STRANE

Tekst objavljen na portalu za književnost i kulturu Strane, nakon konsultacija sa Senkom Marić, više puta nagrađivanom BiH književnicom. Glavni nosilac priče je Katarina koja je upravo došla kući nakon što je dobila otkaz. Šta tada prolazi kroz glavu, koliko smo jaki, a u stvari slabi, pročitajte u nastavku kratku proznu priču Pratim te. Vaša Ana

Tekst pogledajte i klikom na: http://strane.ba/ana-galic-pratim-te/, kao i na: NOVI TEKST NA STRANAMA Pratim te Ane Galić.


Pratim te

 

– Pratila sam te ovih dana (‘ovih’ petnaest dana Katarina je bila na probnom radu, te primljena u radni kolektiv.

Žena pod nadimkom ‘šefica’, koja nema prezimena – obratila se Katarini (nikada se nije predstavila prilikom upoznavanja niti bilo je bilo šta od radničkih prava spomenula – ugovor o radu i sl.).

Katarina je vidjela da je na poslu posmatraju otprilike četiri kamere – jedna je bila uz samu kasu, druga u kuhinji iz gornjeg desnog ugla, jedna duž hodnika kojim pristupaju dostavljači, a za četvrtu nije sigurna da li je i gdje bila negdje smještena. Da li je dozvoljeno snimanje radnika, ni to nije znala. Raspitala se kod kolegica – Milene i Nikoline i rekoše i da se zvuk čuje takođe.

Ponovo se javila ‘šefica’:

– Nisam zadovoljna tvojim radom.

Svemu sam se nadala, samo ne ovome – pitanju o tome kako sam se snašla, da li želim da biram koju smjenu želim raditi, da li želim konačno početi učiti šifre artikala, a ne samo prati suđe, ribati podove, glancati stakla… –  tragično već pomislila je Kristina:

– Kako sad da uštedim za pasoš, za lamele, za novi sat, novčanik, telefon, laptop, za…

Bomba je eksplodirala. Samo što su posljedice dolazile posthumno.

Katarini nesvjesno prođe Orwel kroz glavu i nadgledanje u sopstvenom domu. Kada će doći i taj trenutak? Ili je došao a da to ne znamo – putem TV-a, radio aparata, bankovne kartice, ko zna čega… Putem kamere uz kasu.

‘Sve se dešava s razlogom. Svaki kraj je novi početak. ‘Pozitivne izreke u tom momentu su više odmagale nego pomagale. Samo su je još više bacale u neko mračno, veoma ponižavajuće stanje koje se moglo s vanjske strane posmatrano poistovijetiti sa borbom sa niskim pritiskom.

Radila je dosta. Od prvog dana gaće zajedno sa majicom i hlačama su joj bile mokre, a kosa neuredna – teško ju je bilo održati iole urednom na veoma visokim temperaturama. Vidjela je mnogo ljudi koji su se izmijenjali kao mušterije –  stare kolege sa prvog fakulteta (njima se najviše obradovala), profesore sa drugog fakulteta, gradskog dirigenta, strane goste sa kojima je pričala na engleskom (to joj je bilo najslađe)…Obično je čekala da joj neko nešto od kolegica dobaci – a tako je i bilo: Šta ti radiš sad u ovom trenutku? – Nemoj to…Prevrtanje očima jer ne poznaje cijene proizvoda, jer ne zna gdje šta stoji na policama, smjenjivanje radnica, dva-tri otkaza dosadašnjih radnika; jedan lom ruke, dva sopstvena pada; stari gazda i dva mlada nisu se nijednom takođe predstavili; jednog dana bilo je četiri popodne, sat vremena prije kraja smjene i Katarina je sjedila u W-C-u poželivši da plače. Tako je jako htjela zajecati. Ali nije. Nije imalo smisla. Samo se vratila nazad svome escajgu, računima, lamelama, novčanicima…

KOD KUĆE

Čaršav je mokar, prečnika pet centimetara u krugu Katarininog obraza. Oči su otvorene, tijelo s vremena na vrijeme zadrhti; nema zvuka. Nade nema.

(Izvor: http://strane.ba/ana-galic-pratim-te/)