ZBOG ČEGA PIŠEM (TEKST 3.): Trebam li imati koristi od pisanja?

Da bih odgovorila na ovo pitanje postaviću drugo – a šta je to korist? I šta je uopšte korisno za mene, danas, u ovom trenutku.

Krenimo od toga da je najvažnije to kako se ja osjećam. Dakle, dok pišem osjećam se dobro. U redu, to je jedan sasvim dovoljan razlog da krenem dalje. Onda razlučujem dublje – osjećam se dobro, ali da li je to dovoljno? Dovoljan razlog da se piše, ali ne i neophodan da se živi. Izađeš iz zgrade i upita te prva komšinica na koju naiđeš – radiš li, ima li išta od posla, pa od čega misliš živjeti, kako ćeš dalje, šta misliš ti u svom životu itd. A ukoliko ste zaposleni, onda pitanja pljušte pogotovo – ma pusti čovječe snimanje na telefon, šta pričaš, kakve su to bilješke, ama šta slikaš non-stop, šta imaš ti da misliš, pišeš i radiš bilo šta od onoga što se ne traži od tebe – de sjedi ISPUŠI JEDNU i tome sl. Nevjerovatno.

I naravno, ne može se izdržati. Ko kaže da može, laže. Pa polako počinješ kopniti, postajati taj neko drugi, koji je “normalan”, radiš što i svi drugi i tome sl. A u stvari prestaješ biti onaj koji si ti sam. U prošlom tekstu ZBOG ČEGA PIŠEM (TEKST 2.): Kako do prave teme? sam govorila koji raspon mojih interesovanja se iskristalizovao, a tek će, te koji su tekstovi nastali ronjenjem po mojoj unutrašnjosti  – ono što nisam navela jeste da su svi tekstovi nastali u toku jedne ili do dvije godine. Znači da je sve moguće. Kada se čovjek odluči baviti onim za šta ima talenat.

Hram Hrista Spasitelja, maketa

Sada treba odgovoriti na pitanje u naslovu – ne, ne trebam da imam koristi. Ne u smislu novčanom, gdje se uspjeh danas mjeri ogromnom količinom novca stečenog preko noći, već u onom koji će mene učiniti potpunom osobom, osloboditi moje potencijale, učiniti jedan vid terapije u kojoj sam i doktor i pacijent, napraviti možda jednog dana i neko remek-djelo – u trenutku pisanja TO I SAMO TO mene treba da  zanima.

Dalji razvoj koji podrazumijeva napredak u stilu, kvalitetu rada i ipak, na kraju krajeva i većem broju stranica jeste da čitate i pitate sve one koji su na isti ili sličan način počeli da pišu i koji se time bave. Možda pišete kratke priče, možda pjesme, možda ipak ima i filozofije u vašim djelima ili ste pak enciklopedijskog karaktera poput Didroa i Dalambera, pa taj kreativni momenat nema baš neku prođu kod vas. Bilo koji stil da odaberete, na njemu su već radili i radiće drugi ljudi, pa se ne ustručavajte da sami sebi uputite neku pljesku kada vas neko odbije, ne cijeni ono što radite, kaže da ste pozer i tome sl.

Pa da zaključimo: kada vam neko uputi savjet – poslušajte ga. Ako neko smatra da bi bilo dobro da napisani tekst preuredite – poslušajte ga; ako vas neko uputi na savjetovanje kada je riječ o izgradnji likova u jednoj drami – poslušajte ga; nemojte glumiti Bukovskog ili Dostojevskog kada to niste. I to će vrlo brzo i drugi osjetiti. Vjerovali ili ne, vaša duša diše u slovima koje ispisujete. Kada vas odbiju, budite profesionalci i idite dalje, nema ljutnje. Vaše je samo da stalno pišete i tjerate sebe još i još.

 

 

(Fotografije u tekstovima su detalji iz mog doma. Nešto što me svakodnevno okružuje, a čini svjesno ili nesvjesno, da budem ono što jesam – želim tekstu pridodati topliju crtu, bez naštimanih ili s interneta preuzetih tuđih fotografija. )