Danas čitamo tekst Želim biti lijepa ili Na ženama svijet ostaje, nekako se vrtim između ova dva naslova, a kao konačna verzija prevagnuo je ovaj prvi. Tekst ćete pronaći objavljen na platformi za pisce, čitatelje i umjetnike Narativa, klikom na link: http://www.narativa.com/zenama-svijet-ostaje/.

“Nastao je pod uticajem opterećenja na koje nailazi žena koja se nalazi pred potpuno novim izazovima – promjenama na svome tijelu usljed trudnoće i samim tim i porođaja, poslovnim izazovima, bračnim, a na kraju u stvari – pred svojim sopstvenim odrazom.”

Želim biti lijepa

‘Moram biti jaka. Moram biti jaka. Moram biti jaka.’ Mantra koju ponavljam ne znam koliko dugo. Ne zato što jesam jaka, nego zato što nisam. Jer sam takva – zaplačem kada vidim da je kuče uginulo od hladnoće koje je neko ostavio napolju, kada dijete ne traži krivca za svoj bol – nego traži da ga ljubiš i grliš; kada ti neko umire, umireš i ti i daješ svoj život za njegov.
Osvanuo je još jedan radni dan. Ustaješ vidno nenaspavana, tijelo je ugruvano, neodmoreno, lice, oči – govore. Sve. Prvo spremaš hranu za dijete, uzimaš ga, presvlačiš, uspavljuješ, vraćaš u krevet. Već je prošlo jače od dvadeset minuta. Motaš cigarete – 12 je dosta danas, biće mu dosta za malu tabakeru – sebe još nisi ni pogledala. Kava je stavljena na hlađenje. Utom ideš u kupatilo – gledaš u svoje toliko izmijenjeno tijelo da te bukvalno zaboli kada ga ugledaš, kosa ti opada u pamenovima i dalje. Pereš zube, šminkaš se. Roze sjene. Prirodan izgled. Već je stigao viber – Jesi krenula? Ja kupim spremljene stvari od sinoć i idem. Ljubim muža u krevetu, gledam bebu i odlazim.
Na ulici sam. Gledam kako nebo obećava. Ubrzo mi opijenost novim danom i lijepim , oštrim vazduhom potpuno iščezava naletima misli – sastanak taj i taj, mogla bih otići do tog i tog, možda bih mogla pitati direktora još i za to i to…Idem u kafić na kafu prije posla. Razgovori o danu koji će teći, te gdje bi se sve moglo otići, kontaktirati, sliku objaviti…

Već je deset. Cijelo vrijeme čekam da mi se Nenad javi da čujem kako su. Ništa drugo mi nije važno. Samo tamo želim biti. Dobijam stiker – poljubac. Kratku informaciju – jeo je, zaspao je, kod bake je. – Reci nešto fino… Ne opuštam se nimalo.

Idem sa svojim teškim tijelom i uvelom veselošću na sastanak. Pričam o zadatku koji mi je dat i sa klijentom ujedno razbacujem riječi o aktuelnim temama, da li u poslu, u državi, u nečemu vezano za objekat gdje se nalazimo. Procjenjuje se situacija, odlučuje hoće-neće. Završavam, zovem. Zapisujem. Pišem sada šta treba da bude objavljeno. Ne valja. Opet. Valja. Proslijedi. Čekaj dan – dva. Spremam se kući.

Došla sam. S vrata tražim Nešu, dolazi s bebom. Ispuštam tešku torbu s laptopom i uzimam bebu u ruke. Sada se igram. Pitam šta ima novo – nasmijao se, guknuo je, rekao kao nešto… A ja nisam tu. Trebam jesti. Okupati se. Zvoni telefon. – Uradi to i to. Ostavljam dijete ‘samo na kratko’ i radim na laptopu. Završavam. Nenad je s djetetom opet. On plače. Ja se gubim lagano. Trebam odmor. Želim ga držati. Plače mi se. Ne znam šta mi je. Presvlačim se u pidžamu. Spremam se za sutra. Čitam šta moram za posao. Perem bočice, robicu sklanjam, skidam, hranicu pravim. Držim ga. Spava. Liježem i ja rano. Nisam stigla s Nenadom ništa popričati, a njega informacije o poslu mnogo ni ne zanimaju. Nadam se da ću za vikend ostati duže i pogledati film sa njim.

Nedostaje mi.

Nema me. Ne znam ko sam. Šta je bilo sa studijama, sa mojim haljinama, sa mojom profesijom. Radim što ne volim. Što prezirem. Za novac. Svi govore – bravo. U stvari ni ne govore. To se podrazumijeva da je u redu. Niko me ne pita kako sam – pita – sa željom da ne odgovorim i nezanimanjem za bilo kakav odgovor različit od – Dobro sam. Dani se ponavljaju. Ništa se ne mijenja. Kritike se nižu na poslu, nemaš snage da ih trpiš. Spustila si se na nivo ispod prosjeka i trpiš. Ne uzvraćaš. U kući…Ništa. Tijelo je i dalje isto. Kao da nisi ni rodila. Hodam sve teže. Osjećam da me muž ne voli. Da me dijete ne treba kada se vratim i čujem kako se smijalo kod bake, igralo se, a ja ga uzmem, a ono – zaplače…Ne želi mi u ruke.

Spuštam se do dna. Niko ništa ne razumije, ne vidi, ne pita, ne sluša. Ja plačem kad sam u kupatilu – to je jedino mjesto gdje sam sama sada. I plačem. Sjetim se matere, brata, oca. I plačem…Pitam sebe – Ko si ti? I plačem. Niko, eto ko. Niti koga zanimam ja. Osim mene same. Hoću razvod. Hoću da pobjegnem. Uzeću dijete. Ipak sam ga ja rodila. Ne zanima me što liči na njega. Ja ga i dalje volim. Hoću svoj život, neću da budem sjenka. Neću da ćutim i trpim, neću da umrem od raka koji sam dobila gutajući sve. Hoću drugačiji život od moje majke. Hoću da čitam. Da pišem. Da trčim. Da šijem. Da stvaram. Da slušam. Da se smijem. Da sam radosna. Da ne govorim samoj sebi – samo još ovo…Ne želim odustati od sebe.

Želim biti lijepa. Sebi. Drugi me ne zanimaju.

Ostale priče pogledajte ovdje:

PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 15.)

PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 14.)

PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 13.)

PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 12.)

PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 11.)

PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 10.)

PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 9.)

PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 8.)

PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 7.)

PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 6.)

PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 5.)

PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 4.)

PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 3.)

PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 2.)

PIŠEMO ZAJEDNO: 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi (Dan 1.)

O samom projektu:

Narednih 19 dana čitamo kratke priče. 18 kratkih priča i jedna koju ćete dovršiti vi. U narednih 19 dana pročitaćemo kratke priče moje malenkosti nastale u zadnjih nekoliko godina unazad, sve maltene objavljivane po različitim vrstama konkursa, časopisa, zbornika i portala – Strane, Kult, Vesna, Kulturište, KR Balkan, Glasovi Melpomene. Moć reči i sl.

Najteže mi je bilo objaviti priče u zborniku gdje se plaćala kotizacija, pa sam u tom momentu zaista bila veoma potištena s obzirom da ni muž ni ja nismo imali novaca ni za najosnovnije potrebe (mlijeko, pelene, vlažne maramice i sl), a kamo li za tamo neke priče u tamo nekom zborniku. Novac sam na kraju dobila na poklon i uspjela sam.

Taj trud da objavim svoje kratke priče rezultiraće i objavljenom zbirkom kratkih priča na kraju ovog puta, a sad na vama ostavljam da razmislite koji bi to naslov zbirke mogao biti.

Za sva pitanja koja vas interesuju oko pisanja, tema, oko pripremanja za prvu knjigu, slobodno mi se obratite. Ako već do sada niste saznali pripremila sam vam i on-line kurs – Kako objaviti svoju prvu knjigu, ali opet za sva eventualna pitanja, obratite mi se putem e-mail adrese: ana.galic.bl@gmail.com.