Filozofija snova i sanjanja (1. dio)

O snovima i sanjanju raspravljalo se u raznim područjima filozofije, od epistemologije do etike, ontologije, a u novije vrijeme i filozofije uma i kognitivne nauke. Mi ćemo pregledati glavne teme u filozofiji spavanja i sanjanja, s naglaskom na zapadnu analitičku filozofiju.

1. Snovi i epistemologija

1.1. Kartezijanski skepticizam u snovima

U svojim Meditacijama Descartes koristi snove kako bi aktivirao skepticizam prema osjetilno utemeljenim vjerovanjima o vanjskom svijetu i vlastitom tjelesnom postojanju. On primjećuje da nas osjetilno iskustvo može zavesti u uobičajene osjetilne iluzije poput gledanja na stvari kao prevelike ili male. Ali, takvi slučajevi ne opravdavaju opšte sumnje u pouzdanost osjetilne percepcije: pažljivijim posmatranjem predmeta viđenog u drugačijim uslovima lako možemo izbjeći obmanu.

Suprotno tome, snovi sugerišu da je čak i u naizgled najboljem slučaju osjetilne percepcije moguća obmana. Čak je i realno iskustvo sjedenja, odjevenog, uz vatru, i gledanja papira u jednoj ruci, nešto što se može, a prema Descartesu često i događa, dogoditi u snu (naravno, ovo su lično Descartesovi zapisi i doživljaji na osnovu kojih on gradi svoju teoriju).

Postoje različiti načini konstruiranja argumenata o snovima. Jače iščitavanje je kako je Descartes zarobljen u cjeloživotnom snu i niti jedno njegovo iskustvo nikada nije bilo uzrokovano vanjskim objektima. Slabije je iščitavanje da on samo ponekad sanja, ali ne može u bilo kojem trenutku upravljati isključivanjem da je u snu upravo sada.

Ovo je još uvijek epistemološki zabrinjavajuće: iako su neka od njegovih osjetilno utemeljenih uvjerenja možda istinita, on ne može utvrditi koja su to, osim ako ne može isključiti činjenicu da sanja. Sumnja se, dakle, baca na sva njegova uvjerenja, čineći da osjetila zasnovana znanja izmiču izvan dosega.

Skeptični argumenti u kartezijanskom stilu imaju sljedeći oblik (citirano prema Klein-u 2015): Ako znam to p, onda nema istinskih osnova za sumnju u to p; U je istinsko tlo za sumnju da P jeste; Stoga ne znam da je p.

Ako ovo primijenimo na slučaj sanjanja, dobićemo:

1. Ako znam da sjedim odjeven kraj vatre, onda nema istinskih osnova za sumnju da zaista sjedim odjeven kraj vatre.

2. Da ja sada sanjam, ovo bi bilo istinsko tlo za sumnju da sjedim odjeven kraj vatre: u snovima sam često imao realno iskustvo sjedenja odjevenog kraj vatre dok sam u stvari ležao neobučen u krevetu!

3. Stoga, ne znam da sada sjedim odjeven uz vatru.

Važno je da i jaka i slaba verzija argumenta o snovima dovode u sumnju samo vjerovanja utemeljena na osjetilima, ali ostavljaju neoštećenima druga uvjerenja. Prema Descartesu je poznato da je 2 + 3 = 5 ili da kvadrat nema više od 4 stranice čak i ako on sada sanja: iako bih, u istini, trebao sanjati, još uvijek vrijedi pravilo da je sve ono što je jasno predočeno mom intelektu neupitno. (Descartes 1641: V.15)

Snovi ne potkopavaju našu sposobnost da se uključimo u projekt čistog, racionalnog istraživanja.

1.2. Zbog čega je Descartesov skepitizam poseban

Ranije rasprave su se obično samo kratko doticale snova i raspravljale o njima zajedno s drugim primjerima osjetilne prijevare. Na primjer, u Teetetu (157e), Platonov je Sokrat raspravljao o nedostatku percepcije zajedničke snovima i bolestima, uključujući ludilo, i sve ostalo za što se kaže da izaziva iluzije vida i sluha te ostalih osjetila. To dovodi do zaključka da se znanje ne može definirati percepcijom.

Snovi se takođe pojavljuju u kanonu standardnih skeptičnih argumenata koje su koristili sljedbenici Pirona. I ovdje su snovi i san samo jedno od nekoliko stanja (uključujući bolest, radost i tugu) koji bacaju sumnju na pouzdanost osjetilne percepcije.

Augustin je mislio da se problem snova može obuzdati, tvrdeći da retrospektivno možemo razlikovati i snove i iluzije od stvarne percepcije, a Montaigne je primijetio da i sama budnost vrvi od sanjarenja i iluzija, za koje je smatrao da su još više epistemološki zabrinjavajuće od noćnih snova.

Descartes je posvetio mnogo više prostora raspravi o snovima i ubacio ih kao jedinstvenu epistemološku prijetnju – tvrdnja da su ga snovi često obmanjivali implicira da je sanjanje takođe vidio kao prijetnju iz stvarnog svijeta (a ne samo kao hipotetičku). To je nadalje istaknuto intimnim stilom ispisivanja Meditacija u prvom licu. Njihov pripovjedač trebao bi prikazati svačiju epistemičku situaciju, ilustrujući tipične nedostatke ljudskog uma. Čitaoce nadalje privlači Descartesova strategija kretanja od zdravorazumskih primjera prema sofisticiranijim filozofskim tvrdnjama. I napokon, mnogo pažnje posvećeno je nekoliko snova koje je Descartes navodno sanjao kao mladić. Neki vjeruju da su ti snovi utjelovili teorijske sumnje koje je razvio u Diskursu i u Meditacijama.

1.3. Sanjanje i drugi skeptični scenariji

U Meditacijama, nakon rasprave o argumentu zasnovanom na snovima, Descartes postavlja mogućnost svemogućeg zlog genija odlučnog, da nas prevari čak i u našim najosnovnijim vjerovanjima. Descartes naglašava da je hipoteza zlog genija puka fikcija, za razliku od snova. Ipak, radikalizuje sumnju u snove na dva načina. Prvo, argument iz snova je ostavio netaknutom spoznaju određenih opštih istina (sumnja da ih postavlja zli genije). Drugo, argument snova uključuje samo privremenu obmanu (zli nas je genij trajno prevario).

Jedna modernizovana verzija je misaoni eksperiment gdje vam zlobni naučnici stavljaju mozak u kadu i stimulišu ga, čime bi vaše svjesno iskustvo bilo potpuno isto kao da ste te doživljaje zaista proživjeli. Mogli bi postojati dobri razlozi za mišljenje da zapravo živimo u kompjuterskoj simulaciji, kako piše Bostrom 2003. godine. Clark 2005. godine piše da Matrix, film, ukazuje na jačinu obmane od strane novonastale kompjuterske industrije, te koliko su osjetilno iskustvo i intelektualno funkcionisanje potpuno isti kao u standardnim budnim stanjima, dok su drugi aspekti sličniji ugroženom rasuđivanju i bizarnim pomacima, a koji su obilježje snova.

1.4. Descartesovo rješenje problema snova i snova iz stvarnog svijeta

Na kraju Šeste meditacije, Descartes predlaže rješenje problema snova koje je vezano za ponovnu procjenu toga kako je sanjati. Suprotno svojim primjedbama u Prvoj meditaciji, primjećuje da su snovi rijetko povezani s budnim sjećanjima i često su prekidni, kao kad se likovi iz snova iznenada pojave ili nestanu. Zatim uvodi test koherentnosti:

Ali kad opažam predmete tako da mogu jasno odrediti mjesto odakle dolaze, i ono u kojem se nalaze, i vrijeme u kojem mi se pojavljuju i kada, bez prekida, mogu povezati percepciju koju dobijam od njih s ostalim dijelovima mog života, potpuno sam siguran da se ono što tako percipiram događa dok sam budan, a ne tokom spavanja.

Descartesove primjedbe o diskontinuiranoj i ad hoc prirodi mnogih snova potkrijepljene su empirijskim radom na bizarnosti snova (vidi Hobson 1988; Revonsuo i Salmivalli 1995). Ipak, kako razmatranja empirijske vjerodostojnosti utiču na argument snova i dalje je predmet rasprave. Grundmann (2002) apeluje na naučno istraživanje snova i uveđenje introspektivnog kriterijuma: kad introspektivno primijetimo da smo sposobni za kritičko promišljanje, imamo opravdanog razloga misliti da smo budni i da ne sanjamo. Međutim, to podrazumijeva da je kritičko rasuđivanje po pravilu odsutno u snovima. Ako se pokušaji kritičkog rezoniranja događaju u snovima i ako općenito imaju tendenciju oštećenja, introspektivni kriterij mogao bi opet biti problematičan (Windt 2015). Postoje i slučajevi u kojima čak i nakon buđenja ljudi pogrešno shvataju ono što je zapravo bio san (Wamsley, 2014). Barem u određenim situacijama i za neke ljude, obmana izazvana od strane snova može biti istinski razlog za zabrinutost.

2. Ontologija snova

U tekstu se izraz „svjesno iskustvo“ koristi kao imenilac za pojavu senzacija, misli, dojmova, emocija itd. u snovima (po Dennettu 1976). Sve su to fenomenalna stanja: postoji nešto što vrlo vjerovatno jeste u tim stanjima za iskustvo subjekta (po Nagelu 1974). Pitati o iskustvu iz snova znači pitati je li to nešto slično snu dok sanjate i je li to slično (ili bitno različito od) odgovarajućim iskustavima na javi.

2.1. Da li su snovi iskustva?

Kartezijanski skepticizam snova ovisi o naizgled nedužnoj pretpostavci pozadine: da su snovi svjesna iskustva. Ako je ovo lažno, onda snovi nisu varljiva iskustva tijekom spavanja i ne možemo se zavaravati, dok sanjamo, o bilo čemu. Jesu li snovi iskustva, glavno je pitanje za ontologiju snova i usko povezano sa skepticizmom snova.

Najpoznatiji argument koji poriče da su snovi doživljaji formulisao je Norman Malcolm. Za Malcolma je poricanje iskustva snova proizašlo iz konceptualne analize sna: ako je osoba u bilo kojem stanju svijesti, odnosno svjesna je, logično se zaključuje da čvrsto ne spava. Na osnovu nekih primjedbi Wittgensteina Malcolm je tvrdio da se iskustvo iz sna izvodi na osnovu njegovog opisa, ne na osnovu samog iskustva, da su retrospektivna izvješća o snu jedini kriterij za utvrđivanje je li se san dogodio. Što točno Malcolm podrazumijeva pod „svjesnim iskustvom“, nije jasno. Čini se da ponekad govori da je svjesno iskustvo konceptualno vezano uz budnost; drugi put tvrdi da su pojmovi poput mentalne aktivnosti ili svjesnog iskustva nejasni i besmisleno ih je primjenjivati na san i snove.

Malcolmova analiza sanjanja je naišla na kritiku da je kao pretpostavka pretjerano strogog oblika verifikacionizma i naivnog pogleda na jezik i konceptualne promjene. Naročito kontraintuitivna posljedica njegovog gledišta je da osim izvještaja o snu ne mogu postojati nikakvi posmatrački dokazi za pojavu snova u snu. To uključuje dokaze o ponašanju poput mjesečarenja ili razgovora o snu, za koje je smatrao da su pokazali da je osoba djelimično budna; budući da je takođe mislio da se snovi javljaju u čvrstom snu, takvo ponašanje u snu uglavnom nije bilo važno za istragu pravilnog sanjanja. Tvrdio je da će usvajanje fiziološkog kriterija sanjanja (poput EEG mjera moždane aktivnosti tokom spavanja) promijeniti koncept sanjanja, za koji je tvrdio da je vezan isključivo za izvještavanje o snovima. Ova je tvrdnja bila posebno radikalna jer je izričito ciljala na otkrivanje REM spavanja i njegovu povezanost sa sanjanjem (Dement i Kleitman 1957), koje se obično smatra početkom nauke o snu i sanjanju.

Putnam je primijetio da se Malcolmova analiza koncepta sanjanja oslanja na sumnjivu ideju da filozofi imaju pristup dubokim konceptualnim istinama koje su skrivene za laike. Nagel je tvrdio da čak i ako neko prihvati Malcolmovu analizu koncepta sanjanja, greška je tvrditi da je nemoguće imati iskustva dok spavate. To je zapažanje o našoj upotrebnoj riječi “iskustvo”, i ništa više. To ne znači da se ništa ne događa u našim mislima dok sanjamo.

2.2. Snovi kao momentalni memorijski umeci

Pitati o iskustvu snova takođe znači pitati postoji li nešto poput sna tokom spavanja, za razliku od toga da li postoji nešto što je sjećati se sanjanog nakon buđenja. Dennettova teorija kaseta (1976., 1979.) kaže da su snovi produkt trenutnog umetanja memorije u trenutku buđenja, kao da je u memoriju umetnuta kaseta s unaprijed skriptiranim snovima, spremna za ponovnu reprodukciju. Dennett tvrdi da se teorija kaseta i stav da su snovi iskustva mogu jednako dobro nositi s empirijskim dokazima, na primjer o vezi između sanjanja i REM sna. Teorija kaseta je poželjnija jer je štedljivija i postavlja samo nesvjesni postupak sastavljanja snova, a ne dodatni svjesni postupak prezentacije u snu. Dok se Dennet slaže s Malcolmovim skepticizmom kada je u pitanju iskustvo dobijeno u snovima, on mu se suprostavlja po pitanju pouzdanosti i izučavanja snova.

Ranija i mnogo raspravljana verzija Dennettove teorije kaseta seže do Mauryjeva (1861.) opisa dugog i složenog sna o francuskoj revoluciji, koja je kulminirala u svom pogubljenju na giljotini, kada se u tom se trenutku Maury iznenada probudio i utvrdio da mu je uzglavlje palo na vrat. Budući da se činilo da se san sistemski nadograđivao na ovaj dramatični zaključak, koji se pak poklopio s iznenadnim vanjskim događajem, to nam sugeriše da se takvi slučajevi najbolje objašnjavaju kao trenutna umetanja u memoriju koja su se dogodila u trenutku buđenja.

Izvještaji o pouzdanosti snova i dalje su sporni. Rosen (2013) tvrdi da se izvještaji o snovima često izmišljaju i ne uspijevaju precizno opisati iskustva koja se događaju tokom spavanja. Suprotno tome, Windt (2015) tvrdi da se izvještaji o snovima mogu barem pod određenim uslovima (poput laboratorijskih studija, kada snove izvještavaju odmah nakon buđenja od strane obučenih sudionika) smatrati pouzdanim izvorima dokaza s obzirom na prethodno iskustvo tokom spavati.

2.3. Empirijski dokaz o pitanju iskustva na osnovu snova

Za razliku od Malcolma, mnogi vjeruju da su snovi kao iskustva empirijsko pitanje; i za razliku od Dennetta, prevladava stajalište da empirijski dokazi doista podupiru ovu tvrdnju (Flanagan 2000; Metzinger 2003; Revonsuo 2006; Rosen 2013; Windt 2015).

Prvi razlog za opravdano razmišljanje da su snovi iskustva tokom spavanja jeste odnos između sanjanja i REM (brzo kretanje očiju) sna. Istraživači su tokom pedesetih godina otkrili da san nije jednolično stanje odmora i pasivnosti, ali postoji arhitektura spavanja, koja uključuje različite faze spavanja, a koja je relativno stabilna i unutar i među pojedincima. Nakon početka spavanja, razdoblja ne-REM (ili NREM) sna, uključujući sporovalno spavanje (tako nazvano zbog prisutnosti karakteristične sporovalne, visokonaponske EEG aktivnosti), slijede razdoblja visokofrekventne, niskonaponske aktivnosti za vrijeme REM spavanja. EEG mjere iz REM spavanja jako podsjećaju na budni EEG. REM spavanje dodatno karakteriziraju brzi pokreti očiju i gotovo potpuni gubitak mišićnog tonusa.

Čini se da usklađenost između svjesnog iskustva s jedne strane i moždane aktivnosti nalik buđenju i mišićne paralize s druge strane podupire iskustveni status snova, kao i da objašnjava vanjsku pasivnost koja ih tipično prati. Izvještaji o snovima zapravo su mnogo češći nakon REM-a (81,9%) nego NREM-ova buđenja (43%; Nielsen 2000). REM izvještaji imaju tendenciju da budu složenija, živopisnija i emocionalno intenzivnija, dok su NREM izvještaji skloniji razmišljanju, zbunjujući, neprogresivni i ponavljajući (Hobson i sur. 2000). Te su razlike dovele do ideje da je REM spavanje objektivni marker sanjanja (Dement i Kleitman 1957; Hobson 1988).

Pokušaji identifikovanja sanjanja s mentalnom aktivnošću tokom REM spavanja nisu bili uspješni, a mnogi danas smatraju da se snovi mogu pojaviti u svim fazama spavanja (npr. Antrobus 1990; Foulkes 1993b; Solms 1997, 2000; Domhoff 2003; Nemeth & Fazekas 2018). Posljednjih godina obnovljeno je zanimanje za NREM spavanje za proučavanje sanjanja (Noreika i sur. 2009; Siclari i sur. 2013, 2017).

Druga linija dokaza dolazi iz lucidnih snova ili snova u kojima se zna da neko sanja i često ima određen nivo kontrole nad snovima (Voss i sur. 2013; Voss i Hobson 2015; Baird i sur. 2019). Izraz lucidno sanjanje skovao je van Eeden (1913.), ali već je Aristotel (O snovima) primijetio da ponekad može biti svjestan dok sanja da sanja.

Naučni dokazi da je lucidno sanjanje stvarno i istinski fenomen spavanja proizlaze iz laboratorijskih studija koji pokazuju da lucidni sanjari mogu koristiti specifične, unaprijed dogovorene obrasce pokreta očiju (npr. desno-lijevo-desno-lijevo ) kako bi u stvarnom vremenu signalizirali da su sada lucidni i učestvuju u eksperimentima iz snova. Ti se signali mogu jasno identifikovati na EOG-u i sugeriraju podudarnost između kretanja očiju iz snova i pokreta stvarnih očiju (kako predviđa takozvana hipoteza skeniranja). Retrospektivni izvještaji potvrđuju da je sanjar zaista bio lucidan i signalizira lucidnost.

Lucidni snovi provjereni signalima korišteni su za proučavanje mišićne aktivnosti koja prati pokrete tijela u snovima, za naprednu EEG analizu moždane aktivnosti tijekom lucidnog sanjanja i slikovne studije. Očni signali mogu se koristiti i za mjerenje trajanja različitih aktivnosti koje se izvode u lucidnim snovima; suprotno teoriji kaseta, lucidni snovi imaju vremensko produženje, a čini se da određene radnje u snu traju malo duže nego u budnom stanju. Takođe je bilo pokušaja indukovanja lucidnosti neinvazivnom električnom stimulacijom tokom spavanja. Predložena je kombinacija lucidnog sanjanja provjerenog signalom, s voljnom kontrolom sadržaja snova, retrospektivnim izvještajem i objektivnim mjerama spavanja kako bi se osigurali kontrolisani uslovi za proučavanje svjesnog iskustva u snu i nova metodologija za istraživanje povezanosti svjesnog iskustva i neurofiziološke procesi.

Treća linija dokaza dolazi iz ponašanja u snu, a najistaknutiji su kod bolesnika s REM poremećajem spavanja. Zbog gubitka mišićne atonije koja prati REM spavanje kod zdravih ispitanika, ovi pacijenti pokazuju složena, naizgled cilju usmjerena vanjska ponašanja poput trčanja ili borbe protiv napadača tokom REM spavanja. Pacijenti doslovno glume svoje snove tokom spavanja.

Iako su uvjerljivi, ovi redovi dokaza možda neće zadovoljiti skeptike o iskustvu snova. Mogli bi se brinuti da se rezultati lucidnog sanjanja i donošenja snova ne generaliziraju na uobičajene, ne-lucidne snove; mogli bi tumačiti i alternativna objašnjenja koja ne zahtijevaju svjesno iskustvo u snu. Postoje i metodološke zabrinutosti, na primjer oko toga koliko se ponašanja u snu zapravo podudaraju s iskustvom iz snova.

2.4. Snovi i halucinacije

Čak i tamo gdje se filozofi slažu da su snovi iskustva, oni se često ne slažu oko toga kako tačno karakterisati sanjanje u odnosu na psihološke pojmove stanja budnosti. Često se pitanja o ontologiji sanjanja ukrštaju s epistemološkim problemima. Sve češće uključuju i empirijske nalaze.

Standardno je gledište da snovi imaju isti fenomenalan karakter kao i budna percepcija jer nas naizgled dovode u kontakt sa umu nezavisnim objektima, no zapravo se takav objekt ne opaža. To znači da se snovi u filozofskom smislu smatraju halucinacijama. U psihološkoj literaturi postoje neke kontroverze oko toga treba li snove smatrati halucinacijama. Neki smatraju da bi pojam halucinacija trebao biti rezerviran za klinički kontekst i patologije stanja budnosti. Stajalište da snovi uključuju halucinacije implicitno je obuhvaćeno Descartesovom pretpostavkom da čak i kad sanja, sigurno je da mu se čini da vidi svjetlost, čuje buku i osjeća toplinu, te da to ne može biti lažno, i da je to ono što se u njemu pravilno naziva opažanjem (sentire). A u srcu Aristotelove pretpostavke (O snovima) nalazi se ideja da snovi proizlaze iz kretanja osjetilnih organa koja se nastavljaju i nakon prestanka izvornog podražaja. Vjerovao je da u tišini sna ti zaostali pokreti rezultiraju živopisnim osjetilnim slikama koje se subjektivno ne mogu razlikovati od stvarnih percepcija. Pretpostavka fenomenološke ekvivalencije između sna i budnog iskustva može se naći i u Berkeleyevoj (1710: I.18) idealističkoj tvrdnji da postojanje vanjskih tijela nije potrebno za proizvodnju živopisnog perceptivnog iskustva nalik na budnost. Snovi se ne uklapaju ugodno u Humeov pokušaj da napravi dihotomnu razliku između impresija, uključujući percepciju, i ideja, uključujući senzornu maštu. Fenomenolozi se često usredotočuju ne toliko na kvalitetu slika snova koliko na cjelokupni karakter iskustva, napominjući da se snovi doživljavaju kao stvarnost; kao u percepciji budnosti, mi se jednostavno osjećamo prisutno u svijetu. To također razdvaja snove od budne fantazije i sanjarenja.

Jedna od najčvršćih teza u vezi halucinacija je tvrdi da su iskustva sanjanja i buđenja identična kako u kvaliteti osjetilnih slika, tako i u njihovoj ukupnoj strukturi samo-u-svijetu. Ova je tvrdnja središnja za metaforu virtualne stvarnosti. Ipak, pogledi na halucinacije koje sugerišu da snovi ponavljaju sve aspekte percepcije budnosti previše su nejasne da bi bile informativne.

Korištena literatura:

Lazar, Seth, “War”, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Spring 2020 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL = <https://plato.stanford.edu/archives/spr2020/entries/war/>.

Tekst sastavila i uredila: Ana Galić

NAPOMENA: Ovaj tekst ćete čitati u drugim časopisima i na drugim web lokacijama samo uz dozvolu autorke.

Moj rad možete podržati putem sljedećih društvenih mreža: