SENAD ARNAUT ILI DUNJALUČAR: Primarnom zadaćom filozofa smatram upravo izlazak među ljude

Taman vas poklopi ovo tmurno kišno poslijepodne, nemate inspiraciju nizašta, poklope vas vijesti o samoubistvu dječaka zbog video-igrice iz Srbije, a onda se pojavi Senad Arnaut sa svojim filozofskim blogom Dunjalučar. Sada ćemo čuti više od samog Senada kako se odlučio na jedan zaista veliki poduhvat, s obzirom da će svaki dan u nedjelji imati svoju tematiku objavljivanja različitih tekstova na blogu.

 

Ko je Senad Arnaut, gdje živi, čime se bavi i po čemu je prepoznatljiv?

 

Rođen sam 1992. godine u Zenici. Nakon srednjoškolskog obrazovanja, posvetio sam se volontiranju u Crvenom Krstu Grada Zenice. 2013. godine sam se upisao na Filozofski fakultet u Sarajevu – odsjek za Filozofiju. Master studij sam priveo kraju prošle godine, odbranivši master – rad pod nazivom „Nietzscheovo određenje istine.“

 

Šta je to što je uticalo na vas da pokrenete jedan blog? Obično se za filozofe vezuju samo naučno-istraživački radovi, dugogodišnje pisanje doktorata i sl.

 

Ono što smatram i što sam naveo kao primarnu zadaću svoga bloga jeste suočavanje i prevladavanje vlastitog neznanja. Pa može se reći da je na osnivanje i pokretanje bloga koji se bavi filozofijom, umjetnošću i kulturom ponajviše uticala želja da se nakon završetka studija i dalje nastavim baviti izučavanjem filozofske mudrosti (što podrazumijeva čitanje i pisanje tekstova).  Na taj način mogu reći da sam spojio ugodno sa korisnim. Sa druge strane, moj naum da ovako nešto radim, može se smatrati i revoltom na, da tako kažemo, na težak položaj humanističkih znanosti, i njihovu malu ili skoro nikakvu zastupljenost na virtuelnom prostoru interneta. Da to svakako stoji, da je danas pozicija filozofa vezana isključivo za pisanje i objavljivanje radova. Ali ja primarnom zadaćom filozofa smatram upravo izlazak među ljude i suočavanje svojih misli sa sudom drugih ljudi.

Nešto slično radimo i sa projektom filozofskog kafea u udruženju Eidos – Zenica. Stoga mogao bih reći da mi je cilj stvaranje jedno virtuelne Agore, po uzoru na onu Helensku, gdje se filozof pojavljuje kao aktivan činilac društvenih tokova.

 

Koliko je bitno da se filozofi na našim prostorima (uključujemo i regiju) drže zajedno, vode dijalog i imaju međusobnu komunikaciju? Da li nam je potrebno više prostora i da li da ga sami stvaramo ili da tražimo pomoć od državnih organa?

 

Kao što sam rekao u prethodnom pitanju, komunikacija ili suočavanje različitih mišljenja je ključno za bilo kakav progres, pogotovo kada govorimo o misaonom progresu koji dakako podrazumijeva i dijalogiziranje sa više različitih mišljenja. Nisu bez razloga Platonova djela pisana u formi razgovora (dijaloga), a to nas upućuje na potrebu upražnjavanja takve prakse.
Što se tiče drugog dijela pitanja, volio bih navesti Dostojevskog, kada u „Zapisima iz podzemlja“ kazuje da je čovjek biće na dvije noge i nezadovoljno. Ovo shvatam kao stalno čovjekovo nezadovoljstvo sa samim sobom i prilikama koje mu se pružaju, odatle smatram da upravo iz te nepomirljivosti sa samim sobom čovjek otpočinje da stvara i mijenja samoga sebe, a sa time naravno i prostor za svoju egzistenciju. Na tome putu čovjek i kao moralno biće treba da pazi na svoje postupke i delanje, jer smatram da nijedan cilj nije važniji od puta/načina/metoda. Upravo su naši puti, možda i najbolja naša vlastita (subjektivna) definicija sebe. Stoga ondje gdje nema prostora, valja ga na ispravan način stvoriti.

 

Kako vam čitaoci mogu pomoći?

 

Čitaoci su moj korektiv, te bih se ovom prilikom zahvalio za njihovu podršku u svome radu, a ta vrsta podrške (kritičko čitanje) je za onog koji piše i najpotrebnija. Odatle sve komentare svojih čitalaca itekako cijenim i smatram ih dijelom svojih tekstova, jer ipak više očiju bolje vide. Također me raduje i činjenica da se broj čitaoca svakim danom ujednačenim tempom povećava, a to znači da ide od uha do uha, preporukom onog koji je već čitao te tekstove. Veliku potporu tome daju i oni koji šalju svoje tekstove (eseje, poeziju i prozu), što sigurno obogaćuje sam sadržaj bloga, ali i utiče na to da se krug čitalaca širi.

 

I jedno pitanje za kraj – Da li sebe vidite kao optimistom ili pesimistom?

 

Hm … Pa sad, smatram da ja kao i svaki drugi čovjek najteže dolazi do riječi kada treba sebe definirati kao takvog i takvog. Sa druge strane opet smatram da je čovjeka, generalno govoreći (pa i mene) vrlo teško svrstati u neku od kategorija. Da li sam optimista ili pesimista, pa ne znam. Optimista sam ukoliko vjerujem i nadam se da će ljudski rad, trud, kvalitet i borba iznaći načina da prevladaju ono loše u svijetu. Ali sam isto tako i pesimista onda kada mislim da to tako i ne mora biti.

Jer današnji svijet daje nam malo razloga da budemo optimistični, budući da su se prave ljudske vrijednosti svele na jedan vrlo nizak nivo, nivo trivijalizacije svega onog što nam je kao čovjeku vrijedno. Odatle valja zaključiti u paradoksu, naime da ove pesimistične sile destrukcije imaju puno više razloga za optimizam.

Tako se sav teret ovog svijeta opet sručuje na leđa ovo nešto malo „pravih“ umjetnika, filozofa i vjernika. Tu se pomalja i zadaća ovih potonjih spomenutih, ali to je itekako jedna druga tema, koju baš i ljudi ne vole čuti. A ljudi k’o ljudi.

 

Intervju sastavila i uredila: Ana Galić
Foto: Senad Arnaut, privatna arhiva

One thought on “SENAD ARNAUT ILI DUNJALUČAR: Primarnom zadaćom filozofa smatram upravo izlazak među ljude

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s