NJEGUJMO PISANJE: To se nosi u BEOGRADU, što bi u prevodu značilo nemoj da te čujem da se žališ

Mala sam djevojčica. Rat je u toku. Razigrana sam kao čigra koja nikad ne staje. Veče je, negdje oko devet sati, ljetni je dan, majka je došla s posla, oprala noge, oprala dokoljenice da se osuše za sutra, večerala je i sjela pred televizor. Ne znam da li je bio uključen. U to doba je bilo struje koliko se sjećam (rijetko kad bi je bilo). Kaže mi da joj donesem telefon i adresar. Ja donosim. Ona gleda spiskove, bira papiriće, počinje da okreće brojeve i brojeve. Zove majku, sestre ili brata ili sina od sestre da vidi da li su živi i zdravi. Njena rutina otkad znam za sebe. Pa i tad. Traje to neko vrijeme, ona se umara, meni to vrćenje baš zanimljivo pa joj govorim da vratimo telefon u hodnik pa ću ja okretati. Problem nastaje prilikom zadnje tri cifre kada okrećeš Crnu Goru, Srbiju ili Hrvatsku, pa ti onda pukne veza, samo te izbaci. Ja okrećem li okrećem. Meni već dosadilo da stojim, a najgore od svega je da mi – USPIJEVA – obično prođe malo i dobijem nekog. Tada mama počinje da skakuće po kući, primiče se stolica ili se nosi telefon u dnevnu sobu i tada počinju naprije suze, pa kako si, treba li vam šta, jeste li živi, gdje je B, kako su djeca – a ako bi razgovarala sa tetka B. i meni dala da poklopim obavezno bih čula – okreni tri nule na kraju, a ja odgovaram – Ma daj tetka, kao da to ima BILO KAKVE VEZE s plaćanjem, a ona odgovara: – Samo ti okreni. A ja se mislim – ala. Ako bi to bila baka Ljube onda bi bilo – koliko ti para treba, imaš li šta za jesti, treba li djeci šta i sl. Tetke su slale pakete, pa bi iz Beograda sjevnulo i neke robe, obično meni veoma ružne, a na šta bi sestra kasnije govorila – to se nosi u BEOGRADU, što bi u prevodu značilo nemoj da te čujem da se žališ, a daje mi recimo neku kaubojsku jaknu sa resama što vise posvuda, a ja u osnovnoj školi koja nemam pojma o životu, niti para za taj život, nosim pernate dječije jaknice, odnosno šta stignem – najbolje još da imam i svoj stil. Ako bi paket slučajno došao iz Igala, onda bi u njemu bio pršut – obavezno. E to je već nešto… A za sina od sestre u Rijeci je čula da je živ možda nakon 6 godina od početka rata.

Da li je stvarno razgovor bio jeftiniji radi okretanja nule prije spuštanja slušalice? To mi tako liči na neki znak protiv uroka, kao – nositi izvrnutu čarapu.

Pišite mi i na Fb stranici @Author anagalicblog.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s