OBJAVLJEN ZBORNIK KNJIŽEVNIH RADOVA “GLASOVI MELPOMENE” sa tekstom “Zar i ti, sine Hriste?” autorke Ane Galić

Konačno. Osjećam olakšanje… Nije lako čekati zvanično objavljivanje tvog rada, jer tek onda tvoj tekst smije početi živjeti svoj život…

Elektronska verzija Zbornika književnih radova “Glasovi Melpomene” je objavljena, kako nam je danas javila izdavač Ana Stelja, a uskoro ćemo imati priliku da imamo i štampani primjerak kod sebe.

Zbornik je posvećen jubileju 155 godine od rođenja Jelene J. Dimitrijević.

Urednici:

Ana Stjelja,

Gordana Vlahović,

Jasmina Hanjalić,

Vlasta Mladenović,

Nikola Šimić Tonin i

Sande Dodevski.

Do tada Zbornik možete pogledati na sljedećem linku: https://issuu.com/anastjelja/docs/glasovi_20melpomene.

 

Moja malenkost je ovaj put priložila sljedeći izbor iz kratkih proznih radova:

 

Zar i ti sine Hriste

 

 

-Isuse, što si mrzovoljan?

-Ko, ja? Ne, ne…Ja ne umijem biti mrzovoljan, šta ti je? Otkuda ti to? Pa zar nisi ništa naučio tokom 2000 godina – ja ne mogu mrziti.

-Znam ja to sve, ali lice to govori da si bijesan kao ris. Pa ti pričaj šta hoćeš.

-Razmišljam…Možda zato tako izgleda. Upravo se ljudi mole mome ocu da pomogne njihovoj djevojčici, a on ne preduzima ništa. Ne mogu to gledati. Mogao sam gledati da ne preduzima ništa kada sam ja bio na krstu, ali ovo sad…Ne mogu, razboliću se, ne znam šta da radim, rastrže me ova briga.

-Koliko znam dragi Gospode ti ne brineš; niti smiješ da brineš. Sve je u rukama tvoga oca. Zato budi miran.

-Pitao sam ja njega šta će biti sa djevojčicom i da li su ljudi griješili toliko da će im je oduzeti. Ali nije mi odgovorio. Kaže da ima još šanse, da se moraju potruditi više i da će onda uspjeti.

-A da li je rekao šta trebaju da rade… Nego, reci mi, kako ti znaš za to uopšte?

-Pa, i meni se mole, znaš…Ja sam u stvari čuo njenu molitvu. Njeno ime je Sofija. Ne može više izdržati da gleda mamu i tatu kako se pate i ne razumije što se toliko čeka na ljude da joj pruže pomoć. Želi da se sve završi i da niko više ne pati. Čujem je svaku noć a i po danu nekoliko puta. I kao rezultat toga sada je stalno vidim. A vidim da joj je sve gore i da se ništa još uvijek ne rješava. I pitam se kako to i zašto to. Ipak sam ja i čovjek, ne zaboravi. To je jače od mene.

-Ama, koliko puta ti moram ponoviti – ne brini ništa…
-A slušaj sad, moj dobri Jovane…Davno smo se ja i ti upoznali i od tada smo nerazdvojni. I učinio si skoro isto kao i ja ako ne i više za ovaj naš narod. De mi reci, što nismo mogli zaustaviti mrak koji nas je nadvio 26. aprila 1986. godine. Reci mi, molim te – zar nismo mogli?

I dan danas rađaju se mutirani, da ne kažem, đavoimani ljudi koji na sve i jednog demona više liče nego na ljude. Zar smo to morali ‘dopustiti’ kako to moj otac kaže? Mogli smo bar zaustaviti taj oblak da se ne kreće dalje, nego jednom rukom stati na kraj i ne dati kiši da se formira i truje zemlju.

I da niko ništa ne preduzme…

Pa zar je sve zlo završilo sa pobunom jednog jedinog anđela, a sada đavola i odbranom još jednog malog anđela – ma daj, ne budi dijete, ne želim da slušam takve stvari.

Jovan vidje da Isusu nije dobro, a poznajući ćud i narav onog glavnog, ne znade ni sam da li da nastavi da razgovara, jer je bog gori od svakog Big brothera ili da ipak kaže šta misli i tako urazumi ili bar utješi samog Isusa.

-Vidi se da si čovjek, misliš previše, kažem ti ja. Ali da te ne osuđujem, razumijem te. Razumijem te, vjeruj mi. Ali, ništa tu nisam mogao učiniti. Ja sam učinio svoje onda kada je na mene bio red, to je tačno i mogu ti reći da nije bilo lako – biti božji menadžer je težak posao kao što je težak svaki marketinški prljavi potez.

Niti mi je ko povjerovao, niti htio povjerovati, plus su govorili da sam lud ili da mi noge smrde. Nije lako ubjeđivati ljude koji su već sve prošli u životu i sad samo u potpunom mraku čekaju – šta? Ne znaju ni oni sami. Pakao je loš drug, moj brate.

I onda se pojavim ja sa svojim propovjedima o spasenju i pokajanju – misliš da mi je neko povjerovao? E, to kada sam preživio mogu vala sve da dočekam. A nije malo ni to što sam živ vinut na nebo pa ne znam ko me i gdje me ispusti ovdje. To su bila teška vremena.

Ali sa druge strane jesi u pravu. I sada bogami nije lako. Znam to za Sofiju što si rekao. Pratim i ja sve.

Pokušavam da obratim ljude jer čujem ovdje gore svašta – te – ‘To nije moja stvar…’, te – ‘Ko je meni pomogao?’, pa niz opravdanja da se ne da bar marka ili pet maraka za liječenje. A đavo se veseli baš ko sam đavo – dobro mu pristoji to ime.

Ne razumijem da možeš sjediti kod kuće gledati u taj novoizmišljeni Fejsbuk na kojem piše da je dijete sinoć nateklo, da su joj pluća pritisnuta i da pod hitno mora pod nož, a ti samo nastaviš da skroluješ niže…Bojim se za ovaj rod. Bojim se da ćemo ja i ti brzo morati dolje.  A ja sam spreman. I da ti pravo kažem – dosadilo mi je ovdje više. Želim da popričam, da ukažem, da čovjeka živog privedem bogu. To mi je želja. A odavno je prošlo od kad sam to učinio onako vidljiv – da me neko vidi i pipne čitavog pred sobom.

A ovo što si rekao, a vezano za Černobil… Meni se pomračilo baš kao u Ilijadi kada ti bogovi oduzmu zdrav razum onda kada sam čuo malu Ruth Webber šta mi govori…

Prekide ga naglo Isus:

-A, da, sjećam se njenih molitava. Shvatio sam šta se dešava čim mi je rekla da veliki broj ljudi odjedanput nestaje i da se sve u nekom mirisu u vazduhu osjeća…Neki čudan, fini miris, od kojeg uopšte nije osjećala glad…Ne znam…Izvini što sam te prekinuo, nastavi…

-Da, a imala je samo četiri godine. I onda se zapitaš, onako, tipično ljudski – da li vrijedi onda i preživjeti na takav način…

Bogu nije promakao ni ovaj razgovor baš kao ni bilo šta što se dešava pod kapom nebeskom, pa je pozvao Isusa. Na ukor, dabome.

-Isuse…

-Molim, oče, zvao si?

-Šta to ti i Jovan radite? Zar nemaš pametnija posla nego da pričaš svakave gluposti šta bi bilo kad bi bilo i tome slično? Zar ti nisam hiljadu hiljada puta ponovio da će biti baš onako kako treba da bude.

-Znam, oče, ali to je jače od mene. Ne mogu ti to opisati, ti si samo bog, a ja sam i čovjek. Ja osjećam, ja patim, ja volim…Boli me. Kako ne razumiješ, boli me.

Tu je bog vidio da ne vrijedi da se bori sa onom ljudskom stranom svoga sina. Bolećivost i nenormalna saosjećajnost sa ljudima na donjem svijetu je za njega bila odveć previše mekana da bi uzeo to ozbiljno u razmatranje. U ovom trenutku na nebu traje sabor na kojem se odlučuje da li će se heruvim pod brojem 3497 odrediti za izvršavanje božije zapovijesti vezano za konkretan problem koji se javio kada je Cezar iznio fotografije sa prikazanih 11.000 leševa pobijenih ljudi u Siriji.

-Idi svojoj majci.

-Isus ne razumjede, kao po običaju, što ga otac šalje majci, ali neka, ode joj pomoći u njenim molitvama prije što nastavi da razmišlja šta da čini dalje. Možda je stvarno došlo vrijeme da dođe opet…Kad u svemu mora otac da ima prste…