad, Ane Galić, profesorice filozofije i sociologije.
Tekst pogledajte i klikom na link: ORIGINALNI NAUČNI RAD U ČASOPISU RADOVI, ANA GALIĆ: Smislena egzistencija unutar bivstvujućih – Paralela između Kjerkegovorovog i Jaspersovog odnošenja kao i na: ORIGINALNI NAUČNI RAD U ČASOPISU RADOVI, ANA GALIĆ: Smislena egzistencija unutar bivstvujućih – Paralela između Kjerkegovorovog i Jaspersovog odnošenja.
Rad primljen: 01.02.2018. UDK: 14 Kjerkegor “:14 Jaspers K.
Rad prihvaćen: 25.03.2018. Originalni naučni rad
doi 10.7251/RAD1827059G
Smislena egzistencija unutar bivstvujućih – Paralela između Kjerkegovorovog i Jaspersovog odnošenja
Ana Galić¹
APSTRAKT
Kjerkegor uvodi novu formu mišljenja u filozofiji i on želi u stvari pokazati da život nije ništa objektivno i zove čovjeka iz uzaludne borbe za nestalim smislom među konačnim stvarima, iz anonimnosti i sistema u slobodu, u svoj život, u zainteresovanost za vlastitu egzistenciju i bol koji to donosi, pri tom naglašavajući da se do kraja života čovjek se kao individua pita za vlastitu egzistenciju.
Godine 1937. Jaspers piše da se egzistencija izjednačava sa filozofijom i da u to vrijeme to ništa ne čudi jer egzistencija naglašava zaboravljeni zadatak filozofije – a to je da se u sopstvenom unutrašnjem djelanju baviti se sa stvarnošću koju čovjek misleći zahvata.
Autorica će pokazati da naspram dotadašnjeg sistematičnog načina promišljanja stvarnosti ispuštajući čovjeka kao pojedinca, ne namjerno, naravno, već u služni Apsolutnog duha – kako se na jedan nov i originalan način Kjerkegor i Jaspers različitim putovima vraćaju čovjeku, odnosno upravo pojedincu, kao nosiocu svih promjena, te da naša autentičnost življenja zavisi od donošenja vlastitih odluka i upravo od našeg angažmana.
Ključne riječi: egzistencija, smisao, filozof, transcedencija, izbor
UVOD
Da bismo znali šta je filozofija mi je moramo živjeti, da, jer je čovjek jedino biće koje gradi sopstveni smisao stvarnosti, a to je moguće jer je čovjek slobodan. Slobodan je i prema sebi i prema svijetu. Težnja koju čovjek ispoljava u zapravo jednoj borbi za svoj lični smisao života je vjera, kako će nam na to ukazati Jaspers sa svojim poimanjem filozofske vjere.
1.Mogućnost i svijet – Ostvarenje tubivstva i bivstvujuće
Seren Kjerkegor postavlja pitanja – da li je prošlost nužnija od mogućnosti ili mogućnost svojim ostvarenjem postaje nužnija nego što je bila? Kako se mijenja ono što postaje? Nije lako dati odgovor na ova pitanja i potrebno je dosta vremena da čovjek sam, na osnovu svoga iskustva, iznjedri odgovore, a ono što postaje a ostaje neizmijenjeno je u stvari ta promjena u bivstvu, a ne u suštini samoj – krećemo se od nebivstva u bivstvo.
Kjerkegor uvodi pojam ne-bivstva u filozofiju i time imenuje mogućnost. Ne-bivstvo kao mogućnost takođe mora da ima potvrdu svoje egzistencije jer ono postaje, a ono što postaje mora da ima takvo bivstvo nazvano opet ne-bivstvom koje će promjenu ostvariti prelaskom iz mogućnosti u stvarnost. I kada je riječ o postajanju mora nam biti jasno da je tu riječ o slobodnom postajanju:
„ Svako postajanje odvija se kroz slobodu, ne iz nužnosti „ [1] , odnosno, „ Postajanje je mijenjanje stvarnosti kroz slobodu. „[2]
Način stvarnosti tubivstva za Jaspersa je situacija i dokučujemo je kada zakoračimo u svijet. Egzistencija je i za Jaspersa jedna moguća egzistencija koja se nalazi smještena u svojoj situaciji iz koje opet nalazi put do same sene jer jedini put do nas samih, a time i do transcedencije, jeste ostvarivanje u svijetu, ili kako Jaspers to dvojako imenuje: kao ostvarenje tubivstva i kao orijentacija u svijetu.
Da parafraziramo: Iz tubivstva u kojem nam je, bez refleksije, naš svijet razumljiv, mi se otržemo postavljanjem pitanja[3]. Postavljanjem pitanja mi se u stvari lomimo i sam taj prelom je u ljudskom bivstvu kao takvom. Ali nije sve tako jednostavno. Ili da se preciznije izrazimo, taj prelom je samo privid, jer mi bivstvujemo za sebe samo kada mislimo, a već tad smo u prelomu.
Istinsko bivstvo nalazimo samo tamo gdje se tri načina bivstva- svijet, egzistencija i transcendencija, reći će Jaspers – prepliću u jedno, ali, u tubivstvu vremena ta tri načina su uvijek izlomljena. Stvarni svijet, kao objektivno empirijski, svoju verifikaciju nalazi samo u stvarnoj situaciji tubivstva nekog svagda pojedinačnog, a svijet nam nikad nije samo dat, već je nama dostupan odnosno u procesu je dostupnosti tek kroz našu aktivnost.
Svijet nije ni samo proizveden – treba ponovo zahvatiti izvorno dato putem proizvođenja, a otpor koji pri tom nastaje je uslov samopostanja i Kjerkegor govori: „ Svako mora spoznati samog sebe prije nego što spozna bilo šta drugo. To je moguće ako čovjek iznutra shvati samog sebe i potom sagleda put kojim treba da ide. Tek onda će život da dostigne mir i smisao.“[4]
Šta bi bila neposredna mogućnost? Po Kjerkegoru to je um, um lišen pojma. Pojam određuje kao potenciju. Potencija jeste beskonačna ali – ono istinski beskonačno ima samo u sebi granicu. Potencija ili mogućnost bića je jedna dvojaka moć, moć i da se pređe isto tako kao i nemoć prelaska i potencija je u stvari sama suprotnost stvarnom biću. Čovjek je tu jedan bivstvujući subjekt-objekt, ne mogućnost nego stvarnost. Kada razmatramo beskonačna potenciju i šta je ona za stvarno mišljenje dolazimo do Kjerkegorovog odgovora da je ona u stvari materija, a ne predmet, da je ona nešto bez čega se ne može doći do mišljenja, a opet nije stvarno mišljenje, nego ono nemišljeno u mišljenju.
Identitet suštine i bića uzimamo tako da suština nije suština slobodna od bivstvujućeg bića, nego biti, egzistirati, jeste suština. Uzimamo identitet u negativnom smislu. Uzmimo da je bivstvujuće teza a puka mogućnost bića hipoteza. Onda bi se ova mogućnost pokazivala do vječnosti. Iz ovog slijedi da bivstvujuće tu sebi opredmećuje svoje nepomišljivo biće. Nepomišljivo biće nam se pokazuje kao ono slučajno i ono nije egzistirajuće nego ovome samo prethodi. Nepomišljivo biće je antipod ideji, ali, na osnovu ove protivrječnosti ipak je samo ideja. Ako između + A i – A biram + A, onda – A jeste isključeno, ali ne apsolutno, drugost nije prevladana i može naknadno da se pojavi. To je ta dijalektika koju ponovo vraća Hegel, a koristio ju je Platon, ona spada u slobodu, a osloboditi se svog bića zadatak je cijelog obrazovanja.
2.Kategorija individue
Do sebe možemo pronaći sljedeće putove koji nas vode do onog što nas čini onim što uistinu jesmo – to su Jaspersova orijentacija u svijetu koja je bez obmane i čista sa kritičkim razdvajanjem poznatljivog od nepoznatljivog kao puta beskonačnog napredovanja a tu je i put mogućnosti mišljenja koje ništa ne znači za gore navedenu orijentaciju u svijetu.
Puko objekt-bivstvo će nam u Jaspersom određenoj prirodi ostati uvijek nedostupno i tubivstvo sada pak duha a ne prirode postojaće u medijumu predmetnih intencija subjekata koje mi razumijemo a i pretvaramo u objekt; objekt-bivstvo nam je tu dostupno u istraživanju koje orijentiše u svijetu, a po-sebi bivstvo nam je pak dostupno posredstvom nas samih u našem stvarnom postojanju.
Dok se na granici saznanja prirode otvara bezdan onog prosto nepojmljivog, na granici duhovnih nauka se odvija komunikacija egzistencije sa egzistencijom. Kjerkegor komunikaciju shvata na drugi način i savjetuje da se sa drugima se treba miješati obazrivo, a o onome bitnome treba govoriti samo s Bogom i sa samim sobom jer će samo onaj jedan, jedini, stići na cilj, da parafraziramo.
Upojedinačenost ili samstvo ali samo u smislu ličnosti, ne samo pukog neimenovag pojedinca je presudna za ono vječno, za boga koji opet baš sve nas pojedinačno zaista poznaje. Vidljivi život je jedan maskenbal ili po Kjerkegoru bal pod maskama, gdje jedni uvijek žive na račun drugih, podijeljeni. Jaspers to ovako tumači: ja bivstvujem sa drugim bivstvom: „ Dovođenje u upitnost zbiva se putem drugoga. „[5] Drugi je u stvari ne- ja, ono spoljašnje, koje opažamo, želimo i obrađujemo; ono drugo ja koje nas oslovljava i dopušta da ga oslovimo, s kojim se ophodimo kao s nekim drugim. Mi ne možemo ni bivstvovati a da nismo naspram ne- ja, naspram onoga suprostavljenog, koje hoće sebe, a naspram kojeg je ovo ja u stvari ništavno – u situaciji onoga ja se ne otkriva šta je svijet jer on ostaje nepojmljiv, ono drugo.
Kategoriju pojedinca jeste prvi koristio Sokrat te je pokazao da upravo individua pobuđuje pažnju kako će to zapaziti i sam nam Kjerkegor, a i za Jaspersa će se samo u ispunjenju jednog pojedinačnog života u stvari razviti i samo nam filozofiranje: filozofija ima pojedinačnog čovjeka kao svoj karakter.[6] Kako je filozofiranje iskazano u vremenu, filozofija može biti samo rezultat komunikacije samobivstva zabrinutog za sebe.[7]
Anonimnost onoga nepoznatog i još nesaznatljivog će izražava i zadobija svoje imenovanje upravo pojedincem: mi sami sebe filozofirajući prevladavamo kao jedno empirijsko tubivstvo, rečeno Jasperovim rječnikom i onda tražimo, ondnosno tragamo kao moguća egzistencija drugu egzistenciju.[8]
3.Konkretnost samobivstva
Jaspersov skok naše svijesti o biću nastaje u trenutku kad svojim suštastvom izvorno doživimo – da je transcendencija za nas jedna živa, nama opipljiva stvarnost, stvarnost u probijanju cjelokupnog postojanja. Sveobuhvatno je upravo samo biće, koje nam uvijek izgleda kao da se povlači a u kojem nam se sve drugo javlja.
Da bi se govorilo o filozofiranju potrebno je najprije osjetiti, da tako kažemo, jednu želju za bićem, želju koja u stvari označava odluku o oslobađanju određenog već usvojenog znanja o biću: u nama je neka skrivena dubina koja se osjeća u velikim trenucima – kao da smo svojom osnovom bili prisutni u porijeklu svih stvari i kao da je ono za nas iščezlo u stiješnjenosti našeg svijeta.
Za Kjerkegora je čovjek sinteza, sinteza beskonačnosti i konačnosti, prolaznosti i vječnosti, slobode i nužnosti i htio to ili ne sinteiše baš kao hegel praveći metodološki iste potaze u dolaženju do svojih kranje ispostavljenih značajki u samom procesu filozofiranja. Čovjek je nešto više, on je duh, duh koji predstavlja vlastito ja odnosno vraćanje na samog sebe; to je jedna dijalektički prednaznačena sloboda u određenjima mogućnosti i nužnosti.
Postati samim sobom znači postati konkretan, a vlastito ja je uvijek u postajanju samim sobom[9]: u gomili ljudi čovjek zaboravlja samog sebe, ne usuđuje se vjerovati u samog sebe, smatra suviše smjelim da bude on sam i da je lakše biti kao drugi, kao majmun, brojka u masi, reći će Kjerkegor veoma živopisno. Ono što se sada čini mudrim u takvom svijetu za činiti je u stvari ne rizikovati i tada nećeš ni gubiti, ali u jednom višem smislu rizikovati znači obratiti pažnju na samog sebe i na kraju, sve izgleda moguće. Jer vlastito ja je upalo u zamku samoga sebe i ono se izgubilo, da, njega više nema, a biti vlastito ja znači biti velik. A to može biti svako ko hoće.
4.Stvarnost i egzistencija. Vlastito ja kao izbor
Sam izbor je presudan za sadržaj ličnosti. Jer sa izborom se pada u izabrano i ako se ne bira vene se od iscrpljenosti te se ne smije dozvoliti da drugi vrše izbor za nas, ili da prođe vrijeme i ne izvrši se izbor, isključiv je Kjerkegor.
Osoba koja se Kjerkegorovim rječnikom naziva estetskom u stvari je osoba mogućnosti i spremna je u sve se upustiti, sve istražiti, ali iako to zvuči sasvim u redu te da se ne naziru nikakvi prolemi kada je sama egzistencija u pitanju, osoba mogućnosti će kada konačno treba napraviti izbor u stvari ići dalje, na nešto novo što je usput saznala i kao jedan odavno iskorišten otpadak sad oživjela te sebi učinila važnijim od prošlog poziva.
Sa izborom se biće prečišćava jer se čitavom svojom unutarnjošću i iskrenošću dalo u taj izbor, ličnost se preobrazila. Ono što nedostaje čovjeku mogućnosti nije misaona djelatnost, to on ima, već mu nedostaje duhovna ozbiljnost, jer ozbiljnost je upravo u težini donošenja odluke i na kraju odabira samih sebe: biranje posjeduje svoju stvarnost i do ove tačke drugi čovjek može voditi, a sad mora ići sam, on sam stiče dostojanstvo svoim biranjima, koje se, jednom stečeno, nikad ne gubi jer čovjek bira samog sebe, postaje vlastito ja.
Jaspersov pandan Kjerkegorovom estetskom čovjeku je prirodno stanje bezbrižnosti u kojem mi za sebe možemo reći „ja“ ali se ni najmanje ne brinemo u kom smislu mi jesmo to što jesmo. Nakon iskustva postavljanja pitanja i same mogućnosti postavljanja tek onda možemo promišljati čovjeka kao vrstu bivstva kojoj i sami pripadamo; ko sam ja – šta mislimo kad kažemo ja sam, a ova pitanja nisu slučajna jer time ne pokazujemo samo znatiželju nego i stvarno učešće i u stvari jedno buđenje iz bezbrižnosti i postavljanje pitanja pokazuje nam da smo mi otišli naprijed u dokučivanju samih sebe, do jednog Ja koje je bivstvo koje samo sebe shvata i polazna tačka za novo dokučavanje samog sebe je – ponašanje prema sebi samom.
Da li živimo uživanjem u onome što se događa ili u stvari očajavamo tragajući za smislom koji nam je uvijek samo na dohvat ruke? Kjerkegor nam pomaže u odlučivanju jasno nas usmjeravajući na putokaz da čak i nebiranjem mi u stvari opak pravimo neki izbor – čovjek je bivstvo koje sebi pomaže ili ne pomaže tako što svoju mogućnost biranja proigrava ili je koristi.
5.Egzistencijalna komunikacija
Da bismo spojili bivstvo svijeta i naše tubovstvo potrebno je potražiti jedan medijum, a to je u slučaju egzistencijalne komunikacije, Jaspersovski rečeno, moguće u procesu samorefleksije, kada u stvari uzbija izvor mog tubivstva, te se od stvari okrećemo sami sebi i što je najvažnije utvrditi jeste da samorefleksija nije svrha sama po sebi; ona je put, jer ako izostane izvorno izvršenje u kojem samstvo postaje sigurno u sebe, čovjek može zapasti u očajanje i umjesto samopostanja postaće slikovito će reći Kjerkegor – oganj koji sam sebe guta; tu je pojavu Kjerkegor je nazvao bolest na smrt, a njenog nosioca – najnesrećniji[10].
Egzistencija za Jaspersa može doći sebi tek u stalnoj opasnosti od beskonačnosti svoje refleksije i u potpunoj sumnjivosti svega koje se u tome odvažuje na bezgraničnu otvorenost i govori nam da nakon povlačenja u opšte važenje razumna bića se u stvari pokazuju ne više ozbiljnim nego samo u opštećim odnosima. Ako dalje rasvjetljujemo samobivstvo, govori Jaspers, nastaje ovaj smisao – samobivstvo prestaje kao izolovano ja-bivstvo i ono se nalazi u komunikaciji.
Komunikacija može i uključivati smisao u kojem pojedinac nalazi sebe proširenog u svijet ali jedna egzistencijalna komunikacija se još ne pogađa – tek kada ulažemo cijelo svoje biće bićemo u egzistencijalnoj komunikaciji, jer se ona ne može ni na koji način lažno prikazivati niti podražavati. O komunikaciji govorilo kada se uspostavi odnos između dva samstva koji nisu zastupljivi i njena nužnost je nužnost slobode, i zato nam i nije pojmljiva, što ćemo upravo filozofijom i njenim metodama rasvjetliti.
S čim se Kjerkegor ne slaže: „ Ovo je moje uvjerenje: koliko god rasula, zlosti i odvratnosti može biti u ljudima kad postanu neodgovorna i nepokajna „ publika“ , „ gomila“ , i tome slično, toliko je istinitoga, dobroga i dostojnog ljubavi kad ih učinimo jedinkama. „ [11]
Sada se dotaknimo još jednog pojma koji će uvesti Jaspers kada nam objašnava mogućnot zasnivanja egzistencijalne komunikacije. Rije je o borbi – i to egzistencijalnoj: Borba u komunikaciji[12] nikad ne prestaje. Bez suprostavljenih stavova, trvenja i antipoda nemoguće je stvoriti jednu istinsku egzistencijalnu sponu između dvije jedinke i takva komunikacija nije dovršiva. Jaspers nas opominje da mi nikada nismo tu radi sebe nego radi drugoga i da se u egzistencijalnoj komunikaciji treba čuvati od malaksalosti jer upravo tada se dešava bijeg u fasadu našeg sopstva, onog neproživljenog i nedostupnog, lažnog Ja, te na taj način mi preokrećemo smisao komunikacije i u stvari – ne komuniciramo, a stvarna egzistencijalna komunikacija dolazi do bezbrojnih neobaveznih dodira među kojima zatim jednom-dvaput nastupa trenutak kad razgovor bitno odlučuje dotad nebitan odnos.
6.Raskid sa tubivstvom
Mi nismo samo kao tubivstvo vremena, a sami nismo vremenski, govori Jaspers, već sebe poznajemo samo kao tubivstvo u vremenu, ali tako da nam ovo tubivstvo postaje pojava našeg bezvremenog samobivstva: „ Trenutak kao identitet vremenosti i bezvremenosti je produbljivanje faktičkog trenutka u vječnu sadašnjost. „[13]
Egzistencija sebe stiče svojim malim koracima kao odlukama u trajanju vremena. Pošto samo ulaskom u tubivstvo postajemo povijestni, ovremenjeni, mormao paziti da se ne izgubimo ukoliko se odlučimo na povlačenje pred svijetom; jer čovjek lako donese odluku o odustajanju, a ipak moramo sudjelovati u partikularnim interesima tubivstva i to bez znanja šta mi to u stvari hoćemo i od samih sebe i od drugih da bismo tek onda iz novonastale pozicije mogli zaista spoznato šta to hoćemo i da onda i djelujemo kao povijesna pojava svoje mogućnosti. Tamo gdje utvrdimo da mi samo donosimo odluke, odnosno da vršimo izbor i biramo, tu se govori o volji[14] – ili kako bi Kjerkegor rekao – što više volje, to više samstva.
Tad je moguća napetost kao istina neuslovljenog djelanja u svijetu – djelamo kao da je sama tubivstvujuća stvarnost apsolutna, a ujedno imamo svijest o tome da je, kao samo stvarno, sve ništavno: čovjek kao jedino djelatno biće je u stvari u raskidu sa svojim tubivstvom, dovršava Jaspers. „ Tek svojim neuslovljenim djelanjem u svijetu on je usmjeren ka svrhama svijeta, u kojim, prevazilazeći ih, uočava smisao. „[15]
Ono što nikako ne dobija konačno objektiviranje je – čovjek kao moguća egzistencija, odnosno, za Jaspersa, filozof i bivstvo filozofa je htijenje samopostanja koje nikad ne dostiže svoj cilj jer ostaje u tubivstvu vremena. Da bismo se zaustavli od potpunog rasipanja pred beskonačnim promalaženjem nedohvatljivog cilja zauzećemo daćemo svemu mjeru, držanje a koje je ujedno i otvorenost i razumijevanje, dostupnost i mogućnost.
„ U ljubavi se povezujem kao ja sam s drugim kao s njim samim. „ [16] reći će nam Jaspers otkrivajući nam ljubavni odnos kao istinsko sagledavanje da ako ne volimo ono što je pred nama mi nismo u stanju otkriti ono što istinski stoji pred nama.
7.Molitva i filozofska vjera. Biti na putu
Šta je vjera, pitamo se i čekamo Kjerkegorov odgovor. Strast, strast ujedinjuje ljudski život, strasti sve ljude iznova čine jednakim. U vjeri je unutrašnjost viša od spoljašnjosti. Vjera je paradoks, jer drugome nije razumljiva. Vitez vjere, kako ga Kjerkegor oslovljava, jeste užasno sam, u apsolutnoj izolaciji, u kojeg se nalazi strahotna odgovornost. Kjerkegor će nam natuknuti smjernice kojima bi mi mogli uhvatiti našu slobodu, a to je kretati se ka ljubavi, ka našem ne biti u pravu, jer kako on sam kaže ne biti u pravu upravo je odlika onoga koji jedini voli bezuslovno a to je Bog sam.
Šta za Jaspersa znači vjera? Vjera je Jedno u onome što mi razdvajamo kao subjekat i objekat. To je vjera iz koje vjerujemo i vjera u koju vjerujemo. Vjera bi se mogla predstaviti i kao jedna neposrednost nasuprot svemu onom što je posredovano razumom. Vjera bi bila doživljaj sveobuhvatnog koji mi pada u dio ili ne. Ono što jedna filozofska vjera, koju zastupa Jaspers, mora da čini jeste da se uvijek iznova u povijesnoj situaciji crpi iz izvora a u najširem smislu, vjera označava biti- prisutan, bitak prisutnosti u polarnostima subjekta i objekta..
Filozofije će biti uvijek dok je god živućih ljudi a filozofirati po Jaspersu znači neprekidno pitati šta je bivstvo – ona na snazi održava zahtjev – zadobiti smisao života izvan i preko svih svrha u svijetu, te dovesti do pojave onaj smisao koji obuhvata te svrhe. Onaj kome se filozofija zaista obraća jeste pojedinac i u svakom svijetu i u svakom položaju filozofiranje baca čovjeka nazad samom sebi, jer samo čovjek koji je on sam, te može to i da očuva u usamljenosti, može istinski stupiti u komunikaciju. Tek kad čovjek postane sebe filozofski svjestan tad je nešto vječno prisutno.[17]
8.Neuspjeh iskušavanja bivstva
Egzistencija se ne smiruje u tubivstvu, reći će nam Jaspers, nego samo napetošću u antinomijama strasti i uma istinska pojava egzistencije uspostavlja ili jeste u vezi sa svojom transcendencijom.
Promišljenje te napetosti odvešće nas na put transcendirajućeg rasvjetljavanja egzistencije kao jedne metafizike, što bi u stvari značilo da nam se u Jaspersovim graničnim situacijama obznanjuje i to vidno – uništenje svega. Nakon te vidovitosti, nama preostaje savladavanje shvatanja besmislenosti naše pozicije ili se obmanjujući sami sebe lažno nosimo. Tu nam se sada otvara mogućnost odnošenja sa ništavnim besmislom i ta mogućnost se imenuje prkosom. Prkosom u stvari odbijamo nesreću naše pozicije.
Za Kjerkegora, pojam grijeha i krivice postavlja pojedinca kao pojedinca. Krivica, po njemu, nikad nema spoljašnji povod i ko padne u iskušenje sam je kriv. Jaspers nastavlja: dublja je krivica u odbacivanju svagda druge mogućnosti. Na to se sa Kjerkegorom možemo podsjetiti da je samo u vjeri sinteza vječita i u svakom trenutku moguća. Bivstva ima za Jaspersa samo ukoliko ono za nas u tubivstvu postaje jezik.
Mogućnost iskustva pravog bivstva zahtijeva imanentnu transcendenciju, a imanentna je egzistencijalna izvjesnost samobivstva, koja više nije dostupna nijednoj svijesti uopšte jer, naravno, pravo bivstvo ne može biti prisutno pošto u stvari nema identiteta egzistencije i transcendencije, već je tu prisutno tek kao šifra, suprotna svakoj predmetnosti. I ovdje se dotičemo i još jednog od ključnih pojmova za razumijevanje Jaspersove filozofije, a to je pojam šifre: bit šifre se pokazuje kao nekonačna mnogoznačnost, te sa gledišta transcendencije ta mnogoznačnost znači da se ona može i drukčije saopštiti.
Mi u šifrovano pismo ulazimo samim našim kretanjem ali koje ipak treba biti kretanje egzistencijalnog života, učinjenog iz slobode, a da li će nam se šifra rastvoriti pred nama u svome istinskom značenju zavisi od toga da li slišamo. Umjesto pitanja: zašto ima tubivstva, javlja se pitanje: zašto ima šifre? Odgovor nam daje Jaspers: ona je za egzistencijalnu svijest jedina forma, znak da je egzistenciji transcendencija skrivena, ali ne i iščezla – mi sa šifrom dobijamo duboku svijest o svojoj egzistencijalnoj mogućnosti. Neuspjeh dekodiranja šifre postaje mogućnost prave aktivnosti – mogla bi nam se tad učiniti zasnovana misao: ništa ne uspijeva, dakle, nema potrebe ništa ni započinjati jer je sve besmisleno.
Ipak, egzistencija ne može doći sebi a da nije ulazila u granične situacije i moguća egzistencija može tek u neuspjehu postići to da iskusi bivstvo.
ZAKLJUČAK
Jedan za drugim, najprije Kjerkegor pa Jaspers uviđaju značaj istih da ih nazovemo stvari koje su dotad bile zanemarivane. Na prvom mjestu, to je individua. Prva prava vrijednost čovjeka je u povijesnom pojedincu i individua je u stvari jedno buđenje duha.
Samo kao probuđeni, a u ovom slučaju se probuđeni imenuje kao vlastito ja, kao egzistencija, može da vrši potragu za smislom života. A smisla života mora biti. Jer inače, među nama bi prevladavao samo očaj.
Zahtjev koji filozofija na snazi održava je sljedeći: da zadobije smisao života izvan i preko svih svrha u svijetu, tu nam se Jaspers rastvara sa svojim neumoljivim nadahnutim učenjem o filozofskoj vjeri i čovjeka postavlja na svoje noge upravo svojim izborom. Izborom koji opet jedino može završiti skokom iz imanencije u transcedenciju.
Da li je sebi čovjek poklonjen iz transcedencije i da li je život besmislen ako ne prođemo stadije čovjekovog razvoja kako ih je prošao Kjerkegor, ostavljamo za našu dužnost u amanet: da to sami, vodeći se imperativima kako samog Kjerkegora i Jaspersa a i nas samih kao psa tragača za svojim smislom – da odgonetnemo upravo te šifre transcedencije.
The meaningful exitence within the existential – the parallels between Kierkegaard and Jaspers’ relationshiping
ABSTRACT
Kierkegaard is indroducing new form of thinking in philosophy and he wants us to show that life actually is nothing objective and he is calling a man from his pointless struglle for missing meaning among final things, from anonymity and system into the freedom, into his own life, into curiosity for own existance and pain that comes along, emphasizing that until the end of his life man asks himself as individual for his existance.
In the year 1937. Jaspers writes that existence is equal with philosophy and that by the time that is no suprise because existence highlights it’s forgotten philosophical task – to deal with reality in eternal doing which man is seizing by his thought.
The author will show that in contrast to the former systematic way of thinking of reality by releasing man as an individual, not intentionally, of course, but to serve the absolute Absolute Spirit – as in a new and original way, Kierkegaard and Jaspers return to man or the very individual as the bearer of all changes and that our authenticity of living depends on making our own decisions and from our very own engagement.
Keywords: existence, meaning, philosopher, transcendence, choice
[1] Kjerkegor,S. ( 1980) : Bolest na smrt, Velika edicija „ Ideja“ , Beograd, 80. strana
[2] Kjerkegor,S. ( 1980) : Bolest na smrt, Velika edicija „ Ideja“ , Beograd, 83. strana
[3] “ … subjektivnost, njeno buđenje, razdire mir bivstvovanja, cijepa ga kao munja nebo- ona je eksces u odnosu na poredak bivstva. „ , Arsović, Z. ( 2007) : Zahtjev za pravdom i zaplet subjektivnosti, iz Savremeni politički poredak i ideja pravde, Filozofsko društvo Republike Srpske, Banjaluka,153. strana
[4] Kjerkegor, S. ( 2003) : Dnevnici i zapisi( 1834- 1855), SVETOVI, Novi Sad, 15. strana
[5] Arsović, Z. ( 2007) : Zahtjev za pravdom i zaplet subjektivnosti, iz Savremeni politički poredak i ideja pravde, Filozofsko društvo Republike Srpske, Banjaluka, 156. strana
[6] „ Filozofija mora biti prisutna u jednom čovjeku i u rasponu jednog života. Neispunjenje tog zahtijeva poništilo bi smisao filozofiranja. „ Jaspers, K. (1989) : FILOZOFIJA/ Filozofska orijentacija u svijetu, rasvjetljavanje egzistencije, metafizika, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 215, strana
[7] Sličan stav dijeli i Kjerkegor: „ Zabrinutost je pravi odnos prema životu, prema stvarnosti ličnosti…“ , Kierkegaard, S. ( 1980) : Bolest na smrt, Velika edicija „ Ideja“ , Beograd, 8. strana
[8] „ Ako je filozofiranje onaj put kojim se ja oslobađam okova, svoju slobodu omogućavam i grabim je, onda se to što je promišljeno može ispitati u smislu da li mi u tom traženju daje krila ili me parališe. „ , Jaspers, K. (1989) : FILOZOFIJA/ Filozofska orijentacija u svijetu, rasvjetljavanje egzistencije, metafizika, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 220. strana
[9] „ Zbog vlastitog ja se u svijetu ne diže velika buka; jer vlastito ja je to o čemu se najmanje pita u svijetu, i najopasnija je stvar kada primjećujemo da vlastito ja imamo. Najveća opasnost, opasnost da izgubimo sami sebe, može se u svijetu mirne duše pojavljivati, kao da to nije ništa. „ , Kierkegaard, S. ( 1980) : Bolest na smrt, Velika edicija „ Ideja“ , Beograd, 25. strana
[10] „ Zbog vlastitog ja se u svijetu ne diže velika buka; jer vlastito ja je to o čemu se najmanje pita u svijetu, i najopasnija je stvar kada primjećujemo da vlastito ja imamo. Najveća opasnost, opasnost da izgubimo sami sebe, može se u svijetu mirne duše pojavljivati, kao da to nije ništa. „ , Kierkegaard, S. ( 1980) : Bolest na smrt, Velika edicija „ Ideja“ , Beograd, 25. Strana, kao i:
„ Nesrećan je sada onaj ko na ovaj ili onaj način ima van samoga sebe ideal svog života, svoje unutrašnje bogatstvo, punoću svoje svijesti, svoju vlastitu suštinu. Nesrećnik je uvijek odsutan od samog sebe, nikad prisutan u samom sebi. „ Kjerkegor, S. ( 1990) : Ili- ili, „ Veselin Masleša“ – „ Svjetlost“ , Sarajevo, 209. strana
[11] Kjerkegor, S. ( 1990) : Brevijar, Moderna, beograd, 56. strana
[12] „ Komunikacija je ljubavlju ispunjeno kretanje u tubivstvu vremena, koje je usmjereno ka sjedinjavanju, ali bi u sjedinjenju moralo prestati. „ , Jaspers, K. (1989) : FILOZOFIJA/ Filozofska orijentacija u svijetu, rasvjetljavanje egzistencije, metafizika, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 309. strana
[13] Jaspers, K. (1989) : FILOZOFIJA/ Filozofska orijentacija u svijetu, rasvjetljavanje egzistencije, metafizika, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 341. strana
[14] „ Volja bivstvuje kao odnošenje na samu sebe. „ , Jaspers, K. (1989) : FILOZOFIJA/ Filozofska orijentacija u svijetu, rasvjetljavanje egzistencije, metafizika, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 356. strana
[15] Jaspers, K. (1989) : FILOZOFIJA/ Filozofska orijentacija u svijetu, rasvjetljavanje egzistencije, metafizika, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 463. strana
[16] Jaspers, K. (1989) : FILOZOFIJA/ Filozofska orijentacija u svijetu, rasvjetljavanje egzistencije,
[17] “ Nova bol, nova nada pokazuju gladnom, tj. onom koji ne zaboravlja, ono iskonsko- uvijek ponovo početak nove sfere: novu stepenicu subjekta za posredovanje subjekta s objektom, objekta sa subjektom. “ Bloh, E. ( 1966) : Tibingenski uvod u filozofiju, NOLIT, Beograd, 72. strana
©Ana Galić magistar filozofije 