SOCIJALISTIČKA JUGOSLAVIJA KAO NEPOSREDNI FENOMEN NAŠE SVAKODNEVICE: Ana Galić, Identitet ratnog i postaratnog čovjeka/ u kontekstu zaborava

Author anagalicblog

Naredni tekst ponajviše je fokusiran na Tita i Titostalgiju, kako bi to Velikonja nazvao, jer kada govorimo o Jugoslaviji, i to socijalističkoj rijetko će bilo ko išta reći ne spomenuvši druga Tita. Ukoliko istoričari i smatraju da Velikonja kao kulturolog nije validan izvor, pa, jednostavno, treba shvatiti da se ljudska istorija a i čovjek sam sastoji ne samo od činjenica, čovjek je mnogo više. Zaista teško za povjerovati, zar ne?

U nastavku tekst koji je predstavljen na Političkoj Akademiji u organizaciji Saveza studenata Filozofskog fakultetaFondacije Friedrich Ebert Stiftung, a objavljen u Zborniku radova Socijalistička Jugoslavija kao neposredni fenomen naše svakodnevice: psihologija sjećanja, istorijski i intelektualni kontekst.

 

 

Ime i prezime: Ana Galić
e-mail: ana.galic.bl@gmail.com

 

 

IDENTITET RATNOG I POSTRATNOG ČOVJEKA

  • u kontekstu zaborava –

 

 

UVOD

 

 

Putem nam poznatih tumačenja kako filozofskih tako i psiholoških, odnosno socioloških, a tiču se ratne prošlosti koja se odigravala na svjetskom nivou (Le Bon, Liotar, Levinas), tumačeći ćemo se dotaći i nama vremenski relativno bliske prošlosti SFRJ, na čelu sa njenim predsjednikom, te ćemo utvrditi dijagnozu zadatog nam ali i onoga koji zaista posjedujemo – identiteta – na koji način se čovjek današnjice, nakon jednog ratnog bombardovanja na njegov život, pokušava i uspijeva (ili ne) u izgradnju sopstvenog, kolektivnog odnosno misaonog i nacionalnog identiteta.

Otkrićemo kako je to Tito držao jednu državu sa brojnim narodnostima na okupu i to tokom jednog od najvećih stradanja u istoriji čovječanstva; naposljetku, osvrnućemo se na položaj građana regiona koji više nisu stanovnici jedne Jugoslavije nego odcijepljene, samostalne države te naznačiti ozbiljnost imenovanja, odnosno brojnih malverzacija prilikom interpretacija istorijskih činjenica (Velikonja, Bing, Ognjenović, Jozelić).

Ključne riječi: identitet, kolektivno, titostalgija, Jugoslavija, rat, pravda.

 

 

 

PRIJE SAMOG IDENTITETA

 

Potrebno je na sam pojam identitet, prije nego se okrenemo njemu posebice, ipak okrenuti više od jednog para očiju pa ćemo ga sagledati ne samo sa strane žrtve odnosno ubice, ali isto tako ne ni sa čisto filozofskog stanovišta, jer o fenomenu identiteta kao sociolozi ali i psiholozi serafimovski ćemo pokušati utvrditi gdje tačno se kriju odgovori o identitetu čovjeka kao takvog. Le Bon, Liotar, Levinas znaju vrlo dobro o kakvim se izazovima radi kada je u pitanju identitet ratnog odnosno postratnog čovjeka, stanje uma koje tome prethodi, ali i ono stanje koje nas zadešava kada koplje možemo da bacimo u trnje. Zbog nemogućnosti kratkoće forme kojoj smo pristupili prilikom ispisa ovih stranica, pomenućemo samo par osnovnih teza vezanih za uvod u našu glavnu tematiku, a ta je identitet Jugoslovena, odnosno post-jugoslovena.

Liotar o identitetu:

Žrtva nema pravnih sredstava da svedoči o nepravdi koju je pretrpela.“[1]

Igra među identitetima nastaje kada se identitet Jednog i identitet kolektivnog ne referišu jedan na drugoga. U kom smislu? U smislu odnosa ubica – žrtva, reći ćemo naprije, jer se služimo primjerom iz Liotarovog spisa. Inače je primjereno poistovjećivanje nacionalnog identiteta, odnosno kolektivnog, sa onim pojedinačnim, ličnim, ali u ovom slučaju nastaje rez, upravo raskol[2], kako između podvojenosti potpuno kolektivnog i zaluđenog, s jedne strane, tako i kolektivnog i stradalnog, s druge strane, a da se pri tom ipak ne može jasno i bezopasno odrediti granica gdje prestaje jedno, a nastaje drugo.

Životinjsko u ljudskom ipak nije proradilo u kolektivnom mišljenju s one druge strane – stradalničke. Žrtve koncentracionih logora nisu upoznale svoju tamnu stranu, te se postavlja pitanje da li je ovdje ključnu ulogu odigralo kolektivno ili ono individualno, te koliko je zapravo broj odigrao sintetišuću funkciju u saopštavanju jezika pravde, onoga kojeg jedan sud, po Liotaru, ne može spoznati?

Le Bon o identitetu:

Kolektivizacija identiteta naredni je korak poslije kolektivizacije mišljenja jednog pojedinca, govori Le Bon u Psihologiji gomila[3]. Le Bon će ovdje izraziti naslućenu i nepoželjnu kolektivizaciju mišljenja i naznačiti nam predodžbu jedne filozofije broja, filozofije onih koji „ne mogu da mudruju“[4], a tiče se samo opasnosti i straha koje u nama taj broj može izazvati. Naime, od masa, odnosno gomila, nikad ne možemo očekivati nešto dobro, nešto izgrađujuće, nešto više od civilizacije, pa čak ni samu civilizaciju. Od masa možemo očekivati u stvari samo ono životinjsko u ljudskom, ono naše nagonsko koje će pod barjakom nekakve promjene biti u stanju uništiti sve pred sobom.

Dakle, za početak da citiramo Le Bona – „Bez sumnje ima  zločinačkih gomila, no ima i čestitih gomila…“[5], koji će na početku svoje Psihologije gomila utvrditi da gomile prizivaju revoluciju.

Levinas o identitetu:

Kao odgovor na ovo pitanje, prigrlimo jedan psihološko-teološki ali ipak filozofski odgovor koji će nam uputiti Emanuel Levinas. Levinas će ipak staviti akcenat na pojedinca, na odnos lice-u-lice: „U tom trenutku ćemo se sudariti sa problemom patnje i smrti.“[6] Patnja je po Levinasu ključna za ovaj pojedinačni preobražaj, a možda čak i kolektivni, kada govorimo o ovim specifičnim slučajevima.Tako da nije baš izvjesno koliko je zaista nemoguće oteti se uticaju mase ukoliko postoji volja za to, a nemamo boljeg primjera od Levinasa s obzirom na njegovu prošlost[7]. Taj susret sa smrću iskoristiće kao početak relacije sa Drugim[8].

Identitet Jugoslovena i post-jugoslovena

Preko pomenute revolucije dolazimo do previranja u nama poznatoj bliskoj prošlosti – Titom obilježenoj Jugoslaviji, čija socijalna previranja, takozvanog revolucionalnog nacionalnog samoodređenja[9] upravo imamo za istražiti. Kako se oblikuje karakter zaboravljajući vrijeme jednog potpunog poistovjećivanja „druga“ i njegovog predsjednika, te o kojem identitetu možemo govoriti za vrijeme Titom definisanog pojedinca, a o kakvom poslije Tita? Da li će i ovdje negovorenje o njemu prozrokovati zaborav, da li je on namjeran, te koliko je bitno sjećanje u formiranju identiteta jednog post-Jugoslovena danas?

IDENTITET

„Šta biste uradili ukoliko bi vam državne granice bile otvorene?“ Nakon kratkog promišljanja, starac je odgovorio, „Pa…Popeo bih se na drvo.“ – Popeo na drvo…zašto?“ upitao je jedan od zaintrigiranih novinara. „Kako se mase ne bi spotakle o mene na izlazu napolje.“[10]

Ovaj kratak prikaz jugoslovenskog stava prema komunističkoj sovjetskoj Uniji koristi Albert Bing prilikom definisanja nacionalnog samoodređenja u vrijeme „relativno otvorene“ komunističke Jugoslavije, kako to sam navodi. Tito je, da li kao politička figura, da li kao neko ko služi „samo“ u komercijalne svrhe, obilježio i obilježava na jedan nostalgičan[11] način, kako će Velikonja istaći, čitavu postsocijalističku eru našeg regiona. Samim tim i identitet jednog Jugoslovena.

U Titostalgiji  će Velikonja iskazati svoje čuđenje, zaista čuđenje, Titovim likom na šećerima za kavu u jednom od kafića u kojima je sjeo da predahne i popije ovaj topli napitak. Velikonja će istražiti zbog čega ljudi navodno ne vide na Titu  jedno izrazito političko obilježje jednog vremena, jedne epohe, već im upravo Tito služi u puko zabavne svrhe, ali u koje sam Velikonja nije povjerovao.

„Lepa sećanja na Broza i njegovo prisustvo u savremenoj masovnoj kulturi trebalo bi, dakle, da budu bez ikakvih političkih predznaka, oslobođena svakojakih ideoloških opterećenja, odnosno „kostura u ormanima“ – tako nas bar ubeđuju. Ja mislim potpuno suprotno: ako je doista reč o nečem nepolitičnom, ideološki neopterećenom, zašto je izbor pao upravo na njega?“[12]

Eksperiment[13] u kojem se našla post-Titova Jugoslavija u stvari je bio period u kojem se društvo odmaralo od Tita, navodi Bing. Sa čuvenom mantrom na usnama – bratstvo i jedinstvo, postratna Jugoslavija je bila jedna ekspresija volje isto kao i objektivnog i trajnog interesa jugoslovenskih naroda da žive zajedno u jednakosti i da stvore novo slobodno društvo, reći će nam Bing. Kako dalje nastavlja, Jugosloveni su sada u stvari uspostavili jedan jedinstveni identitet nacionalnog samoodređenja za koji su u stvari stanovnici Kraljevine Jugoslavije ostali uskraćeni. Kakvu ulogu je igrao Tito u toj Jugoslaviji? Najvjerovatnije ključnu[14]. Tito kao harizmatični vođa je u stvari predstavljao uzor svim sugrađanima kojima je služio za identifikaciju prilikom formiranja sopstvenog identiteta. Nacionalni identitet oblikovao je ovaj lični[15].

„Dakle, Brozovi likovi, citati, ikonografija, simboli, reintepretacije, pojavljuju se svuda u nekadašnjoj zajedničkoj državi, u vrlo različitim društvenim sredinama i nepojmljivo brojnim oblicima.“[16]

Velikonja je iskoristio vrijeme svoga boravka po raznim zemljama kako regiona tako i šire (poznato Titovo odredište za odmaranja i prijem kako poznatih političara, zvaničnika pa tako i ljudi iz svijeta filma jesu Brioni, koji i danas proslavljaju Tita kao jednog od svojih ljudi i time privlače ljude iz cijelog svijeta) da utvrdi kakav je u stvari – odnos danas – prema -Titu nekad – pozitivan ili negativan. On uvodi pojam nostalgije: „Nostalgija je prolazan i promenjiv oblik društvene svesti, ona oscilira u vremenu i prostoru, među generacijama i drugim grupama ljudi. Javlja se u raznim oblicima i intenzitetu (od obične zabave do fanatične odanosti) i u takoreći svim oblicima savremenog društvenog života ( u masovnoj i potrošačkoj kulturi, umetnosti, oglašavanju, popularnoj imaginaciji, izveštavanju na medijima, u stranačkoj politici, verskoj retorici, u raznim supkulturama i subpolitikama, pa i na nivou svakidašnjeg života).[17] Tačnije, uvešće pojam titostalgije[18], kako bi označio upravo jednu smjenu kolektivnog sa individualnim u definisanju identiteta jednog Jugoslovena nekad, sa današnjim stanovnikom jedne od odcijepljenih država tadašnje Jugoslavije. Velikonja pri tom opominje na značenje same nostalgije – ona nikad ne označava realno stanje stvari već upravo jednu emocionalnu boju naše prošlosti i zato predstavlja nešto što nema nikakve veze sa istorijom, sa realnim stanjem stvari. Poređenje sa Bodrijarovim Simulakrumom Velikonja će iskoristiti da nam prikaže o kakvoj vrsti nostalgije je riječ: „Nostalgija dakle, nije (samo) priča o tome kakvi smo nekad bili, nego kakvi nikad nismo bili.“[19]

Još jedan primjer nepravde, u kojem se broj žrtava dovodi u pitanje, jeste upravo propitivanje žrtava Jasenovca[20], odnosno njihovog broja. Saul Kripke je, baveći se imenovanjem, u stvari povezao, na posredan način, problem nepravde prilikom saopštavanja svoje istine – ukoliko smijemo sebi dozvoliti i izreći „svoje“ – sa problemom rigidnog imenovanja:

„Mi se možemo odnositi prema objektu i pitati šta mu se to desilo. Dakle, ne moramo da započinjemo sa svjetovima ( za koje se nekako pretpostavlja da su realni, i čije su kvalitete, ali ne i objekti, nama primjetne), i onda pitati o kriterijumu transsvjetske identifikacije; naprotiv, mi započinjemo s objektima, koje imamo, i koje možemo definisati, u stvarnom svijetu. Tada možemo pitati da li su određene stvari mogle biti istine o objektima.“[21]

Tek kada utvrdimo da je nešto bilo i da se nešto odigralo, tek onda jeste moguć i jezik koji će saopštavati istinu o tome. Upravo ono o čemu je Liotar govorio i što i jeste jedan od najvećih problema – kako znamo da su gasne komore postojale i da su u njima ljudi spaljivani ako je sve i jedan čovjek koji bi mogao posvjedočiti u stvari mrtav, odnosno Kripkeovim riječima – ako imenujemo žrtve, dakle, brojeve označavamo imenima – šta mi to zapravo radimo? Osakaćujemo stvaran značaj, stvaran broj onom šire, onom što ime i imenitelj nikada neće moći obuhvatiti.

Šta bi ovdje bila pravda, u Liotarovom smislu? Da ponovimo njegovu definiciju – nema nepravde kao referentnog tijela na osnovu kojeg bi jedna žrtva zločina u stvari mogla doći do pravde i govoriti istim onim jezikom kojim govori sudija i sudstvo koje presuđuje o događaju koji se dogodio. Ovdje imamo jezik kojim sudije ne govore, jezik osvetnika, pravednika kojim niko sem njega samog ne govori. Upitajmo se sada – ukoliko ne govorimo istim jezikom, da li smo u mogućnosti da govorimo istim jezikom i kakav je identitet različitosti koje govore različitim jezicima, a jesu ili nisu u mogućnosti da istim govore? Identitet onoga koji je pretrpio zločin u potpunosti se razlikuje od onoga koji ga nije pretrpio kao i od onoga koji je bio u tom izvršenju s druge strane (dakle, onaj koji je za zločin u stvari odgovoran). Isto tako, zapitajmo se da li istim jezikom mogu govoriti pojedinci koji će ipak sačinjavati jednu kolektivnu istoriju sjećanja, odsječenu od suprostavljene, sudske?

Ime Tita u ovom slučaju uskraćuje sva ova značenja mogućeg identiteta[22] ili jednostavnije ćemo takav kontekst osloviti kontekstom zaborava. Nakon Tita raspad, ili poslije mene potop. Netrpeljivost među nacijama, odnosno narodima, kulminirala je 1992. godine u poznatoj histeriji protiv Srba koja je kulminirala i Pulicerovim nagradama New York Times-a „za njihove senzacionalne jednostrane ekspozee o ratu u Bosni“.[23]

Bio Srbin, Bosanac, Slovenac, mlad ili star, rođen u vrijeme Tita ili poslije Tita, sve i jedan poklonik Tita i njegove vladavine  – ima jednu idealizovanu predstavu o boljem vremenu nekad, nego što je to sada i želju da se to bolje vrijeme vrati. A da li je zaista vrijeme nekada bilo bolje, to je druga priča.[24]

Koristeći se i direktno Velikonjim metodima, primijenili smo i sami razgovore sa ljudima mahom žitelja bivše, tj. Titove Jugoslavije koji su nam na pitanje da li je bilo dobro ili loše živjeti za vrijeme Tita, odgovorili: „Pa…nije bilo loše.“ „Da, nije bilo loše“, dodaje jedna sada već starija profesorica koju je njena baka uspjela iškolovati u to što je sada, a samo pomoću njene penzije: omogućila joj je studiranje, putovanja, garderobu, džeparac, a sve – od svoje penzije. I niz drugih primjera koji nam svjedoče da su ljudi bili zadovoljni za vrijeme Titove Jugoslavije. Šta se desilo poslije?

A U KONTEKSTU RATA

„Proučavajući temeljne karakteristike gomila, rekli smo da gomilu gotovo isključivo vodi nesvjesnost. Njena su djela više pod uticajem kičmene moždine negoli mozga. Ona se u tome približuje sasvim primitivnim bićima. Njena djela mogu biti, što se tiče njihova izvršenja, potpuna, no pojedinca vodi u tome slučaju podražaj, jer mozak njima ne upravlja. Gomila je igračka u rukama svih vanjskih podražaja, pod kojima se na njoj odrazuju neprestane promjene. Ona je rob impulsa koje prima. Izolirani pojedinac može biti podvrgnut istim podražajima kao i čovjek u gomili, no čim mu mozak predoči neugodnosti koje bi mogle nastati ako im se preda, on im se ne predaje. To bi se fiziološki moglo izraziti tako da se kaže da izolirani pojedinac posjeduje podobnost da vlada svojim refleksima, dok je gomila ne posjeduje.“[25]

Le Bon će sasvim sigurno dati neke od definicija koje možemo primjeniti na gomile i danas. Na primjer, vidimo da će jedan individuum sasvim sigurno sam za sebe lako utvrditi da li će nešto imati pozitivne ili negativne efekte po njegov život, te to sa lakoćom prihvatiti ili odbaciti. Ukoliko prihvatimo ovo razlikovanje i snagu pojedinca koju mu Le Bon pridaje, onda će logičan zaključak biti da i individue, i poslije Titove smrti, ipak potvrdno klimaju glavom i potvrđuju pozitivne ishode Tita i njegove vladavine po njihove živote za vrijeme njegove Jugoslavije. Ili da to saopštimo i u brojkama: „Broz je 1995. godine u SRJ, BiH i Hrvatskoj ocenjen kao „pozitivna ličnost“ za 86,6 odsto Bosanaca i Hercegovaca, za 42,7 odsto Hrvata i za 30 odsto građana SRJ.“[26] Kako Velikonja tumači značenje simbola u svojoj Evrozi[27], kao otjelovljenje neke druge realnosti u svakodnevnom životu, Tito je sasvim sigurno simbol zlatne prošlosti, bila to ona uistinu ili ne[28].

 

U Yugoslavia unreveled,Thomas Raju vidi Titovu smrt kao početak raspada Jugoslavije. Naveli smo primjer jednog od danas živi scenarista koji je ovih dana rekao da je prilikom intervjuisanja njemu velikog Josipa Broza, on u stvari ponavljao riječi Bertolta Brehta – da je nesretna zemlja koja treba da ima heroja koga će obožavati. Dakle, uprkos jednoj zlatnoj boji nekadašnje Jugoslavije i Tita kao božanstva, poslije njegove smrti dolazi do proboja svih onih strasti koje jedna gomila može da sadržava. Raju nam navodi primjer Albanije, koja je sasvim jasno, počev od 1980. radila na otcijepljenju, odnosno osamostaljivanju svoje države. Prije bombardovanja Srbije Toni Bler je izjavio da postoji na stotine hiljada ubijenih Albanaca, a pronađeno je preko 2000 stvarnih leševa[29]. Još jedno iskorištavanje brojki i mada ne doslovno, ali imenovanje ubijenih, na čijim kostima se dešavalo još jedno krvoproliće. Jezik sudskog ali ne i pravednog i ovaj put je presudio na najgori način. U stvari zaista je velika sramota kada se dovodi u pitanje broj žrtava. JEDAN izgubljen život je sramota i poraz za čovječanstvo.

Gomila nad kojom je vladao Josip Broz razlikuje se brojčano od ove manje gomile koja se borila za svoju autonomiju. Ne samo albanska nego i bosanska, hrvatska i srpska, odnosno crnogorska. Ali, kvalitativno, ne, nije se razlikovala. U čemu je suštinska razlika između gomila koje ne vide znak nemogućeg u ostvarivanju svojih želja – one gomile koja je živjela za vrijeme Tita i ovih koje su dočekale njegovu smrt i na neki način bacile koprenu sa očiju da bi ustale i zatražile svoju autonomiju?

“Drugi Svjetski rat je omogućio istorijski okvir za afirmaciju tzv. revolucionarnog nacionalnog samo-određenja koje će biti nametnuto kao osnova rekonstruisane države Jugoslavije od strane ratnih pobjednika: komunista pod Titovim vodstvom…Zahvaljujući harizmi državnog vođe, izgrađenoj tokom rata ali takođe i zahvaljujući njegovoj nesumnjivoj sposobnosti kao političara i državnika, Tito je uspijevao da krmani razvojem jugoslovenskog društva sve do vremena njegove smrti, gdje je problem među-etnilkih relacija poprimao posebnu pažnju. Konstantno citirajući revolucionarno dostignuće nacionalne jednakosti i jedinstva u ljudskoj borbi za slobodu, on se odlučno suprostavljao bilo kakvom pokušaju da narastu nacionalne težnje. “[30]

 

Tito je svojom ličnošću bio garant koji je gušio bilo kakve nacionalne težnje koje bi mogle rasparčati njegovo bratstvo i jedinstvo.

 

 

ZAKLJUČAK

 

 

I „šta možemo zaključiti iz ove analize smrti“[31]?

 „Mi više ne možemo moći“[32],odnosno bespomoćnost neka bude početak. Ne dopustiti samom sebi najprije da jednom kada zadobiješ moć nad sobom, moć nad gomilom – da ne zaboraviš vrijednost ljudskog života i samo života. Možda je ovaj roptaj uzaludan i dva čovjeka iz različitih pozicija nikada neće razgovarati istim jezikom, ali ne treba odustati u pokušaju.

U primjeru naroda Jugoslavije sasvim neobično jeste da su se države odmah po odcijepljenju iz iste i silno željene slobode i autonomije odmah priključile i naumile se priključiti Evropskoj Uniji, a što su neke od država iz regiona i uspjele. Neke prije, a neke poslije, kao što su Slovenija[33] Hrvatska i Crna Gora. Ta ista Jugoslavija bila je uzor zemljama cijelog svijeta. Oni koji su i ove godine obilježili praznik rada ne zaboravljaju dodati da se nikada neće ponoviti ništa slično dok je vladao Tito i da takve slobode nigdje nije bilo.

Ponos koji su ljudi imali kada je Jugoslavija odbila sarađivati sa silom kao što je bila Njemačka sasvim sigurno je bio jedan od kohezionih stubova svih narodnosti pod jednom zvijezdom. Tada smo govorili jednim jezikom i imali smo zajednički identitet. Poslije Titove smrti taj jezik je nestao i identitet se slomio. Jedna tragedija bila je u stanju ujediniti nas, a onda smo na nju potpuno zaboravili i prizvali novu. Došao je još jedan rat. Ostali su ostaci koji se više ne razumiju niti to pokušavaju i kao da smo se mišljenjem vratili u plemensko stanje, kako Le Bon dobacuje.

Sasvim je sigurno da se još od Platona favorizuje ideal društvenosti u idealu sjedinjenja, kako nam Levinas predočava u Vrijeme i Drugo, samo što ta kolektivnost ima za posljedicu gubljenje onog što je u najboljem interesu svih[34].

A „egzistiranje je dvojno“ reći će Levinas.

 

LITERATURA

 

Konjikušić, Davor, Tito je bio izrazito impresivan, Portal Novosti, 2018. [Pristupljeno 20.04.2018] Dostupno na: http://www.mreza-mira.net/vijesti/razno/tito-je-bio-izrazito-impresivan/

Kripke, A. Saul, Naming and Necessity, Harvard University Press, Massachusetts, 2001.

Liotar, Žan-Fransoa, Raskol, IKZSSK, Dobra Vest Novi Sad, Sremski Karlovci, 1992.

Levinas, Emanuel, Vrijeme i drugo, Oktoix, 1997.

Le Bon, Gustave, Psihologija gomila, GLOBUS Zagreb, 1989.

Ognjenović, Gorana. Jozelić, Jasna, Titoism, Self-determination, Nationalism, Cultural Memory Volum Two, Tito’s Yugoslavia Stories Untold, Palgrawe McMilan, 2016.

Raju G.C. Thomas, Yugoslavia unraveled, LEXINGTON BOOKS, Oxford, 2003.

Velikonja, Mitja, Evroza, Biblioteka XXI vek, Beograd, 2010.

Velikonja, Mitja, Titostalgija, Biblioteka XX vek, Beograd, 2010.

Vasović, Aleksandar. Ilić, Igor, Croatia accuses Serbia of propaganda over Holocaust memorial exhibit, REUTERS, 2018. [Pristupljeno 29.04.2018. godine] Dostupno na: https://www.reuters.com/article/us-serbia-croatia-un/croatia-accuses-serbia-of-propaganda-over-holocaust-memorial-exhibit-idUSKBN1FF1O9 .

 

 

[1] Liotar, Žan-Fransoa, Raskol, IKZSSK, Dobra Vest Novi Sad, Sremski Karlovci, 1992. str.42, kao i čitav odlomak: „Osvetiti žrtvu je jedino što vam daje ovlašćenje da svedočite“ (No 35). – Reč ovlašćenje je dvosmislena. Žrtva nema pravnih sredstava da svedoči o nepravdi koju je pretrpela. Ako ona sama ili njen branitelj „traže pravdu“, to može da bude samo protiv prava. Pravo zadržava ovlašćenje da ustanovi zločin, da izrekne presudu i odredi kaznu, na sudu koji je saslušao obe strane koje su se izražavale istim jezikom, jezikom prava. Pravda na koju se žrtva poziva nasuprot pravde suda ne može se iskazati u pravnom i pravednom govoru. A upravo u tom govoru se pravo iskazuje. Ovlašćenje koje osveta može da obezbedi ne treba nazivati pravom. Žalba je zahtev za nadoknadu štete, upućen trećem licu (sudiji) od strane tužioca (pošiljaoca). Osvetnik je pravednik, zahtev (krik) je upućen njemu (primaocu), kao nekom sudiji, on se ne može preneti na nekog trećeg, čak ni radi izvršenja (idiolekt), o njegovoj legitimnosti se ne može raspravljati, ona nije distributivna, jer njen referent, nepravda, nije saznatljiv.“

[2] Liotar će u svom Raskolu po nekima čak i neprimjereno (jer je Holokaust neupitno stvaran), a po nekima potpuno opravdano (u smislu svjedočanstva) uraditi jedno podcrtavanje vremena koje nam je donijelo najveće stradanje u istoriji čovječanstva, a za koje opet, kako nam je to i sam predočio neki čak dovode u pitanje da se uopšte desilo. Fokus će staviti na jezik, mada ne samo jezik u smislu jednog narativa, jer kako vidimo najvažnija je u stvari pravda koju zaslužuju žrtve ove nepravde, ali jezik u smislu saopštavanja nesaopštivog. Recimo da sudije pričaju engleskim jezikom, žrtve pričaju mađarskim, a potrebno je učiniti suđenje. Šta mislite na kojem jeziku će to suđenje biti izvršeno? Pa na engleskom, naravno.

 

[3] „Nesvjesna akcija gomila, koja zamjenjuje svjesno djelovanje pojedinaca, jedna je od glavnih značajki današnjega vijeka.“

[4] Isto, str.29.

[5] Le Bon, Gustave, Psihologija gomila, GLOBUS Zagreb, 1989. Str. 28.

[6] Levinas, Emanuel, Vrijeme i drugo, Oktoix, 1997. str.17

[7] Emanuel Levinas je od 1940. godine pa do kraja 2. Svjetskog rata bio vojni zarobljenik. Njegova uža porodica je bila skrivana po manastirima a kontakt su ostvarivali putem pisama. Punica, otac i braća su mu pobijeni u Litvaniji.

[8] „Pojava „nečega što jeste“ predstavlja pravi poremećaj unutar anonimnog bivstvovanja.“ Isto, str. 26. Levinas nastoji ne izolovati pojedinca, nego ga usmjeriti prema Drugom.

[9] Ognjenović, Gorana. Jozelić, Jasna, Titoism, Self-determination, Nationalism, Cultural Memory Volum Two, Tito’s Yugoslavia Stories Untold, Palgrawe McMilan, 2016. Str. 67.

[10] Isto, strana 67.

[11] „Nostalgija je jedna od najčešćih diskurzivnih konstrukcija u savremenim društvima, ona je na neki način inverzni i u isti mah integralni saputnik savremenih progrestističkh ideologija, odnosno obuzetosti budućnošću. Što je razvoj brži, u što većoj meri promena postaje jedina konstanta, što je budućnost više nepredvidljiva i nesigurna, sve je više raznih digresija, eskapada, vraćanja u prošlost. Naime, društveni procesi uvek su u sebi protvrečni, nikad pravolinijski.“ Velikonja, Mitja, Titostalgija, Biblioteka XX vek, Beograd, 2010, strana 30.

[12] Isto, 24. str.

[13] Pogledati: Ognjenović, Gorana. Jozelić, Jasna, Titoism, Self-determination, Nationalism, Cultural Memory Volum Two, Tito’s Yugoslavia Stories Untold, Palgrawe McMilan, 2016.

[14] Isto, str.70.

[15] Neko bi mogao stoga govoriti o Titu i titoizmu iz brojnih različitih perspektiva, i naglasiti individualne događaje ili društvene procese u kojima je Tito učestvovao. Ali jedna od najintrigantnijih

One may therefore speak of Tito and Titoism from numerous different

perspectives, and emphasize individual events or social processes in which

Tito participated. But one of the most intriguing and certainly historically

most relevant motifs was the unusual symbiosis between the Yugoslav

sovereign and his “people.”

[16] Velikonja, Mitja, Titostalgija, Biblioteka XX vek, Beograd, 2010. str 48.

[17] Isto, str. 34.

[18] „Titostalgiju definišem kao nostalgični diskurs o pokojnom jugoslovenskom predsedniku na bivšim prostorima posle rasppada zajedničke države. Ta današnja iznenađujuća naklonost prema Brozu sasvim je različita od nekadašnje: ako je prethodni, režimski titoizam bio obavezan, dirigovan, sponzorisan, titostalgija je sada dobrovoljna, voluntarna; njegova nekada diktirana kolektivnost danas se pretvorila u individualni izbor.“ Isto, str 41.

[19] Isto, str. 36.

[20] Pročitati više u članku: Croatia accuses Serbia of propaganda over Holocaust memorial exhibit, dostupnom na:  https://www.reuters.com/article/us-serbia-croatia-un/croatia-accuses-serbia-of-propaganda-over-holocaust-memorial-exhibit-idUSKBN1FF1O9

[21] Kripke, A. Saul, Naming and Necessity, Harvard University Press, Massachusetts, 2001. page 53.

[22] Pogledati Saul Kripke i Naming and Necessity, Harvard University Press, Massachusetts, 2001.

[23] O histeriji prema srpskom narodu te njegovim poređenjem sa njemačkim pogledati Raju G.C. Thomas, Yugoslavia unraveled, LEXINGTON BOOKS, Oxford, 2003.i nastaviti čitati o ratnim psihozama

[24] Pogledati u Velikonjinoj Titostalgiji: „Jedna od najznačajnijih funkcija nostalgije, bilo lične bilo kolektivne, jeste stvaranje – a ne samo puko obnavljanje ili uljepšavanje – one prošlosti koja uistinu nikad nije ni postojala, koja kao takva postoji samo u sadašnjim predstavama, odnosno željama da nam je onda bilo lijepo.“ str. 158.

[25] Le Bon, Gustave, Psihologija gomila, GLOBUS, Zagreb, 1989. str. 44.

[26] Velikonja, Mitja, Titostalgija, Biblioteka XX vek, Beograd, 2010. str. 114.

[27] Pogledati Velikonja, Mitja, Evroza, Biblioteka XXI vek, Beograd, 2010. str. 89.

[28] Ponosan na intervju sa Titom 1944. godine poznati svjetski scenarista Walter Bernstein je 9.aprila tekuće godine u svojoj 96. godini života za Novosti ponovio da je i dalje impresioniran Titovom ličnošću i da je bio sposoban za sve što je navodio, a najviše ga je cijenio zbog partizanskog otpora fašizmu, o čemu više na: http://www.mreza-mira.net/vijesti/razno/tito-je-bio-izrazito-impresivan/

[29] U dijelu DESCENT INTO CIVIL WAR: BANGLADESH AND KOSOVO, Raju G.C. Thomas, Yugoslavia unraveled, LEXINGTON BOOKS, Oxford, 2003, Raju će uvrstiti i tekst Maye Chadda koji govori o Albaniji i posljedicama rata poslije raspada Jugoslavije

[30] Ognjenović, Gorana. Jozelić, Jasna, Titoism, Self-determination, Nationalism, Cultural Memory Volum Two, Tito’s Yugoslavia Stories Untold, Palgrawe McMilan, 2016. strana 78.

[31] Levinas, Emanuel, Vrijeme i drugo, Oktoix, 1997. str. 55.

[32] Isto, str. 55.

[33] Više pročitati u Velikonjinoj Evrozi o tome kako je Slovenija nakon jedva dočekane autonomije odmah hrlila u zagrlaj Evrope

[34] „Zadatak filozofa je da ispita što pod prividnim promjenama preostane od starih vjerovanja i da odvoji ono što je u hitroj bujici mišljenja determinirano općenitim vjerovanjima i dušom plemena.“ Le Bon, Gustave, Psihologija gomila, GLOBUS Zagreb, 1989. str. 137.

 

ana_logo

 

Fb: Author anagalicblog

Instagram: @authoranagalicblog

Twitter: @anagalicblog 

Linkedin: Ana Galić

e-mail: ana.galic.bl@gmail.com

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s