ZBORNIK KRATKIH PRIČA MOĆ REČI: Tikovi iskompleksiranih žena. Uzeti izjavu od duhovne prostitutke, Ane Galić

Author anagalicblog

Tikovi iskompleksiranih žena i Uzeti izjavu od duhovne prostitutke su dvije kratke priče koje su ušle u uži izbor na 2. Međunarodnom konkursu za kratku priču naziva Moć reči. Konkurs je objavljen u organizaciji Radionice Kreativnog pisanja, Centra za komunikacijske studije i istraživanja CEKOMS i magazina za umetnost življenja „Artem“, a stručni žiri predstavljali:

 

  • prof. dr Darko Tadić, dramaturg
  • Dragana Đokić, glavni urednik magazina „Artem“
  • Vladan Krečković, pisac i bloger
  • Uroš Đurković, književni kritičar.

 

 

Kratke priče pročitajte u nastavku:

Galić, A. (2019) Tikovi iskompleksiranih žena. Uzeti izjavu od duhovne prostitutke. Beograd: CEKOMS

 

Tikovi iskompleksiranih žena

 

Zbog čega se javljaju tikovi? Ko zna da li smo genetski predodređeni da budemo u začaranom krugu sebi sličnih, ili nas životne okolnosti, materijalna primanja i školovanje uprave put obrazaca ponašanja iz kojih se ne želimo čupati? ‘Svaka žena je lijepa na svoj način’. Međutim, toliko njih samih ne zna da je ona stvarno lijepa niti uopšte razmišlja o ljepoti svoga života. Zaboravljamo koliko su nam pomogle u životu – savjetima, brigom, kuvanjem, pranjem, propuštanjem nekih šansi radi djece i muža i onoga sudbonosnog – To jedna udata žena ne bi trebala da radi!… I odjednom vidiš – poluljude, nešto nalik na čovjeka, nije životinja jer je svjesnije biće kud i kamo a i hoda na sve četiri, ali nije u potpunosti čovjek. Nije.

Dragica: Uvijek ima najlon dokoljenice i cipele – ne baletanke ali ravne i lagane, samo sa punijim đonom, u neutralnim bojama. Tanka je, lagana, hoda kao duh, uvijek je ošišana kratko, ne farba se, ali nema ni potrebe još uvijek je smeđa. Ne šminka se takođe. Lijepa je. Ima malo veća usta, ali to je već stvar ukusa, jer i Julia Robert ima velika usta pa je najplaćenija glumica Hollywooda. Uvijek negdje trči, govori sama sebi – Ajde Dragice kući, nema vremena za kafu, ali zato priča i po pola sata, nekad i 45 minuta pod prozorom sa svojom kolegicom sa posla, o sasvim nebitnim a opet aktuelnim temama – o rodbini u selu, u drugoj državi, o tome ko koga koliko zove ili ne zove i tome slično. Uvijek joj nešto nedostaje i sretna je ako nešto iskamči pa makar to bila i plastična čašica od jogurta puna praška za veš kojeg joj je sasvim iznenada nestalo baš to jutro, a ona ne može trenutno da kupi. U gostima joj uvijek drhte ruke, prosipa kavu na sve strane, ali govori: – Ništa ništa; osim toga i gata u šolju i svaka kava se završi sa okrenutom šoljicom naopako uključujući i i njenu, njene kćerke, i bilo koje žene koja je taj dan došla kod nje na kavu. Zavjese se peru jednom sedmično; šoljice za kavu se mijenjaju po godišnjim dobima – ne jer to tako želi, već zato što je prethodne polupala i rasparila ih potpuno. Nema lonca dovoljno velikog da skuva sarmu i supu kada je vrijeme slave, Božića i Vaskrsa ali zato ide svake godine na ljetovanje i u posjetu svoj sestri u Srbiji.

Mileva: Ogromna je. Toliko da je pokvarila suvozačevo sjedište svoje prijateljice tako da se više ne može pomaknuti. Ima visok šećer i mast, ali naručuje ćevape bar jednom dnevno iz roštiljnice da niko ne zna. Niko ne zna ni da puši cigarete – kod drugarica kod kojih ide na kavu, kao i kada je sama kod kuće, obično u w-c-u, da se sin ne bi najljutio kada dođe kući s posla jer joj je zabranio da puši cigarete iz straha da ne završi kao otac – umro je od raka na plućima. Ne znaju uzrok, ali jeste pušio veoma puno. Ima već šest decenija, ali bitno joj je da joj je marama usklađena sa bojom očiju, a nekada stavi i šminku, kada osjeća da je bitno da pokaže da još nije u potpunosti za baciti. Sin joj je sve što ima u životu, priča svima. Ide redovno u banje, na masaže, na frizuru, kod rodbine, kod kolegica u državnoj firmi gdje je radila a koje nisu u penziji, bitno joj je da svi imaju dobro mišljenje o njoj, voli elitu jer je ‘iz dobre porodice’, hvali se svojim porijeklom, godinama kada se udala – udala se sa 32 godine, a u to vrijeme to je bilo veoma čudno za jednu djevojku; živjela je za putovanja kao cura, a i danas ne bježi od toga i njen sin tako radi takođe. Ima previše krupne plave oči, kratku kovrdžavu kosu, teku (račun) u najbližoj prodavnici i kumu koja stalno kamči pare. Takođe navikla na luksuzni život.

Ranka: Radila je u robnoj kući skoro čitav život. Po zanimanju je trgovac. Uvijek ofarbana u crvenu boju, obrve potpuno iščupane u mladosti a u starosti ih nema, a crtati joj se ne da. Muž ju je volio valjda, bio je sedam godina mlađi kada su se uzeli, tada je bio potpredsjednik direktora fabrike namještaja, ona trgovkinja, on je obećavao, ona mu je rodila dva sina u dvije godine – jednog za drugim. Međutim, on je pio, kartao, trošio pare, ona to nije voljela. Pravila je najbolje kolače za slavu. Muž je zvao najviđenije ljude grada i poznavao je sve. Njoj to nije bilo dovoljno, željela je drugačiji brak, drugačiji život. Ne zna ni ona kakav, ali drugačiji. Sinovima je davala sve po najskupljim cijenama, od obuće, odjeće, do hrane. Družila se sa najbogatijim komšijama u zgradi. Jednoga dana muž joj je rekao da se vraća u rodno mjesto daleko od nje i da je našao drugu ženu. Bila je u njegovom rodnom mjestu kada su se tek uzeli. Upoznala je svu njegovu rodbinu. Tada je nije zatekao ni w-c, što je za njen način života bio nevjerovatan šok. Kao da je sve krenulo nizbrdo već tada. Njegove ovce sa kojima se on rado družio nisu išle u njenu sliku o životu ljudi koji su na visokim položajima – jer je i u rodnom gradu dobio veoma visoku poziciju – bio je zamjenik gradonačelnika; i dalje se farbala u crveno. Nije više vodila računa o izgledu, nije išla nikamo, nije išla u prodavnicu, nije jela maltene ništa, nije kupila sebi zubnu protezu. Bacala je hranu sa prvog sprata, ustajala u 5 ujutru puštala glasno muziku, vikala sa balkona sa kim je mogla da nešto prozbori; ujutru rano bi išla u šetnju dok još niko nije ustao. Komšije su jednom zvale i komunalnu policiju zbog njenog stalnog bacanja svega što ostane iza jela sa balkona umjesto u smeće. Ali, policija je nakon razgovora sa njom odustala od svega…

Odgovor je u promjeni, želji da se mijenja trenutno stanje – u pobuni. Niko je ne želi, ali kukamo svi.

 

 

Uzeti izjavu od duhovne prostitutke

 

Upoznao sam je.

Znam da svi pričaju o tome kako su je vidjeli, bili sa njom, vidjeli je sa drugima, ali – ja sam pričao s njom. Narandžasta kosa, ravno sječene kratke šiške i duži bob. Lice joj je dječije i ne bih znao reći da li ima tri godine ili 23. A vjerovatno je ovo drugo. Ne vodi uredan život, fotograf je. A mogu oni voditi uredan život, ali njen nije uredan. Voli zabave, puno ljudi, voli isticati kako umije da uradi dobru fotografiju, jer ipak, imala je nagrade po zemljama Evrope.

U centru je pažnje uvijek. Nasmijana, laka. Zna šta hoće, a zavešće svakoga. Ne bira. Niti joj je spol bitan. Učiniće sve da uspije, i da uživa u društvu sebi sličnih. Ne divi se nikome, ali život živi radi divljenja.

U stvari, bio sam sada baš skoro sa njom.

Imam običaj da obiđem te kulturne manifestacije po gradu, pa sam i ovaj put, sada u sklopu svoga posla, morao ići na godišnju izložbu svih učesnika koji su prošli u uži klub takmičenja i sada im se pruža prilika da odu u Dansku ukoliko se donatori odluče da ih ugoste kod sebe. Tema je bila priroda oko nas. Fotografije ko fotografije, intervjuišem redom, ne gledam ko je ispred mene… Tada se pojavila ona.

Pružio sam joj ruku, ali mi nije dala da pogled odvojim od njenog jezivo nadmoćnog seksualnog oka koji se zadovoljava u mojim očima. Jer, u njenom je vječito zadovoljstvo.

-Priđi slobodno, reci kako ti mogu pomoći…

Mekani osmijeh djeteta na prebijelom licu uokvireno naranžastim. Prešla je odmah na ti sa mnom, a kako je u toku bio jedan photo shooting, morao sam se skloniti u stranu i sačekati da to završi ili pronaći nekoga za izjavu.

-Došao sam po izjavu, ako biste mi mogli pomoći da mi odgovorite na par pitanja – koliko vas očekuje poziv u Dansku, kakve su šanse da će biti išta od toga i da li ste zadovoljni sa ovogodišnjim nastupom naše zemlje..

Pitao sam sve standardna pitanja, nisam skretao s teme i nisam ni imao potrebe da nešto dodatno saznajem. Kako su moji prijatelji gledali njene fotografije potajno na Fejsbuku, pa mi govorili da nije loša, u sebi sam razmišljao da sigurno izmišljaju sve te gluposti…Ali ne.

Pričala je lijepo, odgovorila na sve što treba i na kraju i pecnula da trebam ostati.

Znam da umjetnik nije zadovoljan onim što vidi i da stvara sebi svijet koji je bolji od ovoga, i rado se volim i sam izgubiti u njemu. U stvari, i izgubio sam se. Jednom. Taj pogled je ipak bio drugačiji od ovoga, ali ne puno. Bio sam mlad, i ona je bila mlada…I iskreno smo trebali jedno drugom. Nakon raskida sam potražio utjehu, a ona je trebala pokazati svome dečku kako ona može i bez njega.

Taj pogled me je odveo do nastanka svemira i svih odgovora čija pitanja me i danas tapšu po ramenu, a zagrabio sam koliko sam mogao i vratio se nakon dvije sedmice nazad. U ovaj svijet, u ‘realnost’. I oduvijek je gradim iznova. Ali nije mi ni ovaj loš. Spajam ih. Tome sam se posvetio. Ravnoteži. Možda Vavailonska kula ima tu sudbinu da je uvijek sruše, ali je vrijedila izgradnje. Želimo se približiti bogovima, biti kao oni.

Neću to

Zgadila mi se. Njena narandžastost. Ne volim to.

Predugo sam živio u svome sivilu koje je sve više crne boje. Nisam spreman za taj luksuz nemara za bilo šta. Za kupanje u tuđem mirisu i ispiranje bilo kakvih principa za koje smo čuli nekada davno da postoje i da trebaju biti vodilje našeg života.

Ono što me je zapljusnulo jeste ta kakvoća, to opipljivo stanje bludničenja koje je tako teškog mirisa, a tako lako nosivo. Tome se uvijek začudim. A uostalom nikad nisam vjerovao da se takvo nešto može osjetiti. Osjetio sam i šta je to i dao mu ime – duhovna prostitutka! Tako sam je nazvao. Seks njoj nije dovoljan, želi tvoju dušu! I mislim se – goni se!

Star sam ja za to… Niti želim nekoga ispravljati, niti se želim gubiti u nekome. Bio sam mlad, trebala mi je njena… njene glatke, jake noge, partizanska kosa i…tad sam bio zadovoljan. Zadovoljen. Jer mi je trebalo. Sada mi ne treba. Ne tražim pakao ponovo. Ne tražim da se osjetim živim. Ne tražim drugoga među njenim nogama, u njenom srcu. Neću to.

 

Moj rad možete podržati putem sljedećih društvenih mreža:

 

ana_logo

Fb: Author anagalicblog

Instagram: @authoranagalicblog

Twitter: @anagalicblog 

Linkedin: Ana Galić

e-mail: ana.galic.bl@gmail.com

One thought on “ZBORNIK KRATKIH PRIČA MOĆ REČI: Tikovi iskompleksiranih žena. Uzeti izjavu od duhovne prostitutke, Ane Galić

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s