2020 © ANA GALIĆ, FILOZOFIRAJ Priručnik o filozofskim problemima: Za mlade ljude sa ukusom za apstraktne ideje i teorijske argumente

Author anagalicblog

 

Priručnik o filozofskim problemima

 

 

“Filozofija se razlikuje od nauke i od matematike. Za razliku od nauke ona se ne oslanja na eksperimente ili opservacije, već samo na misao. A za razliku od matematike nema formalnu metodu ili dokaz. Ona se odvija samo postavljanjem pitanja, argumentovanjem, isprobavanjem ideja i razmišljanjem o mogućim argumentima nasuprot njima, a pitajući se kako se naše mišljenje uopšte realizuje.”

 

– Thomas Nagel

 

PPTX Prezentaciju preuzmi klikom na: 2020 © ANA GALIĆ, FILOZOFIRAJ Za mlade ljude sa ukusom za apstraktne ideje i teorijske argumente
PDF verziju priručnika o filozofskim problemima preuzmi klikom na: 2020 © ANA GALIĆ, FILOZOFIRAJ Za mlade ljude sa ukusom za apstraktne ideje i teorijske argumente.

 

 

Slide2Slide3

Većina ljudi ozbiljno pristupi filozofiji tek na studijama, ali nema razloga da i učenici srednjih škola, „sa ukusom za apstraktne ideje i teorijske argumente“[1], takođe ne čitaju filozofske tekstove i uče o filozofskim problemima. Zapravo negdje oko 14-ste godine mlad čovjek i počinje promišljati o sebi, o svijetu, o filozofskim pitanjima uopšte – šta jeste stvarno, da li možemo da znamo išta, da li život ima ikakvog smisla, da li je smrt kraj svega i sl. Materijal za odgovore na ova pitanja pronaći ćemo u svijetu oko nas, ne u tekstovima pisanim unazad hiljadu godina. Zbog toga je filozofija uvijek aktuelna, jer uvijek postoji još jedna glava koja će sebi postaviti ova ista pitanja i tragati za odgovorima u vremenu u kojem živi.

 

U ovom priručniku ćemo proći kroz devet filozofskih problema o kojima se može razmišljati samostalno, i bez nužnog referisanja na istoriju filozofije. A najbolji način za otpočinjanje filozofiranja ili bavljenja filozofijom jeste direktno promišljanje problema koji nam se prirodno pojavljuju kao predmet našeg razmišljanja.

 

Slide4Slide5

 

Devet filozofskih problema koje ćemo razmatrati su sljedeći:

 

 

  1. Kako uopšte znamo bilo šta?
  2. Drugi i njegovo postojanje
  3. Um-tijelo problem
  4. Kako je jezik moguć?
  5. Da li imamo slobodnu volju?
  6. Osnove morala: dobro i zlo
  7. Pravda
  8. Priroda smrti
  9. Smisao života

 

 

Pobrojani problemi samo su neki od mnogo filozofskih problema i njihova objašnjenja će biti prikazana na jedan način, ali to ne znači da ih ne možemo tumačiti i na drugi, treći i ini način, jer filozofi se u suštini ne slažu jedni s drugima, te se o svakoj filozofskoj postavci mogu zauzeti bar dva različita stava (teza i antiteza).

 

This slideshow requires JavaScript.

 

  1. Kako uopšte znamo bilo šta?

 

 

Ako malo bolje razmislimo, jedino u što jesmo sigurni to je postojanje nas samih i promišljanje kojim potvrđujem da postojim ja i bilo šta drugo. Postojanje Sunca, Mjeseca, našeg komšije, ruže koju beremo iza zgrade, podatka da je Sokrat živio u V vijeku p.n.e, ali isto tako i postojanje poda pod našim nogama – o svemu ovome zaključujemo na osnovu naših mentalnih aktivnosti o kojima nismo ni svjesni da ih radimo, jer to radimo direktno, bez propitivanja da li zaista sve ovo stvarno postoji. Ovdje se problem sastoji u dokazivanju postojanja svega navedenog pozivanjem na naše osjete, na iskustvo koje smo stekli čulima, ali kako ćemo dokazati da nas naša čula ne varaju – i tu se zavrtimo u krug.

A šta ako je sve što vidimo, osjećamo, znamo – samo san? Kako dokazati da nije san? Da sve nije samo produkt našeg uma? Možda i postoji samo naš um, a ništa drugo nije dovedeno u postojanje. Ovakva vrsta radikalizacije se naziva solipsizam. Ali malo ko će sebe nazivati solipsistom. Ipak, postojanje svijeta izvan nas i našeg uma tako je prirodno da se uopšte i ne dovodi u pitanje, bilo ko od nas, pa se samo možemo nadati da taj svijet zaista postoji, da nije san i da nije samo proizvod našeg uma. To obično svi ljudi i rade, niko se ne želi boriti sa dokazivanjem argumenata kojima se služe skeptici niti sa naučnim pak argumentima koji se opet zasnivaju na provjeravanju „činjenica“ vidljivih, opipljivih našim čulima itd.

 

Slide6Slide7

 

  1. Drugi i njegovo postojanje

 

 

Šta mi to zapravo znamo o tome šta se odvija u glavama drugih ljudi? Ono što se može opaziti jeste samo tijelo drugih ljudi, način na koji jedu, hodaju, smiju se, govore i sl. Ali ništa od navedenog nećete iskusiti direktno, samo ćete moći govoriti o drugim ljudima i njihovim doživljajima ili o njihovom postojanju na osnovu svog ličnog iskustva. Najjednostavniji primjer bi bio sljedeći: kako možete znati da je sladoled od čokolade koji jedete vi i vi vaš prijatelj potpuno istog ukusa njemu kao što je i vama? Pa, vrlo vjerovatno i nije isti jer smo svi fizički različiti, ali da je osjetno drugačijeg ukusa, mi bismo takve spoznaje saopštavali jedni drugima.

Možemo se zapitati sada,  na putu radikalnog spekticizma – da li Drugi i njegova svjesnost uopšte postoji? Da li su biljke svjesne, životinje, da li drvo može da osjeća, a da mi jednostavno nemamo način da to utvrdimo? A danas je aktuelno i filozofsko pitanje da li su roboti svjesni i ako nisu da li će i kada će to biti? Opet, nema direktnog načina za iskušavanje navedenih stanja, osim svojim sopstvenim iskustvom.

 

Slide8

 

  1. Um-tijelo problem

 

 

Svi znamo da je ono što se dešava sa našom sviješću povezano sa procesima koji se odvijaju u našem tijelu. Ako se ubodete iglom u prst, to će da boli. Ako zatvorite oči, ne možete vidjeti šta je ispred vas. Ako zagrizete Najljepše želje, zagrišćete čokoladu. Mi se sada pitamo u kakvom odnosu se nalazi naš um i mozak, tj. naša svijest i tijelo. Sve što se dešava u našem tijelu prethodi našoj svijesti o tome šta nam se dešava, jer kada osjećamo ukus čokolade, prije toga su receptori za ukus prenijeli tu informaciju do našeg mozga.

Mi i ne možemo sa sigurnošću znati šta se to dešava u našem mozgu dok razmišljamo. Ovim pitanjima se bavi u stvari nauka, a filozofiju zanima sljedeće: da li je tvoj um nešto potpuno različito od tvog mozga, iako jesu povezani, to je nesumnjivo i da li naše misli, osjećanja, čulni doživljaji u stvari predstavljaju rezultat moždane aktivnosti? Kada bi naučnik i otvorio našu lobanju dok u trenutku dok jedemo čokoladu vidio bi samo sivu masu i mjerenjima ne mogao da utvrdi postojanje ukusa čokolade koje u tom trenutku osjećamo na našem jeziku. Ukus predstavlja takvu umnu pojavu da se ona može dokazati samo unutar mene samoga i nikako drugačije.

Čak ako bi taj naučnik bio dovoljno lud pa polizao naš mozak u trenutku dok mi osjećamo čokoladu i kada bi se desilo čudo pa da i on osjeti ukus čokolade, opet bi taj ukus bio različit od našeg ukusa čokolade.

Zaključak koji pri tom donosimo jeste da postoji nešto iznad samo fizikalnih funkcija mozga što nam stvara taj osjećaj čokoladnosti u kojem uživamo dok jedemo. A šta bi to „iznad“ moglo biti? Možda duša. Dualizam zastupa ovu tezu, da smo sastalvljeni od tijela i duše, potpuno odvojenih supstancija, ali u simbiotičkom djelovanju. Opet, mnogi ljudi smatraju dušu nenaučnom kategorijom te odbacuju vjerovanje u njeno postojanje. Takođe, mentalni procesi kao rezultat i posljedica fizičkih procesa su vrlo vjerovatni i pristalice ovakvog mišljenja se nazivaju fizikalistima.

U svakom slučaju, filozofija nije u stanju da dokaže postojanje duše jednako kao što nije u stanju da pokaže od čega se sastoje zvijezde ili dijamanti. Nema načina na koji možemo analizirati svijest. Osim toga, ne treba se zaustaviti samo na svijesti čovjeka, šta je sa životinjama, biljkama itd.

 

Slide9Slide10

 

  1. Kako je jezik moguć?

 

 

Kako može riječ – zvučna ili napisana na papiru – značiti nešto? Iako neke riječi mogu nalikovati na pojam na koji se odnose, poput šapata ili praska, ipak se riječi većinom ne podudaraju sa pojmovima na koje se odnose. Uzmimo riječ duvan, na primjer. Ova riječ se odnosi na biljku čije listove koristite za pravljenje cigareta. Svako od nas je vidio i osjetio miris cigareta, ali sama riječ duvan se odnosi ne samo na uzorke koje ste vi vidjeli ili koji se nalaze oko vas dok govorite o duvanu, već i na sve moguće primjere upotrebljenog duvana, bez obzira znali vi o njihovim postojanjima ili ne.

Kako je moguće da riječ ima tako širok smisao i upotrebu? Odnos između riječi duvan i bilo kog oblika duvana, kao biljke, cigareta u prošlosti, sadašnjosti i u budućnosti jeste – indirektan. Riječ koju koristite iza sebe ima neku ideju, koncept ili misao koje na neki način dosežu do bilo kog oblika duvana širom svijeta i vremena. Sada smo uveli još jedan problem. Problem odnosa riječi, ideje i predmeta.

Nas zanima kako je moguće da nešto tako specifično kao riječ duvan može imati tako univerzalno značenje, te da svako od nas može izjaviti: Svake godine duvan je sve skuplji!, te da nas stanovnik i Azije i Amerike i širom svijeta u potpunosti razumije. Tajna značenja ili smisla izgleda da nije lokalizovana ni u riječi, ni u umu, nije ni u lebdećem konceptu ili ideji koja se nadvija između riječi, uma koji razmišlja i predmeta na koji se riječ, ideja i naše misli odnose. A opet mi se koristimo jezikom, koji nam služi za promišljanje velikih ideja, kao na primjer da li ima života u svemiru, mimo naše planete i sl.

Opet, i ovako izgovorene rečenice će biti ili odrečne ili potvrdne u zavisnosti koliko odgovaraju činjenicama koje ne možemo direktno iskusiti. Dobro, a šta je sa jezikom u svakodnevnom govoru? Kada ručavamo i na stolu nam stoji stalak za so i biber, te se odlučimo da zabiberimo pasulj, mi ćemo onome ko je bliži biberu reći: dodaj mi biber, i on će ga dodati. Ova rečenica i ove riječi nemaju neki viši univerzalni smisao i značenje niti nas vode u neka duboka razmišljanja.

Riječi mogu biti i oruđa u procesu sporazumijevanja među ljudima pa tako imamo saobraćajne znakove koji nam pomažu kako da se snađemo ukoliko stupamo na cestu. Ovim dolazimo i do jezika kao društvenog fenomena odnosno kategorije koju mora odobriti društvo, isto ono društvo koje je već koristilo taj jezik hiljadama godina i to putem miliona i miliona korisnika. Opet nam ostaje nejasno kako mi možemo prenijeti i usaditi sadržaj od čovjeka koji je taj jezik koristio prije mene i još dodatno da te riječi koje preuzimam mogu poprimiti univerzalno značenje.

 

Slide11Slide12Slide13

 

  1. Da li imamo slobodnu volju?

 

 

Recimo da ste nakon užurbanog jutra – otpremanje djeteta u vrtić, spremanje kuće, doručka, veša, uređivanja svojih filozofskih tekstova, ručka, držanje časa putem on-line nastave (kod kuće jer na poslu nemate interneta), te jurnjava do posla kako biste upisali čas i nazad, kako biste stigli u vrtić po dijete na vrijeme – došli pred odluku. U toku kratke pauze kada ste se presvlačili prije polaska po dijete u vrtić odlučili ste se za brzu užinu: i onda ste stali – s lijeve strane su jabuke delišes, ali svejedno jabuke ne možete da smislite očima, a u frižideru je načeta torta koju želite nakon svega tako slatko pojesti – i pošto vodite računa o zdravoj ishrani vi se odlučuejte za jabuku i izlijećete napolje. Kasnije zamjerati sebi: Ide život, ili zaslužio sam nakon svega da se nagradim i tome sl. i govorite: mogao sam pojesti onu tortu i ništa mi ne bi bilo.

Ali da li smo mogli postupiti drugačije?

Naš je izbor i donošenje odluke nastupa u trenutku kada mogućnost donošenja odluke uopšte biva okončana  – ukinuta donošenjem odluke. Dakle, pomenuti događaji nisu unaprijed predodređeni. Neke stvari uzimamo kao da su preodređene i da na njih ne možemo uticati kao na primjer izlazak i zalazak sunca u određeno vrijeme, sila gravitacije, i sl. Ali ni u kom slučaju ne možemo tvrditi da je biranje između jabuke i torte nešto predodređeno i da na to ne možemo odnosno nismo mogli uticati. Ipak, pravac naziva determinizam smatra da naša genetika, sklonosti i stečeno iskustvo ipak može uticati na donošenje odluke – jabuka ili torta. Dakle, nismo mogli uticati na donošenje odluke jer naša dugotrajna posvećenost zdravlju, zaštiti organizma od nasljednih bolesti i trening na koji trošimo bitan dio vremena tokom svakog dana – predstavljaju determinante čiji je jedini logičan slijed akcija uzimanja jabuke za užinu. Ovakvo tumačenje naših izbora ima teže posljedice i odnosi se ne samo na obične svakodnevne radnje nego i na odgovornost koju svaki čovjek koji predstavlja dio čitavog čovječanstva preuzima za svoje postupke. Svi kriminalci, ubice, počinitelji zločina i sl. bili bi nevini usljed ovako postavljenog determinističkog tumačenja naših postupaka.

 

Slide14Slide15

 

  1. Osnove morala: dobro i zlo

 

 

Recimo da ste apsolvent i ostalo vam je još samo da dovršite diplomski rad. Nemate potrebnu literaturu, ne možete naći knjige ni na pozajmnom odjeljenju u biblioteci, niti u čitaonici, ali vidite potrebne naslove na spisku zavedenih i katalogizovanih djela. Nije vam jasno šta se dešava, ali jedna stvar vam pada na pamet – odlazite do poznanice koja zna ženu koja radi u jednoj od čitaonica za strane jezike i molite je da se raspita da li postoje te knjige u biblioteci. Štaviše, molite je da vam dopuste da ih iznesete, te da ćete ih vratiti po iščitavanju.

Sada se mi pitamo – da li je ovakvo djelo dobro djelo? Da li ćemo pri tome prekršiti pravila o iznošenju rijetkih knjiiga iz biblioteke za šta bismo možda mogli i platiti kaznu ukoliko nas uhvate? Da li su sva donesena pravila i zakoni dobri? Sjetimo se vremena kada su crnci bili robovi te su morali sjediti odvojeni od bjelaca u javnom prevozu? Da li će mi žena koju molim za pomoć izaći u susret i treba li mi pomoći? U ovom slučaju stvarno nije u redu koristiti javno dobro u korist ličnog preimućstva te koristiti knjige namijenjene svim korisnicima biblioteke, ukoliko se i pronađu, za svoju ličnu korist.

Uobičajeno je da se nešto smatra zlim ukoliko ima loš efekat po osobu koja sprovodi neko djelo ili po druge ljude na koje će se uticaj tog djelovanja prenijeti.

Ali šta ako meni nije stalo do drugih ljudi? Kada kažem da trebamo brinuti o tome kako je onom drugom, odmah se postavlja pitanje: A zašto bih ja trebao mariti za to kako je onom drugom?

Jedno od rješenja jeste moral vezan za religiju i njeno propovjedanje moralnog života. Tako imamo božju kaznu i nagradu za naša djela, te se bog koristi kao garant poravnjanja računa na ovom ili onom svijetu, ukoliko neko živi u grijehi i čini zlo drugome.

Međutim, mnogo je ljudi na ovo svijetu koji i bez priznavanja boga znaju razliku dobrog od zlog, a isto tako ubiti nekoga, varati ili krasti mi ne bismo trebali htjeti raditi ne zbog toga što će nas sustići božji gnjev nego zbog toga što drugome ne želimo učiniti zlo i uzrokovati njegovu patnju.

Moralnost, a o tome je ovdje riječ, o osnovama morala, treba da se odnosi na svakoga. Pa tako dolazimo do notornog razmišljanja u svakodnevnom životu – da li bi volio da i tebi neko tako uradi…Na primer, danas je pljuštala kiša čitav dan, ti si otišao na posao, zaboravio kišobran kod kuće i sada gledaš u tuđe kišobrane i razmišljaš da li bi uzeo jedan. Zbog čega bi ti sada trebao osjećati krivicu i ustuknuti kada ti se pojavi takva misao? Jednom kada priznaš da drugi ne bi trebao ukrasti tvoj kišobran te kada za razlog da ne ukrade tvoj kišobran ti prepoznaš kao univerzalan, tada ćeš početi osjećati krivicu i ona ti nećeš htjeti ukrasti kišobran nekom drugom.

Ipak, pitanje dobrog i zlog možda nisu ista za svakoga i to je jedno veliko pitanje za razmatranje: Da li je moral univerzalan?

 

Slide16Slide17Slide18

 

  1. Pravda

 

 

Da li je nepravedno što su neki ljudi rođeni bogati, a neki siromašni? Ako jeste nepravedno, treba li se nešto preduzeti po tom pitanju?

Svijet je prepun nejednakosti, od države do države i unutar samih država. Neka djeca su rođena u bogatom domu, gdje im je omogućeno najprije imovno blagostanje – da su sita i zdrava, a zatim i dobro školovanje. S druge strane, siromašnoj djeci ovo je uskraćeno. Postavlja se pitanje: koliko su loše nejednakosti na osnovu kojih se rađaš u već etabliran položaj u društvu?

Rasna i seksualna diskriminacija su vidno nepravedni. Pravednost jeste kada je svim kvalifikovanim jedinkama jednako dostupna mogućnost da se prijave i obavljaju određeni angažman i to bi trebalo da uredi vlada svake države. Međutim, šta kada se zadovolje i ovi uslovi, te se ne vrši diskriminacija ni po rasnom ni po seksualnom osnovu, kada svi zaista imaju jednaku šansu da studiraju, da apliciraju na poslove, da kupuju kuće ili vode sopstvena preduzeća – opet će doći do izražaja početni kapital bogatih ljudi, kojima će posao ići lakše i bolje, recimo, od siromašnih, koji će se patiti dugo vremena dok ne dođu na nivo tog bogatog čovjeka, čak iako su možda talentovaniji.

Pitanja koja ovdje postavljamo su: Koji su to uzroci ovih nejednakosti loši? Zatim pitanje koje se odnosi na otklanjanje ovog problema: Koje metode rješavanja ovih nejednakosti su dobre?

Ukoliko se odlučimo da za dva glavna razloga nejednakosti u društvu proglasimo: socio-ekonomski status koji dobijamo s rođenjem, te talenat svakog od nas, onda treba tragati za metodama uklanjanja ovih početnih nejednakosti. Nagomilan novac vlada pri trebala za početak pregrupisati i ulagati u obrazovanje siromašne djece; u zdravstvenu njegu, hranu, održavanje domaćinstva i školovanje. Što se tiče talenta koji neko posjeduje, tu je malo teže otkloniti uzrok nejednakosti  – neko je jednostavno bolji u poslu za koji aplicira u odnosu na nekog drugog. Dakle, kao što vidimo redistribuvija novca, na osnovu pozicije moći koju koristi vlada je jedno od direktnih rješenja našeg problema nejednakosti.

Međutim, postoje ljudi koji kažu da je to samo život i da to treba prihvatiti, da se ne treba ništa mijenjati, da je pošteno da se svako bori i zarađuje svojim sopstvenim radom, pa makar on bio manje imućan od drugoga i sl. Na vam je da sami odlučite šta je pravedno, a šta ne.

 

Slide19Slide20Slide21

 

  1. Priroda smrti

 

 

Svi umiremo. Ali se ne slažemo svi oko toga šta je to smrt. Neki vjeruju da je smrt samo kapija u drugi svijet, da će završiti u raju ili paklu, da će postati duhovi, ili da će se vratiti na Zemlju u drugom obliku. Ostali vjeruju da sa tijelom umiremo i to je to. A od ovih koji vjeruju da nakon tjelesne smrti nema života, neki se nad tom činjenicom zgražaju, drugi ne.

Pitanje o životu poslije smrti vezana je uz um-tijelo problem, koji smo ranije pominjali. U slučaju dualizma, duša bi nakom smrti tijela nastavljala da postoji i dalje i vodila bi svoje mentalne funkcije bez pomoći tijela, a funkcije bi joj se umanjile za onu količinu aktivnosti koju bi inače primala od akcije samog tijela. Međutim, ako je funkcija uma u potpunosti odraz rada mozga, onda nikakvog daljnjeg života nema u trenutku kada tijelo umre. Ali, ukoliko bi postojala mogućnost da tijelo nastavi da živi, onda bi se mentalni procesi odvijali i dalje, pa se pretpostavlja da bi oživljavanje bioloških funkcija zamrznutog tijela jednog dana moglo dovesti i do oživljavanja kompletnog čovjeka. I ovdje ostaje upitno da li bi se oživio onaj isti čovjke koji je bio zamrznut ili ne.

Da se posvetimo našim osjećanjima o smrti – da li je doživljavamo kao dobru, lošu ili smo neutralni po tom pitanju. Ovdje dolazi do različitog tumačenja postojanja nakon smrti – ako je postojanje poslije smrti dobro, to je stoga što je sam život bio loš, te se ukida bol ili patnja; ukoliko je život poslije smrti nešto loše, onda je sam život bio prisustvo zanimljivih i ugodnih sadržaja.

U svakom slučaju, odsustvo ručka, filmova, putovanja, razgovora, ljubavi, posla, muzike ili bilo čega drugog sada je poptuno nebitno jer sve pobrojano neće nedostajati onome ko je mrtav.

Opet, strah od smrti je veoma prisutan kod velikog broja ljudi. Iako prihvatamo činjenicu da je postojalo vrijeme kada nas nije bilo, to da će ponovo doći vrijeme kada nas više neće biti nikako ne prihvatamo. Užasavamo se.

 

Slide22Slide23

 

  1. Smisao života

 

 

Možda ste nekad pomislili da sve što radite u životu sada jeste besmisleno, jer se nakon nekoliko hiljada godina (ili i puno kraće) niko neće sjećati niti vas niti vašeg rada. Možda bi i imalo smisla da to što radimo u toku svog života ostavlja neki trajni trag, ali takve stvari se ne dešavaju. Čak ako bi i napisali dvadesetak tomova najčitanije literature koja bi se vijekovima iščitavala, ništa od tog ne bi bilo bitno kada bi Zemlju pogodio još jedan meteor ili nastupilo novo Ledeno doba.

Zbog je onda tako teško pronaći smisao u našim svakodnevnim radnjama? Onima koje nemaju karakter beskonačnosti. Većinu od tih stvari lako možete objasniti – jedete jer ste gladni, idete na posao i zarađujete novac kako bi kupili tu hranu i kako bi prehranili svoju porodicu, zovete prijatelja jer tako želite, čitate vijesti da saznate šta se trenutno dešava u svijetu. Sve navedene radnje itekako imaju smisla u našem svakodnevnom životu i bez njihovog obavljanja ne bismo mogli noramlno funkcionisati – u čemu je onda problem sa definisanjem smisla života?

Problem definisanja smisla života tiče se našeg života kao cjeline. Sve što radimo svaki dan i ponavljamo unedogled – kada se pogleda sa strane, izvan našeg života, sve to izgleda u konačnici nepotrebno, jer je sasvim svejedno da li sam ja postojao ili ne. Možete sada reći: Pa šta?! Pa šta ako je cjelina mog života nebitna i to što ću nestati kako sam i došao i što sam potpuno zamjenjiv i što sam jedino bitan svojoj majci i ocu – meni je to bitno; isto tako mi je bitno da li sam sačekao zeleno na semaforu, da li vodim računa o svojoj psihi, o zdravlju svoga tijela, o redovnom plaćanju računa i sl. I ovo je sasvim u redu. Dok god mislite samo od danas do sutra.

Samo ako jednom izdignete misao iznad vaše svakodnevne rutine postoji opasnost da vam se čitav vaš život učini besmislenim. I šta ako prihvatite da jeste tako, da vaš cjelokupan život, bez pozivanja na neki viši smisao ili boga, zaista jeste besmislen, a vi samo nastavite da živite kao i do tada? To je moguće. Neki ovu poziciju smatraju depresivnom, neki sasvim normalnom. Jer, ljudi vole misliti o sebi kao da su veoma bitni, posebno kada se pobjedi borba za opstanak i puko uživanje, a ovaj stav, da sve što rade jeste besmisleno, nikako ne mogu prihvatiti. Ako bi grob bio naš glavni i jedini cilj, onda ne bi trebalo pridavati sebi toliko značaja.  A s druge strane, ako se bar malo ne uozbiljimo, možda bismo život shvatili previše olako i bez preuzimanja bilo kakve odgovornosti za naša djela.

Što duže živimo, dolazimo do jednog univerzalnog shvatanja – življenje je apsurd.

 

Slide24Slide25

 

 

Korištena literatura:

Nagel, T. (1987) What Does It All Mean? A Very Short Introduction to Philosophy. New York: Oxford University Press

 

Tekst sastavila i uredila: Ana Galić

 

NAPOMENA:  Ovaj tekst ćete čitati u drugim časopisima  i na drugim web lokacijama samo uz dozvolu autorke.

 

Moj rad možete podržati putem sljedećih društvenih mreža:

ana_logo

 

Fb: Author anagalicblog

Instagram: @authoranagalicblog

Twitter: @anagalicblog 

Linkedin: Ana Galić

e-mail: ana.galic.bl@gmail.com

 

Ana Galić je diplomirana profesorica filozofije i sociologije, trenutno na završetku magistarskih studija iz filozofije. Bavi se filozofijom, prevođenjem i izdavaštvom. Živi i radi u Banjoj Luci. © Author anagalicblog. Sva prava zadržana.

Slide26


[1] Nagel, T. (1987) What Does It All Mean? A Very Short Introduction to Philosophy. New York: Oxford University Press, 3. strana

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s