FILOZOFIJA ZA INTELIGENTNE

(Tekst je naslovljen Filozofija za inteligentne jer je za iščitavanje narednih redova dovoljno i osnovno predznanje osobe koja se može nazvati inteligentnom. Ali i da isprovocira čitaoca na filozofski angažman.)

Bilo bi dobro kada bi se čitalac sam prisjetio zbog čega se odlučio na iščitavanje filozofije na prvom mjestu, da li je bio nezadovoljan sa spoznajama koje je čitao u drugim naukama, ili poljima interesovanja, ili je osjetio poziv iz tekstova koje je imao pred sobom i jednostavno se odazvao, jer put ka filozofiji svakome od nas se utire na njemu autentičan način (ukoliko nađete vremena za saopštavanje vašeg susreta sa filozofijom, pišite mi).

Cilj jeste zainteresovati čitaoce za filozofiju i približiti im se onoliko koliko to oni sami dozvole. Jer, filozofija je zanimljiva.

Kada govorimo o filozofiji trebamo biti sigurni u jednu stvar – ona je zalog objektivne potrage za istinom, čak i kada je riječ o prirodnim naukama i njihovim najprovjerenijim metodama.

Kako prići filozofiji? Postoje dva načina: ili je upražnjavati sami ili se istražujući istoriju filozofije upoznati sa njenim dosadašnjim dostignućima. Možda je drugi način jednostavniji, da ne kažemo lakši, kako ne bi zvučali pretašto. Ipak, i taj pristup je relevantan i nadasve cijenjen ( a na kraju krajeva i neophodan za bavljenje filozofijom) i u krugovima same filozofije. Uostalom sjetimo se Jaspersovog savjeta iz Filozofije egzistencije, da biti filozofom zahtijeva i izučavanje istorije filozofije, posebno velikih filozofa i njihovih filozofija. Ipak, prvi način nam je draži.

Da bismo pristupili upražnjavanju filozofije treba nam biti jasno da ne živimo u maloj i relativno sigurnoj Atini kao što je živio Platon. Ili Aristotel. Mi živimo u podijeljenom svijetu, nesigurnom na prvom mjestu, u kulturnom miljeu gdje su se i same nauke pa i filozofija isparcelisale na mnoštvo ogranaka, ponekad potpuno odvojenih jedni od drugih. U takvim uslovima Bernard Russel 1912. godine piše da se za istoriju filozofije vezuju problemi kojima se ona bavi, a da je najvažnije baviti se pitanjima koja pri tom iskrsavaju, ne nuđenjem i davanjem odgovora, pri tom jačajući čovjeka da bude iznad i nade i straha, odvojen od ovoga ovdje i sada. Što je teško za običnog čovjeka.

Jedno od važnijih pitanja kojima se bavi filozofija, nekad i sad, jeste istina. Logika i teorija spoznaje su filozofske discipline koje se bave pitanjima mogućnosti saznanja istine. Fridrih Niče će reći da ne možemo spoznati istinu. Inače, istina je pojam kojim se najčešće bave kritičari. Dakle, Niče kaže da ne postoje istine, samo interpretacije. To trebamo shvatiti kao upozorenje i kretati se dalje. Bilo koji koncept koji sagledavamo, istražujemo i nudimo kao i bilo koja forma dijaloga, temelji se upravo na konceptu istine. Samo se podsjetimo naših svakodnevnih rasprava, pa ćemo uvidjeti da ako nam neko saopšti neku tvrdnju, u vidu iskaza, mi ćemo tu tvrdnju prihvatiti kao istinitu, ili pak odbaciti kao lažnu. Tako da je bez pojma istine zaista nemoguće govoriti o bilo kakvoj vrsti ljudskog misaonog napretka. Vitgenštajn u Traktatusu piše da je svijet totalitet činjenica, ne stvari. Šta je činjenica i kako utvrđujemo njenu realnost – upravo kroz utvrđivanje njene istinitosti odnosno identiteta sa stvarnošću. Ovaj identitet je opet stvar dogovora, poklapanja riječi i stvarnosnog i tu se sada može takođe dodatno radzrađivati šta bi tu sada proglasili istinitim. Jer je to stvar sporazuma.

Pojam istine utiče i na ispisivanje istorije. Jer, i na istoriju i njena tumačenja imamo različite poglede. Filozofiju istorije kao disciplinu osnovao je Georg Fridrih Vilhelm Hegel. Ona razmatra smisao ljudske istorije i događaja u njoj i upoređuje je sa tumačenjem datim od strane naučnika, kulturologa, antropologa.

Kod Hegela je čitava istorija kretanje apsolutnog duha i njegova realizacija kroz istoriju, odnosno kretanje iz područja appstrakcija ka konkretnim manifestacijama, ljudskom oku ili mašti, vjeri i razumu dostupnim, pa ne treba čuditi što se još jedan pojam provlači čitavom istorijom filozofije, a posebno se tiče njegove istinitosti, odnosno mogućnosti dokazivanja da li je on istinit ili ne. Riječ je o pojmu boga. Postoji li? Ne znamo. U nauci je uvriježen stav da bog ne postoji. Ono što je za filozofska razmatranja bitno jeste uočiti koji i koliki je uticaj religija ili vjera u boga, ili samo vjerovanje, imalo tokom istorije na čovjeka. A ovo su pojmovi koji se tokom istorije filozofije vezuju za nešto apstraktno: sopstvo, volja, sloboda, odgovornost, individualnost, transcedencija.

Vjera u boga se u nauci i filozofiji zamjenjuje vjerom u ljudsku slobodu. Ta sloboda se razlikuje od životinjske slobode, jer sa sobom nosi odgovornost, donošenje odluka, izbore. Prvi dojam bi bio (a sa ovim pojmom sam imala problema prilikom objašnjavanja na časovima logike), da se ova sloboda suprostavlja sa pojmom naučnog determinizma. Jer u nauci, kao što znamo nema samovoljnog kretanja tijela, nego postoje prirodni, fizički zakoni, koji nemaju veze sa našim odlukama i izborima nego se objektivno manifestuju i bez naše volje i nastojanja da na nešto utičemo. Ali, vrlo brzo i lako se da objasniti da je čovjek ne samo dio prirode i prirodnih zakona, već i dio društva i društvenih zakona, a ti zakoni su promjenjivi i u obzir uvažavaju i ljudski faktor. Razlog više za unošenje zakona od strane društva, discipline od strane pojedinca. Opet, ispoštovati ono što nam se nameće izvana, ali i ono što sami sebi postavimo kao zadatak zavisi mnogo i od karaktera samog čovjeka.

I dolazimo do najvažnijeg zadatka filozofije u modernom svijetu, a taj je da povrati ljudskost u čovjeku. Pregovori, kompromisi i u krajnjem dogovor jeste ono što čini bazu jednog uspješno realizovanog društva. Riječ je o dijalogu, za koji su potrebni sljedeći uslovi:

Obje strane moraju biti racionalne
Obje strane moraju uživati slobodu
Obje strane moraju biti spremne na saglasnost, te takođe spremne na ustupke da bi do ove saglasnosti došlo
Svaka strana mora se uvažiti kao suveren kada je u pitanju stvar od interesa za njenu ličnu egzistenciju
Obje strane se moraju obavezati da će ispuniti svoje dužnosti.

Svako od nas je sposoban da u drugom čovjeku prepozna slobodno biće; da preuzme odgovornost za svoje odluke, bori se za svoja prava, izvršava svoje dužnosti – razmišljajući na ovaj način svakome odajemo počast i dajemo pravo za njegovo autentično postojanje, priznajemo da je sam za sebe sposoban izvršavati sve navedene norme koje čine jedno društvo.

Na kraju vam želim postaviti zadatak za razmišljanje: Pominjući najvažniji zadatak moderne filozofije, da li smo na tragu jedne osamostaljene discipline, koja je istupivši iz filozofskog jedinstva učinila da se ljudskost danas nalazi skrajnuta u javnim kuhinjama ili u rukama djeteta koje zajedno sa majkom prosi ispred crkve? I šta je to što nam danas nedostaje jednako kao i u V vijeku p.n.e.?

Korištena literatura:

Scruton, R. (1996) An Intelligent Person’s Guide to Philosophy. USA New York: The Penguin Press

Tekst sastavila: Ana Galić